Neznanac na jezeru Alaina Guiraudiea
I u ovogodišnjem izdanju Human Rights Film Festival ponudio je niz atrakcija, od zadnjih radova kultnih sineasta Bruna Dumonta (“Camille Claudel 1915″), Tsaija Ming-lianga (“Psi lutalice”) i Lava Diaza (“Norte, kraj povijesti”), preko političko-humorno intoniranog found footage kratkiša “Iskupljenje” autora možda najosebujnijeg prošlogodišnjeg filma (“Tabu”) Miguela Gomesa, do gotovo četverosatnog dokumentarca “Posljednji od nepravednika” o jedinom preživjelom židovskom starješini iz koncentracijskih logora autora Claudea Lanzmanna, tvorca znamenitog epa o holokaustu “Shoah”. Ipak, film koji je nedvojbeno i zasluženo dospio u prvi plan je “Neznanac na jezeru” Alaina Guiraudiea, francuskog sineasta koji je upravo tim ostvarenjem, prikazanim i nagrađenim u Cannesu, a potom i u Montrealu, ostvario svjetski proboj. Naime, ne samo da je “Neznanac na jezeru” nagrađen na prestižnim festivalima i u legendarnom časopisu “Cahiers du cinema” svrstan na prvo mjesto godišnje ljestvice najboljih filmova, u čemu se vjerojatno može prepoznati zrnce nacionalne pristranosti, nego se među prvih deset (na podjeli devetog mjesta) našao i u izboru podjednako legendarnog “Sight & Sounda”, čiji je (anglofoni) domet daleko veći.
U svakom slučaju, dva su francuska filma homoerotske tematike i eksplicitnih seksualnih prizora, drugi je kanski pobjednik “Adelin život” Abdellatifa Kechichea, obilježila godinu, zgodno se podijelivši na gej i lezbijski pol, na priču koja traje tek nekoliko dana i zbiva se na jednom lokalitetu, te onu koja traje u duljem vremenu i odvija se na različitim lokacijama, na narativ koji dramu prožima trilernim tonovima i onaj koji ne poseže za takvim žanrovskim nitima, a nekima će biti bitno i to da je lezbijski film radila, vele, hetero ekipa, dok je gej film, kažu, djelo “čistog” homo tima.
“Neznanac na jezeru” film je minimalističke koncepcije: sve se odvija na neformalnoj i neuglednoj gej plaži u čijoj je pozadini šumica, a dani, čiji se protok uvijek signalizira statičnim kadrom automobila parkiranih na rubu šumice, slijede jedan za drugim s malim varijacijama u oskudnim zbivanjima (uglavnom svedenima na kratke razgovore i seksualna općenja). U središtu je lik fokalizatora Francka, privlačnog muškarca mlađih srednjih godina koji uspostavlja prijateljski odnos s dobrim, ali fizički insuficijentnim Henrijem s jedne strane, te seksipilnim Michelom s druge, u kojeg se zaljubljuje. Korak po korak, dramska struktura s erotskim i humornim dodacima (potonji kao da su izašli iz kakvog holivudskog filma tzv. zlatnog klasičnog razdoblja) počinje poprimati elemente trilera (a kroz lik policijskog istražitelja i filma detekcije) nakon što Michel utopi svog ljubavnika, čemu Franck iz prikrajka svjedoči. Saznanje o Michelovom zločinu protagonista ne odbije, nego učini objekt njegove erotske čežnje još fatalnijim, te ključnom temom filma postaje ples po rubu erosa i tanatosa, fascinacija erotskim objektom koja smanjuje, ali ne i dokida Franckov strah od nasilne smrti koju bi mu bilo kad mogao podariti Michel. Ta rubna situacija jako je fino predočena, a lagani hod prema erupciji doista uzorno izveden, pri čemu se škrtost ambijenta i fotografije u završnici transformira u bujnost i osobitu ugođajnost, odnosno oskudna šumica u kobnoj noći konačnog obračuna počinje funkcionirati gotovo kao prašuma, a svakako kao područje visokih trava, čime Guiraudie, možda, odaje počast kultnom filmu Kaneta Shinda “Onibaba”. Otvoren kraj efektno podcrtava Franckovo ambivalentno emotivno stanje sugerirajući i ontičku nemogućnost spoznaje u području erotskog, a upravo ta otvorenost majstorski zaokružuje jedan od dojmljivijih filmova godine.
Izvor: novosti
I u ovogodišnjem izdanju Human Rights Film Festival ponudio je niz atrakcija, od zadnjih radova kultnih sineasta Bruna Dumonta (“Camille Claudel 1915″), Tsaija Ming-lianga (“Psi lutalice”) i Lava Diaza (“Norte, kraj povijesti”), preko političko-humorno intoniranog found footage kratkiša “Iskupljenje” autora možda najosebujnijeg prošlogodišnjeg filma (“Tabu”) Miguela Gomesa, do gotovo četverosatnog dokumentarca “Posljednji od nepravednika” o jedinom preživjelom židovskom starješini iz koncentracijskih logora autora Claudea Lanzmanna, tvorca znamenitog epa o holokaustu “Shoah”. Ipak, film koji je nedvojbeno i zasluženo dospio u prvi plan je “Neznanac na jezeru” Alaina Guiraudiea, francuskog sineasta koji je upravo tim ostvarenjem, prikazanim i nagrađenim u Cannesu, a potom i u Montrealu, ostvario svjetski proboj. Naime, ne samo da je “Neznanac na jezeru” nagrađen na prestižnim festivalima i u legendarnom časopisu “Cahiers du cinema” svrstan na prvo mjesto godišnje ljestvice najboljih filmova, u čemu se vjerojatno može prepoznati zrnce nacionalne pristranosti, nego se među prvih deset (na podjeli devetog mjesta) našao i u izboru podjednako legendarnog “Sight & Sounda”, čiji je (anglofoni) domet daleko veći.
U svakom slučaju, dva su francuska filma homoerotske tematike i eksplicitnih seksualnih prizora, drugi je kanski pobjednik “Adelin život” Abdellatifa Kechichea, obilježila godinu, zgodno se podijelivši na gej i lezbijski pol, na priču koja traje tek nekoliko dana i zbiva se na jednom lokalitetu, te onu koja traje u duljem vremenu i odvija se na različitim lokacijama, na narativ koji dramu prožima trilernim tonovima i onaj koji ne poseže za takvim žanrovskim nitima, a nekima će biti bitno i to da je lezbijski film radila, vele, hetero ekipa, dok je gej film, kažu, djelo “čistog” homo tima.
“Neznanac na jezeru” film je minimalističke koncepcije: sve se odvija na neformalnoj i neuglednoj gej plaži u čijoj je pozadini šumica, a dani, čiji se protok uvijek signalizira statičnim kadrom automobila parkiranih na rubu šumice, slijede jedan za drugim s malim varijacijama u oskudnim zbivanjima (uglavnom svedenima na kratke razgovore i seksualna općenja). U središtu je lik fokalizatora Francka, privlačnog muškarca mlađih srednjih godina koji uspostavlja prijateljski odnos s dobrim, ali fizički insuficijentnim Henrijem s jedne strane, te seksipilnim Michelom s druge, u kojeg se zaljubljuje. Korak po korak, dramska struktura s erotskim i humornim dodacima (potonji kao da su izašli iz kakvog holivudskog filma tzv. zlatnog klasičnog razdoblja) počinje poprimati elemente trilera (a kroz lik policijskog istražitelja i filma detekcije) nakon što Michel utopi svog ljubavnika, čemu Franck iz prikrajka svjedoči. Saznanje o Michelovom zločinu protagonista ne odbije, nego učini objekt njegove erotske čežnje još fatalnijim, te ključnom temom filma postaje ples po rubu erosa i tanatosa, fascinacija erotskim objektom koja smanjuje, ali ne i dokida Franckov strah od nasilne smrti koju bi mu bilo kad mogao podariti Michel. Ta rubna situacija jako je fino predočena, a lagani hod prema erupciji doista uzorno izveden, pri čemu se škrtost ambijenta i fotografije u završnici transformira u bujnost i osobitu ugođajnost, odnosno oskudna šumica u kobnoj noći konačnog obračuna počinje funkcionirati gotovo kao prašuma, a svakako kao područje visokih trava, čime Guiraudie, možda, odaje počast kultnom filmu Kaneta Shinda “Onibaba”. Otvoren kraj efektno podcrtava Franckovo ambivalentno emotivno stanje sugerirajući i ontičku nemogućnost spoznaje u području erotskog, a upravo ta otvorenost majstorski zaokružuje jedan od dojmljivijih filmova godine.
Izvor: novosti
