Zašto žrtve Jasenovca neće u istu kolonu s Plenkovićem i Jandrokovićem?
Njihova vjerodostojnost i iskrenost jednaka je onoj Lorkovića i Vokića kada su, kao, išli rušiti Pavelića, a u stvari spašavati vlastitu kožu, ne odustajući od NDH kao zločinačke tvorevine i ne pokajavši se za njezine grijehe. Samo bi sada njome umjesto ustaša upravljali domobrani. Tu „dvostruku konotaciju“ NDH kao države koja ne bi bila zločinačka ako bi eliminirala, ili barem marginalizirala ustaše, a institucionalizirala domobranstvo, poškropivši sve to Mačekom i haesesovštinom kao bezazlenom i svima prihvatljivom inačicom hrvatstva, Plenković je preslikao na današnju Republiku Hrvatsku. Stoga svesrdno gaji dvostruke konotacije ustaškog pozdrava Za dom spremni iako je HOS bio samo vojno krilo pokreta koji je želio Hrvatsku kao presliku NDH, a ne bilo kakvu antifašističku tvorevinu. Uostalom, njegovi krilnici nisu krili namjeru da se po završetku rata obračunaju i s Franjom Tuđmanom, koji je za njih bio i ostao partizanski general, kao i Ustavom koji se papirnato poziva na ZAVNOH kao ishodište državnosti. A oni koji su kao hosovci u ratu poginuli za Hrvatsku, imaju svoje ime i prezime, komemorira se osobama, a ne znakovlju koje svoje mjesto ima jedino u muzeju.
Na tom je tragu Plenkovićevo privatno vijeće poslušnih klimavaca za prekrajanje prošlosti skrojilo odijelo po mjeri Lorkovića, koji je NDH u trenutku kada je rat izgledno bio izgubljen, a Treći Reich pogubljen, želio presvući iz nacističke u savezničku odoru, kako bi od zapadnih antikomunista kupio indulgencije i eliminirao partizane kao jedine legitimne borce za slobodu. Da narodnooslobodilačka vojska nije bila pred vratima Jasenovca, ne bi došlo ni do proboja, jer su ustaše već počele, po uzoru na svoje nacističke uzore, uklanjati tragove svojih zločina, a prva mjera i namjera je bila pobiti sve preostale logoraše. Stoga je vrhunski cinizam ili bipolarni poremećaj kada iz svoje domobranske kolone u Jasenovcu Jandroković papagajski ponavlja kako osuđuje sve zločine i kako je HDZ protiv svih totalitarizama, ne bi li još jednom pokušao nemoguće, izjednačiti i ujednačiti krivicu i zasluge ustaša i partizana. Njegove riječi zvuče jednako uvjerljivo i dosljedno kao Vokićevo obraćanje domobranstvu koje je trebalo zamaskirati zločinačko ustaštvo, ali i onemogućiti ratne pobjednike u dolasku na vlast. To što se događalo u Jasenovcu pune četiri godine, iako su svi jako dobro, baš kao i nadbiskup Stepinac, znali što se tamo zbiva, nije zanimalo Lorkovića i Vokića, oni su spašavali vlastitu glavu od odmazde za koju su znali da će uslijediti, kao što to biva na kraju svakog rata.
Istu domobransku matricu danas pletu Plenković i Jandroković, spašavaju svoju vlast deklarativno osuđujući zločine u Jasenovcu, protiveći se ustaškom znakovlju a držeći figu u džepu kako bi jednim udarcem zabranili i zvijezdu petokraku, ne poduzimajući ništa da se oni koji bi nastavili s praksom NDH sudski gone i stave izvan zakona za sva vremena. Pri tom pažljivo biraju riječi, nigdje rasnih zakona, nema genocida, čak i nedavnu 80. obljetnicu uspostave NDH prešućuju ne usuđujući se barem tom prigodom na državnoj dalekovidnici pustiti dokumentarni film povjesničara Hrvoja Klasića. Treba biti pažljiv, da se ne uvrijedi kaptolske ideologe, koji toleriraju mise za Pavelića, ali ne mole za žrtve Jasenovca, a bio bi red izgovoriti molitvu barem za duše onih pet tisuća Hrvata ili dvadesetak slovenskih katoličkih svećenika koji su tamo na pravdi Boga pobijeni.
„Dvostruke konotacije“ takve njihove politike bit će vidljive uskoro, kada se pod pokroviteljstvom Sabora bude obilježavala godišnjica Bleiburga, 15. svibnja, na Spomendan na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost. Tada će, iskreno i iz srca, pokazati pijetet za stradanja poraženih u Drugom svjetskom ratu, koji će ovaj put dobiti i svoj blagoslov s najviših razina Crkve u Hrvata. Zato oni koji predstavljaju žrtve Jasenovca nemaju tamo što raditi u istoj koloni s Plenkovićem i Jandrokovićem koji svoje domobranstvo žele prikazati kao jedinu pravu mjeru hrvatstva pohodeći jednom godišnje sramotno ustaško stratište, a ostalih 364 dana izdašno financirajući iz proračuna restauratore NDH, poput Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, proustaških tjednika i medija, te kvaziznastvenih institucija za prekrajanje povijesti..
Trebali bi tog 15. svibnja kada budu komemorirali poraženima u Drugom svjetskom ratu i nemalom broju onih koji su okrvavili ruke u Jasenovcu, Plenković i Jandroković u jednoj koloni odati i počast Lorkoviću i Vokiću koji su na kraju ostali bez glave u Lepoglavi iako su sve što su radili radili uz znanje Ante Pavelića. Po važećim HDZ-ovim dvostrukim kriterijima interpretiranja povijesti, oni bi se zaista mogli svesti pod „hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost“ iako je njih navodni puč u stvari bio najobičniji puć. Tako bi, čiste savjesti, mogli mirno dočekati sljedeći 22. travnja i u Jasenovac krenuti u barem četiri kolone.
A Jasenovac i njegove žrtve…
Pišući „u obranu istine“ o „lažnim vijestima koje se šire o koncentracijskom logoru Buchenwaldu“, novinar od formata Joseph Rot („Panoptikum“, Gymnasium, Zagreb, 2020.) ostavio je, kao posljednji tekst u svojoj rukopisnoj ostavštini datiran 22. svibnja 1939. godine, priču o jednom starom, lijepom hrastu koji je ostao sačuvan zahvaljujući zakonu o zaštiti prirode. Naime, kada su u Buchenwaldu počeli krčiti šumu kako bi za zatvorenike koncentracijskog logora na južnom dijelu napravili kuhinju, a na sjevernom praonicu rublja, ostavili su da stoji jedino taj hrast koji je preživio, jer se pod njim Goethe običavao sastajati s gospođom Von Stein. „Između nekadašnjeg zakona o zaštiti prirode i današnjeg neprirodnog zakona ili, izraženo novonjemačkim žargonom, između praonice i kuhinje stoji zaštićeni hrast gđe v. Stein i Goethea, piše Roth i nastavlja: „Uistinu! O konclogoru Buchenwald šire se lažne vijesti; reklo bi se: jezovite bajke. Čini mi se da je krajnje vrijeme svesti ih na pravu mjeru: za hrast, pod kojim je sjedio Goethe s gđom v. Stein i koji zahvaljujući zakonu o zaštiti prirode i danas raste, dosad nije „privezan“ nijedan zatočenik iz konclogora; dapače, privezani su za druge hrastove kojih ne manjka u buchenwaldskoj šumi.“
U Jasenovcu ne raste hrašće, niti ga je posjećivao najveći pjesnik njemačkog jezika, kojeg je Roth sučelio s ozloglašenim koncentracijskim logorom, ali i pred njegovim strahotama, čovjeku zastaje dah i ostaje bez riječi. Oni koji su htjeli znali su i te 1939. godine što se to zbiva u „filijali pakla na zemlji“, pa tako i u njezinoj podružnici NDH od 1941. do 1945. godine. Buchenwald je, začet 1937. godine, bio majka svih logora, tvornica smrti u kojima se natjecalo tko će više i jezovitije ljudi mrcvariti i pobiti. Jasenovac je svoj uzor u samo četiri godine višestruko nadmašio po oba kriterija. Ako već za podsjećanje nema Goetheovog hrasta, tu je Bogdanovićev Kameni cvijet, ostali užas je isti, tako da nakon svega nitko nema pravo hladno reći:
– Notre conscience est tranquille.
Čista savjest i krvave ruke nikako ne idu zajedno. Osim ako se pravoriekom o dvostrukim konotacijama tako ne odredi.
Njihova vjerodostojnost i iskrenost jednaka je onoj Lorkovića i Vokića kada su, kao, išli rušiti Pavelića, a u stvari spašavati vlastitu kožu, ne odustajući od NDH kao zločinačke tvorevine i ne pokajavši se za njezine grijehe. Samo bi sada njome umjesto ustaša upravljali domobrani. Tu „dvostruku konotaciju“ NDH kao države koja ne bi bila zločinačka ako bi eliminirala, ili barem marginalizirala ustaše, a institucionalizirala domobranstvo, poškropivši sve to Mačekom i haesesovštinom kao bezazlenom i svima prihvatljivom inačicom hrvatstva, Plenković je preslikao na današnju Republiku Hrvatsku. Stoga svesrdno gaji dvostruke konotacije ustaškog pozdrava Za dom spremni iako je HOS bio samo vojno krilo pokreta koji je želio Hrvatsku kao presliku NDH, a ne bilo kakvu antifašističku tvorevinu. Uostalom, njegovi krilnici nisu krili namjeru da se po završetku rata obračunaju i s Franjom Tuđmanom, koji je za njih bio i ostao partizanski general, kao i Ustavom koji se papirnato poziva na ZAVNOH kao ishodište državnosti. A oni koji su kao hosovci u ratu poginuli za Hrvatsku, imaju svoje ime i prezime, komemorira se osobama, a ne znakovlju koje svoje mjesto ima jedino u muzeju.
Misa za Pavelića
Na tom je tragu Plenkovićevo privatno vijeće poslušnih klimavaca za prekrajanje prošlosti skrojilo odijelo po mjeri Lorkovića, koji je NDH u trenutku kada je rat izgledno bio izgubljen, a Treći Reich pogubljen, želio presvući iz nacističke u savezničku odoru, kako bi od zapadnih antikomunista kupio indulgencije i eliminirao partizane kao jedine legitimne borce za slobodu. Da narodnooslobodilačka vojska nije bila pred vratima Jasenovca, ne bi došlo ni do proboja, jer su ustaše već počele, po uzoru na svoje nacističke uzore, uklanjati tragove svojih zločina, a prva mjera i namjera je bila pobiti sve preostale logoraše. Stoga je vrhunski cinizam ili bipolarni poremećaj kada iz svoje domobranske kolone u Jasenovcu Jandroković papagajski ponavlja kako osuđuje sve zločine i kako je HDZ protiv svih totalitarizama, ne bi li još jednom pokušao nemoguće, izjednačiti i ujednačiti krivicu i zasluge ustaša i partizana. Njegove riječi zvuče jednako uvjerljivo i dosljedno kao Vokićevo obraćanje domobranstvu koje je trebalo zamaskirati zločinačko ustaštvo, ali i onemogućiti ratne pobjednike u dolasku na vlast. To što se događalo u Jasenovcu pune četiri godine, iako su svi jako dobro, baš kao i nadbiskup Stepinac, znali što se tamo zbiva, nije zanimalo Lorkovića i Vokića, oni su spašavali vlastitu glavu od odmazde za koju su znali da će uslijediti, kao što to biva na kraju svakog rata.
Istu domobransku matricu danas pletu Plenković i Jandroković, spašavaju svoju vlast deklarativno osuđujući zločine u Jasenovcu, protiveći se ustaškom znakovlju a držeći figu u džepu kako bi jednim udarcem zabranili i zvijezdu petokraku, ne poduzimajući ništa da se oni koji bi nastavili s praksom NDH sudski gone i stave izvan zakona za sva vremena. Pri tom pažljivo biraju riječi, nigdje rasnih zakona, nema genocida, čak i nedavnu 80. obljetnicu uspostave NDH prešućuju ne usuđujući se barem tom prigodom na državnoj dalekovidnici pustiti dokumentarni film povjesničara Hrvoja Klasića. Treba biti pažljiv, da se ne uvrijedi kaptolske ideologe, koji toleriraju mise za Pavelića, ali ne mole za žrtve Jasenovca, a bio bi red izgovoriti molitvu barem za duše onih pet tisuća Hrvata ili dvadesetak slovenskih katoličkih svećenika koji su tamo na pravdi Boga pobijeni.
Financiranje NDH
„Dvostruke konotacije“ takve njihove politike bit će vidljive uskoro, kada se pod pokroviteljstvom Sabora bude obilježavala godišnjica Bleiburga, 15. svibnja, na Spomendan na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost. Tada će, iskreno i iz srca, pokazati pijetet za stradanja poraženih u Drugom svjetskom ratu, koji će ovaj put dobiti i svoj blagoslov s najviših razina Crkve u Hrvata. Zato oni koji predstavljaju žrtve Jasenovca nemaju tamo što raditi u istoj koloni s Plenkovićem i Jandrokovićem koji svoje domobranstvo žele prikazati kao jedinu pravu mjeru hrvatstva pohodeći jednom godišnje sramotno ustaško stratište, a ostalih 364 dana izdašno financirajući iz proračuna restauratore NDH, poput Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, proustaških tjednika i medija, te kvaziznastvenih institucija za prekrajanje povijesti..
Trebali bi tog 15. svibnja kada budu komemorirali poraženima u Drugom svjetskom ratu i nemalom broju onih koji su okrvavili ruke u Jasenovcu, Plenković i Jandroković u jednoj koloni odati i počast Lorkoviću i Vokiću koji su na kraju ostali bez glave u Lepoglavi iako su sve što su radili radili uz znanje Ante Pavelića. Po važećim HDZ-ovim dvostrukim kriterijima interpretiranja povijesti, oni bi se zaista mogli svesti pod „hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost“ iako je njih navodni puč u stvari bio najobičniji puć. Tako bi, čiste savjesti, mogli mirno dočekati sljedeći 22. travnja i u Jasenovac krenuti u barem četiri kolone.
Goethe u Buchenwaldu
A Jasenovac i njegove žrtve…
Pišući „u obranu istine“ o „lažnim vijestima koje se šire o koncentracijskom logoru Buchenwaldu“, novinar od formata Joseph Rot („Panoptikum“, Gymnasium, Zagreb, 2020.) ostavio je, kao posljednji tekst u svojoj rukopisnoj ostavštini datiran 22. svibnja 1939. godine, priču o jednom starom, lijepom hrastu koji je ostao sačuvan zahvaljujući zakonu o zaštiti prirode. Naime, kada su u Buchenwaldu počeli krčiti šumu kako bi za zatvorenike koncentracijskog logora na južnom dijelu napravili kuhinju, a na sjevernom praonicu rublja, ostavili su da stoji jedino taj hrast koji je preživio, jer se pod njim Goethe običavao sastajati s gospođom Von Stein. „Između nekadašnjeg zakona o zaštiti prirode i današnjeg neprirodnog zakona ili, izraženo novonjemačkim žargonom, između praonice i kuhinje stoji zaštićeni hrast gđe v. Stein i Goethea, piše Roth i nastavlja: „Uistinu! O konclogoru Buchenwald šire se lažne vijesti; reklo bi se: jezovite bajke. Čini mi se da je krajnje vrijeme svesti ih na pravu mjeru: za hrast, pod kojim je sjedio Goethe s gđom v. Stein i koji zahvaljujući zakonu o zaštiti prirode i danas raste, dosad nije „privezan“ nijedan zatočenik iz konclogora; dapače, privezani su za druge hrastove kojih ne manjka u buchenwaldskoj šumi.“
U Jasenovcu ne raste hrašće, niti ga je posjećivao najveći pjesnik njemačkog jezika, kojeg je Roth sučelio s ozloglašenim koncentracijskim logorom, ali i pred njegovim strahotama, čovjeku zastaje dah i ostaje bez riječi. Oni koji su htjeli znali su i te 1939. godine što se to zbiva u „filijali pakla na zemlji“, pa tako i u njezinoj podružnici NDH od 1941. do 1945. godine. Buchenwald je, začet 1937. godine, bio majka svih logora, tvornica smrti u kojima se natjecalo tko će više i jezovitije ljudi mrcvariti i pobiti. Jasenovac je svoj uzor u samo četiri godine višestruko nadmašio po oba kriterija. Ako već za podsjećanje nema Goetheovog hrasta, tu je Bogdanovićev Kameni cvijet, ostali užas je isti, tako da nakon svega nitko nema pravo hladno reći:
– Notre conscience est tranquille.
Čista savjest i krvave ruke nikako ne idu zajedno. Osim ako se pravoriekom o dvostrukim konotacijama tako ne odredi.
