Poslije Drugog svjetskog rata Amerika je preuzela štafetnu palicu od Velike Britanije i vladala najvećim dijelom svijeta, u specifičnom kondominiju sa SSSR-om. Nakon njegova raspada 30 godina je dominirala sama, a sad je i njoj pita postala skuplja od tepsije
I nakon njegova odlaska budućnost ostaje u gustoj magli – Donald Trump (foto Tom Brenner/Reuters/PIXSELL)
Je li moguće da je sav taj kaos u kojem se danas koprca Amerika, pa i dobar do svijeta, djelo jednog čovjeka? Ako jeste, onda s odlaskom Donalda Trumpa prolazi i bolesno razdoblje, a s Joeom Bidenom sve se vraća u normalu. Ako nije, budućnost ostaje u gustoj magli, usprkos svim Bidenovim dobrim namjerama i lijepim planovima. U prvom slučaju, Trump će biti samo jedna kratkotrajna epizoda. U drugom, to bi mogao biti Biden. A onda bi se mogla ostvariti parola: I poslije Trumpa Trump! Najmanje su dva razloga zbog kojih treba strahovati od te mogućnosti. Prvi je promijenjen položaj i uloga Amerike u svijetu, a drugi slijepa ulica iz koje suvremeni kapitalizam nikako da pronađe izlaz.
Poslije Drugog svjetskog rata, kad je konačno zašlo sunce u imperiji Velike Britanije, Amerika je preuzela štafetnu palicu i vladala najvećim dijelom svijeta, u specifičnom kondominiju sa Sovjetskim Savezom. S njim je vodila hladni rat i istovremeno poštovala prešutni sporazum o podijeli interesnih sfera. Kad je SSSR intervenirao u pobunjenoj Mađarskoj ili Čehoslovačkoj, Amerikanci su žestoko podržavali buntovnike, ali samo na riječima. Kad su Amerikanci ustoličili krvavog diktatora Augusta Pinocheta u Čileu, koji je vojnim udarom srušio legalnu vladu i ubio predsjednika Salvadora Allendea, SSSR je postupio na isti način. Znalo se što je čije dvorište. Ali potkraj 1980-ih godina za Rusiju je igra postala preskupa, pa se raspao prvo sovjetski blok, a onda i sam SSSR. Nakon sljedećih 30 godina u kojima je dominirala sama, Americi se dogodilo to isto. Pita je postala skuplja od tepsije.
Istaknuti američki diplomat i ministar trgovine poslije Drugog svjetskog rata Averell Harriman svojedobno je otvoreno rekao: Mi sudjelujemo u svjetskoj populaciji sa šest posto, a koristimo 50 posto svjetskih resursa. Naša politika u budućnosti imat će za cilj zadržavanje tog stanja. U tome nije bilo nekog posebnog cinizma. Rimsko carstvo se počelo raspadati kad je korist od pljačke porobljenih naroda postala manja od održavanja administracije, legija i stalnih ratnih pohoda. Dioklecijan je privremeno stabilizirao carstvo, ali je izazvao razornu inflaciju, prvu takvu u povijesti. Tada se prvi put pokazalo i da se u mračnoj društvenoj klimi izazvanoj ekonomskim krizama uvijek traži i pronalazi neki grešni jarac. Za Dioklecijana to su bili kršćani, za Hitlera Židovi, a za Trumpa Meksikanci i Afroamerikanci. Kršćane su bacali lavovima, Židove su ubijali u logorima, a meksičku djecu su u Trumpovoj Americi zatvarali u kaveze.
Sličnu sudbinu dijelile su i druge velike imperije. U doba svog povlačenja nekad silno Otomansko carstvo počinilo je genocid nad Armencima. Britansko carstvo u kojem sunce nije zalazilo implodiralo je u svjetskom ratu, poslije kojeg je postala besmislena i politika zvana "istočno od Sueza". Ono se i inače održavalo na mudriji način od ostalih. Trgovinom, a ne vojskom. Indijom, koja je tada brojala 350 milijuna ljudi (a pripadali su joj i današnji Pakistan i Bangladeš) upravljalo je samo 24 tisuće Britanaca. Zato se i povlačilo relativno mirno, uspostavljajući nove oblike zajedništva, u prvom redu Commonwealth. Ne radi britanske krune, već trgovine.
Amerikanci su, nasuprot tome, vladali vojskom. Kad je propao sovjetski blok i nestala prijetnja iz Moskve, oni su, umjesto da ga smanje, udvostručili budžet za obranu. Očito su bili svjesni novog zadatka u novom poretku koji je nastajao. Kao svjetski policajac, Amerika je svoje vojne baze proširila po cijelom svijetu, uspostavljajući ognjem i mačem demokraciju i braneći ljudska prava. Trumpov prethodnik Barack Obama, za razliku od njega vrlo civiliziran, pristojan i obrazovan čovjek, čak je premašio svoje prethodnike u broju ratova koje je vodio. Ali računica je imala negativni saldo. Tako je ispalo da je Trump prvi predsjednik koji nije pokrenuo nijedan rat i koji je američke vojnike počeo vraćati kući.
Sad će se Amerika, kao i poslije Drugog svjetskog rata, suočiti sa strukturama koje gube svoj položaj u društvu. Koje su do jučer bile važne i privilegirane, a danas su postale suvišne. To se odnosi i na obične vojnike, od kojih je svaki živio mnogo bolje od najvećeg dijela Amerikanaca. Te će strukture stvarati društvenu klimu koja opravdava njihov posebni položaj. To je klima stalne ratne opasnosti. U Americi to je dovelo do poznatog lova na komunističke i ateističke vještice u doba velikog inkvizitora, senatora Josepha McCarthyja.
U Hrvatskoj smo taj fenomen upoznali sa stalnim pritiscima branitelja da im se osigura poseban položaj u društvu i sudjelovanje u vlasti. Kao u Americi 1950-ih godina, na njihov val zajahao je i dio političara, koji tu traže svoju šansu otkrivajući stalno iznova jugoslavensko-komunističko-srpsku ugrozu. U Srbiji je izmišljen nevjerojatan oksimoron, vatikansko-komunistička zavjera. Druga takva struktura obično se naziva vojno-industrijskim kompleksom, u kojem se okreće ogromni državni novac. Zanimljivo je da je na njegovu opasnost, odlazeći godine 1961. s predsjedničke funkcije, upozoravao još general Dwight Eisenhower, koji je sigurno znao o čemu govori.
Od tada se važnost vojno-industrijskog kompleksa u američkoj ekonomiji silno povećala, a i on je znatno veći nego prije. Američkim oružjem opremaju se vojske i ratuje po cijelom svijetu. Istovremeno, globalizacija je premjestila mnoge industrije iz Amerike u jeftinije zemlje, dok je deregulacija bankarstva otvorila mogućnost stvaranja golemih bogatstava ni iz čega. Američki i svjetski BDP danas je mnogo veći od vrijednosti proizvedene robe i usluga, a socijalne razlike i siromaštvo toliko su se povećali da skoro svaki drugi Amerikanac ne može preživjeti bez nekog oblika državne pomoći, počevši od bonova za hranu.
O nejednakostima u svijetu toliko se piše i govori da podatke ne treba ponavljati, osim možda da samo jedan posto ljudi posjeduje koliko i siromašnija polovica čovječanstva i da u svakoj krizi njihovo bogatstvo raste. U korona-krizi oni su dosad postali još za desetinu bogatiji. Trump je tu odigrao kontroverznu igru. Pogodovao je bogatašima, ali se suprotstavio globalizaciji i uvodio carine i druge protekcionističke mjere, što je vratilo neke poslove u Ameriku. Ne podržavaju Trumpa samo bijeli suprematisti, već i dio Amerikanaca koji je vidio u tome šansu za vlastiti opstanak. Beskućnici se uzdaju u čovjeka koji ne može ni zapamtiti sve svoje rezidencije i nekretnine, kako je to formulirao Lovro Kuščević, trampić s Brača i bivši HDZ-od ministar.
Što u tome može promijeniti Joe Biden? Može odustati od Trumpovih odluka i mjera koje su plod njegovog psihopatskog karaktera, što samo po sebi nije malo. Može revidirati politiku nastalu na praksi da neznalica, čim mu se učini da je nešto doznao, brzopleto donosi odluku. To će se vjerojatno više odnositi na međunarodnu suradnju i solidarnost sa saveznicima nego na povratak globalizaciji. Može li ujediniti Ameriku, što se označava kao glavni zadatak?
Za prevladavanje neizdrživo velikih razlika između bogatih i siromašnih traži se mnogo više od paketa socijalne pomoći koji je dosad najavio. Tim više što nije riječ samo o američkom problemu, već o krizi kapitalizma i višestranačke demokracije u najrazvijenijem dijelu svijeta. Još prije 40 godina, pred kraj života, Jean-Paul Sartre je tvrdio da je razdoblje u koje ulazimo kraj jedne civilizacije.
portalnovosti
I nakon njegova odlaska budućnost ostaje u gustoj magli – Donald Trump (foto Tom Brenner/Reuters/PIXSELL)
Je li moguće da je sav taj kaos u kojem se danas koprca Amerika, pa i dobar do svijeta, djelo jednog čovjeka? Ako jeste, onda s odlaskom Donalda Trumpa prolazi i bolesno razdoblje, a s Joeom Bidenom sve se vraća u normalu. Ako nije, budućnost ostaje u gustoj magli, usprkos svim Bidenovim dobrim namjerama i lijepim planovima. U prvom slučaju, Trump će biti samo jedna kratkotrajna epizoda. U drugom, to bi mogao biti Biden. A onda bi se mogla ostvariti parola: I poslije Trumpa Trump! Najmanje su dva razloga zbog kojih treba strahovati od te mogućnosti. Prvi je promijenjen položaj i uloga Amerike u svijetu, a drugi slijepa ulica iz koje suvremeni kapitalizam nikako da pronađe izlaz.
Poslije Drugog svjetskog rata, kad je konačno zašlo sunce u imperiji Velike Britanije, Amerika je preuzela štafetnu palicu i vladala najvećim dijelom svijeta, u specifičnom kondominiju sa Sovjetskim Savezom. S njim je vodila hladni rat i istovremeno poštovala prešutni sporazum o podijeli interesnih sfera. Kad je SSSR intervenirao u pobunjenoj Mađarskoj ili Čehoslovačkoj, Amerikanci su žestoko podržavali buntovnike, ali samo na riječima. Kad su Amerikanci ustoličili krvavog diktatora Augusta Pinocheta u Čileu, koji je vojnim udarom srušio legalnu vladu i ubio predsjednika Salvadora Allendea, SSSR je postupio na isti način. Znalo se što je čije dvorište. Ali potkraj 1980-ih godina za Rusiju je igra postala preskupa, pa se raspao prvo sovjetski blok, a onda i sam SSSR. Nakon sljedećih 30 godina u kojima je dominirala sama, Americi se dogodilo to isto. Pita je postala skuplja od tepsije.
Istaknuti američki diplomat i ministar trgovine poslije Drugog svjetskog rata Averell Harriman svojedobno je otvoreno rekao: Mi sudjelujemo u svjetskoj populaciji sa šest posto, a koristimo 50 posto svjetskih resursa. Naša politika u budućnosti imat će za cilj zadržavanje tog stanja. U tome nije bilo nekog posebnog cinizma. Rimsko carstvo se počelo raspadati kad je korist od pljačke porobljenih naroda postala manja od održavanja administracije, legija i stalnih ratnih pohoda. Dioklecijan je privremeno stabilizirao carstvo, ali je izazvao razornu inflaciju, prvu takvu u povijesti. Tada se prvi put pokazalo i da se u mračnoj društvenoj klimi izazvanoj ekonomskim krizama uvijek traži i pronalazi neki grešni jarac. Za Dioklecijana to su bili kršćani, za Hitlera Židovi, a za Trumpa Meksikanci i Afroamerikanci. Kršćane su bacali lavovima, Židove su ubijali u logorima, a meksičku djecu su u Trumpovoj Americi zatvarali u kaveze.
Sličnu sudbinu dijelile su i druge velike imperije. U doba svog povlačenja nekad silno Otomansko carstvo počinilo je genocid nad Armencima. Britansko carstvo u kojem sunce nije zalazilo implodiralo je u svjetskom ratu, poslije kojeg je postala besmislena i politika zvana "istočno od Sueza". Ono se i inače održavalo na mudriji način od ostalih. Trgovinom, a ne vojskom. Indijom, koja je tada brojala 350 milijuna ljudi (a pripadali su joj i današnji Pakistan i Bangladeš) upravljalo je samo 24 tisuće Britanaca. Zato se i povlačilo relativno mirno, uspostavljajući nove oblike zajedništva, u prvom redu Commonwealth. Ne radi britanske krune, već trgovine.
Amerikanci su, nasuprot tome, vladali vojskom. Kad je propao sovjetski blok i nestala prijetnja iz Moskve, oni su, umjesto da ga smanje, udvostručili budžet za obranu. Očito su bili svjesni novog zadatka u novom poretku koji je nastajao. Kao svjetski policajac, Amerika je svoje vojne baze proširila po cijelom svijetu, uspostavljajući ognjem i mačem demokraciju i braneći ljudska prava. Trumpov prethodnik Barack Obama, za razliku od njega vrlo civiliziran, pristojan i obrazovan čovjek, čak je premašio svoje prethodnike u broju ratova koje je vodio. Ali računica je imala negativni saldo. Tako je ispalo da je Trump prvi predsjednik koji nije pokrenuo nijedan rat i koji je američke vojnike počeo vraćati kući.
Sad će se Amerika, kao i poslije Drugog svjetskog rata, suočiti sa strukturama koje gube svoj položaj u društvu. Koje su do jučer bile važne i privilegirane, a danas su postale suvišne. To se odnosi i na obične vojnike, od kojih je svaki živio mnogo bolje od najvećeg dijela Amerikanaca. Te će strukture stvarati društvenu klimu koja opravdava njihov posebni položaj. To je klima stalne ratne opasnosti. U Americi to je dovelo do poznatog lova na komunističke i ateističke vještice u doba velikog inkvizitora, senatora Josepha McCarthyja.
U Hrvatskoj smo taj fenomen upoznali sa stalnim pritiscima branitelja da im se osigura poseban položaj u društvu i sudjelovanje u vlasti. Kao u Americi 1950-ih godina, na njihov val zajahao je i dio političara, koji tu traže svoju šansu otkrivajući stalno iznova jugoslavensko-komunističko-srpsku ugrozu. U Srbiji je izmišljen nevjerojatan oksimoron, vatikansko-komunistička zavjera. Druga takva struktura obično se naziva vojno-industrijskim kompleksom, u kojem se okreće ogromni državni novac. Zanimljivo je da je na njegovu opasnost, odlazeći godine 1961. s predsjedničke funkcije, upozoravao još general Dwight Eisenhower, koji je sigurno znao o čemu govori.
Od tada se važnost vojno-industrijskog kompleksa u američkoj ekonomiji silno povećala, a i on je znatno veći nego prije. Američkim oružjem opremaju se vojske i ratuje po cijelom svijetu. Istovremeno, globalizacija je premjestila mnoge industrije iz Amerike u jeftinije zemlje, dok je deregulacija bankarstva otvorila mogućnost stvaranja golemih bogatstava ni iz čega. Američki i svjetski BDP danas je mnogo veći od vrijednosti proizvedene robe i usluga, a socijalne razlike i siromaštvo toliko su se povećali da skoro svaki drugi Amerikanac ne može preživjeti bez nekog oblika državne pomoći, počevši od bonova za hranu.
O nejednakostima u svijetu toliko se piše i govori da podatke ne treba ponavljati, osim možda da samo jedan posto ljudi posjeduje koliko i siromašnija polovica čovječanstva i da u svakoj krizi njihovo bogatstvo raste. U korona-krizi oni su dosad postali još za desetinu bogatiji. Trump je tu odigrao kontroverznu igru. Pogodovao je bogatašima, ali se suprotstavio globalizaciji i uvodio carine i druge protekcionističke mjere, što je vratilo neke poslove u Ameriku. Ne podržavaju Trumpa samo bijeli suprematisti, već i dio Amerikanaca koji je vidio u tome šansu za vlastiti opstanak. Beskućnici se uzdaju u čovjeka koji ne može ni zapamtiti sve svoje rezidencije i nekretnine, kako je to formulirao Lovro Kuščević, trampić s Brača i bivši HDZ-od ministar.
Što u tome može promijeniti Joe Biden? Može odustati od Trumpovih odluka i mjera koje su plod njegovog psihopatskog karaktera, što samo po sebi nije malo. Može revidirati politiku nastalu na praksi da neznalica, čim mu se učini da je nešto doznao, brzopleto donosi odluku. To će se vjerojatno više odnositi na međunarodnu suradnju i solidarnost sa saveznicima nego na povratak globalizaciji. Može li ujediniti Ameriku, što se označava kao glavni zadatak?
Za prevladavanje neizdrživo velikih razlika između bogatih i siromašnih traži se mnogo više od paketa socijalne pomoći koji je dosad najavio. Tim više što nije riječ samo o američkom problemu, već o krizi kapitalizma i višestranačke demokracije u najrazvijenijem dijelu svijeta. Još prije 40 godina, pred kraj života, Jean-Paul Sartre je tvrdio da je razdoblje u koje ulazimo kraj jedne civilizacije.
portalnovosti
