Obećanja novog/starog premijera da će suzbiti siromaštvo svode se na hendlanje društvenih posljedica tranzicijske politike njegove vlastite političke organizacije i stvaranje novih klijentelističkih grupa, umjesto na izgradnju socijalno pravednog društva u kojem siromaštva neće biti, ili će se svesti na uistinu iznimnu pojavu.

Obraćajući se u predizbornom programu svojim dragim Hrvaticama i Hrvatima novi/stari premijer Andrej Plenković smatrao je, vjerojatno, da bi mu i koje zrnce samokritike moglo donijeti poneki glas. "U složenim tranzicijskim okolnostima", napisao je, "bilo je i propusta, koje treba ispraviti, osobito kad je riječ o iskorjenjivanju siromaštva, smanjenju nezaposlenosti te pružanju pomoći najranjivijim društvenim skupinama".

Na stranu činjenica da su ti, kako danas kaže, "propusti", proizašli iz jezgre HDZ-ove antisocijalne i antiekonomske politike koja se formirala od samog njezinog početka, 1990. godine. Dobro znana zamisao Plenkovićeva deklariranog uzora i neupitnog idola, Franje Tuđmana, sastojala se u projekciji društva u kojem elitu čini dvjestotinjak bogatih obitelji. Posljednjih godina čitava niska različitih apologeta i revizionista pokušava negirati autentičnost te njegove zamisli, pripisujući je ni više ni manje no Vesni Pusić. No neki od onih koji su događaje ranih devedesetih pratili iz neposredne blizine, štoviše: sudjelovali u njima i iz premijerske pozicije, svjedoče drugačije:

"Privatizacija poduzeća za vrijeme rata bila je pogrešna i kriminalna. Ona je uništila našu kompletnu industriju, zbog čega Hrvatska i danas pati. Prema Tuđmanovu nalogu 200 bogatih obitelji trebalo je potaknuti razvoj Hrvatske, no ta svojevremeno zdrava državna poduzeća dodijeljena su za sitne pare špekulantima. Novi vlasnici nisu imali pojma i uništili su ih", citiramo riječi Stipe Mesića u desetak godina starom intervjuu za DPA.

Na kraju krajeva, neovisno o tome je li Tuđman ili nije kazao da bi se hrvatska društvena elita trebala sastojati od dvjesto superbogatih obitelji, činjenica jest da se ponašao kao da doista tako misli. Dapače, potrudio se da mu i vlastita obitelj zauzme jedno od prvih mjesta među odabranih dvjesto. Sin Stjepan mu je preko noći postao biznismen i osnovao niz tvrtki pod zajedničkim nazivima Domovina i Patria, kao i ugostiteljski objekt Lady Šram. Kći Nevenka mu je bila vlasnica nekad uspješnih poduzeća Netel, Kornet i TNT Plus. Uspješnih dijelom i zbog susretljivosti države kojom je upravljao otac Franjo, primjerice MORH-a u čijim je prostorijama Seka Netel držala svoj dućan. Unuk Dejan mu je u mlađahnoj dobi postao uspješan bankar. Za stabilnost uspostavljanog sustava raja na zemlji bio je zadužen sin Miroslav, na čelu svih obavještajnih službi. A za djecu osiromašenu kroz kriminalnu pretvorbu i privatizaciju skrb se trudila pokazivati supruga Ankica, šefica zaklade Za djecu Hrvatske.

Pretvorba u ratnim uvjetima bila je državno uzurpiranje desetljećima stvarane društvene ekonomije, dok su oči dotadašnje radničke klase bile okrenute na drugu stranu; a država je potom tu imovinu, u režiji likova poput Milana Kovača, Ivana Penića ili Vedrana Duvnjaka prepuštala novopečenim bogatunima od povjerenja: Miroslavu Kutli, Josipu Guciću, Ivici Todoriću, Luki Rajiću, Androniku Lukšiću, Anđelku Herjavcu… koji su je upropaštavali, isisavajući iz nje vrijednost u vlastite džepove i, koliko je bilo potrebno, u HDZ-ovu blagajnu.

To su, u najkraćim crtama "propusti koje treba ispraviti", nedorečeni pepeo kojim se u predizbornoj ognjici po glavi posipao premijer Plenković.

Kako stoji s razradom? Kako ispraviti "propuste"?

"Svim našim ljudima koji žive u siromaštvu i socijalno su isključeni posvetit ćemo posebnu pozornost i osigurati život dostojan čovjeka", navedeno je u uvodnom sažetku HDZ-ova programa. Zatim se kroz tekst provlače natruhe pojedinih mjera: "Posvećivanje pažnje" obitelji, jer obitelj je, kao što znamo, "luka nade" i "izvor sigurnosti u materijalnom i psihološkom smislu". Posvećivanje "posebne pažnje" jednoroditeljskim obiteljima, jer "ove obitelji suočene su s izazovima ekstremnog siromaštva". Snižavanje stope PDV-a za "određene komunalne usluge", što će omogućiti da si najsiromašniji mogu priuštiti struju i vodu. Pokretanje procesa mapiranja siromaštva. Zajamčeni minimalni standard, bez daljnje razrade. Pravedni sustav raspodjele sredstava. Nije objašnjeno kakav. Još posebnija pažnja zaštiti djece od siromaštva. Reforma centara za socijalnu zaštitu, što god to značilo. Dovlačenje sredstava iz EU-socijalnih fondova radi suzbijanja bijede kod djece. "Program pomoći u hrani i materijalnim potrepštinama za naše siromaštvom pogođene sugrađane", opet uz pomoć EU fondova. "Novi oblici potpora" za različite kategorije ranjivih, uključujući beskućnike, djecu, žrtve obiteljskog nasilja, pa čak i za tražitelje azila.

To su dakle metode kojima HDZ, kako kažu, nastoji ispraviti počinjene "tranzicijske propuste". Ona se, suma sumarum, svode na hendlanje tranzicijski posredovane bijede i stvaranje novih klijentelističkih grupa, umjesto na izgradnju socijalno pravednog društva u kojem siromaštva neće biti, ili će se svesti na uistinu iznimnu pojavu. Bilo kakvu trunku utopijske svijesti, želje za prekoračivanjem postojećega, od HDZ-a bi bilo besmisleno očekivati.

Poučen dosadašnjim iskustvom, čovjek bi trebao biti izuzetno naivan pa da vjeruje predizbornim obećanjima – izrečenima na skupovima i u TV reklamama, ili sročenima u formatu sveobuhvatnog političkog programa. Sami pripadnici stranačkih vrhuški skloni su šest mjeseci kasnije reći – ma haj'te, pa to je bio samo predizborni program, ta svi lažu pred izbore… O programu Vlade govorilo se naširoko prošli tjedan u Saboru, međutim on još nije službeno objavljen tako da ne možemo pouzdano znati koliko je HDZ-ovih izbornih obećanja kopipejstano u njega.

Kako ustvari stoje stvari s bijedom u Plenkovićevih "Hrvatica i Hrvata"?



Prema najnovijim podacima Državnog zavoda za statistiku, stopa rizika od siromaštva u 2019. godini bila je za dobra 2,3 posto niža nego u 2010. kada smo, kao i cijeli svijet, još bili usred velike financijske recesije. Prag rizika od siromaštva prije deset godina iznosio je približno 3457 eura za jednočlano kućanstvo. Da biste prošle godine držali bradu iznad razine bijede, a pritom živite solo, trebali ste zaraditi približno 4592 eura u čitavoj godini. Ako živite s bračnim drugom ili drugaricom i imate dvoje djece, lani ste svi zajedno morali uprihoditi 9229 eura, skoro 2 tisuće eura više od 2010, kada vam je bilo potrebno 7261. Naravno, ako ste željeli držati glavu iznad vode. Postotak ljudi u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, kao i onih koji su u teškoj materijalnoj deprivaciji, znatno je opao. Međutim nejednakost distribucije dohotka ostala je skoro ista, a također i tzv. Ginijev koeficijent dohodovnih nejednakosti.

Ginijev koeficijent je način mjerenja neravnomjerne raspodjele. 0" bi označavala potpunu jednakost, a 100" potpunu nejednakost. U Hrvatskoj, u vrijeme svjetske recesije iznosio je 31,6, a prošle godine 29,3. Pritom se vidi da je neznatni pad nejednakosti raspodjele ustvari nastupio u godinama Milanovićeve vlade (31,2 u posljednjoj godini premijerstva Jadranke Kosor, naspram 29,8 po Milanovićevu napuštanju Banskih dvora), dok su se stvari oko ravnopravnosti distribucije za nastavka HDZ-ove vladavine odvijale u okvirima statističke pogreške.

Niži Ginijev koeficijent označava, dakako, višu razinu socijalne pravde, a s njom povezano, i višu razinu demokratičnosti društva. Ilustracije radi, koeficijent 49 Sjedinjenih Američkih država  odaje, između ostaloga, da je s njezinom demokracijom nešto ozbiljno falično, mada se radi o državi koja se smatra pozvanom da ponosno širi svoje demokratske standarde po zemljama Juga.

Gdje se Hrvatska nalazi po stupnju neravnopravnosti distribucije u odnosu na druge članice Evropske unije? Među državama koje su dosad objavile podatke za 2019. stvari stoje ovako:



Proizlazi da je upravo Slovenija evropski prvak u pravednosti raspodjele nacionalnog dohotka, dok Hrvatska među ovih 18 EU-zemalja zauzima jedanaesto mjesto, zaostajući za 5,4 boda za zemljom s kojom smo nekada dijelili isti društveni i ekonomski poredak. Zašto je Slovenija danas toliko socijalno pravednija od Hrvatske? Uobičajeni odgovor Plenkovića, HDZ-ovaca i ostalih apologeta je – Slovenije, izuzev onih desetak dana, nije bila u ratu. Odgovor je istinit – ali, ponavljamo, samo zato što je rat u Hrvatskoj poslužio kao dimna zavjesa iza koje su obavljene pljačkaška pretvorba i privatizacija, a narod je doveden u klijentelističku ovisnost o onima koji su koncentrirali političku moć.



Izvor: Državni zavod za statistiku

Grafikon koji pokazuje rast hrvatskog BDP-a u posljednjem desetljeću savršeno ilustrira što se zbiva: od 2014. do 2019. godine BDP je porastao s 10 240 na 13 270 eura po glavi stanovnika, međutim taj rast ne prati odgovarajuće smanjivanje rizika od siromaštva, a pogotovo ne povoljniji Gini koeficijent. Umjesto toga vidljiva je gotovo nepromijenjena stopa rizika od upadanja u bijedu, kako ukupna, tako i po spolovima...



Izvor: Državni zavod za statistiku

... kao i skoro nepromijenjene stope rizika od siromaštva prema stupnju obrazovanja:



Tabela: DZS

Vratimo se, na kraju ove prekrasne statističke avanture, Plenkoviću i njegovim predizbornim obećanjima. Prava istina Plenkovićeve socijalne politike ne nazire se u njima već u njegovim konkretnim potezima i izjavama, primjerice one otprije dvije godine kada mu je izletila misao kako su socijalne prilike u Hrvatskoj posve OK, imamo li u vidu da je stanje u Africi daleko gore. Pa ne bi bilo zaludu pretpostaviti da se socijalna politika nove vlade, umjesto "posvećivanja" velike, veće i najveće pažnje različitim ranjivim skupinama, nastavi temeljiti na samozadovoljnim komparacijama s Čadom, Somalijom ili Malijem.

h-alter