Jelena Miloš: Morat ćemo se oduprijeti štetnim tendencijama u sferi rada koje bi mogle dovesti do socijalne bijede i društvenih sukoba.
21 paket zakona iz sfere rada se trenutno donosi, a mi se bavimo referendumom, dok se ovaj 21 zakon direktno tiče naših života, našeg rada, naših uvjeta rada, dakle - svakodnevnog života - tako je Anamarija Tkalčec iz CESI-ja započela svoje izlaganje o problemima novog Zakona o radu na nedavnoj održavnoj tribini Ženske fronte za radna i socijalna prava Otkaz zakonu o radu.
Njena konstatacija, koliko god se činila zabrinjavajućom, ne bi nas trebala nimalo šokirati ili zgroziti. Već dugi niz godina dominantne konzervativne političke snage provode štetne ekonomske politike (poput uvođenja neoliberalnih mjera, privatizacije i komodifikacije svih sfera života, rezanja socijalnih uluga itd.), dok istovremeno kao ideološki paravan nameću identitetska pitanja kao glavni politički problem - u prvom redu pitanje 'homogenosti' nacije i vjere te svetosti obitelji. Pritom je jasno da će se, kad to već bude odgovaralo njihovim političkim interesima, na tapeti naći stigmatizirane manjine koje će desnici i kleru poslužiti da skrenu pažnju s važnih pitanja.
U takvom sustavu, očigledno je moguće sudjelovati u odluci o ograničavanju temeljnih prava cijelih društvenih skupina, dok je odlučivanje o zaista relevantnim socio-ekonomskim i egzistencijalnim pitanjima van dosega građana. Primjerice, obično nemamo nikakvo pravo glasa o tome hoće li država privatizirati škverove, zatvoriti poduzeća, dodatno rezati radnička prava itd. Takve nam se odluke prodaju kao "tržišna nužnost", iako se zapravo radi o svjesnim ekonomskim izborima iz kojih smo isključeni/e. Stoga je danas teško zamisliti situaciju u kojoj smo u mogućnosti "glasati protiv" predloženih izmjena radnog zakonodavstva ili pak sudjelovati u širokoj javnoj raspravi na tu temu.
Da bi se takve tendencije dugoročno izmijenile, mora doći do preslagivanja, odnosno stvaranja novih društvenih snaga i vraćanja fokusa na zajedničke interese većine, među koje svakako spadaju i radnička prava. Kao aktivan doprinos tom dugotrajnom procesu, nužno je između ostalog obratiti i pažnju na "dosadno", birokratsko-nerazumljivim jezikom pisano radno zakonodavstvo koje nam "potiho" diktira kako privatne tako i društvene živote. Ili, u ovom konkretnom slučaju, trebamo se osvrnuti na prijedlog izmjena Zakona o radu.
Ukratko, glavna svrha novog prijedloga Zakona o radu je daljnja deregulacija radnog zakonodavstva i fleksibilizacija radnih odnosa. Dok se u mainstreamu fleksibilizacija obično paušalno opisuje kao pozitivan proces koji dovodi do povećanja zaposlenosti i "konkurentnosti" gospodarstva, ona u praksi donosi 'nesigurne' oblika rada, lakše otpuštanje radnika (primjerice putem otkazivanja privremenih oblika ugovora), povećanu eksploataciju radnika koji pristaju na lošije radne uvjete zbog straha od gubitka posla i "rezervne armije rada" koja je uvijek spremna raditi za manje, a što sve naravno dovodi i do smanjenja sindikalnog djelovanja i generalne zaštite prava (bilo zbog straha radnika od neproduženja ugovora, bilo zbog činjenice da je radnike u nesigurnim tipovima radnih odnosa teže organizirati).
Takve promjene nisu ograničene samo na našu radnu sferu, već direktno i negativno utječu na egzistenciju radnika: naše zdravstveno stanje i socijalna prava, slobodno vrijeme i odmor, obiteljski život, osiguravanje sredstava za život i cjelokupnu društvenu reprodukciju.
Novi zakon o radu popularizira upravo takav tip fleksibilizacije, kako putem uvođenja novih nesigurnih oblika rada (u prvom redu agencijskog rada) ili zadržavanja postojećih nestalnih radnih odnosa (rada na određeno), tako i putem fleksibilizacije radnog vremena (uvođenjem 'kliznog' radnog vremena koje varira na tjednoj bazi), odnosno povećanja prekovremenog rada.
Iako su ugovori na određeno vrijeme već postojećim zakonodavstvom zamišljeni kao iznimka, oni se u praksi koriste kao pravilo: 2008. godine činili su 81% novosklopljenih ugovora o radu, a 2012. 91.6%. Razlog tome je što poslodavci vrlo često zloupotrebljavaju postojeće "labave" zakonske odredbe pa radnici po nekoliko puta potpisuju isti ugovor o produženju istog nesigurnog radnog odnosa, premda bi po svim propisima trebali dobiti stalno zaposlenje (odnosno potpisati ugovor na neodređeno).
Takvi oblici rada povoljniji su za poslodavce, no radnike stavljaju u poziciju trajne neizvjesnosti, jer nikad ne znaju hoće li im se ugovori produžiti ili raskinuti pa stoga često pristaju na bilo kakve uvjete rada da bi zadržali posao. Prijedlog novog zakona nije ništa učinio po pitanju sprječavanja zloupotrebe rada na određeno vrijeme, dapače, on je samo dodatno legitimirao postojeće loše prakse. Tako se Ministarstvo dosjetilo da olakša stvar poslodavcima pa im u novom izdanju ZOR-a daje slobodne ruke da po isteku prvog ugovora na određeno arbitrarno i bez ikakvog objašnjenja nekog radnika ponovno zaposle na određeno vrijeme. Izgleda da je u ovim teškim vremenima i formalna učtivost postala uteg poduzetničkom duhu.
Među krupnijim promjenama novog zakona je i dodatno jačanje agencijskog rada, odnosno nesigurnog tipa zaposlenja pri kojem se radnici formalno "u vlasništvu" agencije za privremeno zapošljavanje daju u "leasing" nekom poslodavcu, kad se ovome za njima ukaže potreba. O ovoj vrsti rada dosad se malo znalo, sve dok mediji nisi počeli pisati o sudbini 182 radnika zaposlena preko agencije u Holdingovoj Čistoći. Tako smo saznali da ti radnici, koje često znamo s predrasudama promatrati kao "lijenčine" u udobnoj gradskoj fotelji, već dugi niz godina rade u potpuno nesigurnim uvjetima, ugovori im se u pravilu produžuju svako tri mjeseca, no nikad ne postaju stalno zaposleni i uvijek su u stalnom strahu od gubitka ugovora. Zato ne uzimaju bolovanja, boje se sindikalnog organiziranja, nisu u mogućnosti planirati svoju budućnost; ukratko, u konstantnom su egzistencijalnom grču.
Ipak, agencijski rad, koji je prvotno uveden izmjenama zakona o radu iz 2003. godine, dosad nije uzeo pretjerano maha (ako je vjerovati agencijama za privremeno zapošljavanje, on iznosi oko 0,3%), no zbog novih odredbi Zakona o radu takvo bi se stanje moglo ubrzo promijeniti.
Naime, zakon otvara izrazito diskriminatornu mogućnost prema kojoj agencijski radnici neće morati imati jednaku plaću i uvjete rada kao matični radnici neke tvrtke, ako Agencija bude imala svoj vlastiti kolektivni ugovor koji tim radnicima određuje drugačije uvjete rada. Nadalje, poslodavac će odsad moći uposliti radnike na istom radnom mjestu na neprekinuto razdobolje od čak tri godine (u odnosu na dosadašnju godinu dana), bez obveze da ih zaposli na neodređeno vrijeme.
Također, zakon ne predviđa da radnici koji s korisnikom imaju sklopljen ugovor na određeno automatski primaju naknadu plaće za vrijeme kad nisu ustupljeni korisniku. Drugim riječima, ti će radnici u svakom trenutku moći ostati bez ikakvih sredstava za preživljavanje, ako im tržište tako presudi. Kao jeftinija, poslušnija radna snaga, ovim radnicima (ili nama) svakako prijeti da postanu nova "atrakcija" poslodavcima, pa možda i zamijene dosadašnju tendenciju većinskog zapošljavanja preko ugovora o radu na određeno vrijeme.
Izgleda da jedino mi nikako ne možemo prihvatiti činjenicu da nekim radnicima odgovara radno vrijeme koje se može pomicati sukladno njihovim potrebama, odnosno potrebama njihove obitelji. - žali se pravna savjetnica Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) Nataša Novaković na ignoranciju domaćih radnika koji se protive novoj podjeli radnog vremena, a sve hineći danas popularnu "brigu" za zaštitom obitelji. Međutim, već je i na prvi pogled posve promašeno tvrditi, a kamoli uvjeravati, da nova podjela radnog vremena odgovara radnicima i potrebama naših obitelji. Novo zakonodavstvo predlaže "klizni" raspored radnog vremena, odnosno varijabilno radno opterećenju na tjednoj bazi prema kojem bi radnici mogli raditi i do 56 sati tjedno, odnosno čak 60 sati ako tako bude uređeno njihovim kolektivnim ugovorim. Takva rošada trebala bi tobože pomoći poslodavcima da odgovore na "fluktuacije" vječno mističnog tržišta, no kako primjećuje Ženska fronta za radna i socijalna prava, na taj način se pod krinkom preraspodjele radnog vremena uvodi prekovremeni rad kojeg poslodavci neće evidentirati, dakle ni plaćati.
Ipak, da ne bi bilo zabune, zakon predviđa i povećanje ukupnog broja prekovremenih sati. Tako će radnici na godišnjoj razini moći raditi do 180, odnosno čak 250 sati godišnje (ponovno, ako tako bude uređeno kolektivnim ugovorom). Kako navodi Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), to praktički predstavlja formalizaciju dodatnog radnog dana u tjednu.
Ovim novim režimom radnog vremena dovedene su u pitanje tzv. "tri osmice", davno i teškom mukom izboreno pravo radnika na 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati sna. On očigledno predstavlja narušavanje privatnog života radnika koji više neće moći planirati svoje vrijeme za odmor, obitelj itd., pri čemu će pogotovo biti pogođene žene na koje nažalost pada najveći teret neplaćenog kućanskog tj. njegovateljskog rada (uvijek je dobro prisjetiti se da se rad koji nam je potreban za svakodnevno preživljavanje ne odvija samo na radnom mjestu, već i, neplaćeno, u kućanstvima). Dodatni radni napori koji proizlaze iz ovakvog tipa rada mogli bi dovesti do iscrpljivanja i ozbiljnog pogoršanja zdravlja radnika, a onda naravno i dodatnih troškova zdravstvenog sustava.
Kao odgovor na novi Zakon o radu, Ženska fronta za radna i socijalna prava, nedavno osnovana inicijativa nevladinih organizacija i ženskih sindikalnih grupa, ponudila je neke progresivne prijedloge (točnije zahtjeve) kako bi se stalo na kraju lošim zakonskim praksama. Tako Fronta između ostalog predlaže da se agencijski rad jasno ograniči na izvanredne i jasno definirane slučajeve te da takvi ugovori budu maksimalnog trajanja od godinu dana.
Ženska fronta također zahtijeva uvođenje maksimalne kvote radnika na određeno vrijeme (pri čemu se treba voditi računa o rodnoj ravnotežii) te ograničavanje trajanja tih ugovora na maksimalno dvije godine, kako bi se zaustavila tendencija daljnje fleksibilizacije radnih odnosa. Shvaćajući da su trudnice i roditelji jedna od ugroženijih skupina u radnim odnosima, traže i automatsko produženje trajanja ugovora o radu trudnici, odnosno roditelju koji koristi rodiljni/roditeljski dopust za onoliko vremena koliko traje dopust te zabranu mogućnosti otkaza ili isteka ugovora o radu trudnici u trajanju od godine dana od prestanka trudnoće ili roditelju nakon povratka s rodiljnog/roditeljskog dopusta.
Na kraju, po pitanju radnog vremena zahtijevaju ograničavanje punog radnog vremena na 48 sati tjedno, a prekovremenog na najviše 8 sati tjedno. Potpune zahtjeve Ženske fronte pogledajte ovdje.
Unatoč konkretnim prijedlozima za rješenje radničkih problema, teško je vjerovati da će zahtjevi Ženske fronte biti trenutačno usvojeni, budući da sa suprotne strane stoji jaka politička mašinerija i lobi poslodavaca koji nasilnički i pod svaku cijenu guraju novi zakon. Međutim, oni predstavljaju dobro osnovu i potencijalni početak konsolidiranih napora koji bi u budućnosti mogli vratiti fokus na radnička prava, a pogotovo prava žena kao dvostruko podčinjene skupine.
Očito je da nam uskoro slijede nove bitke, jer bi ovaj Zakon, za razliku od drugih proklamiranih "opasnosti" kojima smo danas prisilni svjedoci, zaista mogao dovesti do daljnjeg razaranja obitelji, kako je već primijetila Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, referirajući se na preraspodjelu odnosno fleksibilizaciju radnog vremena.
Takvo novo radno vrijeme moglo bi ozbiljno dodatno ugroziti reprodukciju kućanstava, tzv. obiteljskog života u kojem neplaćene radne obaveze uglavnom padaju na žene (pogotovo uslijed sve veće komofikacije socijalnih usluga, poput vrtića, zdravstvenog sustava itd.), te do pogoršanja općeg zdravlja radnica i radnika. Tome bi mogli kumovati i sve nesigurniji oblici rada u kojima radnici neće biti u stanju planirati budućnost, podizati kredite, održavati kućanstvo, a prijete im niže cijene rada i daljnje osiromašenje.
Ukratko, pored otvorenih referendumskih fronti, u budućnosti ćemo se svakako morati oduprijeti i štetnim tendencijama unutar sfere rada koje bi mogle dovesti do raširene socijalne bijede, pa i zaoštravanja postojećih društvenih sukoba.
Izvor: h-alter
21 paket zakona iz sfere rada se trenutno donosi, a mi se bavimo referendumom, dok se ovaj 21 zakon direktno tiče naših života, našeg rada, naših uvjeta rada, dakle - svakodnevnog života - tako je Anamarija Tkalčec iz CESI-ja započela svoje izlaganje o problemima novog Zakona o radu na nedavnoj održavnoj tribini Ženske fronte za radna i socijalna prava Otkaz zakonu o radu.
Njena konstatacija, koliko god se činila zabrinjavajućom, ne bi nas trebala nimalo šokirati ili zgroziti. Već dugi niz godina dominantne konzervativne političke snage provode štetne ekonomske politike (poput uvođenja neoliberalnih mjera, privatizacije i komodifikacije svih sfera života, rezanja socijalnih uluga itd.), dok istovremeno kao ideološki paravan nameću identitetska pitanja kao glavni politički problem - u prvom redu pitanje 'homogenosti' nacije i vjere te svetosti obitelji. Pritom je jasno da će se, kad to već bude odgovaralo njihovim političkim interesima, na tapeti naći stigmatizirane manjine koje će desnici i kleru poslužiti da skrenu pažnju s važnih pitanja.
U takvom sustavu, očigledno je moguće sudjelovati u odluci o ograničavanju temeljnih prava cijelih društvenih skupina, dok je odlučivanje o zaista relevantnim socio-ekonomskim i egzistencijalnim pitanjima van dosega građana. Primjerice, obično nemamo nikakvo pravo glasa o tome hoće li država privatizirati škverove, zatvoriti poduzeća, dodatno rezati radnička prava itd. Takve nam se odluke prodaju kao "tržišna nužnost", iako se zapravo radi o svjesnim ekonomskim izborima iz kojih smo isključeni/e. Stoga je danas teško zamisliti situaciju u kojoj smo u mogućnosti "glasati protiv" predloženih izmjena radnog zakonodavstva ili pak sudjelovati u širokoj javnoj raspravi na tu temu.
Da bi se takve tendencije dugoročno izmijenile, mora doći do preslagivanja, odnosno stvaranja novih društvenih snaga i vraćanja fokusa na zajedničke interese većine, među koje svakako spadaju i radnička prava. Kao aktivan doprinos tom dugotrajnom procesu, nužno je između ostalog obratiti i pažnju na "dosadno", birokratsko-nerazumljivim jezikom pisano radno zakonodavstvo koje nam "potiho" diktira kako privatne tako i društvene živote. Ili, u ovom konkretnom slučaju, trebamo se osvrnuti na prijedlog izmjena Zakona o radu.
Ukratko, glavna svrha novog prijedloga Zakona o radu je daljnja deregulacija radnog zakonodavstva i fleksibilizacija radnih odnosa. Dok se u mainstreamu fleksibilizacija obično paušalno opisuje kao pozitivan proces koji dovodi do povećanja zaposlenosti i "konkurentnosti" gospodarstva, ona u praksi donosi 'nesigurne' oblika rada, lakše otpuštanje radnika (primjerice putem otkazivanja privremenih oblika ugovora), povećanu eksploataciju radnika koji pristaju na lošije radne uvjete zbog straha od gubitka posla i "rezervne armije rada" koja je uvijek spremna raditi za manje, a što sve naravno dovodi i do smanjenja sindikalnog djelovanja i generalne zaštite prava (bilo zbog straha radnika od neproduženja ugovora, bilo zbog činjenice da je radnike u nesigurnim tipovima radnih odnosa teže organizirati).
Takve promjene nisu ograničene samo na našu radnu sferu, već direktno i negativno utječu na egzistenciju radnika: naše zdravstveno stanje i socijalna prava, slobodno vrijeme i odmor, obiteljski život, osiguravanje sredstava za život i cjelokupnu društvenu reprodukciju.
Novi zakon o radu popularizira upravo takav tip fleksibilizacije, kako putem uvođenja novih nesigurnih oblika rada (u prvom redu agencijskog rada) ili zadržavanja postojećih nestalnih radnih odnosa (rada na određeno), tako i putem fleksibilizacije radnog vremena (uvođenjem 'kliznog' radnog vremena koje varira na tjednoj bazi), odnosno povećanja prekovremenog rada.
Iako su ugovori na određeno vrijeme već postojećim zakonodavstvom zamišljeni kao iznimka, oni se u praksi koriste kao pravilo: 2008. godine činili su 81% novosklopljenih ugovora o radu, a 2012. 91.6%. Razlog tome je što poslodavci vrlo često zloupotrebljavaju postojeće "labave" zakonske odredbe pa radnici po nekoliko puta potpisuju isti ugovor o produženju istog nesigurnog radnog odnosa, premda bi po svim propisima trebali dobiti stalno zaposlenje (odnosno potpisati ugovor na neodređeno).
Takvi oblici rada povoljniji su za poslodavce, no radnike stavljaju u poziciju trajne neizvjesnosti, jer nikad ne znaju hoće li im se ugovori produžiti ili raskinuti pa stoga često pristaju na bilo kakve uvjete rada da bi zadržali posao. Prijedlog novog zakona nije ništa učinio po pitanju sprječavanja zloupotrebe rada na određeno vrijeme, dapače, on je samo dodatno legitimirao postojeće loše prakse. Tako se Ministarstvo dosjetilo da olakša stvar poslodavcima pa im u novom izdanju ZOR-a daje slobodne ruke da po isteku prvog ugovora na određeno arbitrarno i bez ikakvog objašnjenja nekog radnika ponovno zaposle na određeno vrijeme. Izgleda da je u ovim teškim vremenima i formalna učtivost postala uteg poduzetničkom duhu.
Među krupnijim promjenama novog zakona je i dodatno jačanje agencijskog rada, odnosno nesigurnog tipa zaposlenja pri kojem se radnici formalno "u vlasništvu" agencije za privremeno zapošljavanje daju u "leasing" nekom poslodavcu, kad se ovome za njima ukaže potreba. O ovoj vrsti rada dosad se malo znalo, sve dok mediji nisi počeli pisati o sudbini 182 radnika zaposlena preko agencije u Holdingovoj Čistoći. Tako smo saznali da ti radnici, koje često znamo s predrasudama promatrati kao "lijenčine" u udobnoj gradskoj fotelji, već dugi niz godina rade u potpuno nesigurnim uvjetima, ugovori im se u pravilu produžuju svako tri mjeseca, no nikad ne postaju stalno zaposleni i uvijek su u stalnom strahu od gubitka ugovora. Zato ne uzimaju bolovanja, boje se sindikalnog organiziranja, nisu u mogućnosti planirati svoju budućnost; ukratko, u konstantnom su egzistencijalnom grču.
Ipak, agencijski rad, koji je prvotno uveden izmjenama zakona o radu iz 2003. godine, dosad nije uzeo pretjerano maha (ako je vjerovati agencijama za privremeno zapošljavanje, on iznosi oko 0,3%), no zbog novih odredbi Zakona o radu takvo bi se stanje moglo ubrzo promijeniti.
Naime, zakon otvara izrazito diskriminatornu mogućnost prema kojoj agencijski radnici neće morati imati jednaku plaću i uvjete rada kao matični radnici neke tvrtke, ako Agencija bude imala svoj vlastiti kolektivni ugovor koji tim radnicima određuje drugačije uvjete rada. Nadalje, poslodavac će odsad moći uposliti radnike na istom radnom mjestu na neprekinuto razdobolje od čak tri godine (u odnosu na dosadašnju godinu dana), bez obveze da ih zaposli na neodređeno vrijeme.
Također, zakon ne predviđa da radnici koji s korisnikom imaju sklopljen ugovor na određeno automatski primaju naknadu plaće za vrijeme kad nisu ustupljeni korisniku. Drugim riječima, ti će radnici u svakom trenutku moći ostati bez ikakvih sredstava za preživljavanje, ako im tržište tako presudi. Kao jeftinija, poslušnija radna snaga, ovim radnicima (ili nama) svakako prijeti da postanu nova "atrakcija" poslodavcima, pa možda i zamijene dosadašnju tendenciju većinskog zapošljavanja preko ugovora o radu na određeno vrijeme.
Izgleda da jedino mi nikako ne možemo prihvatiti činjenicu da nekim radnicima odgovara radno vrijeme koje se može pomicati sukladno njihovim potrebama, odnosno potrebama njihove obitelji. - žali se pravna savjetnica Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) Nataša Novaković na ignoranciju domaćih radnika koji se protive novoj podjeli radnog vremena, a sve hineći danas popularnu "brigu" za zaštitom obitelji. Međutim, već je i na prvi pogled posve promašeno tvrditi, a kamoli uvjeravati, da nova podjela radnog vremena odgovara radnicima i potrebama naših obitelji. Novo zakonodavstvo predlaže "klizni" raspored radnog vremena, odnosno varijabilno radno opterećenju na tjednoj bazi prema kojem bi radnici mogli raditi i do 56 sati tjedno, odnosno čak 60 sati ako tako bude uređeno njihovim kolektivnim ugovorim. Takva rošada trebala bi tobože pomoći poslodavcima da odgovore na "fluktuacije" vječno mističnog tržišta, no kako primjećuje Ženska fronta za radna i socijalna prava, na taj način se pod krinkom preraspodjele radnog vremena uvodi prekovremeni rad kojeg poslodavci neće evidentirati, dakle ni plaćati.
Ipak, da ne bi bilo zabune, zakon predviđa i povećanje ukupnog broja prekovremenih sati. Tako će radnici na godišnjoj razini moći raditi do 180, odnosno čak 250 sati godišnje (ponovno, ako tako bude uređeno kolektivnim ugovorom). Kako navodi Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), to praktički predstavlja formalizaciju dodatnog radnog dana u tjednu.
Ovim novim režimom radnog vremena dovedene su u pitanje tzv. "tri osmice", davno i teškom mukom izboreno pravo radnika na 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati sna. On očigledno predstavlja narušavanje privatnog života radnika koji više neće moći planirati svoje vrijeme za odmor, obitelj itd., pri čemu će pogotovo biti pogođene žene na koje nažalost pada najveći teret neplaćenog kućanskog tj. njegovateljskog rada (uvijek je dobro prisjetiti se da se rad koji nam je potreban za svakodnevno preživljavanje ne odvija samo na radnom mjestu, već i, neplaćeno, u kućanstvima). Dodatni radni napori koji proizlaze iz ovakvog tipa rada mogli bi dovesti do iscrpljivanja i ozbiljnog pogoršanja zdravlja radnika, a onda naravno i dodatnih troškova zdravstvenog sustava.
Kao odgovor na novi Zakon o radu, Ženska fronta za radna i socijalna prava, nedavno osnovana inicijativa nevladinih organizacija i ženskih sindikalnih grupa, ponudila je neke progresivne prijedloge (točnije zahtjeve) kako bi se stalo na kraju lošim zakonskim praksama. Tako Fronta između ostalog predlaže da se agencijski rad jasno ograniči na izvanredne i jasno definirane slučajeve te da takvi ugovori budu maksimalnog trajanja od godinu dana.
Ženska fronta također zahtijeva uvođenje maksimalne kvote radnika na određeno vrijeme (pri čemu se treba voditi računa o rodnoj ravnotežii) te ograničavanje trajanja tih ugovora na maksimalno dvije godine, kako bi se zaustavila tendencija daljnje fleksibilizacije radnih odnosa. Shvaćajući da su trudnice i roditelji jedna od ugroženijih skupina u radnim odnosima, traže i automatsko produženje trajanja ugovora o radu trudnici, odnosno roditelju koji koristi rodiljni/roditeljski dopust za onoliko vremena koliko traje dopust te zabranu mogućnosti otkaza ili isteka ugovora o radu trudnici u trajanju od godine dana od prestanka trudnoće ili roditelju nakon povratka s rodiljnog/roditeljskog dopusta.
Na kraju, po pitanju radnog vremena zahtijevaju ograničavanje punog radnog vremena na 48 sati tjedno, a prekovremenog na najviše 8 sati tjedno. Potpune zahtjeve Ženske fronte pogledajte ovdje.
Unatoč konkretnim prijedlozima za rješenje radničkih problema, teško je vjerovati da će zahtjevi Ženske fronte biti trenutačno usvojeni, budući da sa suprotne strane stoji jaka politička mašinerija i lobi poslodavaca koji nasilnički i pod svaku cijenu guraju novi zakon. Međutim, oni predstavljaju dobro osnovu i potencijalni početak konsolidiranih napora koji bi u budućnosti mogli vratiti fokus na radnička prava, a pogotovo prava žena kao dvostruko podčinjene skupine.
Očito je da nam uskoro slijede nove bitke, jer bi ovaj Zakon, za razliku od drugih proklamiranih "opasnosti" kojima smo danas prisilni svjedoci, zaista mogao dovesti do daljnjeg razaranja obitelji, kako je već primijetila Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, referirajući se na preraspodjelu odnosno fleksibilizaciju radnog vremena.
Takvo novo radno vrijeme moglo bi ozbiljno dodatno ugroziti reprodukciju kućanstava, tzv. obiteljskog života u kojem neplaćene radne obaveze uglavnom padaju na žene (pogotovo uslijed sve veće komofikacije socijalnih usluga, poput vrtića, zdravstvenog sustava itd.), te do pogoršanja općeg zdravlja radnica i radnika. Tome bi mogli kumovati i sve nesigurniji oblici rada u kojima radnici neće biti u stanju planirati budućnost, podizati kredite, održavati kućanstvo, a prijete im niže cijene rada i daljnje osiromašenje.
Ukratko, pored otvorenih referendumskih fronti, u budućnosti ćemo se svakako morati oduprijeti i štetnim tendencijama unutar sfere rada koje bi mogle dovesti do raširene socijalne bijede, pa i zaoštravanja postojećih društvenih sukoba.
Izvor: h-alter
