Živjeli smo u jednom od boljih oblika socijalizma, a sada živimo u najgorem obliku kapitalizma tvrdi Olja Savičević Ivančević čiji će roman "Adio kauboju" na pozornici Splitskog ljeta postaviti Ivica Buljan.
škole da bi nešto napisala. Ali za razliku do većine djevojčica čiji spomenarski i dnevnički zapisi ostanu negdje u kutiji s uspomenama iz djetinjstva, Olji je pisanje postalo posao kojim zarađuje za život. To se nije dogodilo slučajno. Umorna od učiteljskih zamjena po školama, Olja se odlučila posvetiti pisanju. Taj kruh se nigdje na svijetu ne smatra baš mekim, ali u Hrvatskoj ima još i koju koru više. Tržište je malo, kupovna moć građana još manja, a knjiga je bila i uvijek će ostati - luksuz. Iako je imala podršku obitelji, reći će da su je njezini malo podozrivo pogledali kad im je priopćila da će umjesto na nove zamjene - sjesti za radni stol i završiti knjigu. "A pokazalo se da je to bio najbolji poslovni potez koji sam napravila", zadovoljno konstatira danas.
Pritom je Olja Savičević Ivančević zaplovila u književne i književničke vode u žanru koji se smatra najmanje isplativim - poezijom. Objavila je do 2007. četiri zbirke poezije - ona četvrta, "Kućna pravila", požnjela je brojne kritičarske pohvale. Godinu prije izašla je i s uspješnom zbirkom priča "Nasmijati psa", ali je kruna njezinog dosadašnjeg opusa ipak bio roman "Adio kauboju" (2010.) preveden i na njemački. Olja kaže da je njezin romaneski prvijenac bio posveta predgrađu i poslijeratnoj Dalmaciji. I sama je odrasla u jednom predgrađu, onom sivom splitskom, u Kaštel-Lukšiću, na potezu koji većina ne-Splićana poznaje kao otužnu dionicu od splitskog aerodroma do splitske Rive. Ona ga pak vidi kao prostor na kojemu se isprepliću devastirana prirodna ljepota i ružnoća industrijske zone koju spisateljica ne smatra apriori ružnom, štoviše, kaže da ona "ima neku svoju specifičnu ljepotu".
"Pokušala sam to ispreplitanje ružnog i lijepog, tog svijeta u raspadu, propadanju, prevesti u jedan izrazito poetičan jezik tako da je 'Adio kauboju' roman koji je pisan kao jako dugačka pjesma koja ima naraciju."
Na ovogodišnjem Splitskom ljetu će ta "dugačka pjesma" sada dobiti novi oblik: bit će postavljena kao drama u režiji Ivice Buljana (premijera 8.8.). Predgrađe i poslijeratna Dalmacija su gotovo protagonisti i predstave, kaže Olja nimalo ne žaleći za stranicama teksta koje su morale "izletjeti" u adaptaciji romana za kazalište. Nadomjestilo ih je ono vizualno.
"Skoro pa nadrealna, a potpuno filmska Denićeva scena, Anini (Ana Savić Gecan, op.a.) kostimi, scenske igre glumaca, njihova životnost, a i njihova ljepota. A tu je i Rundekova glazba..."
Buljan je pak svjestan zamki koje Oljin roman "divlje veslajući između westerna, vodvilja, campa, policijskog romana do pulp fictiona i Bildungsromana" krije u kazalištu, ali se nije mogao oglušiti o takvu "zvučnu kutiju u kojoj odjekuje kaotičan svijet današnje Hrvatske". Redatelj smatra da je riječ o romanu koji zauzima esencijalno mjestu u pejzažu suvremene hrvatske književnosti i oduševljen je njegovim stilom: "On oscilira između dalmatinskog humora i najmračnijeg crnila koje podsjeća na zadnje dane Kurta Cobaina iz Gus Van Santovog filma."
I emocije s kojima Olja priča kada govori o svom romanu, o Splitu, o hrvatskom društvu osciliraju od razočaranja i neke vrste rezignacije, preko nježnosti i ljubavi za vlastiti grad i okruženje u kojem živi, do ljutnje zbog onoga što se u Hrvatskoj dogodilo u zadnjih 20 godina. Iz te ljutnje je roman na neki način i rođen.
"Imala sam jaku potrebu da se obračunam s onim stvarima koje me bole, jer zadnjih dosta godina ovo nije zemlja u kojoj bi netko poželio živjeti, ali ja ne želim iz nje otići", kaže Olja i naglašava kako ona voli Hrvatsku samo bi htjela da je drugačija, pravednija:
"Činjenica je - štogod netko o tome mislio - da smo mi u kontekstu onoga vremena živjeli u jednom od boljih oblika socijalizma, a sada živimo u najgorem obliku kapitalizma. Mi uopće nismo bili zreli za ovakav društveni sistem.“
U tom najgorem obliku kapitalizma je bilo moguće, kivna je splitska spisateljica, da političari opljačkaju svoju zemlju i svoj narod do te mjere da ga dovedu na prosjački štap. Jedna od poraznih posljedica toga je, ukazuje, da je gotovo potpuno nestala srednja klasa koja je postojala u vrijeme bivše Jugoslavije ili čak i u ratno doba 1990-ih.
I to je jedan od razloga što se Olja Savičević Ivančević odlučila napisati roman u žanru koji je potpuno egzotičan hrvatskoj književnosti. Bilo joj je, kaže, zanimljivo kako su neki važni elementi westerna kao što su čast, pravda i poštenje danas u hrvatskoj svakodnevici potpuno nestali, štoviše, čak zvuče smiješno u jeziku. Osim toga, smatra da je situacija današnjeg društva u zemljama bivše Jugoslavije slična onoj na Divljem zapadu, da se bez problema može prevesti u Divlji istok na kojemu vlada bezakonje.
"Lokalni moćnici imaju sve u svojim rukama, zahvaljujući kapitalu su svemoćni, dok obični ljudi mogu samo kao usamljeni jahači uzeti pravdu u svoje ruke", konstatira Olja.
U njezinom domu je ekipa DW-a posjetila splitsku spisateljicu krajem svibnja kada je vrijeme ludovalo, a s neba se slijevale litre i litre kiše. Ona je bila jedna od protagonistica reportaže o Splitu u okviru serije "Čežnja za Europom". Dan proveden s njom bio je kao jedna od onih literarnih tura koje su domišljati tur-operateri smislili za poklonike djela Dana Browna - samo što smo mi krenuli tragom prvog dalmatinskog westerna "Adio kauboju".
Počela je u Oljinom domu ispred čijeg balkona se ispriječio hotel Marjan, jedan od "spomenika" lokalnog "šerifa" Keruma, odvela nas je u Kaštela i plažu na kojoj je Olja naučila plivati i završila - a gdje bi drugo nego na Rivi, "showroomu", kako spisateljica u svom romanu naziva slavnu splitsku promenadu. Pitali smo je na kraju tog dugog dana u kakvoj bi Europi željela živjeti jednoga dana. U Europi, rekla nam je gledajući prema pučini, u kojoj profit nije prvo i zadnje što će odlučivati o sudbini ljudi i u zemlji u kojoj su zakoni jednaki za sve.
Izvor: www.seebiz.eu
škole da bi nešto napisala. Ali za razliku do većine djevojčica čiji spomenarski i dnevnički zapisi ostanu negdje u kutiji s uspomenama iz djetinjstva, Olji je pisanje postalo posao kojim zarađuje za život. To se nije dogodilo slučajno. Umorna od učiteljskih zamjena po školama, Olja se odlučila posvetiti pisanju. Taj kruh se nigdje na svijetu ne smatra baš mekim, ali u Hrvatskoj ima još i koju koru više. Tržište je malo, kupovna moć građana još manja, a knjiga je bila i uvijek će ostati - luksuz. Iako je imala podršku obitelji, reći će da su je njezini malo podozrivo pogledali kad im je priopćila da će umjesto na nove zamjene - sjesti za radni stol i završiti knjigu. "A pokazalo se da je to bio najbolji poslovni potez koji sam napravila", zadovoljno konstatira danas.
Pritom je Olja Savičević Ivančević zaplovila u književne i književničke vode u žanru koji se smatra najmanje isplativim - poezijom. Objavila je do 2007. četiri zbirke poezije - ona četvrta, "Kućna pravila", požnjela je brojne kritičarske pohvale. Godinu prije izašla je i s uspješnom zbirkom priča "Nasmijati psa", ali je kruna njezinog dosadašnjeg opusa ipak bio roman "Adio kauboju" (2010.) preveden i na njemački. Olja kaže da je njezin romaneski prvijenac bio posveta predgrađu i poslijeratnoj Dalmaciji. I sama je odrasla u jednom predgrađu, onom sivom splitskom, u Kaštel-Lukšiću, na potezu koji većina ne-Splićana poznaje kao otužnu dionicu od splitskog aerodroma do splitske Rive. Ona ga pak vidi kao prostor na kojemu se isprepliću devastirana prirodna ljepota i ružnoća industrijske zone koju spisateljica ne smatra apriori ružnom, štoviše, kaže da ona "ima neku svoju specifičnu ljepotu".
"Pokušala sam to ispreplitanje ružnog i lijepog, tog svijeta u raspadu, propadanju, prevesti u jedan izrazito poetičan jezik tako da je 'Adio kauboju' roman koji je pisan kao jako dugačka pjesma koja ima naraciju."
Na ovogodišnjem Splitskom ljetu će ta "dugačka pjesma" sada dobiti novi oblik: bit će postavljena kao drama u režiji Ivice Buljana (premijera 8.8.). Predgrađe i poslijeratna Dalmacija su gotovo protagonisti i predstave, kaže Olja nimalo ne žaleći za stranicama teksta koje su morale "izletjeti" u adaptaciji romana za kazalište. Nadomjestilo ih je ono vizualno.
"Skoro pa nadrealna, a potpuno filmska Denićeva scena, Anini (Ana Savić Gecan, op.a.) kostimi, scenske igre glumaca, njihova životnost, a i njihova ljepota. A tu je i Rundekova glazba..."
Buljan je pak svjestan zamki koje Oljin roman "divlje veslajući između westerna, vodvilja, campa, policijskog romana do pulp fictiona i Bildungsromana" krije u kazalištu, ali se nije mogao oglušiti o takvu "zvučnu kutiju u kojoj odjekuje kaotičan svijet današnje Hrvatske". Redatelj smatra da je riječ o romanu koji zauzima esencijalno mjestu u pejzažu suvremene hrvatske književnosti i oduševljen je njegovim stilom: "On oscilira između dalmatinskog humora i najmračnijeg crnila koje podsjeća na zadnje dane Kurta Cobaina iz Gus Van Santovog filma."
I emocije s kojima Olja priča kada govori o svom romanu, o Splitu, o hrvatskom društvu osciliraju od razočaranja i neke vrste rezignacije, preko nježnosti i ljubavi za vlastiti grad i okruženje u kojem živi, do ljutnje zbog onoga što se u Hrvatskoj dogodilo u zadnjih 20 godina. Iz te ljutnje je roman na neki način i rođen.
"Imala sam jaku potrebu da se obračunam s onim stvarima koje me bole, jer zadnjih dosta godina ovo nije zemlja u kojoj bi netko poželio živjeti, ali ja ne želim iz nje otići", kaže Olja i naglašava kako ona voli Hrvatsku samo bi htjela da je drugačija, pravednija:
"Činjenica je - štogod netko o tome mislio - da smo mi u kontekstu onoga vremena živjeli u jednom od boljih oblika socijalizma, a sada živimo u najgorem obliku kapitalizma. Mi uopće nismo bili zreli za ovakav društveni sistem.“
U tom najgorem obliku kapitalizma je bilo moguće, kivna je splitska spisateljica, da političari opljačkaju svoju zemlju i svoj narod do te mjere da ga dovedu na prosjački štap. Jedna od poraznih posljedica toga je, ukazuje, da je gotovo potpuno nestala srednja klasa koja je postojala u vrijeme bivše Jugoslavije ili čak i u ratno doba 1990-ih.
I to je jedan od razloga što se Olja Savičević Ivančević odlučila napisati roman u žanru koji je potpuno egzotičan hrvatskoj književnosti. Bilo joj je, kaže, zanimljivo kako su neki važni elementi westerna kao što su čast, pravda i poštenje danas u hrvatskoj svakodnevici potpuno nestali, štoviše, čak zvuče smiješno u jeziku. Osim toga, smatra da je situacija današnjeg društva u zemljama bivše Jugoslavije slična onoj na Divljem zapadu, da se bez problema može prevesti u Divlji istok na kojemu vlada bezakonje.
"Lokalni moćnici imaju sve u svojim rukama, zahvaljujući kapitalu su svemoćni, dok obični ljudi mogu samo kao usamljeni jahači uzeti pravdu u svoje ruke", konstatira Olja.
U njezinom domu je ekipa DW-a posjetila splitsku spisateljicu krajem svibnja kada je vrijeme ludovalo, a s neba se slijevale litre i litre kiše. Ona je bila jedna od protagonistica reportaže o Splitu u okviru serije "Čežnja za Europom". Dan proveden s njom bio je kao jedna od onih literarnih tura koje su domišljati tur-operateri smislili za poklonike djela Dana Browna - samo što smo mi krenuli tragom prvog dalmatinskog westerna "Adio kauboju".
Počela je u Oljinom domu ispred čijeg balkona se ispriječio hotel Marjan, jedan od "spomenika" lokalnog "šerifa" Keruma, odvela nas je u Kaštela i plažu na kojoj je Olja naučila plivati i završila - a gdje bi drugo nego na Rivi, "showroomu", kako spisateljica u svom romanu naziva slavnu splitsku promenadu. Pitali smo je na kraju tog dugog dana u kakvoj bi Europi željela živjeti jednoga dana. U Europi, rekla nam je gledajući prema pučini, u kojoj profit nije prvo i zadnje što će odlučivati o sudbini ljudi i u zemlji u kojoj su zakoni jednaki za sve.
Izvor: www.seebiz.eu
