Istodobni pozivi HDZ-u i SDP-u da obustave sadašnji ideološki rat promašeni su, jer taj rat vodi HDZ, a SDP odgovara samo onoliko koliko i treba odgovoriti. No taj bi odgovor bio produktivniji i ljekovitiji za zemlju kada bi se Milanovićeva stranka vratila socijalnim temama iz posljednje godine na vlasti
Baš je našao crkvu u kojoj će se moliti. Nakon što je prvi mjesec mandata proveo u dubokoj, studioznoj šutnji, premijer Tihomir Orešković oglasio se sada već znamenitom Facebook porukom u kojoj očajava zbog žestokih ideoloških podjela, tražeći da se njeguje kultura dijaloga. I, naravno, nije postigao ništa. Podjele su se nastavile još žešće, ovaj put tako što su se HDZ i SDP počupali oko toga je li premijer krivicu za njih adresirao na Milanovićevu ili Karamarkovu stranku. Samo rijetki, poput Drage Prgometa, odabrali su treće, prozivajući samog Oreškovića da se ne smije ponašati kao promatrač nego poduzeti nešto da ideološki rat prestane. I zaista, premijer se ponaša kao da je pao s neba, jer ni on nije baš toliki nevježa da ne bi znao što se događa i tko potpaljuje taj rat, a pogotovo to nije Prgomet. To znači da obojica teško krše pravilo ‘činjenice su obavezne, komentar slobodan’, koje je i bez toga gotovo pa sravnjeno sa zemljom. A činjenice nedvojbeno govore da je prvi metak u ovom ideološkom ratu ispalio Tomislav Karamarko koji je, čim je došao na čelo HDZ-a, ispalio dva hica koji i danas odjekuju. To je da je tadašnja Milanovićeva vlast, današnja opozicija, ‘nenarodna’ i ‘nehrvatska’ te da je njeno koaliranje sa Srbima ‘sramota’ koja se više neće ponoviti.
Dakle tako elementarno stoje stvari, u što se svatko može uvjeriti samo petominutnim druženjem s Googleovim pretraživačem, i čovjeka je gotovo stid što to treba uopće spominjati. A Milanovićevo ‘mi ili oni’, na koje toliko bjesne u Karamarkovoj stranci, došlo je tek poslije, kao logičan i jedino mogući odgovor na to. Sve ispod toga bilo bi razočaravajući podbačaj i fijasko, pa ako hoćete i intelektualna izdaja, kako je to svojedobno nazvao nepotkupljivi Julien Benda. Ovo se, uostalom, matematičkom preciznošću potvrdilo i poslije spomenutog Oreškovićevog apela, kada su vladajući samozvani domoljubi izašli s dugo najavljivanom inicijativom o zakonu o lustraciji. To je dosad najočitiji pokazatelj sistematične, ciljane reustašizacije i klerofašizacije zemlje koji je došao iz vrhova vlasti. Sama lustracija, da se krivo ne razumijemo, nije toliko sporna, imale su je, ovakvu ili onakvu, gotovo sve postkomunističke zemlje, i ako bi i uz golemo zakašnjenje zakačila makar jednog špiclovskog ili sličnog svata, ona bi, hajde, možda imala smisla. Ali kako su vladajući isturili Ivana Tepeša da je promovira, koji je nedavno zakitio biografiju sudjelovanjem u uličnom maršu na kojem se skandiralo ‘Za dom spremni’, odmah se nameće ključno, zaglavno pitanje. Zašto lustracija obuhvaća samo razdoblje od 1945. do 1990. godine, a ne od 1941. nadalje? Zašto je dakle izostavljena NDH?
Ne valjda zato što 1941. pripada predalekoj prošlosti, jer 1945. je jedva nešto manje daleka, pa je jasno da je vrijeme Pavelićevog ustaškog režima proračunato izostavljeno iz lustracijskog čistilišta. Stvar je tim gora što je riječ o jednom od najzloćudnijih režima iz tog vremena, pa ako je Poljska lustracijom obuhvatila i Drugi svjetski rat, iako nije imala kvislinga, valjda se podrazumijeva da bi to trebala napraviti i Hrvatska, u kojoj je kvislinški režim bio najgori. I obratno, ako se to ne napravi, što drugo zaključiti nego da se u današnjoj Hrvatskoj želi nanovo dizajnirati vlast nalik onoj u NDH, ovaj put lukavo podmetnuta Zapadu, kao što je, uostalom, u najluđim snovima priželjkivao i sam Pavelić.
Eto, to je film koji se vrti pred očima premijera Oreškovića. I koliko god ovaj šutljivi dijasporac koji pasivno vlada materinjim jezikom vjerojatno ne razumije sve, sasvim je sigurno da razumije dovoljno. Ali više od njegovog apela, koji je prošao kako je prošao, ne treba očekivati. Čak i kada bi bio, što možda i jeste, opunomoćenik neke važne međunarodne, zapadne adrese, njegov mandat realno je samo da ideološke srazove u Hrvatskoj smiri i relaksira, a ne da ih razriješi i ukloni. Osim toga, već poslije tjedan-dva ušao je u spor s Kolindom Grabar Kitarović, a očito i s Karamarkom, oko Lozančića, kojeg štiti iz razloga koji možda također sežu izvan granica zemlje. Ali bez obzira na to morat će popustiti, ili je do slanja ovog teksta već i popustio, jer je s Pantovčaka i iz Banskih dvora prevelik pritisak da se domognu poluga špijunskih službi. Kao što se želi na svaki način ovladati i glavnim alatkama Kulturkampfa, medijima i kulturnom scenom.
To nije bez neke logike. Predsjednica, a pogotovo Karamarko, toliko su teško, čak mukotrpno došli na vlast da se boje da im ona ne iscuri iz ruku i sada je rukama i nogama brane tamo gdje im izgleda najlakše. I sada gledamo sljedeće. Nova vlast toliko malo poznaje, a i ne zanimaju je, ekonomska i socijalna pitanja zemlje da je u prvom mjesecu mandata jedva jedvice skrpala jedan zakon, a i to sasvim tehničke naravi. Ali su zato u spomenuta tri segmenta – obavještajne službe, mediji, kultura – pripremili ili već provode pravi blickrig kojim namjeravaju obaviti veliku političku i psihološku okupaciju zemlje. Sve u svemu, riječ je o više nego tankom i zbrzanom projektu vlasti, koji već sutra može ljosnuti nosom u blato, ali ako ne naiđe na organiziran i trajan otpor, može i potrajati i zakukuljiti se. I zato je sada glavno, ključno pitanje kako se SDP i opozicijski partneri trebaju tome suprotstaviti.
Već smo rekli da je Milanovićevo ‘mi ili oni’ potpuno opravdan i neizbježan odgovor ovoj retrogradnoj vlasti, ali to ne znači da je tu baš sve i baš u svakom trenutku na svom mjestu. Ovih dana je objavljeno da SDP neće, kako je najavljivao, tražiti ostavku ministra kulture Zlatka Hasanbegovića jer je on, kao, hodajući paket novih afera, pa poslije ovog s ustaškom kapom treba samo čekati sljedeće na čemu će se zaskočiti Karamarkovu stranku. Kakav parlamentarni fušeraj! Po ovome ispada da se SDP suprotstavio sve većim naplavinama ustašonostalgije ne zato što je to teški teret za zemlju, nego zato što odgovara njegovim uskim stranačkim interesima. Ovo ne znači, kako neki tvrde, da se SDP i HDZ međusobno hrane ideološkom isključivošću i da su potrebni jedan drugome kao puška i okidač. Ovakav HDZ, koji je po Kramarku isto što i hrvatski narod, ima, kao i sve totalitarne stranke, vlastiti okidač i drugi mu ne trebaju. Ali svakako znači da bi Milanovićeva stranka napravila veliku uslugu političkom zdravlju zemlje ako bi se vratila socijalnim temama iz posljednje godine na vlasti. Time sve dolazi na svoje. Em se SDP vraća svom socijaldemokratskom zavičaju, em se Hrvatskoj vraća dostojanstvo koliko-toliko socijalne države. Ali s nepopustljivim odmakom od sadašnje erupcije novoustaštva, jer i fašisti su, ne zaboravimo, gradili umalo pa uzorne socijalne države. Jasno, samo za odabrane.
portalnovosti
Baš je našao crkvu u kojoj će se moliti. Nakon što je prvi mjesec mandata proveo u dubokoj, studioznoj šutnji, premijer Tihomir Orešković oglasio se sada već znamenitom Facebook porukom u kojoj očajava zbog žestokih ideoloških podjela, tražeći da se njeguje kultura dijaloga. I, naravno, nije postigao ništa. Podjele su se nastavile još žešće, ovaj put tako što su se HDZ i SDP počupali oko toga je li premijer krivicu za njih adresirao na Milanovićevu ili Karamarkovu stranku. Samo rijetki, poput Drage Prgometa, odabrali su treće, prozivajući samog Oreškovića da se ne smije ponašati kao promatrač nego poduzeti nešto da ideološki rat prestane. I zaista, premijer se ponaša kao da je pao s neba, jer ni on nije baš toliki nevježa da ne bi znao što se događa i tko potpaljuje taj rat, a pogotovo to nije Prgomet. To znači da obojica teško krše pravilo ‘činjenice su obavezne, komentar slobodan’, koje je i bez toga gotovo pa sravnjeno sa zemljom. A činjenice nedvojbeno govore da je prvi metak u ovom ideološkom ratu ispalio Tomislav Karamarko koji je, čim je došao na čelo HDZ-a, ispalio dva hica koji i danas odjekuju. To je da je tadašnja Milanovićeva vlast, današnja opozicija, ‘nenarodna’ i ‘nehrvatska’ te da je njeno koaliranje sa Srbima ‘sramota’ koja se više neće ponoviti.
Dakle tako elementarno stoje stvari, u što se svatko može uvjeriti samo petominutnim druženjem s Googleovim pretraživačem, i čovjeka je gotovo stid što to treba uopće spominjati. A Milanovićevo ‘mi ili oni’, na koje toliko bjesne u Karamarkovoj stranci, došlo je tek poslije, kao logičan i jedino mogući odgovor na to. Sve ispod toga bilo bi razočaravajući podbačaj i fijasko, pa ako hoćete i intelektualna izdaja, kako je to svojedobno nazvao nepotkupljivi Julien Benda. Ovo se, uostalom, matematičkom preciznošću potvrdilo i poslije spomenutog Oreškovićevog apela, kada su vladajući samozvani domoljubi izašli s dugo najavljivanom inicijativom o zakonu o lustraciji. To je dosad najočitiji pokazatelj sistematične, ciljane reustašizacije i klerofašizacije zemlje koji je došao iz vrhova vlasti. Sama lustracija, da se krivo ne razumijemo, nije toliko sporna, imale su je, ovakvu ili onakvu, gotovo sve postkomunističke zemlje, i ako bi i uz golemo zakašnjenje zakačila makar jednog špiclovskog ili sličnog svata, ona bi, hajde, možda imala smisla. Ali kako su vladajući isturili Ivana Tepeša da je promovira, koji je nedavno zakitio biografiju sudjelovanjem u uličnom maršu na kojem se skandiralo ‘Za dom spremni’, odmah se nameće ključno, zaglavno pitanje. Zašto lustracija obuhvaća samo razdoblje od 1945. do 1990. godine, a ne od 1941. nadalje? Zašto je dakle izostavljena NDH?
Ne valjda zato što 1941. pripada predalekoj prošlosti, jer 1945. je jedva nešto manje daleka, pa je jasno da je vrijeme Pavelićevog ustaškog režima proračunato izostavljeno iz lustracijskog čistilišta. Stvar je tim gora što je riječ o jednom od najzloćudnijih režima iz tog vremena, pa ako je Poljska lustracijom obuhvatila i Drugi svjetski rat, iako nije imala kvislinga, valjda se podrazumijeva da bi to trebala napraviti i Hrvatska, u kojoj je kvislinški režim bio najgori. I obratno, ako se to ne napravi, što drugo zaključiti nego da se u današnjoj Hrvatskoj želi nanovo dizajnirati vlast nalik onoj u NDH, ovaj put lukavo podmetnuta Zapadu, kao što je, uostalom, u najluđim snovima priželjkivao i sam Pavelić.
Eto, to je film koji se vrti pred očima premijera Oreškovića. I koliko god ovaj šutljivi dijasporac koji pasivno vlada materinjim jezikom vjerojatno ne razumije sve, sasvim je sigurno da razumije dovoljno. Ali više od njegovog apela, koji je prošao kako je prošao, ne treba očekivati. Čak i kada bi bio, što možda i jeste, opunomoćenik neke važne međunarodne, zapadne adrese, njegov mandat realno je samo da ideološke srazove u Hrvatskoj smiri i relaksira, a ne da ih razriješi i ukloni. Osim toga, već poslije tjedan-dva ušao je u spor s Kolindom Grabar Kitarović, a očito i s Karamarkom, oko Lozančića, kojeg štiti iz razloga koji možda također sežu izvan granica zemlje. Ali bez obzira na to morat će popustiti, ili je do slanja ovog teksta već i popustio, jer je s Pantovčaka i iz Banskih dvora prevelik pritisak da se domognu poluga špijunskih službi. Kao što se želi na svaki način ovladati i glavnim alatkama Kulturkampfa, medijima i kulturnom scenom.
To nije bez neke logike. Predsjednica, a pogotovo Karamarko, toliko su teško, čak mukotrpno došli na vlast da se boje da im ona ne iscuri iz ruku i sada je rukama i nogama brane tamo gdje im izgleda najlakše. I sada gledamo sljedeće. Nova vlast toliko malo poznaje, a i ne zanimaju je, ekonomska i socijalna pitanja zemlje da je u prvom mjesecu mandata jedva jedvice skrpala jedan zakon, a i to sasvim tehničke naravi. Ali su zato u spomenuta tri segmenta – obavještajne službe, mediji, kultura – pripremili ili već provode pravi blickrig kojim namjeravaju obaviti veliku političku i psihološku okupaciju zemlje. Sve u svemu, riječ je o više nego tankom i zbrzanom projektu vlasti, koji već sutra može ljosnuti nosom u blato, ali ako ne naiđe na organiziran i trajan otpor, može i potrajati i zakukuljiti se. I zato je sada glavno, ključno pitanje kako se SDP i opozicijski partneri trebaju tome suprotstaviti.
Već smo rekli da je Milanovićevo ‘mi ili oni’ potpuno opravdan i neizbježan odgovor ovoj retrogradnoj vlasti, ali to ne znači da je tu baš sve i baš u svakom trenutku na svom mjestu. Ovih dana je objavljeno da SDP neće, kako je najavljivao, tražiti ostavku ministra kulture Zlatka Hasanbegovića jer je on, kao, hodajući paket novih afera, pa poslije ovog s ustaškom kapom treba samo čekati sljedeće na čemu će se zaskočiti Karamarkovu stranku. Kakav parlamentarni fušeraj! Po ovome ispada da se SDP suprotstavio sve većim naplavinama ustašonostalgije ne zato što je to teški teret za zemlju, nego zato što odgovara njegovim uskim stranačkim interesima. Ovo ne znači, kako neki tvrde, da se SDP i HDZ međusobno hrane ideološkom isključivošću i da su potrebni jedan drugome kao puška i okidač. Ovakav HDZ, koji je po Kramarku isto što i hrvatski narod, ima, kao i sve totalitarne stranke, vlastiti okidač i drugi mu ne trebaju. Ali svakako znači da bi Milanovićeva stranka napravila veliku uslugu političkom zdravlju zemlje ako bi se vratila socijalnim temama iz posljednje godine na vlasti. Time sve dolazi na svoje. Em se SDP vraća svom socijaldemokratskom zavičaju, em se Hrvatskoj vraća dostojanstvo koliko-toliko socijalne države. Ali s nepopustljivim odmakom od sadašnje erupcije novoustaštva, jer i fašisti su, ne zaboravimo, gradili umalo pa uzorne socijalne države. Jasno, samo za odabrane.
portalnovosti
