Foto: šg
Nakon što je Slobodna Dalmacija oduzela kolumnu vlastitom zaposleniku Davoru Krili, da bi je predala novom honorarnom suradniku, polupismenom huškaču Tihomiru Dujmoviću, te nakon što je ista novina otkazala suradnju jednom od najboljih hrvatskih novinara uopće, Borisu Dežuloviću, slučaj Borisa Pavelića s jedne strane po bestidnosti izdavača nadmašuje čak i dva prethodna slučaja, ali i jasno ukazuje kako u ludilu ima sistema s druge strane. Cinizam je tim veći sjetimo li se kako upravo traje turneja predstavljanja Pavelićeve knjige, posvećene Feral Tribune-u, koja pored toga što predstavlja jedan od najuspješnijih proizvoda riječke medijske kuće, ujedno nudi i poruku o važnosti etičkog i intelektualnog izbora u sklopu novinarske profesije.
Piše: Dragan Markovina
Po svemu sudeći, jedan od najboljih hrvatskih novinara, Boris Pavelić, dobit će izvanredni otkaz u matičnom Novom listu, i to isljučivo iz razloga što je na portalu te novine objavio vijest o Manolićevoj tvrdnji vezanoj za eventualnu konfidentsku prošlost Tomislava Karamarka. U svjetlu ove spoznaje, čitava afera vezana uz pitanja Karamarkove suradnje s Udbom doima se minorna i besmislena. Neovisno o tome radi li se o možebitnoj akciji ljudi iz vrha HDZ-a kojom bi se pokušala spriječiti distribucija vijesti o Manolićevom intervjuu, ili se pak radilo o proračunatoj autocenzuri od strane vodstva riječkog, ali i svih ostalih vodećih medija u zemlji, činjenica da se zbog šefa opozicije pokušava ‘zaustaviti Reuters’, na isti način na koji se to radilo u vremena s kojima bi se Karamarko obračunavao, građane stavlja pred zabrinjavajuće pitanje. Kako će tek to izgledati kada dođu na vlast? Pred ovim niti malo bezazlenim pitanjem, lako možemo izgubiti iz vida suštinu stvari.
Boris Dežulović i Boris Pavelić, foto šg
Naime, nakon što je Slobodna Dalmacija oduzela kolumnu vlastitom zaposleniku Davoru Krili, da bi je predala novom honorarnom suradniku, polupismenom huškaču Tihomiru Dujmoviću, te nakon što je ista novina otkazala suradnju jednom od najboljih hrvatskih novinara uopće, Borisu Dežuloviću, slučaj Borisa Pavelića s jedne strane po bestidnosti izdavača nadmašuje čak i dva prethodna slučaja, ali i jasno ukazuje kako u ludilu ima sistema s druge strane. Cinizam je tim veći sjetimo li se kako upravo traje turneja predstavljanja Pavelićeve knjige, posvećene Feral Tribune-u, koja pored toga što predstavlja jedan od najuspješnijih proizvoda riječke medijske kuće, ujedno nudi i poruku o važnosti etičkog i intelektualnog izbora u sklopu novinarske profesije. No to naravno nije sve. Na prvom predstavljanju te knjige, na pulskom sajmu knjiga, riječ je uzeo i Albert Faggian, aktualni vlasnik Novog lista, održavši nevjerovatno patetičan govor o značenju Ferala i važnoj ulozi nezavisnog novinarstva, naglasivši kako je ponosan što upravo Novi list objavljuje tako kvalitetnu i bitnu knjigu. Nije zaboravio napomenuti kako se nada da se takvo društvo u kojem je Feral djelovao više neće ponoviti. Nije problem što je vlasnik Novog lista očito prilično besraman čovjek đonovskog obraza, koji računa na kokošje pamćenje javnosti. Znatno je veći problem što on i slični u ovom društvo prolaze, dok je za Pavelića, Krilu, Dežulovića i ostale kvalitetne autore i ljude od karaktera rezerviran unutrašnji ili vanjski egzil.
U svemu tome Tomislav Karamarko i strahovlada koja se očito svim sredstvima najavljuje, predstavlja samo posljedicu svjesnog izostanka suočavanja ovog društva s prošlošću, koja mu se zbog toga konstantno ponavlja, prijeteći da nadmaši čak i najgore momente iz devedesetih godina. Ono što pak riječki i ostali cenzori ne mogu nikako shvatiti je to da cenzura obično na kraju dokrajči njezinog autora, koliko god se na početku to ne činilo izvjesnim. Uostalom u tom nečemu što se odaziva na ime hrvatska kultura, ime Borisa Pavelića će zauvijek nešto značiti, dok će epizodne uloge klerikalnih zelota i sitnih šibicara, garniranim funkcijama i vlasništvom koje posjeduju otići u mračne zakutke društvene i političke povijesti, iz kojih će ih vaditi tek po potrebi da buduće generacije nauče do koje se granice može spustiti dostojanstvo čovjeka. Svakako što god da se u ovom slučaju desi, Boris Pavelić nije od onih Pavelića koji kukavički bježe i može se slobodno pogledat u zrcalo.
Karamarko, Ilustracija: šg
tacno
