Zašto se ni nakon tragične smrti male Nikoll u Hrvatskoj ništa ne može promijeniti?
Koji je to sustav, i čiji, koji ima milijardu eura za borbene avione dok bolnicama ne plaća lijekove, koji brine da pravomoćno osuđeni Tomislav Horvatinčić ide fizijatru a ne u zatvor, koji seksualne nasilnike promovira u profesore emerituse, koji prikuplja pare za ubojicu 13 razoružanih rezervista, koji preko veze cijepi svoju elitu dok mu narod odlazi u Vučićevu Srbiju…
Prošle je godine, u kojoj su i oni koji su do jučer slijepo vjerovali tvornicama medijskih laži i sveprisutnome predsjedniku morali progledati, i te se godine, iako je to jasno već jako, jako dugo, napokon nakupila kritična masa koja kazuje što Hrvatska mora činiti u novoj!
Ne, nije ovo pisano sada na temu društva koje je zakazalo i faličnog sustava, što je dovelo do tragične smrti male Nikoll, koja tek da je i zakoračila u jedini joj život, radi se o tekstu starom točno četvrt stoljeća, objavljen je 8. siječnja 1996. godine u Novom listu. Bez obzira na protok vremena, iz njega bismo mogli više saznati o našim aktualnim frustracijama od bujica i naplavina ispraznih riječi kojima smo poput elementarne nepogode izloženi ovih dana. Stoga dopustimo autoru da završi misao:
„Sabor, Ustavni sud, oporba, misleći ljudi, slobodni mediji, svi moraju učiniti sve da se dr. Franjo Tuđman udalji s vlasti! Na prijevremenim izborima, odlukom Ustavnog suda, referendumom, odlukom Sabora, bilo kako, jer Tuđman nas vodi u propast! Iza njegovih se leđa skriva sva bijeda prevaranata i švercera, sva bulumenta kojoj odgovara da, pod njegovom zaštitom, radi što god hoće. Da nas ponižavaju, kradu, obmanjuju, sahranjuju i zlobno nam se cere, u jednoj ruci držeći strane putovnice, a s drugom, na srcu, skrivajući fige koje nam u stvarnosti pokazuju.“
Kako vam to danas zvuči? Nije Nostradamus, ali nije loše nakon punih 25 godina, ako autoru, uvažavajući ipak respektabilnu povijesnu distancu, progledamo kroz prste zbog naivnosti iskazane u uvjerenju da je ovdje među nama moguća kritična masa oko bilo čega, pa i takvih suštinskih pitanja kao što je opoziv predsjednika. Naslova „Tuđman definitivno pokazao da je brutalni diktator“ prisjetio sam se zatečen vlastitim čuđenjem jer je od njegovog tiskanja prošlo toliko vremena, ali i da iskoristim ovaj značajan datum, 10. travnja, i čestitam rođendan njegovom autoru, mom prijatelju i vršnjaku Romanu Latkoviću, ma gdje bio! Da, ma gdje bio, jer je empirijski dokaz o brutalnom diktatoru Tuđmanu osjetio na vlastitoj koži spašavajući živu glavu na ramenima. Ubrzo nakon objave teksta novinarske sluge Tuđmanovog režima pokrenule su hajku na autora koji je, kao prva vijest u središnjem Dnevniku državne dalekovidnice, u komentaru-tjeralici označen metom te proglašen neprijateljem Hrvatske i hrvatskog naroda te ga bilo čime i bilo kako valja uništiti. Nakon toga je dobio stotine prijetnji smrću te je morao pobjeći iz zemlje da bi vrlo brzo dobio politički azil u Sjedinjenim Američkim Državama. Latković je tako nastavio tradiciju egzodusa Hrvata iz političkih razloga, ovoga puta iz „samostalne, neovisne i demokratske“ Republike Hrvatske.
Svih ovih godina znani i neznani često me pitaju znam li gdje je Roman, što radi, je li uopće živ… Budući da je istinski globtroter, nazdravljam ovom prigodom da mu je danas mjesto boravka Paris, Texas, po mogućnosti da je i Nastassja Kinski u blizini.
I kakve sad veze imaju Brutalni diktator i Rođeni vođa kojeg danas pokušavamo preživjeti? Pa upravo se Andrej Plenković izdaje za jedinog legitimnog nasljednika Franje Tuđmana, pokušavajući u ime vlastite mitomanije izbrisati svu neželjenu povijest HDZ-a koja ga dijeli od toga da, kao prvorođenac, ostane u povijesti zapisan Bogom danim prijestolonasljednikom Oca Domovine. A „identificirati se s progoniteljem znači intenzivno raditi na opstanku proganjanja“, štoviše bezrezervno poistovjećivanje onda preslikava takav državni model i društveni moral kao jedini moguć i dopušten. Ono što je Prvi uspostavio, Drugi sada nastavlja, a mi bismo, kao, sve to sada htjeli reformirati, jer ne funkcionira i umjesto u život vodi u smrt.
Kada je smrt nevine djece u pitanju, ove će se godine navršiti i trideseta obljetnica ubojstva 12-godišnje djevojčice Aleksandre Zec koju su u noći sa 7. na 8. prosinac 1991. likvidirali, zajedno s ocem Mihajlom i majkom Marijom, pripadnici tzv. Merčepove postrojbe, oružjem jedinice pričuvnog sastava MUP-a. Kako su sustav i društvo reagirali na ovaj monstruozni zločin počinjen u ime države Hrvatske, tko je za njega odgovarao, tko je kažnjen da se tako nešto više nikada ne bi ponovilo? Neposredni ubojice, Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović svoj su zločin u potpunosti priznali, materijalnim dokazima nedvojbeno je utvrđeno da su ga upravo oni počinili, ali za njega nisu odgovarali jer je, navodno, počinjena proceduralna greška. Ako su već oni unatoč svim dokazima oslobođeni, koga je to hrvatsko pravosuđe procesuiralo za ubojstvo Aleksandre Zec i njezinih roditelja? Nikoga. Je li tada, prije trideset godina, sustav pokazao svu svoju neučinkovitost, je li trostruko ubojstvo bilo dovoljan alarm za reformu pravosuđa, jesmo li kao društvo tada trebali izaći na ulice jer se nismo, kao danas, mogli sakriti iza anonimnosti i sigurnosti društvenih mreža? Jesu li barem zauvijek iz javnog života odstranjeni oni koji su nas kolektivno osramotili pred cijelim svijetom i ljudskim rodom? Ili možda ti isti i danas vode glavnu riječ, ili barem trbuhozbore, o reformi pravosuđa i greškama sustava koje će sada oni popraviti i dovesti u red?
Mnogi će na sve to odmahnuti rukom i lakonski reći: „Pa, bio je rat, kakve to veze ima s ovim danas?“. Ima, jer, osim simbolične svote novca, sustav, u ovom slučaju država Hrvatska na svim razinama, ničim nije pokazala da joj je do žrtava, njezinih građana, imalo stalo. Nije samo tada kada se težak zločin dogodio „zakazalo društvo“ već to sustavno ignoriranje traje do danas, štoviše državna dalekovidnica ga je za jedne od nedavnih obljetnica u svom dokumentarnom programu, u TV kalendaru, proglasila „medijski prenapuhanim“!? I nikome ništa, nema javnih protesta, peticija, ne traži se odgovornost ministra, ravnatelja HRT-a, čak ni glavnog urednika, nikoga se ne psuje i proziva imenom i prezimenom. Je li i tada zakazalo društvo u cjelini, je li sustav pokazao koliko je nefunkcionalan, jesmo li i onda bespogovorno tražili reforme? Ili je sve to medijski prenapuhano?
Ako smo te 1991. godine ustrašeni ratom kao društvo sve odšutjeli i pustili zloduha zauvijek iz boce, nije li na blaćenje države u nastajanju brutalnim likvidacijama njezinih građana, kao i na sramoćenje nacije te, u krajnjem redu i njega samog kao Poglavara iste, mogao reagirati onaj koji je tada bio gospodar naših života i smrti, Franjo Tuđman? Ili je ipak reagirao, samo što nije zaštitio žrtve već ubojice? On osobno tako da je neke od njih pomilovao za zločine koje su, osjećajući se sigurnim, nastavili činiti, a bogami su ih rado iz zatvora puštali i oni koji su ga na Pantovčaku naslijedili, dok je neposredne likvidatore uzvisio počastivši ih najvišim državnim odlikovanjima poručujući na čuđenje nekih svojih bliskih suradnika: „Trebat će nam oni još…“. Sustav, u ovom slučaju pravosudni, također je odradio svoje najavivši da će „proceduralne greške“ rado i često koristiti u slučajevima kada treba pod svaku cijenu zaobići pravdu, obraniti „svoje“ a kazniti „njihove“, usavršivši ga gotovo do savršenstva u ovih 30 godina.
I zato se valja vratiti Latkoviću, ne kao Pitiji čija se proročanstva ispunjavaju, već njegovom tekstu kao „dead lineu“ kada je još bilo moguće nešto napraviti i promijeniti. Da su ga te 1996. godine poslušali Sabor, Ustavni sud, oporba, misleći ljudi, slobodni mediji, svi mi te na prijevremenim izborima, odlukom Ustavnog suda, referendumom, odlukom Sabora, bilo kako, udaljili Franju Tuđmana s vlasti, možda bismo sada uistinu govorili o sustavu koji se može reformirati i čije se greške daju popraviti čak i kada dovedu do takve tragedije kao što je mučenička smrt nevinog djeteta. Da smo reagirali tada kad je trebalo, na samom početku, možda se sada ne bismo samobičevali, čupali kose i tukli u prsa vičući „Mea culpa! Mea culpa!“. Ako to već činimo, onda budimo svjesni da glavni razlog tome leži u grijehu nečinjenja.
Nitko nema pravo dalje prihvaćati usud zla, poruka je Latkovićevog teksta iz 1996. godine, pa se nemojmo praviti kako ništa nismo znali i da nam nitko nije rekao o čemu se radi. Doduše, kada se Rođeni vođa prvi put navijestio svome plemenu rekao je nešto na tome tragu, kako „HDZ ne smije biti talac jednog čovjeka“, ali ne da eliminira usud zla već da ga cementira. I ovaj mali dječji grob koji sada oplakujemo tome svjedoči. Svi smo mi samo zatočenici bilo Brutalnog diktatora, bilo Rođenog vođe, a jedini sustav koji u ovoj državi postoji i koji besprijekorno funkcionira je sustav OHO i DSZ, Opće hadezeovske obrane i Dušebrižničke samozaštite, kako bi vječno ostali na vlasti. Sve ostalo što se kolokvijalno naziva sustavom su razvaline ostavštine mrske im Jugoslavije i još mržeg im komunizma bez kojih ne bi imali što pljačkati i puniti vlastite džepove ovih trideset godina.
Zato isušivanjem močvare i reformom pravosuđa žele prikazati gnjev jednog od otpadnika tog njihovog OHO sustava, Zdravka Mamića, kojeg su doduše, kao i najdražeg Tuđmanovog tajkuna Miroslava Kutlu, ratnog zločinca Branimira Glavaša dušebrižnički udobno smjestili u rezervnu im, pardon prvu domovinu, BiH, kad već, poput Ivice Todorića, nemaju toliko para za otmjeni azil u Londonu. Otud velikodušnost resornog ministra Aladrovića koji, kao, ne bježi od vlastite krivice, a cijeli slučaj oko male Nikoll želi prikazati ciničnim eufemizmom tvrdeći kako „imamo određenih problema u sustavu“ te „moramo utvrditi tko ima veći intenzitet odgovornosti“, uključujući i njegovu! Kad već ostavku nije podnio zbog tragedije koja se dogodila u njegovoj zoni odgovornosti, a on je tu po zapovjednoj liniji na prvom mjestu, onda bi se, da ima imalo morala, sam ražalovao nakon ovakve morbidne i bešćutne izjave. Jer, mjeriti „intenzitet odgovornosti“ za smrt nevinog djeteta na isti način kao što nogometno Oko sokolovo mjeri intenzitet faula kod (ne)dosuđenog penala, bezdušnost je ravna onoj koja je ispratila i do današnjeg dana prati likvidaciju obitelji Zec.
I sad ćemo valjda suspenzijom dvojice korumpirani sudaca, otkazom državnom službeniku trećeg platnog razreda, promjenom dva-tri paragrafa, podilaženjem hashtag aktivisticama i popularizacijom osuđenog kriminalca u bijegu, doživjeti društvenu katarzu i dovesti sustav do savršenstva!? Koji je to sustav, i čiji, koji ima milijardu eura za borbene avione dok bolnicama ne plaća lijekove za svoje građane, koji brine da pravomoćno osuđeni Tomislav Horvatinčić ide fizijatru a ne u zatvor, koji seksualne nasilnike promovira u profesore emerituse, koji prikuplja pare za ubojicu 13 razoružanih rezervista, koji preko veze cijepi svoju elitu dok mu narod po zdravlje odlazi u Vučićevu Srbiju…
To je sustav koji se ne da popraviti „face liftingom“ niti zamaskirati šminkom, čije se rupe ne mogu začepiti plutom, a smrad prikriti kolonjskom vodom, to je sustav koji sve što poduzima, pa i sada kada se digla buka oko male Nikoll, radi kako bi sebe sačuvao, ojačao i još čvršće zabetonirao na vlasti. Čak i kad se rješava svojih slabih karika, poput Mamića, čini to iz nužde i zbog samoodržanja, ne tretirajući ih kao krivce i ne odbacujući kao društvene otpadnike na smetlište već ih nagrađujući za odanost dozvoljavajući im odlazak iz zemlje, kako bi ostali na slobodi i sačuvali svoj novac pohranjen negdje daleko, na sigurnom. Neće ni smijenjeni ravnatelj Centra za socijalnu skrb u Novoj Gradiški Branko Madunić, jedini koji je do sada sankcioniran zbog smrti male Nikoll, ostati na cesti, bez kruha, i njemu će dušebrižništvo nešto naći, kao što je i svog štićenika Ivana Škaričića, arheologa i povjesničara po struci, zbrinulo nakon gubitka izbora kao ravnatelja splitskog Doma za starije i nemoćne u kojem je prije godinu dana od koronavirusa umrlo 18 štićenika, a da za to nitko do danas nije odgovarao.
Zato se ne radi o tome da se taj i takav sustav renovira jer se u njemu dogodila neka „proceduralna greška“, već da se sruši i gradi od temelja. Nije stvar u interpretaciji već u penetraciji. Ova država dobila je crvenu naljepnicu. Od Brutalnog diktatora do Rođenog vođe ništa se bitnog nije promijenilo.
A vama ako je do promjena, o tome ste trebali misliti 1996.
brankomijic
Koji je to sustav, i čiji, koji ima milijardu eura za borbene avione dok bolnicama ne plaća lijekove, koji brine da pravomoćno osuđeni Tomislav Horvatinčić ide fizijatru a ne u zatvor, koji seksualne nasilnike promovira u profesore emerituse, koji prikuplja pare za ubojicu 13 razoružanih rezervista, koji preko veze cijepi svoju elitu dok mu narod odlazi u Vučićevu Srbiju…
Prošle je godine, u kojoj su i oni koji su do jučer slijepo vjerovali tvornicama medijskih laži i sveprisutnome predsjedniku morali progledati, i te se godine, iako je to jasno već jako, jako dugo, napokon nakupila kritična masa koja kazuje što Hrvatska mora činiti u novoj!
Ne, nije ovo pisano sada na temu društva koje je zakazalo i faličnog sustava, što je dovelo do tragične smrti male Nikoll, koja tek da je i zakoračila u jedini joj život, radi se o tekstu starom točno četvrt stoljeća, objavljen je 8. siječnja 1996. godine u Novom listu. Bez obzira na protok vremena, iz njega bismo mogli više saznati o našim aktualnim frustracijama od bujica i naplavina ispraznih riječi kojima smo poput elementarne nepogode izloženi ovih dana. Stoga dopustimo autoru da završi misao:
„Sabor, Ustavni sud, oporba, misleći ljudi, slobodni mediji, svi moraju učiniti sve da se dr. Franjo Tuđman udalji s vlasti! Na prijevremenim izborima, odlukom Ustavnog suda, referendumom, odlukom Sabora, bilo kako, jer Tuđman nas vodi u propast! Iza njegovih se leđa skriva sva bijeda prevaranata i švercera, sva bulumenta kojoj odgovara da, pod njegovom zaštitom, radi što god hoće. Da nas ponižavaju, kradu, obmanjuju, sahranjuju i zlobno nam se cere, u jednoj ruci držeći strane putovnice, a s drugom, na srcu, skrivajući fige koje nam u stvarnosti pokazuju.“
Sretan ti 10. travnja
Kako vam to danas zvuči? Nije Nostradamus, ali nije loše nakon punih 25 godina, ako autoru, uvažavajući ipak respektabilnu povijesnu distancu, progledamo kroz prste zbog naivnosti iskazane u uvjerenju da je ovdje među nama moguća kritična masa oko bilo čega, pa i takvih suštinskih pitanja kao što je opoziv predsjednika. Naslova „Tuđman definitivno pokazao da je brutalni diktator“ prisjetio sam se zatečen vlastitim čuđenjem jer je od njegovog tiskanja prošlo toliko vremena, ali i da iskoristim ovaj značajan datum, 10. travnja, i čestitam rođendan njegovom autoru, mom prijatelju i vršnjaku Romanu Latkoviću, ma gdje bio! Da, ma gdje bio, jer je empirijski dokaz o brutalnom diktatoru Tuđmanu osjetio na vlastitoj koži spašavajući živu glavu na ramenima. Ubrzo nakon objave teksta novinarske sluge Tuđmanovog režima pokrenule su hajku na autora koji je, kao prva vijest u središnjem Dnevniku državne dalekovidnice, u komentaru-tjeralici označen metom te proglašen neprijateljem Hrvatske i hrvatskog naroda te ga bilo čime i bilo kako valja uništiti. Nakon toga je dobio stotine prijetnji smrću te je morao pobjeći iz zemlje da bi vrlo brzo dobio politički azil u Sjedinjenim Američkim Državama. Latković je tako nastavio tradiciju egzodusa Hrvata iz političkih razloga, ovoga puta iz „samostalne, neovisne i demokratske“ Republike Hrvatske.
Svih ovih godina znani i neznani često me pitaju znam li gdje je Roman, što radi, je li uopće živ… Budući da je istinski globtroter, nazdravljam ovom prigodom da mu je danas mjesto boravka Paris, Texas, po mogućnosti da je i Nastassja Kinski u blizini.
Ubojstvo Aleksandre Zec
I kakve sad veze imaju Brutalni diktator i Rođeni vođa kojeg danas pokušavamo preživjeti? Pa upravo se Andrej Plenković izdaje za jedinog legitimnog nasljednika Franje Tuđmana, pokušavajući u ime vlastite mitomanije izbrisati svu neželjenu povijest HDZ-a koja ga dijeli od toga da, kao prvorođenac, ostane u povijesti zapisan Bogom danim prijestolonasljednikom Oca Domovine. A „identificirati se s progoniteljem znači intenzivno raditi na opstanku proganjanja“, štoviše bezrezervno poistovjećivanje onda preslikava takav državni model i društveni moral kao jedini moguć i dopušten. Ono što je Prvi uspostavio, Drugi sada nastavlja, a mi bismo, kao, sve to sada htjeli reformirati, jer ne funkcionira i umjesto u život vodi u smrt.
Kada je smrt nevine djece u pitanju, ove će se godine navršiti i trideseta obljetnica ubojstva 12-godišnje djevojčice Aleksandre Zec koju su u noći sa 7. na 8. prosinac 1991. likvidirali, zajedno s ocem Mihajlom i majkom Marijom, pripadnici tzv. Merčepove postrojbe, oružjem jedinice pričuvnog sastava MUP-a. Kako su sustav i društvo reagirali na ovaj monstruozni zločin počinjen u ime države Hrvatske, tko je za njega odgovarao, tko je kažnjen da se tako nešto više nikada ne bi ponovilo? Neposredni ubojice, Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović svoj su zločin u potpunosti priznali, materijalnim dokazima nedvojbeno je utvrđeno da su ga upravo oni počinili, ali za njega nisu odgovarali jer je, navodno, počinjena proceduralna greška. Ako su već oni unatoč svim dokazima oslobođeni, koga je to hrvatsko pravosuđe procesuiralo za ubojstvo Aleksandre Zec i njezinih roditelja? Nikoga. Je li tada, prije trideset godina, sustav pokazao svu svoju neučinkovitost, je li trostruko ubojstvo bilo dovoljan alarm za reformu pravosuđa, jesmo li kao društvo tada trebali izaći na ulice jer se nismo, kao danas, mogli sakriti iza anonimnosti i sigurnosti društvenih mreža? Jesu li barem zauvijek iz javnog života odstranjeni oni koji su nas kolektivno osramotili pred cijelim svijetom i ljudskim rodom? Ili možda ti isti i danas vode glavnu riječ, ili barem trbuhozbore, o reformi pravosuđa i greškama sustava koje će sada oni popraviti i dovesti u red?
Mnogi će na sve to odmahnuti rukom i lakonski reći: „Pa, bio je rat, kakve to veze ima s ovim danas?“. Ima, jer, osim simbolične svote novca, sustav, u ovom slučaju država Hrvatska na svim razinama, ničim nije pokazala da joj je do žrtava, njezinih građana, imalo stalo. Nije samo tada kada se težak zločin dogodio „zakazalo društvo“ već to sustavno ignoriranje traje do danas, štoviše državna dalekovidnica ga je za jedne od nedavnih obljetnica u svom dokumentarnom programu, u TV kalendaru, proglasila „medijski prenapuhanim“!? I nikome ništa, nema javnih protesta, peticija, ne traži se odgovornost ministra, ravnatelja HRT-a, čak ni glavnog urednika, nikoga se ne psuje i proziva imenom i prezimenom. Je li i tada zakazalo društvo u cjelini, je li sustav pokazao koliko je nefunkcionalan, jesmo li i onda bespogovorno tražili reforme? Ili je sve to medijski prenapuhano?
Odlikovanje za ubojice
Ako smo te 1991. godine ustrašeni ratom kao društvo sve odšutjeli i pustili zloduha zauvijek iz boce, nije li na blaćenje države u nastajanju brutalnim likvidacijama njezinih građana, kao i na sramoćenje nacije te, u krajnjem redu i njega samog kao Poglavara iste, mogao reagirati onaj koji je tada bio gospodar naših života i smrti, Franjo Tuđman? Ili je ipak reagirao, samo što nije zaštitio žrtve već ubojice? On osobno tako da je neke od njih pomilovao za zločine koje su, osjećajući se sigurnim, nastavili činiti, a bogami su ih rado iz zatvora puštali i oni koji su ga na Pantovčaku naslijedili, dok je neposredne likvidatore uzvisio počastivši ih najvišim državnim odlikovanjima poručujući na čuđenje nekih svojih bliskih suradnika: „Trebat će nam oni još…“. Sustav, u ovom slučaju pravosudni, također je odradio svoje najavivši da će „proceduralne greške“ rado i često koristiti u slučajevima kada treba pod svaku cijenu zaobići pravdu, obraniti „svoje“ a kazniti „njihove“, usavršivši ga gotovo do savršenstva u ovih 30 godina.
I zato se valja vratiti Latkoviću, ne kao Pitiji čija se proročanstva ispunjavaju, već njegovom tekstu kao „dead lineu“ kada je još bilo moguće nešto napraviti i promijeniti. Da su ga te 1996. godine poslušali Sabor, Ustavni sud, oporba, misleći ljudi, slobodni mediji, svi mi te na prijevremenim izborima, odlukom Ustavnog suda, referendumom, odlukom Sabora, bilo kako, udaljili Franju Tuđmana s vlasti, možda bismo sada uistinu govorili o sustavu koji se može reformirati i čije se greške daju popraviti čak i kada dovedu do takve tragedije kao što je mučenička smrt nevinog djeteta. Da smo reagirali tada kad je trebalo, na samom početku, možda se sada ne bismo samobičevali, čupali kose i tukli u prsa vičući „Mea culpa! Mea culpa!“. Ako to već činimo, onda budimo svjesni da glavni razlog tome leži u grijehu nečinjenja.
OHO i DSZ
Nitko nema pravo dalje prihvaćati usud zla, poruka je Latkovićevog teksta iz 1996. godine, pa se nemojmo praviti kako ništa nismo znali i da nam nitko nije rekao o čemu se radi. Doduše, kada se Rođeni vođa prvi put navijestio svome plemenu rekao je nešto na tome tragu, kako „HDZ ne smije biti talac jednog čovjeka“, ali ne da eliminira usud zla već da ga cementira. I ovaj mali dječji grob koji sada oplakujemo tome svjedoči. Svi smo mi samo zatočenici bilo Brutalnog diktatora, bilo Rođenog vođe, a jedini sustav koji u ovoj državi postoji i koji besprijekorno funkcionira je sustav OHO i DSZ, Opće hadezeovske obrane i Dušebrižničke samozaštite, kako bi vječno ostali na vlasti. Sve ostalo što se kolokvijalno naziva sustavom su razvaline ostavštine mrske im Jugoslavije i još mržeg im komunizma bez kojih ne bi imali što pljačkati i puniti vlastite džepove ovih trideset godina.
Zato isušivanjem močvare i reformom pravosuđa žele prikazati gnjev jednog od otpadnika tog njihovog OHO sustava, Zdravka Mamića, kojeg su doduše, kao i najdražeg Tuđmanovog tajkuna Miroslava Kutlu, ratnog zločinca Branimira Glavaša dušebrižnički udobno smjestili u rezervnu im, pardon prvu domovinu, BiH, kad već, poput Ivice Todorića, nemaju toliko para za otmjeni azil u Londonu. Otud velikodušnost resornog ministra Aladrovića koji, kao, ne bježi od vlastite krivice, a cijeli slučaj oko male Nikoll želi prikazati ciničnim eufemizmom tvrdeći kako „imamo određenih problema u sustavu“ te „moramo utvrditi tko ima veći intenzitet odgovornosti“, uključujući i njegovu! Kad već ostavku nije podnio zbog tragedije koja se dogodila u njegovoj zoni odgovornosti, a on je tu po zapovjednoj liniji na prvom mjestu, onda bi se, da ima imalo morala, sam ražalovao nakon ovakve morbidne i bešćutne izjave. Jer, mjeriti „intenzitet odgovornosti“ za smrt nevinog djeteta na isti način kao što nogometno Oko sokolovo mjeri intenzitet faula kod (ne)dosuđenog penala, bezdušnost je ravna onoj koja je ispratila i do današnjeg dana prati likvidaciju obitelji Zec.
Face lifting
I sad ćemo valjda suspenzijom dvojice korumpirani sudaca, otkazom državnom službeniku trećeg platnog razreda, promjenom dva-tri paragrafa, podilaženjem hashtag aktivisticama i popularizacijom osuđenog kriminalca u bijegu, doživjeti društvenu katarzu i dovesti sustav do savršenstva!? Koji je to sustav, i čiji, koji ima milijardu eura za borbene avione dok bolnicama ne plaća lijekove za svoje građane, koji brine da pravomoćno osuđeni Tomislav Horvatinčić ide fizijatru a ne u zatvor, koji seksualne nasilnike promovira u profesore emerituse, koji prikuplja pare za ubojicu 13 razoružanih rezervista, koji preko veze cijepi svoju elitu dok mu narod po zdravlje odlazi u Vučićevu Srbiju…
To je sustav koji se ne da popraviti „face liftingom“ niti zamaskirati šminkom, čije se rupe ne mogu začepiti plutom, a smrad prikriti kolonjskom vodom, to je sustav koji sve što poduzima, pa i sada kada se digla buka oko male Nikoll, radi kako bi sebe sačuvao, ojačao i još čvršće zabetonirao na vlasti. Čak i kad se rješava svojih slabih karika, poput Mamića, čini to iz nužde i zbog samoodržanja, ne tretirajući ih kao krivce i ne odbacujući kao društvene otpadnike na smetlište već ih nagrađujući za odanost dozvoljavajući im odlazak iz zemlje, kako bi ostali na slobodi i sačuvali svoj novac pohranjen negdje daleko, na sigurnom. Neće ni smijenjeni ravnatelj Centra za socijalnu skrb u Novoj Gradiški Branko Madunić, jedini koji je do sada sankcioniran zbog smrti male Nikoll, ostati na cesti, bez kruha, i njemu će dušebrižništvo nešto naći, kao što je i svog štićenika Ivana Škaričića, arheologa i povjesničara po struci, zbrinulo nakon gubitka izbora kao ravnatelja splitskog Doma za starije i nemoćne u kojem je prije godinu dana od koronavirusa umrlo 18 štićenika, a da za to nitko do danas nije odgovarao.
Zato se ne radi o tome da se taj i takav sustav renovira jer se u njemu dogodila neka „proceduralna greška“, već da se sruši i gradi od temelja. Nije stvar u interpretaciji već u penetraciji. Ova država dobila je crvenu naljepnicu. Od Brutalnog diktatora do Rođenog vođe ništa se bitnog nije promijenilo.
A vama ako je do promjena, o tome ste trebali misliti 1996.
Fotografija: Roman Latković u redakciji Novog lista 1996. godine
brankomijic
