S Gordanom Vilović razgovaramo o novinarskoj etici, prikrivenom oglašavanju i "PR-novinarstvu", padu standarda struke, kao i o drugim problemima s kojima se suočava suvremeno novinarstvo.
Gordana Vilović izvanredna je profesorica na Fakultetu političkih znanosti gdje je i doktorirala. Na studiju novinarstva predaje kolegije "Uvod u novinarstvo", "Povijest vijesti", "Etika novinarstva" i "Mediji i pravo djeteta". Samostalno je objavila knjigu Povijest vijesti te, u suautorstvu sa Stjepanom Malovićem i Sherry Ricchiardi, Etiku novinarstva.
KP: "Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine". U kojoj mjeri hrvatski mediji reflektiraju sadržaj prvog paragrafa Kodeksa časti novinara koji je HND donio 2009? Ima li on svoje značenje u praksi ili često ostaje mrtvo slovo na papiru?
G.V.: Ta odredba stoji u preambulama svih kodeksa u svijetu, i naravno u ranijim kodeksima HND-a, a i u ovom iz 2009. godine. Razumijem to kao nešto što je posve razumljivo, ali se slažem s vama da je to ponekad mrtvo slovo na papiru jer mnogi novinari nerijetko "zaboravljaju" ovu odredbu pred potrebom da se o nekom slučaju progovori na način da se zanemaruje načelo jednakosti i ravnopravnosti svih ljudi. Nažalost, i nadalje su neki ljudi "jednakiji" i imaju bolji tretman u medijima, za razliku od onih na koje se gleda s puno predrasuda i stereotipa. Nevjerojatno, ali i danas se događa da je za neke kategorije ljudi važnija njihova nacionalna pripadnost u odnosu na ono što oni odista jesu kao ljudi ili djeca. Možemo pročitati ili čuti sintagmu "mali Rom" i to još uvijek prolazi kao sasvim uobičajen pristup. On/ona nije dijete nego Rom. To onda samo pojačava/slabi konačnu poruku koja se šalje javnosti.
KP: Svjedočimo padu standarda i profesionalizma novinarske struke, kako na području pisane riječi tako i na područje etike. Što smatrate uzrocima ovih procesa i kako ocjenjujete medije u Hrvatskoj u tom pogledu?
G.V.: Pad standarda i profesionalizma novinarske struke rezultat je puke borbe za preživljavanje novinara koji – da bi ostali u struci i primali redoviti mjesečni prihod – moraju odustajati od novinarstva kao profesije koja ima nezamjenjivu ulogu u društvu. Najčešće vlasnici ili menadžeri u medijima takav pristup opravdavaju utjecajem novih tehnologija, prevlasti i preuzimanjem izvora informacija na društvenim mrežama ili naprosto borbom za naklonost oglašivača, i to samo da bi bili bezuvjetno prvi u lansiranju i pokrivanju određenog događaja. Izgleda da ovu skupinu uopće nije briga je li neka informacija potpuna ili istinita. Novinari su samo naoko slobodni, a zapravo su zakovani za probleme vlasnika koji štiti svoje druge biznise koji su daleko od novinarstva. Nažalost, svjedoci smo ponovno simbioze medija i vlasti, i to u vrlo primitivnom obliku. Šteta. To je jako loše, u zemlji koja nema dovoljno ozbiljnih medija, pa se stječe potpuno krivi dojam da u našem društvu ne bi imao smisla neki ozbiljan list, jer publike to ne žele. Po mojem sudu to je fraza koja se stalno provlači kao opravdanje zašto je primjerice "briga o odnosu Severine i Milana prema odgoju njihova sina" najvažniji događaj i ima pola naslovnice. To je nonsens i to nije novinarstvo kakvo treba većini ljudi. Ima li uopće smisla govoriti o etičkim standardima u takvoj vrsti novinarstva?! I što uopće mogu učiniti novinari koji se ne slažu s takvim, primarnim, sadržajima?
KP: Koja sredstva stoje na raspolaganju onima koji su žrtve nepoštivanja etičkog kodeksa u medijima i koliko se ona u praksi koriste, a u kojoj ih mediji poštuju? Na koji se način sankcioniraju mediji u slučajevima kada se dokaže bilo kakav tip povrede etičkog kodeksa?
G.V.: Ima različitih sredstava, ali izgleda da kod nas sve to skupa ide prilično traljavo. I da nema dovoljno volje da se javnosti kaže da je urednik ili novinar pogriješio. Vjerodostojni medij koji poštuje svoju publiku će to redovito raditi. Znam da nikome nije jednostavno priznati pogrešku, ali to se u profesionalnom novinarstvu podrazumijeva. Novinarstvo kao struka nije jednostavno jer se greške ne mogu skrivati, kao negdje drugdje. Greška je javna i zato treba i javno reagirati. Minimum onoga što se u svijetu ozbiljnih medija događa jest da se uvijek – ako se ustanovi da je objavljena neistina – koristi institut isprike. Dobro, možda se ne treba svaki dan ispričavati, ali ako jedan Guardian ima svaki dan ispunjenu rubriku "Corrections and Clarifications" zašto to izbjegavaju puno lošije novine? Čini mi se da je u zadnje vrijeme puno više ispravaka u dnevnim novinama nego je to bilo prije tri godine, na primjer. Vjerojatno je to povezano i s tužbama koje su zaredale jer novine nisu objavljivale ispravke, pa građani češće traže zadovoljštinu u građanskoj parnici. Dobra je praksa u Večernjem listu koji već pet godina ima takvu rubriku.
Građanska parnica nije kao praksa dobra jer kad u konačnici sve završi, nakon više godina, nitko se više niti ne sjeti što je bio pravi razlog tužbe. Osim toga, ako nemate dovoljno živaca i novaca nemojte ni pomišljati ulaziti u potragu za pravdom na sudu. Uostalom, nakon prve objave teksta, za koji sud kasnije utvrdi da je bio klevetnički i neistinit, kod većine čitatelja i/ili gledatelja, ostaje upamćen upravo taj prvi sporni podatak koji nikakav demantij neće zasjeniti. I konačno, ostaje ono "gdje ima dima, ima i vatre", a nečiji život može biti upropašten.
Instrumenti koji se mogu koristiti su i pravorijeci Vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva i Hrvatskog vijeća za medije. Dojma sam da do šire javnosti ne dopiru odluke primjerice Hrvatskog vijeća za medije, pa ljudi niti ne znaju da se mogu tim tijelima obratiti. Bilo bi super kad bi ova tijela mogla djelovati neovisno o tome obraća im se netko ili ne. No pitanje je imaju li članovi ovih tijela objektivno mogućnosti za to, i imaju li ljude koji su profesionalno zaduženi samo za to ili je članstvo u ovim tijelima sasvim volontersko, a oni rade svoj redoviti posao.
KP: "Novinar treba štititi čovjekovu intimu od senzacionalističkog i svakog drugog neopravdanog otkrivanja u javnosti. Obvezan je poštovati svačije pravo na privatnost." Koja je danas granica novinarske etike i svega onoga "što javnost treba znati"?
G.V.: Rijetki su medijski djelatnici koji ustrajno štite čovjekovu intimu od senzacionalističkog i svakog drugog neopravdanog otkrivanja u javnosti. Osobito u polutabloidnim novinama kakve postoje u nas gdje se svaka "ekskluzivna" situacija koristi za "pasicu" na naslovnoj stranici i veliki tekst unutar lista. Postala je čista floskula koja se rabi u tumačenju kad nekome kažete da novinari nisu smjeli tako zadirati u privatnost javnih osoba, a to je "javnost ima pravo znati". O nekim stvarima – ako su stvar obitelji i djece, makar da je riječ o premijeru ili predsjedniku države – javnost ne treba znati, posebno ako je ta osoba bila korektna u zaštiti svoga života i nije pozivala novinare na krstitke svoje djece i vjenčanja svoje sestre ili rodbine… To zaista nije interes javnosti, ali jest interes ako se na račun državnog proračuna dijete školuje u Australiji, samo zato što mu tata ili mama obavljaju državničke dužnosti. Uvijek možete kazati da "javnost ima pravo znati", ali ja bih rekla da prije svakog zadiranja u privatnost morate promisliti što dobivate vi, vaša redakcija i koliko ćete povrijediti osobe koje ne žele publicitet i nisu nikada svojim postupcima hranili medije, konačno možete li sebe pogledati u lice jednako kao i tu javnu osobu čije ste dijete ili suprugu povrijedili? U najtežem položaju su djeca javnih osoba, ali mislim da je Pravobraniteljica za djecu, Mila Jelavić, svojim redoviti istupima upravo o ovom problemu učinila jako puno za zaštitu djeteta u medijima i da možemo kazati da novinari barem zamagle dječja lica kad snimaju njihove roditelje. I to je nešto.
KP: Internet i društvene mreže daleko su pomaknule granice onoga što javnost "treba" i može znati. Je li i na koji je način to utjecalo na novinarsku etiku danas? Guardian primjerice koristi metodu tzv. kolaborativnog novinarstva koristeći informacije svojih čitatelje kao izvor informacija, naravno uz provjeru njihove točnosti. Kakvi su trenutni trendovi u tom smislu i gdje je tu hrvatsko novinarstvo?
G.V.: Nedavno sam čitala knjigu o samoregulaciji u online medijima koju je izdao Odjel za medijske slobode OSCE-a i moram priznati da sam dobila niz dobrih odgovora upravo na ovo pitanje koje vi postavljate. Sve velike redakcije svijeta ili svi tradicionalni vjerodostojni mediji koriste izvore svojih čitatelja i društvenih mreža, ali postoje smjernice kako to činiti i kada redakcija mora biti oprezna kad preuzima neku informaciju, video, fotografiju i objavljuje na svojim stranicama ili na javnoj televiziji. Postoje smjernice BBC-a, Washington Posta, Associated Pressa. Naravno, ne možemo kazati da smjernice sve rješavaju, ali ako se ništa ne poduzima nego se sve prepusti stihiji i samostalnoj prosudbi novinara, onda je to loša praksa jer se može napraviti velika šteta i ugroziti nečije živote. To je novo poglavlje u tumačenju i učenju o etici u sustavu masovnog komuniciranja. Vjerujemo li svemu što se objavljuje online? Smiju li novinari biti na društvenim grupama s nekoliko profila, uključujući i lažne zbog viših društvenih interesa? Je li bolje ne objaviti informaciju ako nismo sigurni u njezinu istinitost, ili je objaviti pod svaku cijenu, a onda se posipati pepelom sljedeći dan? Svakako, digitalno doba i novi vidovi u masovnom komuniciranju u kojem bilo tko može biti i komunikator i publika i poruka je dobrodošlo, ali to je prostor o kojem treba puno raspravljati, osobito o komponenti odgovornosti svakoga tko se uključuje u javnost, bilo da ulazite tvitom, porukom na Facebooku ili informacijom na blogu.
KP: Raspolažete li podacima o prikrivenom oglašavanju u hrvatskim medijima? U kojim je medijima ono najčešće i sankcionira li se?
G.V.: Ne raspolažem podacima o prikrivenom oglašavanju, ali je smiješno kad netko kaže da je prikriveno oglašavanje kad u nekim novinama vidite primjerice cijenu cipela ili haljina koji se mogu kupiti povoljnije. To je naprosto oglas i tu nema ništa prikriveno. Ali je prikriveno oglašavanje kad u tekstovima pročitate i rečenicu o tome tko je "jako dobro napravio frizuru određenoj estradnoj zvijezdi", ili zašto, opet, neka estradna zvijezda koristi proizvode određene kompanije ili zašto obožava parfeme ove ili one kompanije. Sve je to oglašavanje, ali daleko je najgore kad neki novinari svjesno potpisuju tekstove koji nisu informacija nego reklama – nema nikakvih propitivanja, suprotstavljanja nego se radi o ispisivanju teksta koji je puno bolja reklama od dvije stranice plaćenog oglasa. Takve slučajeve možemo prepoznati jer naprosto jedna ruka piše i pitanja i odgovore. Čak bi i to bilo legitimno da je umjesto potpisa novinara, navedeno da je tekst sponzoriran ili je jednostavno oglas. Ne možemo pouzdano tvrditi za određene primjere, kojih je dosta u medijima, jer nemamo pouzdane dokaze, pa nije u redu optuživati na temelju pretpostavke. Činjenica je da PR službe mogu biti zadovoljne kad se njihovi tekstovi u cijelosti objave u novinama i k tome je novinar potpisan. To je loše za novinarstvo. Mora da su novinari primorani dati svoje ime za nešto što naprosto nije novinarski uradak, jer mi nije jasno koji novinar od kredibiliteta bi svojevoljno dao svoje ime uz određeni sadržaj koji bjelodano nije rezultat elementarnog izvještavanja nego je stvar plasmana ove ili one agencije?! Ili možda ljudi iz najviših političkih krugova u državi?!
KP: Građansko novinarstvo, iako se taj termin koristi za različite trendove u novinarstvu, danas postaje jedan od alata informiranja koji koriste i klasični mediji. Na koji se način taj termin tumači u Hrvatskoj, na koji način je prisutan u hrvatskim medijima i kakva je njegova uloga?
G.V.: Termin građanskog novinarstva se koristi skoro na jednak način kao i u svijetu, s tom razlikom što u nas postoje novine koje gotovo dvije trećine sveukupnog sadržaja baziraju na suradnji s građanima novinarima. To nije pravo razumijevanje građanskog novinarstva. Čak štoviše, te redakcije neprestano pozivaju građane da surađuju i pritom imaju cjenik od 100 na više kuna, ovisno o kakvom prilogu je riječ. Dosta sasvim neetičnih naslovnica je objavljeno bez etičkih kriterija, s obrazloženjem da se pomaže akterima ili utječe na promjene u društvu. Mogu razumjeti pozitivne aspekte, ali kad to postane kontraproduktivno i kad novinari više nisu u stanju provjeravati "svoje građane", onda to šteti novinarstvu. Dakle, ne mislim da novinari trebaju biti zaobiđeni, niti da građane – novinare treba izbaciti iz novinarstva, ali su važna pravila. Građani mogu dojaviti, upozoriti, čak i snimiti neke zanimljive događaje, ali se to u našim prilikama nerijetko pretvara u karikaturu novinarstva jer nema razrađenih kriterija što, kako i kada plasirati?! Vjerovati ili ne uvijek svojim građanima suradnicima? U redakcijama nisu razrađeni kriteriji, barem tako mislim nakon što pogledam novine koji cijele sadržaje temelje na uracima koje neprestano šalju građani. U velikim tragedijama ili katastrofama osobito treba biti pažljiv, jer s jedne strane, građani mogu istinski pomoći, ali s druge strane mogu pridonijeti da se nevin čovjek i njegova obitelj osudi za podmetanje bombe, kao što je to bio slučaj u Bostonu na maratonu!
KP: U Hrvatskoj se najavljuje donošenje medijske strategije. Možete li izdvojiti neki pozitivan primjer/primjere zemlje/zemalja u europskom kontekstu koja/koje imaju uređen medijski sektor i medijsku politiku koja osigurava rast i razvoj pluralizma i kvalitetno informiranje građana?
G.V.: Ne znam dovoljno o medijskim strategijama u Hrvatskoj, pa niti ne mogu odgovoriti na vaše pitanje. Ali, voljela bih da se donese medijska strategija u Hrvatskoj jer, kako stvari sada stoje, iz dana u dan svjedočimo suludoj banalizaciji u medijima, pa treba donijeti preporuke i učiniti nešto da neovisno i ozbiljno novinarstvo pomogne ljudima da znaju zašto će sutra izaći na izbore i za koga će eventualno glasati. To je prevažno za istinsku demokraciju i pluralizam, ako računamo da nema alternative.
Izvor: Kulturpunkt
Gordana Vilović izvanredna je profesorica na Fakultetu političkih znanosti gdje je i doktorirala. Na studiju novinarstva predaje kolegije "Uvod u novinarstvo", "Povijest vijesti", "Etika novinarstva" i "Mediji i pravo djeteta". Samostalno je objavila knjigu Povijest vijesti te, u suautorstvu sa Stjepanom Malovićem i Sherry Ricchiardi, Etiku novinarstva.
KP: "Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine". U kojoj mjeri hrvatski mediji reflektiraju sadržaj prvog paragrafa Kodeksa časti novinara koji je HND donio 2009? Ima li on svoje značenje u praksi ili često ostaje mrtvo slovo na papiru?
G.V.: Ta odredba stoji u preambulama svih kodeksa u svijetu, i naravno u ranijim kodeksima HND-a, a i u ovom iz 2009. godine. Razumijem to kao nešto što je posve razumljivo, ali se slažem s vama da je to ponekad mrtvo slovo na papiru jer mnogi novinari nerijetko "zaboravljaju" ovu odredbu pred potrebom da se o nekom slučaju progovori na način da se zanemaruje načelo jednakosti i ravnopravnosti svih ljudi. Nažalost, i nadalje su neki ljudi "jednakiji" i imaju bolji tretman u medijima, za razliku od onih na koje se gleda s puno predrasuda i stereotipa. Nevjerojatno, ali i danas se događa da je za neke kategorije ljudi važnija njihova nacionalna pripadnost u odnosu na ono što oni odista jesu kao ljudi ili djeca. Možemo pročitati ili čuti sintagmu "mali Rom" i to još uvijek prolazi kao sasvim uobičajen pristup. On/ona nije dijete nego Rom. To onda samo pojačava/slabi konačnu poruku koja se šalje javnosti.
KP: Svjedočimo padu standarda i profesionalizma novinarske struke, kako na području pisane riječi tako i na područje etike. Što smatrate uzrocima ovih procesa i kako ocjenjujete medije u Hrvatskoj u tom pogledu?
G.V.: Pad standarda i profesionalizma novinarske struke rezultat je puke borbe za preživljavanje novinara koji – da bi ostali u struci i primali redoviti mjesečni prihod – moraju odustajati od novinarstva kao profesije koja ima nezamjenjivu ulogu u društvu. Najčešće vlasnici ili menadžeri u medijima takav pristup opravdavaju utjecajem novih tehnologija, prevlasti i preuzimanjem izvora informacija na društvenim mrežama ili naprosto borbom za naklonost oglašivača, i to samo da bi bili bezuvjetno prvi u lansiranju i pokrivanju određenog događaja. Izgleda da ovu skupinu uopće nije briga je li neka informacija potpuna ili istinita. Novinari su samo naoko slobodni, a zapravo su zakovani za probleme vlasnika koji štiti svoje druge biznise koji su daleko od novinarstva. Nažalost, svjedoci smo ponovno simbioze medija i vlasti, i to u vrlo primitivnom obliku. Šteta. To je jako loše, u zemlji koja nema dovoljno ozbiljnih medija, pa se stječe potpuno krivi dojam da u našem društvu ne bi imao smisla neki ozbiljan list, jer publike to ne žele. Po mojem sudu to je fraza koja se stalno provlači kao opravdanje zašto je primjerice "briga o odnosu Severine i Milana prema odgoju njihova sina" najvažniji događaj i ima pola naslovnice. To je nonsens i to nije novinarstvo kakvo treba većini ljudi. Ima li uopće smisla govoriti o etičkim standardima u takvoj vrsti novinarstva?! I što uopće mogu učiniti novinari koji se ne slažu s takvim, primarnim, sadržajima?
KP: Koja sredstva stoje na raspolaganju onima koji su žrtve nepoštivanja etičkog kodeksa u medijima i koliko se ona u praksi koriste, a u kojoj ih mediji poštuju? Na koji se način sankcioniraju mediji u slučajevima kada se dokaže bilo kakav tip povrede etičkog kodeksa?
G.V.: Ima različitih sredstava, ali izgleda da kod nas sve to skupa ide prilično traljavo. I da nema dovoljno volje da se javnosti kaže da je urednik ili novinar pogriješio. Vjerodostojni medij koji poštuje svoju publiku će to redovito raditi. Znam da nikome nije jednostavno priznati pogrešku, ali to se u profesionalnom novinarstvu podrazumijeva. Novinarstvo kao struka nije jednostavno jer se greške ne mogu skrivati, kao negdje drugdje. Greška je javna i zato treba i javno reagirati. Minimum onoga što se u svijetu ozbiljnih medija događa jest da se uvijek – ako se ustanovi da je objavljena neistina – koristi institut isprike. Dobro, možda se ne treba svaki dan ispričavati, ali ako jedan Guardian ima svaki dan ispunjenu rubriku "Corrections and Clarifications" zašto to izbjegavaju puno lošije novine? Čini mi se da je u zadnje vrijeme puno više ispravaka u dnevnim novinama nego je to bilo prije tri godine, na primjer. Vjerojatno je to povezano i s tužbama koje su zaredale jer novine nisu objavljivale ispravke, pa građani češće traže zadovoljštinu u građanskoj parnici. Dobra je praksa u Večernjem listu koji već pet godina ima takvu rubriku.
Građanska parnica nije kao praksa dobra jer kad u konačnici sve završi, nakon više godina, nitko se više niti ne sjeti što je bio pravi razlog tužbe. Osim toga, ako nemate dovoljno živaca i novaca nemojte ni pomišljati ulaziti u potragu za pravdom na sudu. Uostalom, nakon prve objave teksta, za koji sud kasnije utvrdi da je bio klevetnički i neistinit, kod većine čitatelja i/ili gledatelja, ostaje upamćen upravo taj prvi sporni podatak koji nikakav demantij neće zasjeniti. I konačno, ostaje ono "gdje ima dima, ima i vatre", a nečiji život može biti upropašten.
Instrumenti koji se mogu koristiti su i pravorijeci Vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva i Hrvatskog vijeća za medije. Dojma sam da do šire javnosti ne dopiru odluke primjerice Hrvatskog vijeća za medije, pa ljudi niti ne znaju da se mogu tim tijelima obratiti. Bilo bi super kad bi ova tijela mogla djelovati neovisno o tome obraća im se netko ili ne. No pitanje je imaju li članovi ovih tijela objektivno mogućnosti za to, i imaju li ljude koji su profesionalno zaduženi samo za to ili je članstvo u ovim tijelima sasvim volontersko, a oni rade svoj redoviti posao.
KP: "Novinar treba štititi čovjekovu intimu od senzacionalističkog i svakog drugog neopravdanog otkrivanja u javnosti. Obvezan je poštovati svačije pravo na privatnost." Koja je danas granica novinarske etike i svega onoga "što javnost treba znati"?
G.V.: Rijetki su medijski djelatnici koji ustrajno štite čovjekovu intimu od senzacionalističkog i svakog drugog neopravdanog otkrivanja u javnosti. Osobito u polutabloidnim novinama kakve postoje u nas gdje se svaka "ekskluzivna" situacija koristi za "pasicu" na naslovnoj stranici i veliki tekst unutar lista. Postala je čista floskula koja se rabi u tumačenju kad nekome kažete da novinari nisu smjeli tako zadirati u privatnost javnih osoba, a to je "javnost ima pravo znati". O nekim stvarima – ako su stvar obitelji i djece, makar da je riječ o premijeru ili predsjedniku države – javnost ne treba znati, posebno ako je ta osoba bila korektna u zaštiti svoga života i nije pozivala novinare na krstitke svoje djece i vjenčanja svoje sestre ili rodbine… To zaista nije interes javnosti, ali jest interes ako se na račun državnog proračuna dijete školuje u Australiji, samo zato što mu tata ili mama obavljaju državničke dužnosti. Uvijek možete kazati da "javnost ima pravo znati", ali ja bih rekla da prije svakog zadiranja u privatnost morate promisliti što dobivate vi, vaša redakcija i koliko ćete povrijediti osobe koje ne žele publicitet i nisu nikada svojim postupcima hranili medije, konačno možete li sebe pogledati u lice jednako kao i tu javnu osobu čije ste dijete ili suprugu povrijedili? U najtežem položaju su djeca javnih osoba, ali mislim da je Pravobraniteljica za djecu, Mila Jelavić, svojim redoviti istupima upravo o ovom problemu učinila jako puno za zaštitu djeteta u medijima i da možemo kazati da novinari barem zamagle dječja lica kad snimaju njihove roditelje. I to je nešto.
KP: Internet i društvene mreže daleko su pomaknule granice onoga što javnost "treba" i može znati. Je li i na koji je način to utjecalo na novinarsku etiku danas? Guardian primjerice koristi metodu tzv. kolaborativnog novinarstva koristeći informacije svojih čitatelje kao izvor informacija, naravno uz provjeru njihove točnosti. Kakvi su trenutni trendovi u tom smislu i gdje je tu hrvatsko novinarstvo?
G.V.: Nedavno sam čitala knjigu o samoregulaciji u online medijima koju je izdao Odjel za medijske slobode OSCE-a i moram priznati da sam dobila niz dobrih odgovora upravo na ovo pitanje koje vi postavljate. Sve velike redakcije svijeta ili svi tradicionalni vjerodostojni mediji koriste izvore svojih čitatelja i društvenih mreža, ali postoje smjernice kako to činiti i kada redakcija mora biti oprezna kad preuzima neku informaciju, video, fotografiju i objavljuje na svojim stranicama ili na javnoj televiziji. Postoje smjernice BBC-a, Washington Posta, Associated Pressa. Naravno, ne možemo kazati da smjernice sve rješavaju, ali ako se ništa ne poduzima nego se sve prepusti stihiji i samostalnoj prosudbi novinara, onda je to loša praksa jer se može napraviti velika šteta i ugroziti nečije živote. To je novo poglavlje u tumačenju i učenju o etici u sustavu masovnog komuniciranja. Vjerujemo li svemu što se objavljuje online? Smiju li novinari biti na društvenim grupama s nekoliko profila, uključujući i lažne zbog viših društvenih interesa? Je li bolje ne objaviti informaciju ako nismo sigurni u njezinu istinitost, ili je objaviti pod svaku cijenu, a onda se posipati pepelom sljedeći dan? Svakako, digitalno doba i novi vidovi u masovnom komuniciranju u kojem bilo tko može biti i komunikator i publika i poruka je dobrodošlo, ali to je prostor o kojem treba puno raspravljati, osobito o komponenti odgovornosti svakoga tko se uključuje u javnost, bilo da ulazite tvitom, porukom na Facebooku ili informacijom na blogu.
KP: Raspolažete li podacima o prikrivenom oglašavanju u hrvatskim medijima? U kojim je medijima ono najčešće i sankcionira li se?
G.V.: Ne raspolažem podacima o prikrivenom oglašavanju, ali je smiješno kad netko kaže da je prikriveno oglašavanje kad u nekim novinama vidite primjerice cijenu cipela ili haljina koji se mogu kupiti povoljnije. To je naprosto oglas i tu nema ništa prikriveno. Ali je prikriveno oglašavanje kad u tekstovima pročitate i rečenicu o tome tko je "jako dobro napravio frizuru određenoj estradnoj zvijezdi", ili zašto, opet, neka estradna zvijezda koristi proizvode određene kompanije ili zašto obožava parfeme ove ili one kompanije. Sve je to oglašavanje, ali daleko je najgore kad neki novinari svjesno potpisuju tekstove koji nisu informacija nego reklama – nema nikakvih propitivanja, suprotstavljanja nego se radi o ispisivanju teksta koji je puno bolja reklama od dvije stranice plaćenog oglasa. Takve slučajeve možemo prepoznati jer naprosto jedna ruka piše i pitanja i odgovore. Čak bi i to bilo legitimno da je umjesto potpisa novinara, navedeno da je tekst sponzoriran ili je jednostavno oglas. Ne možemo pouzdano tvrditi za određene primjere, kojih je dosta u medijima, jer nemamo pouzdane dokaze, pa nije u redu optuživati na temelju pretpostavke. Činjenica je da PR službe mogu biti zadovoljne kad se njihovi tekstovi u cijelosti objave u novinama i k tome je novinar potpisan. To je loše za novinarstvo. Mora da su novinari primorani dati svoje ime za nešto što naprosto nije novinarski uradak, jer mi nije jasno koji novinar od kredibiliteta bi svojevoljno dao svoje ime uz određeni sadržaj koji bjelodano nije rezultat elementarnog izvještavanja nego je stvar plasmana ove ili one agencije?! Ili možda ljudi iz najviših političkih krugova u državi?!
KP: Građansko novinarstvo, iako se taj termin koristi za različite trendove u novinarstvu, danas postaje jedan od alata informiranja koji koriste i klasični mediji. Na koji se način taj termin tumači u Hrvatskoj, na koji način je prisutan u hrvatskim medijima i kakva je njegova uloga?
G.V.: Termin građanskog novinarstva se koristi skoro na jednak način kao i u svijetu, s tom razlikom što u nas postoje novine koje gotovo dvije trećine sveukupnog sadržaja baziraju na suradnji s građanima novinarima. To nije pravo razumijevanje građanskog novinarstva. Čak štoviše, te redakcije neprestano pozivaju građane da surađuju i pritom imaju cjenik od 100 na više kuna, ovisno o kakvom prilogu je riječ. Dosta sasvim neetičnih naslovnica je objavljeno bez etičkih kriterija, s obrazloženjem da se pomaže akterima ili utječe na promjene u društvu. Mogu razumjeti pozitivne aspekte, ali kad to postane kontraproduktivno i kad novinari više nisu u stanju provjeravati "svoje građane", onda to šteti novinarstvu. Dakle, ne mislim da novinari trebaju biti zaobiđeni, niti da građane – novinare treba izbaciti iz novinarstva, ali su važna pravila. Građani mogu dojaviti, upozoriti, čak i snimiti neke zanimljive događaje, ali se to u našim prilikama nerijetko pretvara u karikaturu novinarstva jer nema razrađenih kriterija što, kako i kada plasirati?! Vjerovati ili ne uvijek svojim građanima suradnicima? U redakcijama nisu razrađeni kriteriji, barem tako mislim nakon što pogledam novine koji cijele sadržaje temelje na uracima koje neprestano šalju građani. U velikim tragedijama ili katastrofama osobito treba biti pažljiv, jer s jedne strane, građani mogu istinski pomoći, ali s druge strane mogu pridonijeti da se nevin čovjek i njegova obitelj osudi za podmetanje bombe, kao što je to bio slučaj u Bostonu na maratonu!
KP: U Hrvatskoj se najavljuje donošenje medijske strategije. Možete li izdvojiti neki pozitivan primjer/primjere zemlje/zemalja u europskom kontekstu koja/koje imaju uređen medijski sektor i medijsku politiku koja osigurava rast i razvoj pluralizma i kvalitetno informiranje građana?
G.V.: Ne znam dovoljno o medijskim strategijama u Hrvatskoj, pa niti ne mogu odgovoriti na vaše pitanje. Ali, voljela bih da se donese medijska strategija u Hrvatskoj jer, kako stvari sada stoje, iz dana u dan svjedočimo suludoj banalizaciji u medijima, pa treba donijeti preporuke i učiniti nešto da neovisno i ozbiljno novinarstvo pomogne ljudima da znaju zašto će sutra izaći na izbore i za koga će eventualno glasati. To je prevažno za istinsku demokraciju i pluralizam, ako računamo da nema alternative.
Izvor: Kulturpunkt
