Zašto se predsjednik Republike Ivo Josipović posljednjih mjeseci upeo da zagorča život novinama koje sad čitate i izdavaču ovih novina, Srpskom narodnom vijeću? Što je to razjarilo staloženog profesora koji je svoju funkciju shvatio kao poligon za spletkarenje na najvišoj razini? Čime su se to Novosti zamjerile šefu države koji, u nedostatku ozbiljnijeg i odgovornijeg posla, smišlja kako napakostiti novinama koje se – a u tome Josipović vidi priliku za osvetničku akciju – financiraju javnim novcem, preciznije, iz budžeta Savjeta za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske? Što su to Novosti zgriješile da predsjednik Republike koristi svaku priliku kako bi svojim sugovornicima – u rasponu od utjecajnih novinara do visokorangiranih državnih funkcionara – off the record širio izmišljotine o ovom listu i zagovarao da se, nakon nekoliko godina, prekine dotok javnih para novinama koje držite u rukama i njihovu izdavaču? Što ga je, dakle, motiviralo da zaboravi na svoje ovlasti i na civilizacijska dostignuća, pa da se upusti u zakulisne rabote čiji je jedini cilj da se uguši jedan neposlušni medij?
Unosni poslovi
Novosti su, naime, u više navrata pisale o unosnim poslovima Josipovićeva prijatelja Marka Vojkovića s Hrvatskim društvom skladatelja/ZAMP-om. Zahvaljujući (i) Josipoviću, nekoć jednom od čelnih ljudi rečene udruge, Vojkovićeva tvrtka Emporion dobila je, mimo ikakva natječaja, posao ubiranja naknade za muzička autorska prava, a plaćanje te naknade nametnuto je zakonom koji je izglasao Hrvatski sabor. Novosti su objavile podatke o višemilijunskoj čistoj dobiti koju Emporion svake godine ostvaruje poslujući s HDS-om/ZAMP-om, a podaci o zaradi bili su, u potpunosti, bazirani na izvještajima koje je Emporion, prema zakonskoj obavezi, podnosio FINA-i. Ni Vojković ni Josipović nikad nam se nisu obratili ni demantijem, ni sudskom tužbom: nisu ni mogli, jer o toj temi nismo objavili ni jednu informaciju koja nije bila utemeljena u službenim dokumentima, i to službenim dokumentima Emporiona i FINA-e. I jednom i drugom nudili smo da u intervjuima objasne svoju stranu priče, ali to im nije palo na pamet. Intervjue u povodu članaka u Novostima davali su drugim medijima, odnosno medijima i novinarima za koje su bili sigurni da neće postavljati logična pitanja, to jest za koje su unaprijed znali da će im samo otvoriti poligon za iznošenje neargumentirane obrane. (Jedno od logičnih pitanja glasi ovako: zašto predsjednik Republike tako osobno shvaća objavljivanje činjenica o poslovanju tvrtke koja nije njegova i kojoj je samo pomogao da se domogne profitabilnog ugovora?)
Za Novosti su, pak, rezervirali tračeve, ogovaranja, neistine, prijetnje i pritiske na izdavača da zaustavi kritičke tekstove o predsjednikovu najboljem prijatelju Vojkoviću i njegovim poduzetničkim aktivnostima. Za Novosti su, također, ostavili kvazinaivna pitanja koja struje predsjedničkim i drugim palanačkim salonima: što to srpska nacionalna manjina ima protiv predsjednika države?; zar Josipović nije dobar Srbima u Hrvatskoj?; zar se predsjednik nije oduvijek zalagao za međunacionalnu toleranciju i dijalog?… Takav diskurs predsjednika Josipovića, prijatelja mu Vojkovića i zdruga njihovih medijskih i političkih opslužitelja i podupiratelja otkriva sasvim nakaradno poimanje novinarstva: redakcije, novinari i urednici ne služe ničemu nego goloj tehničkoj provedbi vlasničkih ili izdavačkih poslovno-političkih interesa. Hrvatsko žurnalističko srozavanje naviklo ih je da iza novinarskih tekstova stoji sve izuzev – novinarstva. Trgovanje s Europapress holdingom, Styrijom, Hrvatskom radio-televizijom i drugima s ovdašnje medijske scene navelo ih je da počnu vjerovati da ne postoji išta što je drukčije. Oni ne mogu shvatiti da postoje novine koje ne ispunjavaju želje svojih vlasnika (izdavača) i svoje publike, novine koje su samo izraz zanata i pameti (ili gluposti) onih koji te novine pišu i uređuju, a naročito ih iritira što, eto, takve novine izlaze o javnom trošku. I naravno da su Novosti problem u ambijentu u kojem šef države i drugi moćnici – zahvaljujući paktovima s vlasnicima – kontroliraju što se može objaviti, a što nikad neće biti objelodanjeno: problemom se ispostavlja čak i jedan marginalni list, jer remeti opće medijsko oduševljenje predsjednikom Josipovićem koji se u svom političkom djelovanju rukovodi jedino mjesečnim listama popularnosti.
Zloupotreba funkcije
Ivo Josipović, dakle, zloupotrebljava svoju funkciju da bi se, suprotno ovlastima koje mu daje Ustav, privatno i zakulisno obračunavao s novinama koje izvještavaju o poslovnim akrobacijama njegovih bliskih prijatelja, i da bi umjetno stvarao marionetsku alternativu Srpskom narodnom vijeću, izdavaču ovoga lista. On neće da šalje demantije i ispravke, neće da tuži, neće da razgovara, neće da argumentira: neće, između ostalog, zato što dobro zna da Novosti u storiji o Emporionu i ZAMP-u nisu objavile doslovno ni jednu netočnost, te zato što mu je savršeno jasno da smo dosad objavili samo manji dio te uzbudljive sage. On ne može podnijeti da list koji se financira javnim sredstvima kritički piše o njegovoj personi, koliko god to pisanje bilo potkrijepljeno službenim dokumentima, jer on sebe smatra državom i smatra da on daje novac novinama koje ga kritiziraju, a s time se ne može i ne zna nositi.
Josipović i mnogi važni pripadnici aktualne vladajuće strukture naprosto ne razumiju novinarstvo: ne shvaćaju da novinarstvo ima svoje profesionalne zakonitosti i svoj etički kod, koji se ne smiju mijenjati zavisno o tome tko je vlasnik ili financijer. U tom nerazumijevanju jedne profesije – koja je, inače, najvećim dijelom sama skrivila vlastitu devastaciju – leži jedan od centralnih razloga krize hrvatskog društva. Predsjednika, međutim, takve stvari ne zanimaju. Njega, kako rekosmo, zanimaju samo liste popularnosti i javna slika o njegovoj bezgrešnosti, pa valja ugušiti sve koji ne služe tim svetim nacionalnim ciljevima.
Izvor: www.novossti.com
Unosni poslovi
Novosti su, naime, u više navrata pisale o unosnim poslovima Josipovićeva prijatelja Marka Vojkovića s Hrvatskim društvom skladatelja/ZAMP-om. Zahvaljujući (i) Josipoviću, nekoć jednom od čelnih ljudi rečene udruge, Vojkovićeva tvrtka Emporion dobila je, mimo ikakva natječaja, posao ubiranja naknade za muzička autorska prava, a plaćanje te naknade nametnuto je zakonom koji je izglasao Hrvatski sabor. Novosti su objavile podatke o višemilijunskoj čistoj dobiti koju Emporion svake godine ostvaruje poslujući s HDS-om/ZAMP-om, a podaci o zaradi bili su, u potpunosti, bazirani na izvještajima koje je Emporion, prema zakonskoj obavezi, podnosio FINA-i. Ni Vojković ni Josipović nikad nam se nisu obratili ni demantijem, ni sudskom tužbom: nisu ni mogli, jer o toj temi nismo objavili ni jednu informaciju koja nije bila utemeljena u službenim dokumentima, i to službenim dokumentima Emporiona i FINA-e. I jednom i drugom nudili smo da u intervjuima objasne svoju stranu priče, ali to im nije palo na pamet. Intervjue u povodu članaka u Novostima davali su drugim medijima, odnosno medijima i novinarima za koje su bili sigurni da neće postavljati logična pitanja, to jest za koje su unaprijed znali da će im samo otvoriti poligon za iznošenje neargumentirane obrane. (Jedno od logičnih pitanja glasi ovako: zašto predsjednik Republike tako osobno shvaća objavljivanje činjenica o poslovanju tvrtke koja nije njegova i kojoj je samo pomogao da se domogne profitabilnog ugovora?)
Za Novosti su, pak, rezervirali tračeve, ogovaranja, neistine, prijetnje i pritiske na izdavača da zaustavi kritičke tekstove o predsjednikovu najboljem prijatelju Vojkoviću i njegovim poduzetničkim aktivnostima. Za Novosti su, također, ostavili kvazinaivna pitanja koja struje predsjedničkim i drugim palanačkim salonima: što to srpska nacionalna manjina ima protiv predsjednika države?; zar Josipović nije dobar Srbima u Hrvatskoj?; zar se predsjednik nije oduvijek zalagao za međunacionalnu toleranciju i dijalog?… Takav diskurs predsjednika Josipovića, prijatelja mu Vojkovića i zdruga njihovih medijskih i političkih opslužitelja i podupiratelja otkriva sasvim nakaradno poimanje novinarstva: redakcije, novinari i urednici ne služe ničemu nego goloj tehničkoj provedbi vlasničkih ili izdavačkih poslovno-političkih interesa. Hrvatsko žurnalističko srozavanje naviklo ih je da iza novinarskih tekstova stoji sve izuzev – novinarstva. Trgovanje s Europapress holdingom, Styrijom, Hrvatskom radio-televizijom i drugima s ovdašnje medijske scene navelo ih je da počnu vjerovati da ne postoji išta što je drukčije. Oni ne mogu shvatiti da postoje novine koje ne ispunjavaju želje svojih vlasnika (izdavača) i svoje publike, novine koje su samo izraz zanata i pameti (ili gluposti) onih koji te novine pišu i uređuju, a naročito ih iritira što, eto, takve novine izlaze o javnom trošku. I naravno da su Novosti problem u ambijentu u kojem šef države i drugi moćnici – zahvaljujući paktovima s vlasnicima – kontroliraju što se može objaviti, a što nikad neće biti objelodanjeno: problemom se ispostavlja čak i jedan marginalni list, jer remeti opće medijsko oduševljenje predsjednikom Josipovićem koji se u svom političkom djelovanju rukovodi jedino mjesečnim listama popularnosti.
Zloupotreba funkcije
Ivo Josipović, dakle, zloupotrebljava svoju funkciju da bi se, suprotno ovlastima koje mu daje Ustav, privatno i zakulisno obračunavao s novinama koje izvještavaju o poslovnim akrobacijama njegovih bliskih prijatelja, i da bi umjetno stvarao marionetsku alternativu Srpskom narodnom vijeću, izdavaču ovoga lista. On neće da šalje demantije i ispravke, neće da tuži, neće da razgovara, neće da argumentira: neće, između ostalog, zato što dobro zna da Novosti u storiji o Emporionu i ZAMP-u nisu objavile doslovno ni jednu netočnost, te zato što mu je savršeno jasno da smo dosad objavili samo manji dio te uzbudljive sage. On ne može podnijeti da list koji se financira javnim sredstvima kritički piše o njegovoj personi, koliko god to pisanje bilo potkrijepljeno službenim dokumentima, jer on sebe smatra državom i smatra da on daje novac novinama koje ga kritiziraju, a s time se ne može i ne zna nositi.
Josipović i mnogi važni pripadnici aktualne vladajuće strukture naprosto ne razumiju novinarstvo: ne shvaćaju da novinarstvo ima svoje profesionalne zakonitosti i svoj etički kod, koji se ne smiju mijenjati zavisno o tome tko je vlasnik ili financijer. U tom nerazumijevanju jedne profesije – koja je, inače, najvećim dijelom sama skrivila vlastitu devastaciju – leži jedan od centralnih razloga krize hrvatskog društva. Predsjednika, međutim, takve stvari ne zanimaju. Njega, kako rekosmo, zanimaju samo liste popularnosti i javna slika o njegovoj bezgrešnosti, pa valja ugušiti sve koji ne služe tim svetim nacionalnim ciljevima.
Izvor: www.novossti.com
