Grafička novela „Castro“ Reinhardta Kleista trebala bi, bez obzira na svjetonazor čitatelja, izazvati reakciju
Sklon etiketiranju, čovjek najčešće bira (ne)prijatelje po političkom uvjerenju; čim sazna da netko pripada određenoj struji, unaprijed zaključava labave zaključke o nečijoj nutrini pa cijela priča prestane prije nego je uopće počela. Budući da sam čovjek, još donedavno sam običavao dijeliti ljude prema svjetonazoru, no kako u posljednje vrijeme nisam pretjerano čovječan i ne gajim mladenačke iluzije o društvenom napretku, tako prestajem kategorizirati ljude. Pomirljivo uviđam kako svugdje – na svakoj strani barikade, u svakoj političkoj opciji i životnoj (ne)zgodi - ima dobrih ljudi, samo ih je zapanjujuće malo. Možda se baš zbog te mršave brojke nerado eksponiraju, već radije djeluju u sjeni?
Mnogi bi mogli moju neutralnost proglasiti jeftinim oblikom konformizma, kukavičlukom ili pukom građanskom pasivnošću, baš kao što mnogi zahtijevaju da konačno izaberem lijevi, desni ili centralni položaj, no meni je draže stajati postrani te promatrati tekovine seoskih, građanskih i svjetskih revolucija, kontrarevolucija i inih jalovih polucija iz kojih se ponekad izrodi kvalitetnija deformacija u obliku reformacije što stvara reklamacije i time izaziva konkretne amputacije. Neutralan sam, bez sljedbenika i miljenika - bio bih idealan novinar jer mi nije do dodvoravanja, no mučan je i nezahvalan posao pisati svakodnevno o živima i polumrtvima. Lakše je pisati o mrtvima jer se oni ne bune, barem nedovoljno glasno.
Premda je još na životu (barem tako tvrde kubanski mediji), kubanski političar Fidel Alejandro Castro Ruz (1926.) ima biografiju. Napisao ju je njemački novinar Volker Skierka (1952.), a njome se poslužio i strip-autor Reinhardt Kleist (1970.) dok je stvarao grafičku novelu „Castro“. Skierka je pomagao Kleistov rad, davao mu potrebne savjete, napisao odličan predgovor. Kleist je, da bi što bolju ušao u samu problematiku i podrobnije upoznao građu, 2008. godine proveo četiri tjedna na Kubi i nakon toga napravio putopis u obliku stripa - „Havana“. Za razliku od američkih umjetnika koji su šezdesetih godina 20. stoljeća u Havani tražili dobar provod i ložili se na revolucionarne ideje kao što se današnji radnik vikendom loži na roštilj (primjerice, Leonard Cohen i kompanija), njemački umjetnik uspio je izvući potrebne impresije iz svog posjeta Kubi, doživjeti taj narod, uživo si predočiti arhitekturu i fizionimiju Kubanaca. Konačni rezultat objavljen je 2010. godine u obliku impozantne grafičke novele „Castro“ u kojoj se u kratkim crtama opisuje Castrovo djetinjstvo, burna mladost i društveni angažman (idol mu je bio José Julián Martí Pérez), politički uspon i brojni prevrati, tekovine krvave revolucije i još krvavije kontrarevolucije, političke igre između SSSR-a, SAD-a i Kube, američke sankcije i (re)akcije kubanskog naroda. Naravno, spominju se i drugi kubanski i svjetski akteri (Fulgencio Batista, Nikita Hruščov, Richard Nixon, Dwight D. Eisenhower, J. F. Kennedy, Barrack Obama, Raúl Castro, Che Guevara.. .), no glas naratora Kleist daje imaginarnom liku, njemačkom reporteru Karlu Mertensu (u društvo poznat kao Gringo) koji od samog početka prati društvena previranja na kubanskom tlu (i šire).
Premda u mnogočemu nepotpuna i lišena detalja što bi mogli umoriti površne čitatelje (i oduševiti zahtjevnije), grafička novela „Castro“ pruža slikovitu priču u koju ne moramo (štoviše, ne smijemo) bespogovorno povjerovati, već ju uzimati sa zdravom dozom rezerve jer, ipak je riječ o slobodnoj interpretaciji povijesnih događaja i osoba koje su same po sebi hodajuća kontradiktornost. Bez obzira na svjetonazor i političko opredjeljenje, Kleistova grafička novela progovara; priča je to o potlačenima koji sanjaju Slobodu, a ne znaju kako dotična izgleda; priča o idealnim idealima koji se ne mogu ostvariti jer je ljudska priroda sebična; priča o žrtvama koje preko noći postaju krvnici; priča o osloboditeljima koji postaju tirani; priča prepuna odmazdi u kojima starozavjetna „oko za oko“ nadjača novozavjetnu parabolu o drugom obrazu; priča o čovjeku koji je bio u stanju pokrenuti, ali ne i ugoditi masama; priča o statičnom sistemu koji uspješno kontrolira mase; priča o humanom entuzijazmu što se uskoro pretvara u kolektivnu paranoju; priča ispunjena pričama o teoriji zavjere i pronevjere; priča u kojoj revolucija ne doživljava evoluciju. U kratkom epilogu sve navedene priče rezimiraju se u jednu, čitatelj može vidjeti današnji Castrov pogled na svijet i izvući smisleni zaključak. I mladi i stari čitatelji možda će se zapitati može li se svijet promijeniti i pritom neće dobiti neutralan odgovor. Promjene su moguće, da, no njihova funkcija i smislenost je i više nego upitna, baš kao što su neizgledni dojmovi revolucionarnih čitatelja koji uživo ne znaju beknuti. Naime, Kleist kao autor ne navija slijepo za jednu momčad, ne osuđuje jednu stranu da bi glorificirao drugu, nego poput nepristranog reportera prikazuje i pozitivne i negativne značajke kubanskog režima. Kleistova bibliografija dovoljno jasno govori o njemu samome i interesima što ga zaokupljaju – ne ograničava se lokalnim (njemačkim) temama, već smjelo intepretira živote legendarnih ličnosti (Johnny Cash, Elvis Prisley, Hertzko „Harry“ Haft), prikazuje njujorško podzemlje, otvara teme iz književnosti (Dorian Gray, Howard Phillips Lovecraft) ili ZF miljea.
Sve u svemu, Kleistova grafička novela „Castro“ nije nametljivo ni propagandno štivo, već vrijedan i aktualan artefakt; društvena klima i situacije koje se prikazuju donedavno su suvereno vladale na ovim prostorima u sličnom obliku. Kleistov crtež nije krcat sitnicama, njegova primatna funkcija nije da vizualno očara čitatelja, već da prenese priču, u čemu posve uspijeva. Na prvu, središnji lik ove grafičke novele je Castro, no pomnijim iščitavanjem može se primjetiti da dobar dio narativnog kolača pripada njemačkom fotografu Karlu koji društvene promjene u Kubi doživljava osobno, tim više jer je izgubio rodnu domovinu, a samim time i ionako lomljivi identitet. Dublje seciranje Karlovih karakternih crta rezultiralo bi tjeskobnim analizama u kojima bi se mnogi mogli pronaći, no to traženje (ukoliko postoji!) ostavljam potencijalnim čitateljima.
Neprilično je nametati čitatelju osobna iščitavanja.
Izvor: Stripovi
Sklon etiketiranju, čovjek najčešće bira (ne)prijatelje po političkom uvjerenju; čim sazna da netko pripada određenoj struji, unaprijed zaključava labave zaključke o nečijoj nutrini pa cijela priča prestane prije nego je uopće počela. Budući da sam čovjek, još donedavno sam običavao dijeliti ljude prema svjetonazoru, no kako u posljednje vrijeme nisam pretjerano čovječan i ne gajim mladenačke iluzije o društvenom napretku, tako prestajem kategorizirati ljude. Pomirljivo uviđam kako svugdje – na svakoj strani barikade, u svakoj političkoj opciji i životnoj (ne)zgodi - ima dobrih ljudi, samo ih je zapanjujuće malo. Možda se baš zbog te mršave brojke nerado eksponiraju, već radije djeluju u sjeni?
Mnogi bi mogli moju neutralnost proglasiti jeftinim oblikom konformizma, kukavičlukom ili pukom građanskom pasivnošću, baš kao što mnogi zahtijevaju da konačno izaberem lijevi, desni ili centralni položaj, no meni je draže stajati postrani te promatrati tekovine seoskih, građanskih i svjetskih revolucija, kontrarevolucija i inih jalovih polucija iz kojih se ponekad izrodi kvalitetnija deformacija u obliku reformacije što stvara reklamacije i time izaziva konkretne amputacije. Neutralan sam, bez sljedbenika i miljenika - bio bih idealan novinar jer mi nije do dodvoravanja, no mučan je i nezahvalan posao pisati svakodnevno o živima i polumrtvima. Lakše je pisati o mrtvima jer se oni ne bune, barem nedovoljno glasno.
Premda je još na životu (barem tako tvrde kubanski mediji), kubanski političar Fidel Alejandro Castro Ruz (1926.) ima biografiju. Napisao ju je njemački novinar Volker Skierka (1952.), a njome se poslužio i strip-autor Reinhardt Kleist (1970.) dok je stvarao grafičku novelu „Castro“. Skierka je pomagao Kleistov rad, davao mu potrebne savjete, napisao odličan predgovor. Kleist je, da bi što bolju ušao u samu problematiku i podrobnije upoznao građu, 2008. godine proveo četiri tjedna na Kubi i nakon toga napravio putopis u obliku stripa - „Havana“. Za razliku od američkih umjetnika koji su šezdesetih godina 20. stoljeća u Havani tražili dobar provod i ložili se na revolucionarne ideje kao što se današnji radnik vikendom loži na roštilj (primjerice, Leonard Cohen i kompanija), njemački umjetnik uspio je izvući potrebne impresije iz svog posjeta Kubi, doživjeti taj narod, uživo si predočiti arhitekturu i fizionimiju Kubanaca. Konačni rezultat objavljen je 2010. godine u obliku impozantne grafičke novele „Castro“ u kojoj se u kratkim crtama opisuje Castrovo djetinjstvo, burna mladost i društveni angažman (idol mu je bio José Julián Martí Pérez), politički uspon i brojni prevrati, tekovine krvave revolucije i još krvavije kontrarevolucije, političke igre između SSSR-a, SAD-a i Kube, američke sankcije i (re)akcije kubanskog naroda. Naravno, spominju se i drugi kubanski i svjetski akteri (Fulgencio Batista, Nikita Hruščov, Richard Nixon, Dwight D. Eisenhower, J. F. Kennedy, Barrack Obama, Raúl Castro, Che Guevara.. .), no glas naratora Kleist daje imaginarnom liku, njemačkom reporteru Karlu Mertensu (u društvo poznat kao Gringo) koji od samog početka prati društvena previranja na kubanskom tlu (i šire).
Premda u mnogočemu nepotpuna i lišena detalja što bi mogli umoriti površne čitatelje (i oduševiti zahtjevnije), grafička novela „Castro“ pruža slikovitu priču u koju ne moramo (štoviše, ne smijemo) bespogovorno povjerovati, već ju uzimati sa zdravom dozom rezerve jer, ipak je riječ o slobodnoj interpretaciji povijesnih događaja i osoba koje su same po sebi hodajuća kontradiktornost. Bez obzira na svjetonazor i političko opredjeljenje, Kleistova grafička novela progovara; priča je to o potlačenima koji sanjaju Slobodu, a ne znaju kako dotična izgleda; priča o idealnim idealima koji se ne mogu ostvariti jer je ljudska priroda sebična; priča o žrtvama koje preko noći postaju krvnici; priča o osloboditeljima koji postaju tirani; priča prepuna odmazdi u kojima starozavjetna „oko za oko“ nadjača novozavjetnu parabolu o drugom obrazu; priča o čovjeku koji je bio u stanju pokrenuti, ali ne i ugoditi masama; priča o statičnom sistemu koji uspješno kontrolira mase; priča o humanom entuzijazmu što se uskoro pretvara u kolektivnu paranoju; priča ispunjena pričama o teoriji zavjere i pronevjere; priča u kojoj revolucija ne doživljava evoluciju. U kratkom epilogu sve navedene priče rezimiraju se u jednu, čitatelj može vidjeti današnji Castrov pogled na svijet i izvući smisleni zaključak. I mladi i stari čitatelji možda će se zapitati može li se svijet promijeniti i pritom neće dobiti neutralan odgovor. Promjene su moguće, da, no njihova funkcija i smislenost je i više nego upitna, baš kao što su neizgledni dojmovi revolucionarnih čitatelja koji uživo ne znaju beknuti. Naime, Kleist kao autor ne navija slijepo za jednu momčad, ne osuđuje jednu stranu da bi glorificirao drugu, nego poput nepristranog reportera prikazuje i pozitivne i negativne značajke kubanskog režima. Kleistova bibliografija dovoljno jasno govori o njemu samome i interesima što ga zaokupljaju – ne ograničava se lokalnim (njemačkim) temama, već smjelo intepretira živote legendarnih ličnosti (Johnny Cash, Elvis Prisley, Hertzko „Harry“ Haft), prikazuje njujorško podzemlje, otvara teme iz književnosti (Dorian Gray, Howard Phillips Lovecraft) ili ZF miljea.
Sve u svemu, Kleistova grafička novela „Castro“ nije nametljivo ni propagandno štivo, već vrijedan i aktualan artefakt; društvena klima i situacije koje se prikazuju donedavno su suvereno vladale na ovim prostorima u sličnom obliku. Kleistov crtež nije krcat sitnicama, njegova primatna funkcija nije da vizualno očara čitatelja, već da prenese priču, u čemu posve uspijeva. Na prvu, središnji lik ove grafičke novele je Castro, no pomnijim iščitavanjem može se primjetiti da dobar dio narativnog kolača pripada njemačkom fotografu Karlu koji društvene promjene u Kubi doživljava osobno, tim više jer je izgubio rodnu domovinu, a samim time i ionako lomljivi identitet. Dublje seciranje Karlovih karakternih crta rezultiralo bi tjeskobnim analizama u kojima bi se mnogi mogli pronaći, no to traženje (ukoliko postoji!) ostavljam potencijalnim čitateljima.
Neprilično je nametati čitatelju osobna iščitavanja.
Izvor: Stripovi
