Pad kurikuluma i otmica nogometne reprezentacije posljedica su istih procesa

Jedna pjesma ne izlazi mi iz glave otkako sam prošlog ljeta postao otac. Antonio Machado, španjolski pjesnik s početka dvadesetog stoljeća, u njoj se obraća “malom Španjolcu koji dolazi na svijet” i poručuje mu: “Jedna od dvije Španjolske zaledit će ti srce”.

Nije da u slobodno vrijeme čitam opskurnu poeziju (iako je ova i relativno poznata u svojoj zemlji i kulturi iz koje je izašla) – na nju sam naletio u odličnoj knjizi Fear and Loathing in La Liga Sida Lowea, Guardianova nogometnog dopisnika iz Španjolske, inače povjesničara po struci. On ju je upotrijebio u kontekstu rivalstva Real Madrida i Barcelone, jaza koji se kroz prošlost – a dobrim dijelom i sadašnjost – proteže po mnogim šavovima suvremenog španjolskog društva. Jedna je Španjolska reakcionarna, zasnovana na tradicionalnim konzervativnim, katoličkim i apsolutističkim vrijednostima; druga progresivna, sekularna i moderna.

Ono što je jezivo u Machadovoj pjesmi, nastaloj u razdoblju između definitivnog propadanja moći stare, imperijalne Španjolske te političkih, ali prije svega svjetonazorskih trvenja koji će rezultirati krvavim građanskim ratom, upravo je izostanak nade. Pjesnik je (namjerno) neodređen i dvosmislen – njegov “mali Španjolac” može značiti i običnog čovjeka u osvit modernizacije zemlje s neizvjesnim ishodom, kao i dijete koje je doslovno tek došlo na svijet.

Pomisao da će onaj kojemu se obraća u bilo kojoj od te dvije interpretacije odrasti (ili “odrasti”) u društvu u kojemu će morati odabrati stranu i očvrsnuti prema onoj drugoj duboko je uznemirujuća. U prvoj verziji ona je pretkazanje bratoubilačkog pokolja na ideološkim osnovama; u drugoj, ona znači strašnu predestinaciju, neizbježni gubitak nevinosti i dijela životne radosti s kojima se svi rađamo.

Mnogo je toga što možemo naučiti od djece – toliko sam ubrzo postao svjestan, i svakog dana sve svjesniji, provodeći vrijeme sa sinom. Svemu pristupaju topla srca, s divljenjem i znatiželjom; gledajući njihovim očima, svijet se čini čaroban i beskrajan i nije im ni na kraj pameti da u njemu postoje ljudi koji će jednog dana od njih tražiti da se odrede, odaberu stranu i zalede svoje srce prema onoj drugoj. Štoviše – da će oni htjeti odabrati stranu za njih i usmjeriti led prema onoj suprotstavljenoj.

Druga stvar koja je strašna s Machadovom pjesmom, napisanoj prije cijelog stoljeća, ta je da u njoj prepoznajemo suvremenu Hrvatsku. Danas, možda i više nego ikad, postoje dvije Hrvatske.

Podjela se proteže preko gotovo svih šavova i sfera društva: od politike i ekonomije do kulture i sporta. Prekjučer smo je ponovno bolno postali svjesni nakon što je stručni tim zadužen za izradu reforme obrazovnog kurikuluma podnio ostavku. Obrazovanje – dakle, nešto što je apsolutno ključno za budućnost svake nacije i trebalo bi biti iznad svih podjela – palo je kao žrtva političkih pritisaka.

U svom oproštajnom govoru voditelj projekta Boris Jokić je, među ostalim, rekao i ovo: “Društvo mora odrasti na način da može podnijeti da struka i stručnost rade određene procese bez uplitanja politike”.

No, to je samo jedna od dviju suprotstavljenih vizija odrastanja – društva ili pojedinca, svejedno. Druga Hrvatska misli nešto sasvim drukčije: da je taj proces potrebno usmjeriti prema određenim “pravim” – nominalno tradicionalnim i katoličkim – vrijednostima. Drugim riječima, da funkcija odrastanja i obrazovanja nije podići ljude koji misle slobodno, nezavisno i kritički, nego ih potaknuti da odaberu stranu. Njihovu stranu.

To je, u biti, i sama suština podjele na dvije Hrvatske – kako u cjelokupnom društvu, tako i, primjerice, u nogometu, njegovoj sferi o kojoj sam ovdje pozvan pisati. Domovina ne puca na osi ustaše-partizani koju namjerno potencira politika da bi skrila stvarne probleme, a niti na onoj sjever-jug, o kojoj govore nogometni djelatnici i mediji.

Podjela je mnogo dublja od tih proizvoljnih i u oba slučaja posve zlonamjernih konstrukcija. S jedne strane, ona se svodi na ono što je Jokić u svom govoru apostrofirao kao nešto što bi Hrvatska trebala biti: “demokratična zemlja otvorena prema svima, zemlja svih svojih građana”; s druge, ona je zemlja onih koji misle i djeluju “ispravno” i tome se moraju učiti od malih nogu.

Predstojeće Europsko nogometno prvenstvo bit će prvo od državne neovisnosti u koje Hrvatska ulazi s golemim brojem onih koji ne podržavaju reprezentaciju i deklarativno ne navijaju za nju. Zašto? Sigurno ne zato što su partizani, a Vatreni ustaše ili obrnuto, ali ne ni zato što na jugu ne mogu podnijeti dominaciju sjevera – zaboga, pa da je tako, bili bismo na rubu građanskog rata, ne samo onog verbalnog.

Ne, razlog je taj što smatraju da repka i savez koji je vodi ne predstavljaju na pravi način “zemlju svih svojih građana”, nego samo jednu njenu stranu. Zakrivši se plaštom domoljublja i kockica, zapravo se vode partikularnim i privatnim interesima te na ponižavajući način odnose prema onima koji se ne uklapaju u tu priču.

A opozicija je zapravo mnogo raznolikija nego što se nastoji prikazati. U njoj su, između ostalih, slobodno misleći pojedinci – hajdukovci, dinamovci i oni ostali – koji smatraju da čovjek optužen za multimilijunsku pronevjeru novca i uništavanje identiteta jednog nacionalnog kluba, a očito vezan uz jednu političku i ideološku opciju / stranu, ne smije imati presudnu riječ u svemu što se tiče hrvatskog nogometa. U njoj su i oni koji ne mogu prihvatiti da je patriotizam monopol nacionalista, ali i oni koji čisto zdravorazumski rezoniraju da marginalci kao što su Ante Čačić, Joe Šimunić i Ante Miše nisu najbolje što nogometna Hrvatska može ponuditi kao vodstvo svojim igračima svjetske klase.

Oni neće navijati za Vatrene. Jedna od dvije Hrvatske zaledila im je srce.

U svim dosadašnjim nastupima, čelnici hrvatskog nogometa i igrači ponašali su se kao da to nije njihov, nego problem onih koji misle drukčije. Ali ako značajan dio Hrvata ne podržava reprezentaciju, to jest njihov problem i problem cjelokupnog nogometa i društva – ne ulazeći u opravdanost njihovih razloga, hrvatska reprezentacija trebala bi predstavljati zemlju svih svojih građana, a ne samo jednu njenu stranu; opće, a ne partikularne i privatne interese.

Ministar Predrag Šustar zadužen je za znanost, obrazovanje i sport – tri sfere društva koje bi morale biti iznad podjela i dnevno-političkih prepucavanja. Međutim, jednako kao što je sabotirao reformu kurikuluma, tako je svojim nedjelovanjem onemogućio i provedbu aktualnog Zakona o sportu, koji traži više transparentnosti i demokratičnosti, a manje upliva politike u upravljanu tim nacionalnim resursom, vrlo slično kao i s obrazovanjem. On je, također, odabrao stranu.

Mi danas znamo da Hrvatska može bolje: da je Čačić otprilike toliko pozvan voditi reprezentaciju koliko i Šustar ministarstvo; da je Šimunić otprilike toliko relevantan koliko i Ladislav Ilčić, a ipak obojica imaju važan utjecaj na svoje sfere.

Možda će jednog dana sva četvorica, kao i dobri frendovi Tomislav Karamarko i Zdravko Mamić, mome sinu biti samo fusnote u tekstu tipa “Za one koji žele znati više”, a ja ću mu dosađivati pričama o novinarskim poltronima i aparatčicima koji su održavali takav sustav – ali je li to rizik koji vrijedi preuzeti?

Jednom kad postaneš roditelj, sve se mijenja. Koliko god ciničan i očvrsnut bio, počinješ se pitati je li to ono isto što želiš i svome djetetu – želiš li mu da upozna i onu drugu stranu koja će mu zalediti srce? Ili će za njega biti bolje da odrasta kao Nijemac, Englez ili nešto treće?