"Navijački terorizam" sintagma je kojom je novinar Al Jazeere Balkan Stipe Sladoljev opisao događanja na kvalifikacijskoj utakmici za odlazak na Europsko prvenstvo između Italije i Hrvatske, odigranoj u Milanu i prekinutoj na nekoliko minuta zbog ispada gostujućih navijača.
Navijački aktivizam neizgovorena je i nenapisana sintagma koja precizno opisuje različite pokušaje razumijevanja poteza dijela navijača na San Siru i njihovu želju da prekinu utakmicu, gnjevni, prije svih, na Hrvatski nogometni savez i njemu bliske asocijacije ili pojedince koji su privatizirali i kriminalizirali domaći nogomet sa skoro svim što ga čini: od sudačke zajednice, preko HNL-a do reprezentacije.
Tako, recimo, Jurica Pavičić, komentirajući ispad u Italiji, piše: "Ukratko, dijelim prijesni, tinejdžerski, huliganski bijes koji je bacao bengalke i petarde na San Siru. No, ono što bi lakomislena navijačka okuka morala shvatiti jest da ovakvim 'oslobodilačkim akcijama' samo koristi svom legitimnom neprijatelju. Ako postoji čovjek kojem se u nedjelju morao nasmijati brk nakon San Sira, bio je to - naime - upravo Zdravko Mamić. Kao što, naime, svaka okupatorska vlast pokret za slobodu nastoji delegitimirati kao 'teroriste' i 'bandite', tako i vladajuća oligarhija HNS nastoji protivnike delegitimirati kao - huligane. I što onda ti protivnici naprave? Postupe kao – huligani. Blago rečeno – izuzetno glupo."
"Za dom" odjekuje već godinama
Zbilja, kada se vide svi oni šukeri, mamići, vrbanovići i ostali, nije teško imati barem malo razumijevanja za ljutnju s navijačkih krivina. Problem je, međutim, što se jedne noći u Milanu nije dogodilo ništa novo, ništa što nije uobičajeno na hrvatskim ili stadionima na kojima gostiju hrvatski klubovi. Tek je način ponašanja navijača, recimo tako, neobično kontekstualiziran, pa se opet, istina bez zle namjere, traži opravdanje za nešto što se u istom obliku, ali u različitom okviru, ponavlja posljednjih četvrt stoljeća, koliko već traje pretvaranje navijača u bitan društveni faktor, češće politički nego neki drugi.
Ništa se, kada se prođe kroz kratku povijest mistificiranja, često i glorificiranja organiziranog navijanja u Hrvatskoj od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća do, evo, kasne jeseni 2014., da ponovimo, novo dogodilo nije. Nitko tu nikoga, ako ćemo pravo, nije iznenadio ni tehnikom ni pirotehnikom i jedino što je drugačije jest reakcija, ponajprije svih onih sportskih komentatora koji su znali sjajnom nazvati atmosferu u kojoj se s jedne tribine uzvikuje "Za dom", dok druga odgovara "Spremni".
Priča, dakle, nema novih aktera, ni takvih elemenata, tek se bi se, samo s puno, jako puno godina zakašnjenja, mogle promijeniti posljedice – i to s predvidljivim ishodom: otvorenim ratom između onih kojima su navijači prestali biti saveznik i postali suviše jak protivnik i onih sa stadionskih okuka koji sebe ne doživljavaju samo kao glasne, fanatizirane promatrače nogometnih utakmica.
"Dinamo i Hajduk iste su krvi/nije važno ko će od njih biti prvi./Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska,/sa njima se ponosi čitava Hrvatska", stihovi su što danas zvuče nevjerojatno, a pjevali su se u davna vremena, uoči godina raspleta, dok se otkrivalo kako oni što na stadione idu organizirano i s navijačkim rekvizitima mogu imati dodatnu uporabnu vrijednost. Nije to, istina, bio nikakav hrvatski izum i epohalno otkriće, već prepisivanje već viđenih procesa u ondašnjem jugoslavenskom društvu.
U dokumentarnom filmu o ubojstvu kriminalca i ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana ima epizoda o njegovu preuzimanju vodstva navijačke skupine Crvene zvezde. Nekoliko svjedoka navodi da je Služba državne bezbednosti procijenila kako među "Delijama" raste utjecaj Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića, odnosno Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja, pa zaključila da svrstavanje nekoliko tisuća agresivnih ljudi uz tada nerežimske stranke može predstavljati dugoročan problem. Uglavnom, SDB je na sjever Marakane poslao svog operativca koji je, kako se navodi, "sve to brzo stavio pod kontrolu". Naravno, metodama o kojima se šuti.
Tako je, u najkraćem, u jednoj navijačkoj skupini začeta paravojna formacija – čiji će pripadnici počiniti zločine u Hrvatskoj i BiH, nakon zamjene šalova za kalašnjikove – da bi ona glasovita svibanjska utakmica u Maksimiru između Dinama i Zvezde napokon definirala navijačke kao zaraćene strane.
"Be-be-be za Ha-de-ze"
No, dok u Srbiji navijači služe režimu skoro do posljednjih Miloševićevih dana, u Hrvatskoj pružaju prvi organiziraniji otpor vlasti. Bad Blue Boysi, nakon što su klicali "Be-be-be za Ha-de-ze", odbijaju prihvatiti preimenovanje Dinama u Croatiju, a njihovo kontinuirano protivljenje jednom u nizu pokušaja uvođenja kulture zaborava pridobiva simpatije i onih što inače ne boluju od stadionske groznice.
Godinama kasnije na jednak će način biti percipirano i podržavano ponašanje Torcide spram bivšega splitskoga gradonačelnika Željka Keruma, koji je najozbiljniju i najnekorumpiraniju oporbu imao upravo na sjevernoj tribini Poljuda i među onima što su, uz ostalo, spriječili prodaju kluba nekom sumnjivcu iz Amerike. Istodobno, Boysi su demaskirali tihu privatizaciju Dinama od Zdravka Mamića – koji jest zauzeo klub, ali je izgubio publiku, pa organizirani neodlasci na stadion o njemu, Mamiću, govore više nego sve titule prvaka Hrvatske proslavljene s djelatnicima osiguranja i uposlenicima u administraciji okupiranoga kluba.
Između ovih oblika stvarnog navijačkog aktivizma događalo se sve ono nad čim se sada zgraža, samo što se ranije reagiralo od prilike do prilike i nikad jednako. Tako je, recimo, uobičajeno korištenje pirotehnike na derbijima u Splitu prikazivano kao dio "sjajne atmosfere", dok je sve što je prethodilo jednoj od nekoliko pažnje vrijednih utakmica HNL-a podrazumijevalo – nakon akcije specijalne policije – specijalne televizijske emisije i sociološki pristup problemu navijačkog nasilja. Inače i iz raznih razloga drugačije tretiranom od jednakog nasilja slabije organiziranih grupa ili pojedinaca. U prijevodu: kada pet nasilnika uništi neki lokal, njima slijedi pritvor. Kada isto napravi pet navijača nekoga i nečega, o njima se govori na HTV-u.
Na istoj toj Hrvatskoj televiziji i svim drugim televizijama i u većini medija godinama se prešućivalo – kada se nije podvodilo pod sjajnu atmosferu – navijanje na utakmicama reprezentacije na kojima Joe Šimunić nije prvi uzviknuo "Za dom!" Dugo, predugo su se komentatori bavili Mandžukićevom snagom ili Olićevom brzinom baš u onim minutama u kojima se činilo da selekciju Hrvatske bodre navijači iz nekog drugog vremena i neke druge države: iz NDH 1941., ako nije najjasnije.
Light-naslije
Povremena, zaslužena potpora navijačkom aktivizmu i, nazovimo je, prekomjerna tolerancija na navijačke ispade, rezultirali su time da su se i sami navijači počeli shvaćati drugačije i ozbiljnije. No, ništa ni tu neuobičajeno nije: "Ne zadovoljavaju se danas samo time da imaju važnu ulogu u klubovima za koje navodno navijaju i u fudbalskom sportu, nego pretenduju i na to da budu uticajni akteri društvenog i političkog života u celini. A najviše vole da se predstavljaju i da deluju kao neka vrsta moralne policije, kao gnevni pravednici i moralni čistači... Država je sve do nedavno bila krajnje popustljiva prema ovim navijačima - huliganima i njihovim nastojanjima... Vodila je prema njima politiku integracije, pacifikacije, legalizacije, kao da će borbene navijačke skupine i njihove udarne ekipe, kad dobiju malo pažnje društva, kad im se, na primer, omogući da kontrolišu proizvodnju i prodaju sportskih suvenira i kad im se da prilika da učestvuju u radu uprava fudbalskih klubova, postati nešto drugo, prihvatljivo, i prestati sa ksenofobnim i rasističkim ispadima. Država se odnosila prema njima kao prema u suštini dobroj, ali nestašnoj deci...", piše srpski antropolog Ivan Čolović baveći se, naravno, Srbijom i tamošnjom pozicijom navijača u društvu. Razlike koje dijelom postoje očito su daleko manje od sličnosti, bez obzira na mjesto radnje i općehrvatsko zgražanje povlačenjem paralela s ičim u Srbiji...
Tako se, dakle, u Milanu samo repriziralo sve što obilježava ovdašnji nogomet već godinama, ma desetljećima. Činjenica da je navijački gnjev ovaj put usmjeren prema organizaciji koju je i pod utjecajem opijata teško opisati drugačije nego kao, blago rečeno, nemoralnu, ništa bitno ne mijenja. Mete su, vidjeli smo, kod tih famoznih navijačkih skupina promjenjive, za razliku od najčešćih metoda borbe. A one su zbilja najbliže terorističkima. Osim ako nema neko drugo, light-ime za nasilje i primitivizam na tribinama i na putu prema njima...
