Autor: Tvrtko Maras
Čim sam na ovoj stranici pročitao članak "Tihomir Orešković i tihi "državni udar" kao stvar čisto tehničke prirode", prisjetio sam se nekih pogrešnih "argumenata" sasvim dobronamjernih ljudi o tome zašto bi budući premijer mogao ostvariti naše nade i zašto ga ne treba odmah kritizirati. Ti su dobronamjerni ljudi svoje pogrešne argumente formirali perfidnom igrom medija, pa zapravo ponavljaju ono što su u medijima čuli. Evo primjera "argumenata" (pod stavkom "N:" kao netočno) i razloga zašto ti argumenti ne stoje (pod stavkom "T:" kao točno)
N: "Nije problem što za njega nismo čuli, ako će dobro raditi svoj posao."
T: Da se pretpostavlja da će svoj posao raditi u interesu građana, komunicirao bi s javnošću prije izbora u predizbornoj kampanji HDZ-a i Mosta. S obzirom da se znalo da ne bi bio prihvaćen, i još više, da bi se mogle otkriti njegove prave sposobnosti i namjere, nismo za njega ni znali.
N: "Kritizira ga se što nije politički opredijeljen, a politička opredijeljenost nije važna da dobro radi svoj posao."
T: Politički neopredijeljen – što to znači? Proizvodne snage današnjeg društva dovoljne su da pokriju osnovne potrebe ljudi za hranom, odjećom, prostorom za stanovanje, osnovnim tehničkim i informatičkim pomagalima, obrazovanjem, zdravstvom – a ipak, kod nas masa ljudi oskudijeva baš u tim stvarima. Navodno je neko vrijeme, možda i danas, glavni razlog neupisivanja djece u srednje škole bio to što roditelji nisu mogli platiti prijevoz, cifra kojeg se po provinciji dizala i do 1000 kn mjesečno. Dakle, ako je proizvodna snaga društva u vrijeme današnjih tehnologija takva da bi se svakome mogle zadovoljiti sve od navedenih potreba, preostaje samo političko pitanje: kako ćemo distribuirati nacionalno bogatstvo? Hoćemo li dijeliti bogatstvo tako da neke obitelji lišimo osnovnih potreba dok netko glumi tajkuna, ili tako da prvo zadovoljimo osnovne potrebe svih, a nakon toga damo biznisu na volju? Političko opredjeljenje ne znači učlaniti se u jedan od udruženih i korumpiranih saboterskih pothvata koji se kod nas nazivaju "strankama". To nije politika.
N: "To što ne zna složiti rečenicu na materinjem jeziku nije problem – glavno da dobro vodi zemlju. Uostalom, Hrvati razumiju engleski."
T: Prvo, dok vodi zemlju s kime treba komunicirati? Drugo, mnogo Hrvata ne zna engleski, ali još važnije, jesmo li mi možda na putu da uvedemo engleski kao službeni jezik? Zašto onda ne bi bio srpsko-hrvatski, problema bi bilo manje, a učenje lakše. Navodno se nedavno vodio neki rat, kažu i zbog toga da se osigura priznanje jezika i naše kulture.
N: "Zašto ne dati čovjeku priliku da pokaže zna li i može li? "
T: Zašto ne dati priliku bilo kome? Mjesto premijera je od presudne važnosti za sudbinu države i dobrobit građana, pa je logično da na to mjesto ne imenujemo bilo koga, nego osobu s kojom se, nakon dugih provjera i komunikacije s javnošću, može garantirati da će zaštititi nacionalne interese.
N: "Ako je bio dobar u svom fahu, bit će dobar i kao premijer."
T: Mi uopće ne znamo da li je bio dobar u svom fahu. U privatnom biznisu i u velikim korporacijama mnogi su menadžeri došli do neslućeno visokih pozicija, i ogromnih prihoda, redajući osobni neuspjeh za neuspjehom. Ojačane korporacije mogu postići svoj uspjeh bez tržišnih kriterija, "silujući" tržište raznim mehanizmima političkog, ekonomskog, kulturalnog, medijskog i drugog nasilja. Ponekad korporacije jednostavno ubiju nekoga tko im smeta. Mnogo češće, korporacije izaberu "prljave" ljude za prljave poslove, daju im visoku rukovodnu poziciju i tim podređenih stručnjaka koji doista sve odrade, a sve svoje zasluge moraju pripisati tom "prljavom" šefu tima. U kritičnom trenutku, obavi se prljav posao po naredbi šefa, a među podređenim stručnjacima nastane nered: neki to ne mogu izdržati pa odu, neki se ulizuju da sačuvaju poziciju, neki se suprotstave pa im strada status. Iz osobnog sam se iskustva nagledao takvih situacija. Dakle, par crtica iz karijere Oreškovića nam ne daje nikakvu garanciju da će raditi u skladu s našim interesima.
N: "Glavno je da provede reforme i "bolne rezove", lošije od ovoga nam ne može biti, ako uštedimo na zdravstvu i školstvu, javnim službama i "uhljebima", oslobođeni kapital će se iskoristiti za aktiviranje privrede."
T: Nama nisu potrebni nikakvi "bolni rezovi", niti nam takvi rezovi mogu pomoći. Ideja da će se otpuštanjem ljudi u zdravstvu, smanjenjem prava na besplatne zdravstvene usluge, smanjenjem broja učitelja ili ukidanjem lokalnih prometnih linija u cestovnom i željezničkom prometu "uštedjeti" je ekonomski potpuno neopravdana. Spomenute "mjere štednje" ne rade ništa drugo nego smanjuju i onako nisku razinu ekonomske aktivnosti zemlje. Istina, nama "nedostaje novca", ali se radi o umjetnoj nestašici, nastaloj time što novac uvozimo – kreditima iz inozemstva. No da stvar pojednostavimo, objasnit ćemo ju nakon serije pitanja kroz laicima poznate termine.
N: "Prošlo je već mnogo godina od samostalnosti Hrvatske, već smo i ostarjeli... imamo se pravo nadati da nam netko donese boljitak."
T: Na žalost, nemamo se pravo nadati posebnom boljitku za svog života, a možda ni za života svoje djece. U posljednjih 25 godina napravili smo sve greške u demokratskom odlučivanju koje smo imali priliku napraviti, i time stvorili tako tešku ekonomsku i društvenu situaciju da se nemamo čemu posebnom nadati. Ipak, odgovorni smo da pokušamo nešto napraviti za naše unuke.
Pogledajmo, dakle, što bi bio smisao politike i smisao djelovanja našeg premijera, što bi on morao reći da bismo imali osnove za nadanja, i osnove da mu pružimo poštenu šansu? Smisao politike bi, u prvom redu, trebao biti zbrinjavanje osnovnih potreba stanovništva, koje su navedene iznad (hrana, odjeća, mjesto za stanovanje, zdravstvo...). Mi smo država s takvim količinama prirodnih resursa da nam je tek kod zdravstva i obrane potreban uvoz. Veći dio osnovnih potreba građana možemo proizvesti sami, i tu cijena nije toliko važna. Dodijelimo li veću količinu novca proizvodnji jabuka i pšenice, to samo znači da smo ljudima koji to proizvode dali veće priznanje značaja, i odlučili da će, na primjer, za 100 kg proizvedenih jabuka biti moguće kupiti televizor, umjesto da omjer bude 200 ili 500 kg jabuka, kao u nekoj drugoj državi. Zašto te odnose, koliko vrijedi neka društvena djelatnost, ne bismo određivali sami, umjesto da se priklanjamo nekom "globalnom odnosu", koji nas ničim ne obavezuje, i koji nije nastao na temelju naših specifičnosti? Srećom po nas, imamo i mnoštvo resursa potrebnih za proizvodnju cementa za gradnju, poziciju povoljnu za solarnu i energiju hidroelektrana... ukratko, mi smo u velikoj mjeri samodostatna zemlja, ako ne sabotiramo vlastitu ekonomiju.
Kad dođemo do uvozne robe, neophodne za normalan život stanovništva, koju ovog časa ne možemo proizvesti jer je nemamo (npr. nismo posebno bogati rudama i energentima poput nafte i plina, nemamo tehnologije proizvodnje automobila, mikročipova ili napredne vojne opreme, ne možemo proizvesti mnoštvo lijekova sa stranim licencama...) očito je da stabilnu ekonomiju možemo izgraditi samo tako da prodamo (izvozimo) strancima onoliku dogovorenu vrijednost roba i usluga, kolika je dogovorena vrijednost uvezenih roba i usluga. I gdje su tu naši aduti? Naravno, tamo gdje smo ih sabotirali ili izručili strancima. Evo nekoliko primjera.
U medijima je spomenuta činjenica da mnoštvo sirove drvne mase izvozimo stranim prerađivačima jer domaći ne mogu ponuditi otkup tako velikih količina. To je primjer sabotaže. Država bi mogla za potrebe svih domaćih proizvođača okrupniti ponudu, znajući da će proizvodnja "progutati" određenu količinu drva, i da tu uopće nema rizika. Ovako se domaći proizvođači bore natjecati sa strancima (u stilu stolar Jozo protiv lanca IKEA), i nikada ne znaju hoće li uspjeti, pa time domaća proizvodnja još i pada. Ogromna količina činovnika u državnim službama mogla bi se baviti zadacima ispitivanja ideja, potreba, mogućnosti domaćeg biznisa, i prema tome planirati rezervacije sirove drvne mase. Još i više, mogla bi strancima uvjetovati prodaju drveta uz određene doprinose lokalnoj zajednici: otvaranje pogona u Hrvatskoj, gdje bi se povoljna cijena drveta kompenzirala nešto višim troškovima proizvodnje u Hrvatskoj nego u Kini (ta se razlika rapidno smanjuje, Kinezi postaju sve bolje plaćeni!), uštedama na transportu i slično. Kina, uostalom, sličnu stvar radi sa svojim dragocjenim metalima. Trebate li iz Kine metal važan za elektroničku proizvodnju, možete naručiti proizvodnju ali ne možete dobiti metal kao sirovinu.
Drugi, možda najočitiji primjer sabotaže počnimo pitanjem. Kako bi vam se činilo da našem državnom budžetu svake godine ostane "slobodnih" milijardu eura, čime bismo zaista jako olakšali vraćanje stranih kredita? Eto, tu sabotažu radimo u poljoprivredi. Svake godine u vrijednosti od oko milijardu eura uvezemo poljoprivrednih proizvoda koji bi bez problema mogli biti proizvedeni kod nas. U posljednje smo vrijeme, na primjer, sabotirali domaće mljekare, pa uvozimo sve više mlijeka. Proizvođače mandarina tjeramo da ispunjavaju neke idiotske formulare da bi im država otkupila robu, umjesto da im priznamo da su ispunili sve što bi se od njih moglo tražiti: uzgojili su mandarine! Netko ekonomski potpuno nepismen mogao bi reći: ali, mi proizvodimo skuplje, uvozno mlijeko je mnogo jeftinije! Za početak, zapamtimo da svake godine "bacamo" milijardu eura konvertibilne valute, kojom bismo mogli vraćati dugove. Međutim, da domaće ljude zaposlimo u poljoprivrednim kombinatima, time bismo napravili i dodatnu prednost: njihove troškove socijalnog zbrinjavanja (naravno, ti ljudi sada žive, i moraju živjeti!) pretvorili bismo u njihove prihode. Umjesto da im dajemo milostinju, ti bi ljudi proizveli društvu potrebnu hranu koju ne bismo morali kupovati uvozom, i trošiti posuđene devize. Da ta dojučerašnja sirotinja proizvede po višoj cijeni ono što smo prije uvozili, (u stvari, po višoj cijeni uz ovakav kurs kune, uz neki drugi kurs cijena bi bila konkurentna inozemstvu!) dogodila bi se politička promjena: morali bismo tim novim proizvođačima, do jučer nezaposlenim ljudima, višom cijenom priznati veći udio u pravu na nacionalno bogatstvo, pa bismo na taj način umanjili značaj "dragih" tajkuna i njihovih obitelji, a isto tako, smanjili i razliku u ekonomskoj snazi naših građana i građana iz zemalja odakle dolaze naši okupatori.
Jedan od najjačih aduta Hrvatske je turizam. Prihodima od turizma možemo uvoziti lijekove, sirovine... ali sabotaža je prisutna i ovdje. Turističke resurse smo zato privatizirali, često strancima, a za tu djelatnost smo smanjili i poreze. Agencije koje dovode turiste uzimaju svoju proviziju ("kremu" uzimaju agencije koje nisu naše!), a dobit koju generira turizam odnose strani vlasnici turističkih resursa. Dakle, i ovdje imamo strukturnu pljačku i sabotažu. Jedan od najciničnijih podataka (star godinu dana) je da je Hrvatska, ni manje ni više, uravnotežila vanjskotrgovinsku bilancu. Dakle, mi smo postigli to da u vanjskotrgovinskoj razmjeni približno jednaku količinu konvertibilne, međunarodno priznate valute, uvozimo i izvozimo. Pa odakle onda potreba za sve većim zaduženjem? Odgovor je krajnje jednostavan. Umjesto da uvozimo više robe, mi uvozimo tuđi, inozemni i potpuno fiktivno izmišljen novac, putem kredita zadovoljavajući umjetno stvorenu nestašicu novca. Umjesto da taj novac "uvozimo" kreditima, mogli bismo ga štampati sami. I opet će netko, ekonomski potpuno nepismen, reći da bi štampanjem novca nastala inflacija! Zapravo bi nastala inflacija identična ovoj koju imamo danas. Naime, osnova inflacije bi, u svakoj normalnoj ekonomiji, trebala biti povećana količina novca uz istu ili smanjenu količinu roba i usluga na tržištu. Povećana količina novca bi značila da je kupac spreman dati više onoga čega ima mnogo (novca) za ono što mu nedostaje (robe ili usluge koje neophodno treba ili želi). Kako je uvezeni novac taj koji povećava novčanu masu, a inflacija nam nije problem, mogli bismo uvezeni novac zamijeniti vlastitim, od HNB-a generiranim kunama. To što ne vodimo takvu monetarnu politiku je također sabotaža.
Nedavno smo od HNB-a čuli da će se ubuduće emitiranjem novca pokušati potaknuti domaća privreda. No opet će novac biti plasiran bankama, koje ne proizvode ništa. Država će bankama dati novac uz manju kamatu, a banke će ga posuđivati uz veću kamatu. Koja je uloga banaka u tome, osim uloge da dobro zarađuju? Računice banaka na temelju kojih su, recimo, financirane izgradnje stanova, pokazale su da banke uopće nemaju problem ako dođe do prsnuća "građevinskog balona". Bankama nije problem ni ako propadnu, jer su izgubile tuđi novac. Masa praznih stanova u Hrvatskoj koje ljudi ne mogu kupiti jedan je od pokazatelja pojave da se na tržište ubacuje strahovita količina novca u obliku kredita, tj. u obliku novca stvorenog ni iz čega. No istovremeno se taj novac daje najbogatijima (recimo tzv. građevinskim poduzetnicima), oni ga "spale" kroz izgradnju, a inflacije nema jer se, umjesto povećane proizvodnje, umjetno generira nestašica novca. Neplaćeni radnici s gradilišta, slabo plaćeni učitelji, nezaposleni na birou, sve je to masa ljudi koja nema čime platiti osnovne životne potrebe, a ipak jest spremna dati svoj cijeli život da bi osnovne potrebe zadovoljila. Zato cijene mogu ostati iste, jer je stvorenim socijalnim pritiskom i rad tih ljudi zadržan na mizernim novčanim vrijednostima, pa nestašica novca kod većine stanovništva sprečava povećanja cijena. U takvim uvjetima, najbogatiji imaju količine novca koje ne mogu nigdje potrošiti (nema toliko raspoloživih roba i usluga), ali najbogatije za to nije ni briga. Tuđa ih nesreća ne smeta, a vlastitu bolesnu ambiciju, da barataju statusnim simbolom izraženim u broju nula na računu, su zadovoljili.
Naš najavljeni premijer, naša buduća vlada, i kompletna politička garnitura ništa ne valjaju jer se ne bave ovakvim temama. Kolega Babić je pokazao kako se operativno manipulira javnošću i strukturama vlasti da bi se osigurao dolazak izvršitelja zadaća koje nemaju veze s interesima građana Hrvatske. U ovom članku, pokušao sam u kratkim crtama pokazati što se od građana namjerava sakriti i zašto su ovi ljudi niotkuda postavljeni na političke funkcije. Za kraj, samo mali "hint" o tome koliko su za nas nebitne namjere novog mandatara, a bitne namjere onih koji njime upravljaju: Orešković je u jednoj izjavi najavio da se nada sjajnoj 2016. godini. To je sasvim nemoguće, poljoprivredna proizvodnja koja bi zadovoljavala znatan dio naših potreba ovisi o sezonama, tj. godišnjim dobima, a ta se doba smjenjuju u periodu od 12 mjeseci. Za 2016. godinu je sada kasno. Da bi se požnjelo, mora se posijati...
altermainstreaminfo
Čim sam na ovoj stranici pročitao članak "Tihomir Orešković i tihi "državni udar" kao stvar čisto tehničke prirode", prisjetio sam se nekih pogrešnih "argumenata" sasvim dobronamjernih ljudi o tome zašto bi budući premijer mogao ostvariti naše nade i zašto ga ne treba odmah kritizirati. Ti su dobronamjerni ljudi svoje pogrešne argumente formirali perfidnom igrom medija, pa zapravo ponavljaju ono što su u medijima čuli. Evo primjera "argumenata" (pod stavkom "N:" kao netočno) i razloga zašto ti argumenti ne stoje (pod stavkom "T:" kao točno)
N: "Nije problem što za njega nismo čuli, ako će dobro raditi svoj posao."
T: Da se pretpostavlja da će svoj posao raditi u interesu građana, komunicirao bi s javnošću prije izbora u predizbornoj kampanji HDZ-a i Mosta. S obzirom da se znalo da ne bi bio prihvaćen, i još više, da bi se mogle otkriti njegove prave sposobnosti i namjere, nismo za njega ni znali.
N: "Kritizira ga se što nije politički opredijeljen, a politička opredijeljenost nije važna da dobro radi svoj posao."
T: Politički neopredijeljen – što to znači? Proizvodne snage današnjeg društva dovoljne su da pokriju osnovne potrebe ljudi za hranom, odjećom, prostorom za stanovanje, osnovnim tehničkim i informatičkim pomagalima, obrazovanjem, zdravstvom – a ipak, kod nas masa ljudi oskudijeva baš u tim stvarima. Navodno je neko vrijeme, možda i danas, glavni razlog neupisivanja djece u srednje škole bio to što roditelji nisu mogli platiti prijevoz, cifra kojeg se po provinciji dizala i do 1000 kn mjesečno. Dakle, ako je proizvodna snaga društva u vrijeme današnjih tehnologija takva da bi se svakome mogle zadovoljiti sve od navedenih potreba, preostaje samo političko pitanje: kako ćemo distribuirati nacionalno bogatstvo? Hoćemo li dijeliti bogatstvo tako da neke obitelji lišimo osnovnih potreba dok netko glumi tajkuna, ili tako da prvo zadovoljimo osnovne potrebe svih, a nakon toga damo biznisu na volju? Političko opredjeljenje ne znači učlaniti se u jedan od udruženih i korumpiranih saboterskih pothvata koji se kod nas nazivaju "strankama". To nije politika.
N: "To što ne zna složiti rečenicu na materinjem jeziku nije problem – glavno da dobro vodi zemlju. Uostalom, Hrvati razumiju engleski."
T: Prvo, dok vodi zemlju s kime treba komunicirati? Drugo, mnogo Hrvata ne zna engleski, ali još važnije, jesmo li mi možda na putu da uvedemo engleski kao službeni jezik? Zašto onda ne bi bio srpsko-hrvatski, problema bi bilo manje, a učenje lakše. Navodno se nedavno vodio neki rat, kažu i zbog toga da se osigura priznanje jezika i naše kulture.
N: "Zašto ne dati čovjeku priliku da pokaže zna li i može li? "
T: Zašto ne dati priliku bilo kome? Mjesto premijera je od presudne važnosti za sudbinu države i dobrobit građana, pa je logično da na to mjesto ne imenujemo bilo koga, nego osobu s kojom se, nakon dugih provjera i komunikacije s javnošću, može garantirati da će zaštititi nacionalne interese.
N: "Ako je bio dobar u svom fahu, bit će dobar i kao premijer."
T: Mi uopće ne znamo da li je bio dobar u svom fahu. U privatnom biznisu i u velikim korporacijama mnogi su menadžeri došli do neslućeno visokih pozicija, i ogromnih prihoda, redajući osobni neuspjeh za neuspjehom. Ojačane korporacije mogu postići svoj uspjeh bez tržišnih kriterija, "silujući" tržište raznim mehanizmima političkog, ekonomskog, kulturalnog, medijskog i drugog nasilja. Ponekad korporacije jednostavno ubiju nekoga tko im smeta. Mnogo češće, korporacije izaberu "prljave" ljude za prljave poslove, daju im visoku rukovodnu poziciju i tim podređenih stručnjaka koji doista sve odrade, a sve svoje zasluge moraju pripisati tom "prljavom" šefu tima. U kritičnom trenutku, obavi se prljav posao po naredbi šefa, a među podređenim stručnjacima nastane nered: neki to ne mogu izdržati pa odu, neki se ulizuju da sačuvaju poziciju, neki se suprotstave pa im strada status. Iz osobnog sam se iskustva nagledao takvih situacija. Dakle, par crtica iz karijere Oreškovića nam ne daje nikakvu garanciju da će raditi u skladu s našim interesima.
N: "Glavno je da provede reforme i "bolne rezove", lošije od ovoga nam ne može biti, ako uštedimo na zdravstvu i školstvu, javnim službama i "uhljebima", oslobođeni kapital će se iskoristiti za aktiviranje privrede."
T: Nama nisu potrebni nikakvi "bolni rezovi", niti nam takvi rezovi mogu pomoći. Ideja da će se otpuštanjem ljudi u zdravstvu, smanjenjem prava na besplatne zdravstvene usluge, smanjenjem broja učitelja ili ukidanjem lokalnih prometnih linija u cestovnom i željezničkom prometu "uštedjeti" je ekonomski potpuno neopravdana. Spomenute "mjere štednje" ne rade ništa drugo nego smanjuju i onako nisku razinu ekonomske aktivnosti zemlje. Istina, nama "nedostaje novca", ali se radi o umjetnoj nestašici, nastaloj time što novac uvozimo – kreditima iz inozemstva. No da stvar pojednostavimo, objasnit ćemo ju nakon serije pitanja kroz laicima poznate termine.
N: "Prošlo je već mnogo godina od samostalnosti Hrvatske, već smo i ostarjeli... imamo se pravo nadati da nam netko donese boljitak."
T: Na žalost, nemamo se pravo nadati posebnom boljitku za svog života, a možda ni za života svoje djece. U posljednjih 25 godina napravili smo sve greške u demokratskom odlučivanju koje smo imali priliku napraviti, i time stvorili tako tešku ekonomsku i društvenu situaciju da se nemamo čemu posebnom nadati. Ipak, odgovorni smo da pokušamo nešto napraviti za naše unuke.
Pogledajmo, dakle, što bi bio smisao politike i smisao djelovanja našeg premijera, što bi on morao reći da bismo imali osnove za nadanja, i osnove da mu pružimo poštenu šansu? Smisao politike bi, u prvom redu, trebao biti zbrinjavanje osnovnih potreba stanovništva, koje su navedene iznad (hrana, odjeća, mjesto za stanovanje, zdravstvo...). Mi smo država s takvim količinama prirodnih resursa da nam je tek kod zdravstva i obrane potreban uvoz. Veći dio osnovnih potreba građana možemo proizvesti sami, i tu cijena nije toliko važna. Dodijelimo li veću količinu novca proizvodnji jabuka i pšenice, to samo znači da smo ljudima koji to proizvode dali veće priznanje značaja, i odlučili da će, na primjer, za 100 kg proizvedenih jabuka biti moguće kupiti televizor, umjesto da omjer bude 200 ili 500 kg jabuka, kao u nekoj drugoj državi. Zašto te odnose, koliko vrijedi neka društvena djelatnost, ne bismo određivali sami, umjesto da se priklanjamo nekom "globalnom odnosu", koji nas ničim ne obavezuje, i koji nije nastao na temelju naših specifičnosti? Srećom po nas, imamo i mnoštvo resursa potrebnih za proizvodnju cementa za gradnju, poziciju povoljnu za solarnu i energiju hidroelektrana... ukratko, mi smo u velikoj mjeri samodostatna zemlja, ako ne sabotiramo vlastitu ekonomiju.
Kad dođemo do uvozne robe, neophodne za normalan život stanovništva, koju ovog časa ne možemo proizvesti jer je nemamo (npr. nismo posebno bogati rudama i energentima poput nafte i plina, nemamo tehnologije proizvodnje automobila, mikročipova ili napredne vojne opreme, ne možemo proizvesti mnoštvo lijekova sa stranim licencama...) očito je da stabilnu ekonomiju možemo izgraditi samo tako da prodamo (izvozimo) strancima onoliku dogovorenu vrijednost roba i usluga, kolika je dogovorena vrijednost uvezenih roba i usluga. I gdje su tu naši aduti? Naravno, tamo gdje smo ih sabotirali ili izručili strancima. Evo nekoliko primjera.
U medijima je spomenuta činjenica da mnoštvo sirove drvne mase izvozimo stranim prerađivačima jer domaći ne mogu ponuditi otkup tako velikih količina. To je primjer sabotaže. Država bi mogla za potrebe svih domaćih proizvođača okrupniti ponudu, znajući da će proizvodnja "progutati" određenu količinu drva, i da tu uopće nema rizika. Ovako se domaći proizvođači bore natjecati sa strancima (u stilu stolar Jozo protiv lanca IKEA), i nikada ne znaju hoće li uspjeti, pa time domaća proizvodnja još i pada. Ogromna količina činovnika u državnim službama mogla bi se baviti zadacima ispitivanja ideja, potreba, mogućnosti domaćeg biznisa, i prema tome planirati rezervacije sirove drvne mase. Još i više, mogla bi strancima uvjetovati prodaju drveta uz određene doprinose lokalnoj zajednici: otvaranje pogona u Hrvatskoj, gdje bi se povoljna cijena drveta kompenzirala nešto višim troškovima proizvodnje u Hrvatskoj nego u Kini (ta se razlika rapidno smanjuje, Kinezi postaju sve bolje plaćeni!), uštedama na transportu i slično. Kina, uostalom, sličnu stvar radi sa svojim dragocjenim metalima. Trebate li iz Kine metal važan za elektroničku proizvodnju, možete naručiti proizvodnju ali ne možete dobiti metal kao sirovinu.
Drugi, možda najočitiji primjer sabotaže počnimo pitanjem. Kako bi vam se činilo da našem državnom budžetu svake godine ostane "slobodnih" milijardu eura, čime bismo zaista jako olakšali vraćanje stranih kredita? Eto, tu sabotažu radimo u poljoprivredi. Svake godine u vrijednosti od oko milijardu eura uvezemo poljoprivrednih proizvoda koji bi bez problema mogli biti proizvedeni kod nas. U posljednje smo vrijeme, na primjer, sabotirali domaće mljekare, pa uvozimo sve više mlijeka. Proizvođače mandarina tjeramo da ispunjavaju neke idiotske formulare da bi im država otkupila robu, umjesto da im priznamo da su ispunili sve što bi se od njih moglo tražiti: uzgojili su mandarine! Netko ekonomski potpuno nepismen mogao bi reći: ali, mi proizvodimo skuplje, uvozno mlijeko je mnogo jeftinije! Za početak, zapamtimo da svake godine "bacamo" milijardu eura konvertibilne valute, kojom bismo mogli vraćati dugove. Međutim, da domaće ljude zaposlimo u poljoprivrednim kombinatima, time bismo napravili i dodatnu prednost: njihove troškove socijalnog zbrinjavanja (naravno, ti ljudi sada žive, i moraju živjeti!) pretvorili bismo u njihove prihode. Umjesto da im dajemo milostinju, ti bi ljudi proizveli društvu potrebnu hranu koju ne bismo morali kupovati uvozom, i trošiti posuđene devize. Da ta dojučerašnja sirotinja proizvede po višoj cijeni ono što smo prije uvozili, (u stvari, po višoj cijeni uz ovakav kurs kune, uz neki drugi kurs cijena bi bila konkurentna inozemstvu!) dogodila bi se politička promjena: morali bismo tim novim proizvođačima, do jučer nezaposlenim ljudima, višom cijenom priznati veći udio u pravu na nacionalno bogatstvo, pa bismo na taj način umanjili značaj "dragih" tajkuna i njihovih obitelji, a isto tako, smanjili i razliku u ekonomskoj snazi naših građana i građana iz zemalja odakle dolaze naši okupatori.
Jedan od najjačih aduta Hrvatske je turizam. Prihodima od turizma možemo uvoziti lijekove, sirovine... ali sabotaža je prisutna i ovdje. Turističke resurse smo zato privatizirali, često strancima, a za tu djelatnost smo smanjili i poreze. Agencije koje dovode turiste uzimaju svoju proviziju ("kremu" uzimaju agencije koje nisu naše!), a dobit koju generira turizam odnose strani vlasnici turističkih resursa. Dakle, i ovdje imamo strukturnu pljačku i sabotažu. Jedan od najciničnijih podataka (star godinu dana) je da je Hrvatska, ni manje ni više, uravnotežila vanjskotrgovinsku bilancu. Dakle, mi smo postigli to da u vanjskotrgovinskoj razmjeni približno jednaku količinu konvertibilne, međunarodno priznate valute, uvozimo i izvozimo. Pa odakle onda potreba za sve većim zaduženjem? Odgovor je krajnje jednostavan. Umjesto da uvozimo više robe, mi uvozimo tuđi, inozemni i potpuno fiktivno izmišljen novac, putem kredita zadovoljavajući umjetno stvorenu nestašicu novca. Umjesto da taj novac "uvozimo" kreditima, mogli bismo ga štampati sami. I opet će netko, ekonomski potpuno nepismen, reći da bi štampanjem novca nastala inflacija! Zapravo bi nastala inflacija identična ovoj koju imamo danas. Naime, osnova inflacije bi, u svakoj normalnoj ekonomiji, trebala biti povećana količina novca uz istu ili smanjenu količinu roba i usluga na tržištu. Povećana količina novca bi značila da je kupac spreman dati više onoga čega ima mnogo (novca) za ono što mu nedostaje (robe ili usluge koje neophodno treba ili želi). Kako je uvezeni novac taj koji povećava novčanu masu, a inflacija nam nije problem, mogli bismo uvezeni novac zamijeniti vlastitim, od HNB-a generiranim kunama. To što ne vodimo takvu monetarnu politiku je također sabotaža.
Nedavno smo od HNB-a čuli da će se ubuduće emitiranjem novca pokušati potaknuti domaća privreda. No opet će novac biti plasiran bankama, koje ne proizvode ništa. Država će bankama dati novac uz manju kamatu, a banke će ga posuđivati uz veću kamatu. Koja je uloga banaka u tome, osim uloge da dobro zarađuju? Računice banaka na temelju kojih su, recimo, financirane izgradnje stanova, pokazale su da banke uopće nemaju problem ako dođe do prsnuća "građevinskog balona". Bankama nije problem ni ako propadnu, jer su izgubile tuđi novac. Masa praznih stanova u Hrvatskoj koje ljudi ne mogu kupiti jedan je od pokazatelja pojave da se na tržište ubacuje strahovita količina novca u obliku kredita, tj. u obliku novca stvorenog ni iz čega. No istovremeno se taj novac daje najbogatijima (recimo tzv. građevinskim poduzetnicima), oni ga "spale" kroz izgradnju, a inflacije nema jer se, umjesto povećane proizvodnje, umjetno generira nestašica novca. Neplaćeni radnici s gradilišta, slabo plaćeni učitelji, nezaposleni na birou, sve je to masa ljudi koja nema čime platiti osnovne životne potrebe, a ipak jest spremna dati svoj cijeli život da bi osnovne potrebe zadovoljila. Zato cijene mogu ostati iste, jer je stvorenim socijalnim pritiskom i rad tih ljudi zadržan na mizernim novčanim vrijednostima, pa nestašica novca kod većine stanovništva sprečava povećanja cijena. U takvim uvjetima, najbogatiji imaju količine novca koje ne mogu nigdje potrošiti (nema toliko raspoloživih roba i usluga), ali najbogatije za to nije ni briga. Tuđa ih nesreća ne smeta, a vlastitu bolesnu ambiciju, da barataju statusnim simbolom izraženim u broju nula na računu, su zadovoljili.
Naš najavljeni premijer, naša buduća vlada, i kompletna politička garnitura ništa ne valjaju jer se ne bave ovakvim temama. Kolega Babić je pokazao kako se operativno manipulira javnošću i strukturama vlasti da bi se osigurao dolazak izvršitelja zadaća koje nemaju veze s interesima građana Hrvatske. U ovom članku, pokušao sam u kratkim crtama pokazati što se od građana namjerava sakriti i zašto su ovi ljudi niotkuda postavljeni na političke funkcije. Za kraj, samo mali "hint" o tome koliko su za nas nebitne namjere novog mandatara, a bitne namjere onih koji njime upravljaju: Orešković je u jednoj izjavi najavio da se nada sjajnoj 2016. godini. To je sasvim nemoguće, poljoprivredna proizvodnja koja bi zadovoljavala znatan dio naših potreba ovisi o sezonama, tj. godišnjim dobima, a ta se doba smjenjuju u periodu od 12 mjeseci. Za 2016. godinu je sada kasno. Da bi se požnjelo, mora se posijati...
altermainstreaminfo
