Velike stranke desnog i lijevog centra izvukle su živu glavu na proteklim evropskim izborima jer desni populisti nisu povukli onoliko koliko se strahovalo, ali uzroci tog populizma ostaju i ako se njima ne pozabave, one su samo odgodile svoj pogreb
Kada je svojedobno krivo objavljeno da je umro planetarno poznati književnik Mark Twain, pisac se osobno oglasio i rekao da je vijest ‘preuveličana’. I doista, čovjek je još poživio, iako ni od sveznajućeg Googlea nisam uspio saznati koliko, ali to i nije važno. Zanimljivije je da ova epizoda pomalo podsjeća na nedavne parlamentarne izbore u Evropi, uključujući donekle i Hrvatsku, gdje se pretpostavljalo da će evroskeptični populisti pregaziti desno i lijevo centrističke stranke, vladajuće u Evropskoj uniji, ali se na kraju pokazalo da su dobile otprilike četvrtinu glasova. Dakle, i najava o smrti evropskih centrumaša pokazala se preuveličanom. To ne znači da oni ponegdje nisu doživjeli teške poraze, prvenstveno u Francuskoj, Italiji, Mađarskoj i, ako se to više uopće računa, u Engleskoj, ali ipak o nekakvom trijumfu desnih populista nema govora, koliko god se potvrdilo da su i dalje u uzletu. Jedino što se ovdje suštinski promijenilo je to da su desni i lijevi centristi dovoljno pali da im sada za sastavljanje EU vlasti treba pomoć liberala i zelenih, što je dobro jer je iz više razloga monopol desno-lijevih dinosaura zaslužio da propadne. Tako se u evropskom političkom polju otvorio prostor za nove, više lijevo nagnute ideje i stranke, što je dobrodošlo već kao protuteža narastajućim desnim populizmima i strankama.
Nešto drugo je, naprotiv, loše, jako loše. Evropski centrumaši izvukli su živu glavu i prošli bolje nego što su sami očekivali, ali uz jedno ključno pitanje. Jesu li to više uopće isti centrumaši kao do prije nekoliko godina, pogotovo desetljeća, ili su se i sami povukli toliko udesno da granica između njih i desnih populista sve više blijedi? Drugim riječima, jesu li oni toliko popustili pred ksenofobnom desnicom, po naški pred ‘suverenistima’, da je poraz ovih drugih puno blaži nego što izgleda? Neki primjeri na to jasno ukazuju. Kada je prije nekoliko godina Viktor Orban počeo s ožičavanjem Mađarske ukoren je iz Bruxellesa, ali se ubrzo pročulo da dio evropske hijerarhije to zapravo ispotiha podržava. Tako da je logično zaključiti da je kasnija suspenzija Orbanove stranke iz članstva Evropske pučke (narodne) stranke više uslijedila jer se on zakačio s evropskim ‘premijerom’ Jean-Claudeom Junckerom nego zbog spomenutog ožičavanja. Nešto slično vrijedi i za talijanskog vicepremijera i ministra unutrašnjih poslova Mattea Salvinija. Čovjek se proteklih godina proslavio nizom rasističkih inicijativa, kao što je zahtjev da se svoj romskoj djeci uzmu otisci prstiju ili čak da se u javnom prijevozu uvedu posebni vagoni za pripadnike neevropskih naroda, a kruna te antiimigrantske histerije bi bila da se pola milijuna afričkih imigranata izbaci iz zemlje. Sve to dočekano je u vrhu unijske vlasti u Bruxellesu s primjerenim zgražanjem, ali je zazvučalo jednako protokolarno i neiskreno kao u Orbanovom slučaju, jer je Salvini ozbiljno stavljen na zub tek kada je ušao u verbalni obračun s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom.
Salvini je laka meta jer je očito riječ o notornom rasistu (iako je, kao Mussolini nekada i Orban sada, prvobitno pripadao lijevom političkom miljeu) i tu se na prvi pogled nema što dalje pričati. Ipak, ima. Salvini optužuje Francusku da je sudjelovanjem u razaranju Gadafijeve Libije i kasnijom ravnodušnošću prema siromaštvu u toj zemlji i na cijelom afričkom kontinentu potaknula val imigracija otamo u Evropu, a sada je zauzela pozu pravednika i dijeli lekcije drugima. Ovdje ima debelih naslaga točnih činjenica, kao što je točno da su bogate evropske zemlje centrističkog bloka uglavnom reagirale nezainteresirano kada su afrički imigrantski valovi počeli zapljuskivati talijansku obalu. Oh da, pokazale su zanimanje, i to itekakvo, da se ti valovi efikasnije fizički zaustave, ali ih za izvorne uzroke masovnih migracija (nametnuti ratovi sjevernoafričkim i bliskoistočnim zemljama i neviđeno siromaštvo koje je njima izazvano) nije bilo briga.
To se, uostalom, dobro vidi i kada se okvir slike suzi na samu Evropu. I ovdje glavešine u Bruxellesu indolentno gledaju to što je Evropska unija dobra, skrbna majka samo zemljama razvijenog sjevera, dok više sliči na maćehu kada je riječ o zemljama siromašnog juga, koji se sve više pretvara u bunar kvalitetne i besplatne radne snage, u čije se školovanje ništa ne ulaže. O da, postoji tzv. kohezijski fond koji bi trebao smanjiti razlike sjevera i juga, ali on se smanjuje, što znači da se povećava nezainteresiranost za to. Naravno da je ovo plodno tlo za desne populizme, ali Bruxelles to ne brine ako završi u omrazi prema imigrantima ili prema Romima, kao sada u Hrvatskoj, malo će se namrštiti zbog ustašovanja, a nimalo ako se pojave totalitaristi iz kućne radinosti kao Mislav Kolakušić. Uostalom, već smo rekli da je vrhuška EU-a sklona progledati kroz prste mnogo toga Orbanu, Salviniju i sličnima, a baš ništa Sirizi koja je svojedobno tražila preuređenje Evrope u skladu sa socijaldemokratskim vrijednostima identičnima onima koje su svojedobno zagovarale i velike lijevo-centrističke stranke sjevera. Ipak, Grke se pomelo kao da je riječ o radikalima najgoreg tipa.
Uh, kako se to razlikuje od glavnog predizbornog skupa HDZ-a kojem su nedavno prisustvovali Angela Merkel i Manfred Weber. Bilo je puno kreativnog nagađanja zašto je Merkel zapravo došla, od kojih je najbizarnije da se pojavila kako bi podržala kandidaturu Webera za predsjednika Evropske komisije. Kakva vražja podrška Weberu!? Njemačka kancelarka toliko ju je puta već izrekla da stvarno nije trebala još jednom. Ne, Merkel je došla u Zagreb da, u sve očajnijem manjku boljih primjera, podrži HDZ kao desno-centrističku stranku koju, doduše, s vanjske pa i unutrašnje strane ruba obilježava dosta proustaških i klerofašističkih pojava, ali to proevropski Andrej Plenković, kao, drži pod kontrolom. No ispalo je da je baš Plenković podmetnuo klopku Merkelovoj onim glorificiranjem Bleiburga i puštanjem Thompsonovih proustaških podoknica. Ali je li to uopće bila klopka? Nijemci se ograđuju da kancelarka nije znala što se pjeva, ali zvuči nevjerojatno da to nije znao i prevenirao ni itko iz njene pratnje i prije će biti da se to sada smatra dopuštenom mjerom desničarenja koju, evo, amenuje i Angela Merkel, osim u svome njemačkom dvorištu. Postoji već enciklopedijski debelo iskustvo da ovakvo popuštanje radikalnoj desnici nikada ne izađe na dobro, naprotiv, zlo kojem se time utire put u pravilu je najgorih razmjera.
To se, srećom ne u cijelosti, pokazalo i na ovim evroizborima, na kojima je desnica ojačala u Hrvatskoj koliko i drugdje, a najgore je da se to u podjednakoj mjeri odnosi na pripadnike nekadašnjeg antifašističkog koliko i fašističkog bloka. Ako to današnje velike stranke lijevog i desnog centra ne vide, samo odgađaju vlastiti pogreb.
portalnovosti
Kada je svojedobno krivo objavljeno da je umro planetarno poznati književnik Mark Twain, pisac se osobno oglasio i rekao da je vijest ‘preuveličana’. I doista, čovjek je još poživio, iako ni od sveznajućeg Googlea nisam uspio saznati koliko, ali to i nije važno. Zanimljivije je da ova epizoda pomalo podsjeća na nedavne parlamentarne izbore u Evropi, uključujući donekle i Hrvatsku, gdje se pretpostavljalo da će evroskeptični populisti pregaziti desno i lijevo centrističke stranke, vladajuće u Evropskoj uniji, ali se na kraju pokazalo da su dobile otprilike četvrtinu glasova. Dakle, i najava o smrti evropskih centrumaša pokazala se preuveličanom. To ne znači da oni ponegdje nisu doživjeli teške poraze, prvenstveno u Francuskoj, Italiji, Mađarskoj i, ako se to više uopće računa, u Engleskoj, ali ipak o nekakvom trijumfu desnih populista nema govora, koliko god se potvrdilo da su i dalje u uzletu. Jedino što se ovdje suštinski promijenilo je to da su desni i lijevi centristi dovoljno pali da im sada za sastavljanje EU vlasti treba pomoć liberala i zelenih, što je dobro jer je iz više razloga monopol desno-lijevih dinosaura zaslužio da propadne. Tako se u evropskom političkom polju otvorio prostor za nove, više lijevo nagnute ideje i stranke, što je dobrodošlo već kao protuteža narastajućim desnim populizmima i strankama.
Nešto drugo je, naprotiv, loše, jako loše. Evropski centrumaši izvukli su živu glavu i prošli bolje nego što su sami očekivali, ali uz jedno ključno pitanje. Jesu li to više uopće isti centrumaši kao do prije nekoliko godina, pogotovo desetljeća, ili su se i sami povukli toliko udesno da granica između njih i desnih populista sve više blijedi? Drugim riječima, jesu li oni toliko popustili pred ksenofobnom desnicom, po naški pred ‘suverenistima’, da je poraz ovih drugih puno blaži nego što izgleda? Neki primjeri na to jasno ukazuju. Kada je prije nekoliko godina Viktor Orban počeo s ožičavanjem Mađarske ukoren je iz Bruxellesa, ali se ubrzo pročulo da dio evropske hijerarhije to zapravo ispotiha podržava. Tako da je logično zaključiti da je kasnija suspenzija Orbanove stranke iz članstva Evropske pučke (narodne) stranke više uslijedila jer se on zakačio s evropskim ‘premijerom’ Jean-Claudeom Junckerom nego zbog spomenutog ožičavanja. Nešto slično vrijedi i za talijanskog vicepremijera i ministra unutrašnjih poslova Mattea Salvinija. Čovjek se proteklih godina proslavio nizom rasističkih inicijativa, kao što je zahtjev da se svoj romskoj djeci uzmu otisci prstiju ili čak da se u javnom prijevozu uvedu posebni vagoni za pripadnike neevropskih naroda, a kruna te antiimigrantske histerije bi bila da se pola milijuna afričkih imigranata izbaci iz zemlje. Sve to dočekano je u vrhu unijske vlasti u Bruxellesu s primjerenim zgražanjem, ali je zazvučalo jednako protokolarno i neiskreno kao u Orbanovom slučaju, jer je Salvini ozbiljno stavljen na zub tek kada je ušao u verbalni obračun s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom.
Salvini je laka meta jer je očito riječ o notornom rasistu (iako je, kao Mussolini nekada i Orban sada, prvobitno pripadao lijevom političkom miljeu) i tu se na prvi pogled nema što dalje pričati. Ipak, ima. Salvini optužuje Francusku da je sudjelovanjem u razaranju Gadafijeve Libije i kasnijom ravnodušnošću prema siromaštvu u toj zemlji i na cijelom afričkom kontinentu potaknula val imigracija otamo u Evropu, a sada je zauzela pozu pravednika i dijeli lekcije drugima. Ovdje ima debelih naslaga točnih činjenica, kao što je točno da su bogate evropske zemlje centrističkog bloka uglavnom reagirale nezainteresirano kada su afrički imigrantski valovi počeli zapljuskivati talijansku obalu. Oh da, pokazale su zanimanje, i to itekakvo, da se ti valovi efikasnije fizički zaustave, ali ih za izvorne uzroke masovnih migracija (nametnuti ratovi sjevernoafričkim i bliskoistočnim zemljama i neviđeno siromaštvo koje je njima izazvano) nije bilo briga.
To se, uostalom, dobro vidi i kada se okvir slike suzi na samu Evropu. I ovdje glavešine u Bruxellesu indolentno gledaju to što je Evropska unija dobra, skrbna majka samo zemljama razvijenog sjevera, dok više sliči na maćehu kada je riječ o zemljama siromašnog juga, koji se sve više pretvara u bunar kvalitetne i besplatne radne snage, u čije se školovanje ništa ne ulaže. O da, postoji tzv. kohezijski fond koji bi trebao smanjiti razlike sjevera i juga, ali on se smanjuje, što znači da se povećava nezainteresiranost za to. Naravno da je ovo plodno tlo za desne populizme, ali Bruxelles to ne brine ako završi u omrazi prema imigrantima ili prema Romima, kao sada u Hrvatskoj, malo će se namrštiti zbog ustašovanja, a nimalo ako se pojave totalitaristi iz kućne radinosti kao Mislav Kolakušić. Uostalom, već smo rekli da je vrhuška EU-a sklona progledati kroz prste mnogo toga Orbanu, Salviniju i sličnima, a baš ništa Sirizi koja je svojedobno tražila preuređenje Evrope u skladu sa socijaldemokratskim vrijednostima identičnima onima koje su svojedobno zagovarale i velike lijevo-centrističke stranke sjevera. Ipak, Grke se pomelo kao da je riječ o radikalima najgoreg tipa.
Uh, kako se to razlikuje od glavnog predizbornog skupa HDZ-a kojem su nedavno prisustvovali Angela Merkel i Manfred Weber. Bilo je puno kreativnog nagađanja zašto je Merkel zapravo došla, od kojih je najbizarnije da se pojavila kako bi podržala kandidaturu Webera za predsjednika Evropske komisije. Kakva vražja podrška Weberu!? Njemačka kancelarka toliko ju je puta već izrekla da stvarno nije trebala još jednom. Ne, Merkel je došla u Zagreb da, u sve očajnijem manjku boljih primjera, podrži HDZ kao desno-centrističku stranku koju, doduše, s vanjske pa i unutrašnje strane ruba obilježava dosta proustaških i klerofašističkih pojava, ali to proevropski Andrej Plenković, kao, drži pod kontrolom. No ispalo je da je baš Plenković podmetnuo klopku Merkelovoj onim glorificiranjem Bleiburga i puštanjem Thompsonovih proustaških podoknica. Ali je li to uopće bila klopka? Nijemci se ograđuju da kancelarka nije znala što se pjeva, ali zvuči nevjerojatno da to nije znao i prevenirao ni itko iz njene pratnje i prije će biti da se to sada smatra dopuštenom mjerom desničarenja koju, evo, amenuje i Angela Merkel, osim u svome njemačkom dvorištu. Postoji već enciklopedijski debelo iskustvo da ovakvo popuštanje radikalnoj desnici nikada ne izađe na dobro, naprotiv, zlo kojem se time utire put u pravilu je najgorih razmjera.
To se, srećom ne u cijelosti, pokazalo i na ovim evroizborima, na kojima je desnica ojačala u Hrvatskoj koliko i drugdje, a najgore je da se to u podjednakoj mjeri odnosi na pripadnike nekadašnjeg antifašističkog koliko i fašističkog bloka. Ako to današnje velike stranke lijevog i desnog centra ne vide, samo odgađaju vlastiti pogreb.
portalnovosti
