Snimka telefonskog razgovora između pomoćnice američkog državnog tajnika, Victorie Nuland, koja s američkim veleposlanikom u Ukrajini tijekom takozvanog „EuroMaidana“ sastavlja novu vladu u Kijevu, dovoljno govori do koje se mjere Sjedinjene Države upliću u unutarnje prilike jedne suverene države. Međutim, to nije bio nije izolirani slučaj i sastavni je dio bogate povijesti američke "diplomacije" kojoj je uloga često bila svrgavanje demokratski izabranih vlasti ili diktatura (sasvim svejedno), a važno je da nasljednici bez pogovora slušaju zapovijedi iz Washingtona. Na koji će to način će to raditi, više nije bilo važno.
Henry Kissinger: "Učinite to brzo!" i u Argentini je likvidirano i nestalo 10 000 ljudi
Kako izgleda "sloboda i demokracija" uvezena iz Sjedinjenih Država uvjerili smo se u Iraku, Afganistanu i Libiji, međutim, valja spomenuti i epizodu s kojom mnogi možda nisu upoznati. Riječ je o sadržaju razgovora između Henrya Kissingera i argentinskog admirala Césara Augusta Guzzettia u Santiagu u Čileu sredinom 1976. u kojem "američka administracija daje punu podršku vojnoj hunti i šest mjeseci da srede problem s „teroristima“, odnosno, ljevicom u Argentini.
Henry Kissinger i admiral Guzzeti su se potom susreli 07. listopada iste godine u Buenos Airesu. Tadašnji američki državni tajnik je argentinskom admiralu, koji se potužio na prigovore američkog veleposlanika Hilla zbog kršenja ljudskih prava, bez dvoumljenja rekao: "Što brže to učiniš, uspjeh će biti veći!", nakon čega je u Argentini uslijedio pravi lov na vještice u kojem je do kraja 1976. nestalo ili ubijeno 10 000 sindikalnih čelnika, predstavnika ljevice, intelektualaca i običnih ljudi za koje se sumnjalo da pružaju podršku "crvenim teroristima". Po mišljenju mnogih, Henry Kissinger je dao zeleno svjetlo za masovne likvidacije u Argentini i samim tim je odgovoran zločine protiv čovječnosti.
Tko je gđa. Victoria Nuland?
Možda netko misli kako ova mala digresija s Prljavim ratom u Latinskoj Americi nema veze s osljednjom Obojenom revolucijom u Ukrajini, no nije baš tako, jer se Henry Kissinger koristio diplomacijom da nasilno svrgne i fizički ukloni nepoćudne političare u Argentini i cijeloj Latinskoj Americi, baš kao što je to Victoria Nuland učinila u Kijevu, samo na drugačiji način.
Wayne Madsen za Strategic Culture Foundation piše kako su u Ukrajini ključnu ulogu odigrali senator Jonh McCain koji vodi republikanski ogranak NED-a (National Endowment for Democracy), izvoznika Obojenih revolucija, tu je i institut Georga Sorosa - "Open Society", potom medij kojim upravlja CIA - "Radio FreeEurope/Liberty" i na kraju Victoria Nuland, pomoćnica američkog državnog tajnika Johna Kerrya.
No, tko je uopće Victoria Nuland? Iako se predstavljala kao gospođa koja pecivom hrani "borce za slobodu i demokraciju" - doduše, malo dužeg jezika kad izgubi kontrolu- gđa. Nuland je ujedno i supruga Roberta Kagana, idejnog tvorca projekta "Novog američkog stoljeća" (Project for the New American Century) u kojem je 1997. razrađena zločinačka strategija globalne hegemonije Sjedinjenih Država. Obitelj Kagan je vrlo utjecajna među američkim neokonzervativcima, a sin starog Donalda Kagana, židovskog doseljenika iz Litve, Federic Kagan, bio je savjetnik generala Davida Petraeusa u Afganistanu. I prije no što je izbio skandal s Petraeusom u Libiji, u Sjedinjenim Državama su mnogi upirali prstom u Victoriu Nuland i tražili da se rasvijetli njena uloga oko zakulisnih igara u američkoj administraciji. Koliko je aktualna zamjenica Johna Kerrya nedodirljiva i važna za State Department, vidi se iz toga da niti prijašnje optužbe, niti skandal s ubojstvom američkog konzula u Benghaziju i svim onim što se iza toga krilo, nimalo nije naškodio Victoriji Nuland. Štoviše, poslije svih optužbi je izašla još jača i politički utjecajnija.
Plan njenog supruga Roberta Kagana i stoljeća američke hegemonije se počeo ostvarivati odmah po njegovoj objavi, točnije 1998. i planom za"humanitarni vojnu intervenciju" NATO saveza na Balkanu.
Kasnije je krenuo val Obojenih revolucija, od kojih prva u našem susjedstvu (05. listopada 2000. u Beogradu), a potom su se zaredale "Narančasta revolucija" u Ukrajini, "Revolucija ruža" u Gruziji, nakon njih Arapska proljeća i tako sve opet do Ukrajine i prosvjeda na Trgu Neovisnosti u Kijevu, ali i tijekom cijele 2014. U Venezueli i Brazilu, kasnije i Hong Kongu.
Dakle, imamo Victoru Nuland koja je sada ništa manje nego zamjenica državnog tajnika Sjedinjenih Država i moćne neokonzervativce kojima pomažu senatori kao što je John McCain, koji još nisu odustali od svog sna i projekta "New American Centruy", u kojega je, sad je već sasvim jasno, uključena i Ukrajina. Po toj su sada razorenoj zemlji bez sumnje vršljali doslovno svi: agencije State Departmenta, potom USAID, američki Nacionalni demokratski institut za vanjska pitanja ("National Democratic Institute for International Affairs"), američki Međunarodni Republikanski Institut ("International Republican Institute"), nevladina organizacija Freedom House i zaklada Open Society u vlasništvu Georga Sorosa. Uspoređujući novu američku strategiju s onim što su činili Kissinger i ideolog Hladnog rata Zbigniew Brzezinski, da se zaključiti kako su ciljevi američke administracije isti danas kao i u njihovo vrijeme, samo je način ostvarivanja tih ciljeva sada drzak i otvoren, bez imalo prikrivanja.
Treba spomenuti još jednu razliku. Za razgovor ostarjelog bivšeg državnog tajnika Henrya Kissingera i njegov nalog za izvršenje zločina smo morali čekati desetljećima i da se otvore tajni arhivi, no, ovaj put je tehnologija učinila svoje i telefonski razgovor Victorie Nuland i američkog veleposlanika u Ukrajini, Geoffreya Pyatta, dobili smo istog dana kada je i vođen, 06. veljače 2014., kada je procurila kasnije potvrđena snimka zamjenice državnog tajnika Victorie Nuland i američkog ambasadora u Kijevu, koje je frustrirana nedostatkom pritiska iz Bruxellesa poručila: "J*beš EU!“
Nakon objave tog razgovora istog trenutka je, potpuno razumljivo, pažnju javnosti privukao neprimjeren rječnik Victorie Nuland, međutim, ali i puno opasniji sam sadržaj koji sigurno nije promakao, kako tadašnjem predsjedniku Janukoviču, isto tako i čelnicima takozvane „ukrajinske oporbe“. Iako su u zapadni mediji pokušali optužiti Rusiju za objavu konverzacije i težište prebaciti na "nezakonito prisluškivanje", to im poslije afere sa Snowdenom, za koju se u Washingtonu i danas moraju ispričavati diljem svijeta, nije uspjelo.
Nuland i Geoffrey Pyatt tada posve normalno raspravljaju o niz pitanja, među kojima i o tome kako bi trebala izgledati nova ukrajinska vlada i što bi točno trebali u njoj raditi oporbeni čelnici. Snimak razgovora otkriva da se iza retorike o "slobodi i demokraciji" i "samoopredjeljenju naroda" skrivala namjera Washingtona da iskoristi političku krizu u Ukrajini kako bi uspostavili marionetsku vladu koja će služiti zapadnim interesima i koja će biti neprijateljski nastrojena prema Moskvi.
Vuctoria Nuland i Geoffrey Pyatt su čak odlučili da Vitalij Kličko, ukoliko u Kijevu dođe do smjene vlasti, ne bi trebao imati nikakvu presudnu ulogu u novom kabinetu vlade, što se i dogodilo, a što je dokaz da Washington, umjesto da se ograniči na deklarativnu podršku oporbi, sastavlja vladu po svom izboru kao da je riječ o američkoj koloniji.
Ovaj razgovor je nepobitni dokaz kako se retorika o "demokraciji" o kojoj govori Obamina administracija, ali i sve prijašnje, jednostavno koristi kao izgovor za smjenu "nepoćudnih" lidera kako bi se ostvarila geopolitička prednost za ostvarenje jednog jedinog cilja – projekta "Novog američkog stoljeća".
Iako gotovo svi analitičari znaju da se ta taktika koristi već desetljećima i da ovim nije rečeno ništa novo, postoje još uvijek političari i mediji koji to odbijaju priznati i sve dokaze koji idu u prilog toj tezi pokušavaju "razvodniti" ili prikazati kao "zlobne špekulacije". Osim toga, destruktivnim prosvjednim pokretima se daje politički legitimitet, dok se s druge strane bilo kakav naznaka nemira u zemljama EU i SAD-u silom suzbijaju u samom korijenu. Objava razgovora u Kijevu je važna, jer je nepobitni dokaz s koliko cinizma Sjedinjene Države manipuliraju političkim i društvenim pokretima u svijetu.
Različite zemlje – Različite strategije
Afrika - Zimbabve
Washington se u cijelom svijetu koristi diplomacijom kao pokrićem za destabilizaciju vlada nesklonih američkoj vanjskoj politici. Eklatantan je i premjer nekoliko pokušaja svrgavanja vlade predsjednika Mugabea i njegove stranke ZANU-PF u Zimbabveu. Washington tamo godinama podržava svog čovjeka Morgana Tsvangiraia i njegov "Pokret za demokratske promjene" (MDC-T) koji se zalaže za tzv. "ekonomsko oslobođenje", što bi u prijevodu značilo suradnju s tržištima kapitala i uvođenjem neoliberalnog koncepta upravljanja zemljom. Jedan od važnijih ciljeva uklanjanja Mugabea je potjerivanje Kine s afričkog kontinenta.
Dovoljno je vidjeti kako ga opisuje Wikipedia, za koju je Morgan Tsvangirai „oporbeni političar, sindikalist, aktivist za ljudska prava, i predsjednik Pokreta za demokratske promjene, utjecjajne stranke u Zimbabveu“.
Wikileaks je 2010. objavio dijelove prepiske između bivšeg američkog veleposlanika u Zimbabveu, Christophera Della, i njegovih nadređenih u Washingtonu. U objavama stoji kako "SAD aktivno rade u pripremi smjene režima u Zimbabveu".
Veleposlanik Christopher Dell piše: "Naša politika smjene režima ovdje funkcionira. Važno je samo uložiti više energije, odlučnosti i pozornosti. Kada do smjene dođe, moramo biti spremni i brzo reagirati kako bi konsolidirali novi režim. Tsvangirai nam je sad potreban, ali će nam biti teret kada dođe na vlast".
WikiLeaksova objava dokazuje bliske odnose takozvane oporbe u Zimbabveu i njihovih nalogodavaca sa zapada. U samoj zemlji mnogi ne vjeruju Tsvangiraiu i njegovom "Pokret za demokratske promjene", ali na zapadu je Tsvangirai "značajan iskorak ka demokraciji". Nažalost, Zimbabve nije jedina zemlja koju treba "demokratizirati".
Latinska Amerika - Venezeula
Strateški cilj Washingtona je i Venezuela, zemlja koja od dolaska na vlast pokojnog predsjednika Huga Chaveza toliko iritira State Department da vladu u Caracasu vide kao najveću prijetnju svojoj hegemoniji u cijeloj Latinskoj Americi.
Chavez i njegov PSUV su bili meta napada nekoliko puta i oprobane su razne strategije za njegovo svrgavanje. Osim pokušaja državnog udara 2002., kada je Chavez nakratko (doslovno za nekoliko sati op.a.) prepustio vlast prozapadnoj oporbi, Washington je uz pomoć razgranate mreže nevladinih organizacija i drugih udruga financiranih iz inozemstva do sada više puta bezuspješno napadao bolivarsku vladu Huga Chaveza, kasnije Nicolasa Madura.
I za to je dokaze pružio Wikileaks koji je objavio podatke bivšeg američkog veleposlanika u Venezueli, Williama Brownfielda, koji opisuje na koji se način treba infiltrirati u samu bazu Chavezovog pokreta i uzrokovati podjele među članstvom koje će u pogodnom trenutku biti iskorištene za svrgavanje bolivarske vlade i gušenje cijelog pokreta.
Brownfield detaljno objašnjava kako SAD treba koristiti Agenciju za međunarodni razvoj (USAID), Ured za tranzicijske inicijative (OTI) i druge organizacije kako bi se dijelila sredstava i tehnička podrška nevladinim organizacijama koje se aktivno suprotstavljaju Chavezovoj legitimno izabranoj vladi.
Kako bi shvatili razmjere tog posla dovoljno je pročitati izvješće koje je za „Council on Foreign Relations“ napisao bivši američki veleposlanik u Caracasu, Patrick Duddy, u kojem se predstavlja niz scenarija za destabilizaciju Chavezove vlade prije i poslije izbora 2012. Jedan od najcrnjih je onaj o izazivanju nasilnih prosvjeda dan nakon izbora, kako bi se doveo u pitanje legitimitet izborne moguće pobjede Huga Chaveza. Takav se scenarij očigledno koristi uvijek kada postavljanje na vlast marionetske prozapadne oporbe postane upitno, kao što je bio slučaj u Ukrajini.
Nakon izbora u Venezueli se dogodilo upravo ono što je predlagao veleposlanik Patrick Duddy, iako su Chavez i njegov PSUV uspjeli zadržati nadzor nad situacijom.
Nije nikakva tajna da oporba je venezuelanska oporba okupljena u „Okrugli stol demokratskog jedinstva“ (Democratic Unity Roundtable) marioneta američke administracije, točnije američkog resora za trgovinu (US Chamber of Commerce ), te da je njihov predsjednički kandidat, Henrique Capriles, ništa drugo do poslušnik Washingtona.
Venezuela nije jedina latinoamerička zemlja u kojoj se koriste te metode. Na listi "smrtnih neprijatelja" Washingtona su još Ekvador i Bolivija. Stoga je bolivijski predsjednik Evo Morales napravio veliku stvar kada je protjerao USAID iz zemlje i izjavio "kako ne želi više američke urote u svojoj zemlji i protiv svog naroda".
Morales je naglasio "kako USAID ima političke ciljeve i nema nikakve veze sa socijalnim programima". Iako su to dužnosnici američke Agencije za razvoj opovrgavali, postoji niz dokaza da je Morales ipak bio u pravu.
Ruska Federacija
Jednako kao u Africi i Latinskoj Americi, SAD oporbom pokušavaju manipulirati i za svrgavanje vlasti u Moskvi. Tijekom prosvjeda protiv predsjednika Vladimira Putina 2011. – 2012. , bivši američki veleposlanik u Moskvi Michael McFaul je optužen da je iz sjene upravljao s čelnicima oporbe. Iako su i State Department i McFaul to zanijekali, dokaz javno objavljen na kanalu You Tube nisu mogli opovrgnuti.
Na snimku se vide Boris Nemtsov (dopredsjednik oporbene stranke RPR-PARNAS) i drugi oporbeni lideri kako nakon susreta s američkim veleposlanikom izlaze iz američkog veleposlanstva u Moskvi. Bliski odnos ruske oporbe i Washingtona se vidi iz osobnih susreta, ali i iz financijske podrške koju im pruža „National Endowment for Democracy „ (NED). Sjedinjene Države s "političarima" kao što su Boris Nemtsov ili Alexey Navalny (koji je na prošlim izborima za gradonačelnika Moskve osvojio 27% glasova) ne uspijevaju nimalo ugroziti vladavinu ruskog predsjednika i postaviti marionetsku prozapadnu vladu u Ruskoj Federaciji, a nakon nemilosrdne agresije ukrajinske vojske protiv civilnog stanovništva u Donbasu se u Rusiji osnovala i konsolidirala jaka protu-oporbena vanisnstitucionalna skupina – „Antimaidan, koju čine veterani rata u Afganistanu, pripadnici motociklističke skupine „Noćni vukovi“, te druge skupine koje ne žele da se nikakav „Maidan“ valja po ulicama Moskve, a za to imaju i podršku ogromne većine stanovništva.
Na kraju treba reći da političke organizacije, stranke, nevladine udruge, mediji, pojedinci, bez obzira kakvim se naizgled plemenitim i humanim radom bavili, ne mogu nikako opravdati svoje aktovnosti i prikriti prave namjere, ako iz njih stoji dobro uhodana logistika koja priprema Obojene revolucije, a koju čine: NED, USAID, „Open Society“, Freedom House, razne američke zaklade i vladine agencije, američko veleposlanstvo, potom vazalska europska veleposlantva, koja često djeluju tamo gdje je Amerikancima onemogućen pristup, npr. španjolsko u zemljama Latinske Amerike, ili nizozemsko u brojnim zemljama Istočne Europe. Svatko tko, često u dobroj namjeri, surađuje s njima, neka se dobro upita što doista čini? Postoje, naravno, i saveznici Washingtona koji nemaju ničega „demokratskog“ u sebi, kao na primjer ukrajinski neonacisti, razne desne ekstremističke skupine, kao što je slučaj u Venezueli, islamisti u Tunisu, Libiji, Egiptu i Siriji, međutim, odabir saveznika na terenu je također posljedica dugog rada i pažljivog odabira samo kako bi se postigao konačni cilj. U svakom slučaju su i jedni, među kojma – svjesno ili nesvjesno - ima „zelenih“, „ljevičara“, LGBT udruga, manjih frakcija anarhista, jednako kao ovi drugi, koje čine neonacisti, islamisti, itd., važne su i nazaobilazne karike u ove dobro uhodanoj mašineriji koja desetljećima proždire narode i države diljem svijeta.
Sve navedeno samo dokazuje pravo lice američke diplomacije koja se temelji na cinizmu i manipulaciji samo naizgled demokratskim institucijama, pokretima i strankama. Koristeći se raznim političkim i diplomatskim taktikama, Washington se uvlači u nacije za koje drži da ih je potrebno "demokratizirati" i upravo ta magična riječ "demokracija", kojoj se obično pridoda i "sloboda", najopasnije je oružje kojim su sve bivše i aktualna američka administracija do sada sa svjetske pozornice doslovno pomeli brojne demokratski izabrane vlade, ali i lidere zemalja koji su predano služili svojim narodima, iako izvan okvira i modela zapadne parlamentarne demokracije.
Uspješno provedene Obojene revolucije
* 1953. Iran - "White Revolution" - Operacija Ajax
* 1989. - Čehoslovačka
* 1990. - Nikaragva
* 1987-1992. - Baltik
* 2000. - Srbija
* 2003. - Gruzija - Revolucija ruža
* 2004. - Narančasta revolucija u Ukrajini
* 2005. - Libija
* 2005. -Revolucija tulipana u Kirgistanu
* 2010-2011. - Tunis - Revolucija jasmina
* 2011.- Arapsko proljeće u Egiptu i Libiji
* 2014. - „EuroMaidan“ Ukrajina
Tinjajuće i neuspješne Obojene revolucije
* Od travnja 2002. - Venezuela
* Od 2005. godine- Azerbajdžan
* Od 2007. godine. - Burma "Revolucija šafrana"
* Od 2009. - Iran - "Zeleni val“
* Od 2011. - Sirija
* 0d 2011. - Tajland
* Od 2014. - Brazil
* 1953. - Istočna Njemačka "17. Juni 1953"
* 1956. - Mađarska
* 1968. -Čehoslovačka - "Praško proljeće"
* 1989. - Kina "Tienanmen"
* 2001. - Bjelorusija "Zubr"
* 2005. - Uzbekistan "Ustanak u Andijanu"
* 2006. - Bjelorusija „Traper revolucija" ili "Vasilykovaya revolucija"
* 2008. - Armenija "Revolucija visibaba"
* 2009. - Moldavija "Revolucija Jorgovana"
* 2011-2012. - Rusija "Sniježna revolucija" ili "Pobuna hipstersa"
* 2014. - Tajland
* 2014. - Hong-Kong
* 2014. - Mađarska
* Napomena: Spisak je nepotpun
voksbblog
Henry Kissinger: "Učinite to brzo!" i u Argentini je likvidirano i nestalo 10 000 ljudi
Kako izgleda "sloboda i demokracija" uvezena iz Sjedinjenih Država uvjerili smo se u Iraku, Afganistanu i Libiji, međutim, valja spomenuti i epizodu s kojom mnogi možda nisu upoznati. Riječ je o sadržaju razgovora između Henrya Kissingera i argentinskog admirala Césara Augusta Guzzettia u Santiagu u Čileu sredinom 1976. u kojem "američka administracija daje punu podršku vojnoj hunti i šest mjeseci da srede problem s „teroristima“, odnosno, ljevicom u Argentini.
Henry Kissinger i admiral Guzzeti su se potom susreli 07. listopada iste godine u Buenos Airesu. Tadašnji američki državni tajnik je argentinskom admiralu, koji se potužio na prigovore američkog veleposlanika Hilla zbog kršenja ljudskih prava, bez dvoumljenja rekao: "Što brže to učiniš, uspjeh će biti veći!", nakon čega je u Argentini uslijedio pravi lov na vještice u kojem je do kraja 1976. nestalo ili ubijeno 10 000 sindikalnih čelnika, predstavnika ljevice, intelektualaca i običnih ljudi za koje se sumnjalo da pružaju podršku "crvenim teroristima". Po mišljenju mnogih, Henry Kissinger je dao zeleno svjetlo za masovne likvidacije u Argentini i samim tim je odgovoran zločine protiv čovječnosti.
Tko je gđa. Victoria Nuland?
Možda netko misli kako ova mala digresija s Prljavim ratom u Latinskoj Americi nema veze s osljednjom Obojenom revolucijom u Ukrajini, no nije baš tako, jer se Henry Kissinger koristio diplomacijom da nasilno svrgne i fizički ukloni nepoćudne političare u Argentini i cijeloj Latinskoj Americi, baš kao što je to Victoria Nuland učinila u Kijevu, samo na drugačiji način.
Wayne Madsen za Strategic Culture Foundation piše kako su u Ukrajini ključnu ulogu odigrali senator Jonh McCain koji vodi republikanski ogranak NED-a (National Endowment for Democracy), izvoznika Obojenih revolucija, tu je i institut Georga Sorosa - "Open Society", potom medij kojim upravlja CIA - "Radio FreeEurope/Liberty" i na kraju Victoria Nuland, pomoćnica američkog državnog tajnika Johna Kerrya.
No, tko je uopće Victoria Nuland? Iako se predstavljala kao gospođa koja pecivom hrani "borce za slobodu i demokraciju" - doduše, malo dužeg jezika kad izgubi kontrolu- gđa. Nuland je ujedno i supruga Roberta Kagana, idejnog tvorca projekta "Novog američkog stoljeća" (Project for the New American Century) u kojem je 1997. razrađena zločinačka strategija globalne hegemonije Sjedinjenih Država. Obitelj Kagan je vrlo utjecajna među američkim neokonzervativcima, a sin starog Donalda Kagana, židovskog doseljenika iz Litve, Federic Kagan, bio je savjetnik generala Davida Petraeusa u Afganistanu. I prije no što je izbio skandal s Petraeusom u Libiji, u Sjedinjenim Državama su mnogi upirali prstom u Victoriu Nuland i tražili da se rasvijetli njena uloga oko zakulisnih igara u američkoj administraciji. Koliko je aktualna zamjenica Johna Kerrya nedodirljiva i važna za State Department, vidi se iz toga da niti prijašnje optužbe, niti skandal s ubojstvom američkog konzula u Benghaziju i svim onim što se iza toga krilo, nimalo nije naškodio Victoriji Nuland. Štoviše, poslije svih optužbi je izašla još jača i politički utjecajnija.
Plan njenog supruga Roberta Kagana i stoljeća američke hegemonije se počeo ostvarivati odmah po njegovoj objavi, točnije 1998. i planom za"humanitarni vojnu intervenciju" NATO saveza na Balkanu.
Kasnije je krenuo val Obojenih revolucija, od kojih prva u našem susjedstvu (05. listopada 2000. u Beogradu), a potom su se zaredale "Narančasta revolucija" u Ukrajini, "Revolucija ruža" u Gruziji, nakon njih Arapska proljeća i tako sve opet do Ukrajine i prosvjeda na Trgu Neovisnosti u Kijevu, ali i tijekom cijele 2014. U Venezueli i Brazilu, kasnije i Hong Kongu.
Dakle, imamo Victoru Nuland koja je sada ništa manje nego zamjenica državnog tajnika Sjedinjenih Država i moćne neokonzervativce kojima pomažu senatori kao što je John McCain, koji još nisu odustali od svog sna i projekta "New American Centruy", u kojega je, sad je već sasvim jasno, uključena i Ukrajina. Po toj su sada razorenoj zemlji bez sumnje vršljali doslovno svi: agencije State Departmenta, potom USAID, američki Nacionalni demokratski institut za vanjska pitanja ("National Democratic Institute for International Affairs"), američki Međunarodni Republikanski Institut ("International Republican Institute"), nevladina organizacija Freedom House i zaklada Open Society u vlasništvu Georga Sorosa. Uspoređujući novu američku strategiju s onim što su činili Kissinger i ideolog Hladnog rata Zbigniew Brzezinski, da se zaključiti kako su ciljevi američke administracije isti danas kao i u njihovo vrijeme, samo je način ostvarivanja tih ciljeva sada drzak i otvoren, bez imalo prikrivanja.
Treba spomenuti još jednu razliku. Za razgovor ostarjelog bivšeg državnog tajnika Henrya Kissingera i njegov nalog za izvršenje zločina smo morali čekati desetljećima i da se otvore tajni arhivi, no, ovaj put je tehnologija učinila svoje i telefonski razgovor Victorie Nuland i američkog veleposlanika u Ukrajini, Geoffreya Pyatta, dobili smo istog dana kada je i vođen, 06. veljače 2014., kada je procurila kasnije potvrđena snimka zamjenice državnog tajnika Victorie Nuland i američkog ambasadora u Kijevu, koje je frustrirana nedostatkom pritiska iz Bruxellesa poručila: "J*beš EU!“
Nakon objave tog razgovora istog trenutka je, potpuno razumljivo, pažnju javnosti privukao neprimjeren rječnik Victorie Nuland, međutim, ali i puno opasniji sam sadržaj koji sigurno nije promakao, kako tadašnjem predsjedniku Janukoviču, isto tako i čelnicima takozvane „ukrajinske oporbe“. Iako su u zapadni mediji pokušali optužiti Rusiju za objavu konverzacije i težište prebaciti na "nezakonito prisluškivanje", to im poslije afere sa Snowdenom, za koju se u Washingtonu i danas moraju ispričavati diljem svijeta, nije uspjelo.
Nuland i Geoffrey Pyatt tada posve normalno raspravljaju o niz pitanja, među kojima i o tome kako bi trebala izgledati nova ukrajinska vlada i što bi točno trebali u njoj raditi oporbeni čelnici. Snimak razgovora otkriva da se iza retorike o "slobodi i demokraciji" i "samoopredjeljenju naroda" skrivala namjera Washingtona da iskoristi političku krizu u Ukrajini kako bi uspostavili marionetsku vladu koja će služiti zapadnim interesima i koja će biti neprijateljski nastrojena prema Moskvi.
Vuctoria Nuland i Geoffrey Pyatt su čak odlučili da Vitalij Kličko, ukoliko u Kijevu dođe do smjene vlasti, ne bi trebao imati nikakvu presudnu ulogu u novom kabinetu vlade, što se i dogodilo, a što je dokaz da Washington, umjesto da se ograniči na deklarativnu podršku oporbi, sastavlja vladu po svom izboru kao da je riječ o američkoj koloniji.
Ovaj razgovor je nepobitni dokaz kako se retorika o "demokraciji" o kojoj govori Obamina administracija, ali i sve prijašnje, jednostavno koristi kao izgovor za smjenu "nepoćudnih" lidera kako bi se ostvarila geopolitička prednost za ostvarenje jednog jedinog cilja – projekta "Novog američkog stoljeća".
Iako gotovo svi analitičari znaju da se ta taktika koristi već desetljećima i da ovim nije rečeno ništa novo, postoje još uvijek političari i mediji koji to odbijaju priznati i sve dokaze koji idu u prilog toj tezi pokušavaju "razvodniti" ili prikazati kao "zlobne špekulacije". Osim toga, destruktivnim prosvjednim pokretima se daje politički legitimitet, dok se s druge strane bilo kakav naznaka nemira u zemljama EU i SAD-u silom suzbijaju u samom korijenu. Objava razgovora u Kijevu je važna, jer je nepobitni dokaz s koliko cinizma Sjedinjene Države manipuliraju političkim i društvenim pokretima u svijetu.
Različite zemlje – Različite strategije
Afrika - Zimbabve
Washington se u cijelom svijetu koristi diplomacijom kao pokrićem za destabilizaciju vlada nesklonih američkoj vanjskoj politici. Eklatantan je i premjer nekoliko pokušaja svrgavanja vlade predsjednika Mugabea i njegove stranke ZANU-PF u Zimbabveu. Washington tamo godinama podržava svog čovjeka Morgana Tsvangiraia i njegov "Pokret za demokratske promjene" (MDC-T) koji se zalaže za tzv. "ekonomsko oslobođenje", što bi u prijevodu značilo suradnju s tržištima kapitala i uvođenjem neoliberalnog koncepta upravljanja zemljom. Jedan od važnijih ciljeva uklanjanja Mugabea je potjerivanje Kine s afričkog kontinenta.
Dovoljno je vidjeti kako ga opisuje Wikipedia, za koju je Morgan Tsvangirai „oporbeni političar, sindikalist, aktivist za ljudska prava, i predsjednik Pokreta za demokratske promjene, utjecjajne stranke u Zimbabveu“.
Wikileaks je 2010. objavio dijelove prepiske između bivšeg američkog veleposlanika u Zimbabveu, Christophera Della, i njegovih nadređenih u Washingtonu. U objavama stoji kako "SAD aktivno rade u pripremi smjene režima u Zimbabveu".
Veleposlanik Christopher Dell piše: "Naša politika smjene režima ovdje funkcionira. Važno je samo uložiti više energije, odlučnosti i pozornosti. Kada do smjene dođe, moramo biti spremni i brzo reagirati kako bi konsolidirali novi režim. Tsvangirai nam je sad potreban, ali će nam biti teret kada dođe na vlast".
WikiLeaksova objava dokazuje bliske odnose takozvane oporbe u Zimbabveu i njihovih nalogodavaca sa zapada. U samoj zemlji mnogi ne vjeruju Tsvangiraiu i njegovom "Pokret za demokratske promjene", ali na zapadu je Tsvangirai "značajan iskorak ka demokraciji". Nažalost, Zimbabve nije jedina zemlja koju treba "demokratizirati".
Latinska Amerika - Venezeula
Strateški cilj Washingtona je i Venezuela, zemlja koja od dolaska na vlast pokojnog predsjednika Huga Chaveza toliko iritira State Department da vladu u Caracasu vide kao najveću prijetnju svojoj hegemoniji u cijeloj Latinskoj Americi.
Chavez i njegov PSUV su bili meta napada nekoliko puta i oprobane su razne strategije za njegovo svrgavanje. Osim pokušaja državnog udara 2002., kada je Chavez nakratko (doslovno za nekoliko sati op.a.) prepustio vlast prozapadnoj oporbi, Washington je uz pomoć razgranate mreže nevladinih organizacija i drugih udruga financiranih iz inozemstva do sada više puta bezuspješno napadao bolivarsku vladu Huga Chaveza, kasnije Nicolasa Madura.
I za to je dokaze pružio Wikileaks koji je objavio podatke bivšeg američkog veleposlanika u Venezueli, Williama Brownfielda, koji opisuje na koji se način treba infiltrirati u samu bazu Chavezovog pokreta i uzrokovati podjele među članstvom koje će u pogodnom trenutku biti iskorištene za svrgavanje bolivarske vlade i gušenje cijelog pokreta.
Brownfield detaljno objašnjava kako SAD treba koristiti Agenciju za međunarodni razvoj (USAID), Ured za tranzicijske inicijative (OTI) i druge organizacije kako bi se dijelila sredstava i tehnička podrška nevladinim organizacijama koje se aktivno suprotstavljaju Chavezovoj legitimno izabranoj vladi.
Kako bi shvatili razmjere tog posla dovoljno je pročitati izvješće koje je za „Council on Foreign Relations“ napisao bivši američki veleposlanik u Caracasu, Patrick Duddy, u kojem se predstavlja niz scenarija za destabilizaciju Chavezove vlade prije i poslije izbora 2012. Jedan od najcrnjih je onaj o izazivanju nasilnih prosvjeda dan nakon izbora, kako bi se doveo u pitanje legitimitet izborne moguće pobjede Huga Chaveza. Takav se scenarij očigledno koristi uvijek kada postavljanje na vlast marionetske prozapadne oporbe postane upitno, kao što je bio slučaj u Ukrajini.
Nakon izbora u Venezueli se dogodilo upravo ono što je predlagao veleposlanik Patrick Duddy, iako su Chavez i njegov PSUV uspjeli zadržati nadzor nad situacijom.
Nije nikakva tajna da oporba je venezuelanska oporba okupljena u „Okrugli stol demokratskog jedinstva“ (Democratic Unity Roundtable) marioneta američke administracije, točnije američkog resora za trgovinu (US Chamber of Commerce ), te da je njihov predsjednički kandidat, Henrique Capriles, ništa drugo do poslušnik Washingtona.
Venezuela nije jedina latinoamerička zemlja u kojoj se koriste te metode. Na listi "smrtnih neprijatelja" Washingtona su još Ekvador i Bolivija. Stoga je bolivijski predsjednik Evo Morales napravio veliku stvar kada je protjerao USAID iz zemlje i izjavio "kako ne želi više američke urote u svojoj zemlji i protiv svog naroda".
Morales je naglasio "kako USAID ima političke ciljeve i nema nikakve veze sa socijalnim programima". Iako su to dužnosnici američke Agencije za razvoj opovrgavali, postoji niz dokaza da je Morales ipak bio u pravu.
Ruska Federacija
Jednako kao u Africi i Latinskoj Americi, SAD oporbom pokušavaju manipulirati i za svrgavanje vlasti u Moskvi. Tijekom prosvjeda protiv predsjednika Vladimira Putina 2011. – 2012. , bivši američki veleposlanik u Moskvi Michael McFaul je optužen da je iz sjene upravljao s čelnicima oporbe. Iako su i State Department i McFaul to zanijekali, dokaz javno objavljen na kanalu You Tube nisu mogli opovrgnuti.
Na snimku se vide Boris Nemtsov (dopredsjednik oporbene stranke RPR-PARNAS) i drugi oporbeni lideri kako nakon susreta s američkim veleposlanikom izlaze iz američkog veleposlanstva u Moskvi. Bliski odnos ruske oporbe i Washingtona se vidi iz osobnih susreta, ali i iz financijske podrške koju im pruža „National Endowment for Democracy „ (NED). Sjedinjene Države s "političarima" kao što su Boris Nemtsov ili Alexey Navalny (koji je na prošlim izborima za gradonačelnika Moskve osvojio 27% glasova) ne uspijevaju nimalo ugroziti vladavinu ruskog predsjednika i postaviti marionetsku prozapadnu vladu u Ruskoj Federaciji, a nakon nemilosrdne agresije ukrajinske vojske protiv civilnog stanovništva u Donbasu se u Rusiji osnovala i konsolidirala jaka protu-oporbena vanisnstitucionalna skupina – „Antimaidan, koju čine veterani rata u Afganistanu, pripadnici motociklističke skupine „Noćni vukovi“, te druge skupine koje ne žele da se nikakav „Maidan“ valja po ulicama Moskve, a za to imaju i podršku ogromne većine stanovništva.
Na kraju treba reći da političke organizacije, stranke, nevladine udruge, mediji, pojedinci, bez obzira kakvim se naizgled plemenitim i humanim radom bavili, ne mogu nikako opravdati svoje aktovnosti i prikriti prave namjere, ako iz njih stoji dobro uhodana logistika koja priprema Obojene revolucije, a koju čine: NED, USAID, „Open Society“, Freedom House, razne američke zaklade i vladine agencije, američko veleposlanstvo, potom vazalska europska veleposlantva, koja često djeluju tamo gdje je Amerikancima onemogućen pristup, npr. španjolsko u zemljama Latinske Amerike, ili nizozemsko u brojnim zemljama Istočne Europe. Svatko tko, često u dobroj namjeri, surađuje s njima, neka se dobro upita što doista čini? Postoje, naravno, i saveznici Washingtona koji nemaju ničega „demokratskog“ u sebi, kao na primjer ukrajinski neonacisti, razne desne ekstremističke skupine, kao što je slučaj u Venezueli, islamisti u Tunisu, Libiji, Egiptu i Siriji, međutim, odabir saveznika na terenu je također posljedica dugog rada i pažljivog odabira samo kako bi se postigao konačni cilj. U svakom slučaju su i jedni, među kojma – svjesno ili nesvjesno - ima „zelenih“, „ljevičara“, LGBT udruga, manjih frakcija anarhista, jednako kao ovi drugi, koje čine neonacisti, islamisti, itd., važne su i nazaobilazne karike u ove dobro uhodanoj mašineriji koja desetljećima proždire narode i države diljem svijeta.
Sve navedeno samo dokazuje pravo lice američke diplomacije koja se temelji na cinizmu i manipulaciji samo naizgled demokratskim institucijama, pokretima i strankama. Koristeći se raznim političkim i diplomatskim taktikama, Washington se uvlači u nacije za koje drži da ih je potrebno "demokratizirati" i upravo ta magična riječ "demokracija", kojoj se obično pridoda i "sloboda", najopasnije je oružje kojim su sve bivše i aktualna američka administracija do sada sa svjetske pozornice doslovno pomeli brojne demokratski izabrane vlade, ali i lidere zemalja koji su predano služili svojim narodima, iako izvan okvira i modela zapadne parlamentarne demokracije.
Uspješno provedene Obojene revolucije
* 1953. Iran - "White Revolution" - Operacija Ajax
* 1989. - Čehoslovačka
* 1990. - Nikaragva
* 1987-1992. - Baltik
* 2000. - Srbija
* 2003. - Gruzija - Revolucija ruža
* 2004. - Narančasta revolucija u Ukrajini
* 2005. - Libija
* 2005. -Revolucija tulipana u Kirgistanu
* 2010-2011. - Tunis - Revolucija jasmina
* 2011.- Arapsko proljeće u Egiptu i Libiji
* 2014. - „EuroMaidan“ Ukrajina
Tinjajuće i neuspješne Obojene revolucije
* Od travnja 2002. - Venezuela
* Od 2005. godine- Azerbajdžan
* Od 2007. godine. - Burma "Revolucija šafrana"
* Od 2009. - Iran - "Zeleni val“
* Od 2011. - Sirija
* 0d 2011. - Tajland
* Od 2014. - Brazil
* 1953. - Istočna Njemačka "17. Juni 1953"
* 1956. - Mađarska
* 1968. -Čehoslovačka - "Praško proljeće"
* 1989. - Kina "Tienanmen"
* 2001. - Bjelorusija "Zubr"
* 2005. - Uzbekistan "Ustanak u Andijanu"
* 2006. - Bjelorusija „Traper revolucija" ili "Vasilykovaya revolucija"
* 2008. - Armenija "Revolucija visibaba"
* 2009. - Moldavija "Revolucija Jorgovana"
* 2011-2012. - Rusija "Sniježna revolucija" ili "Pobuna hipstersa"
* 2014. - Tajland
* 2014. - Hong-Kong
* 2014. - Mađarska
* Napomena: Spisak je nepotpun
voksbblog
