Ministar Ivan Vrdoljak je shvatio da je kolektiv Petrokemije u klasno-interesnom smislu veoma kompaktno organizirano i akcijski prekaljen, i da razlika između puštanja tvornice niz vodu i postavljanja na bolje poslovne noge znači milijarde javnih kuna koristi ili štete
roces dokapitalizacije kutinskog proizvođača umjetnih gnojiva Petrokemije, a koji traje od kraja prošle godine, bilježi proteklih tjedana nekoliko veoma zanimljivih i optimističnih momenata. No prije negoli vidimo tko bi novi mogao ući u suvlasništvo nad tvornicom, obratimo nakratko pažnju na tekuće upravljanje njome. Kao što je poznato, svojedobno je država – većinski suvlasnik – višak ovlasti prepustila manjinskima, predstavnicima mirovinskih fondova, dakle banaka. To mu ga dođe kao prepuštanje Ine mađarskom Molu, također bez pune osnove u mjeri suvlasništva.
I dok je bankama strateški cilj bila samo i jedino totalna privatizacija Petrokemije i obrt njezinih dionica na burzi, državi je preostalo da kompaniju privede dokapitalizaciji relativno neoštećenu. Pritom se tražio ulog od pola milijarde kuna, čime bi država s oko 51 posto dionica spala na 25 posto plus jednu dionicu ili tzv. kontrolni paket. Prethodno je ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak morao pristati na ucjenu bankovnih fondova koji Petrokemiju drže u šaci kroz manipuliranje kreditnim uvjetima; o tome smo podrobnije ovdje pisali u siječnju i ožujku. Vrdoljaku je postavljen ultimatum da smijeni dugogodišnjeg direktora Josipa Jagušta, i na čelu Petrokemije se nenadano obrela ministrova akvizicija u vidu izvjesnog Dragana Marčinka. Pokazat će se da nepoćudnom Jaguštu taj nije ni do pete u vođenju kompanije na tržištu, naročito s obzirom na krajnje nepovoljnu poljoprivrednu sezonu – zbog enormnih oborina – i drastičan pad prodaje gnojiva. Kutinska tvornica završava stoga prvu polovinu godine sa 225 milijuna kuna gubitka, pa novi ultimatum za smjenu direktora ministru posljednjih tjedana ispostavljaju mogući budući suvlasnici te sindikati i udruga branitelja Petrokemije. O tome će se odlučivati potkraj ovog tjedna, no baš u vrijeme izlaska ovog broja 'Novosti', i ne možemo biti sigurni kako će se priča okončati.
Ipak, neki trenuci u dosadašnjem odnosu Ivana Vrdoljaka prema Petrokemiji naviještaju da bi taj ministar mogao pomoći tvornici. Čak se i u slučaju smjene Jagušta i dovođenja Marčinka nije on sam postavljao autokratski, već je nastojao amortizirati hazarderski apetit financijaša. S druge strane prijetila je Petrokemiji odavno nametnuta ovisnost o preskupom Ininom plinu, a na koncu se proljetos morala suočiti i s neuspjehom dokapitalizacije u privlačenju vanjskoga strateškog partnera. Otpale su redom iz te utrke strane tvrtke Borealis, Agrofert i Nitrogenmuvek, a mirovinski fondovi apriorno su bili nezainteresirani za daljnje ulaganje. Vrdoljak je tad mogao valjda rasprodati imovinu za sitniš ili zamoliti radnike da sami zapale svoju tvornicu i mirno se raziđu kućama. Ili je pak mogao nastupiti s već nevjerojatnih pozicija jače države. Srećom, smogao je snage za to rješenje, što ukazuje na njegovu sposobnost da racionalno odvagne mogućnosti. Na konfrontiranju sa sindikalistima Petrokemije – uvelike atipičnom grupacijom radničkih aktivista – zube je ranije polomilo više nadležnih ministara, od Milana Kovača i Slavka Linića do Radimira Čačića. Vrdoljak je međutim shvatio i da je radni kolektiv Petrokemije u klasno-interesnom smislu veoma kompaktno organizirano i akcijski već prekaljeno tijelo, kao i to da razlika između puštanja Petrokemije niz vodu i postavljanja te tvornice na bolje poslovne noge znači milijarde javnih kuna koristi ili štete.
Ministar gospodarstva se uslijed takvog uvida izborio u Vladi za podršku Petrokemiji, znajući da je i njemu i ostatku političke elite bolje da svoje neskrivene liberalno-ekonomske nazore istjeruju na drugim subjektima. Država je priskočila u dokapitalizaciji sa 250 milijuna kuna, prodani su manji udjeli u nekim poduzećima i državno suvlasništvo nad kutinskom tvornicom ove se godine popelo na oko 80 posto. Ipak, cjeloviti projekt dokapitalizacije radi boljeg pozicioniranja u budućem tehnološkom razvoju i poslovanju te tvornice zahtijeva pronalaženje daljnjih 250 milijuna. Od izvora bliskih Vladi doznajemo da strateški partner neće biti Ina, a kao što je prije nekoliko dana plasirano u javnost. Posrijedi je bila klasična 'patka'; Ina ne zna tko joj samoj glavu nosi, kamoli da bi se upuštala u dokapitalizacijsku kupnju oko 40 posto suvlasništva nad Petrokemijom. Dok bi državi ostalo oko 50, a mirovinski fondovi pali bi ispod deset posto. Ali predstojnik Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom Mladen Pejnović oglasio je u medijima tu informaciju za ljubav predstavnika mirovinskih fondova u Nadzornom odboru tvornice Gorana Kralja, s kojim je obiteljski povezan. Banke su se naime u novije vrijeme predomislile i htjele bi ipak nekim kanalom pristupiti dokapitalizaciji, čuvši za planove novih mogućih strateških partnera o širenju proizvodnje, naspram njihove ranije želje da se ista smanji.
Obrat je nastupio kad su nedavno u pregovore s državom stupila dva poslovna partnera kutinske tvornice, Prvo plinarsko društvo (PPD) i Dreymoor. Riječ je o domaćem trgovcu plinom iz Vukovara iza kojeg navodno stoji ruski Gazprom, i o globalnom trgovcu gnojivima iz Singapura. Oni bi Petrokemiji osigurali dokapitalizaciju i rast proizvodnje uz djelomičnu izmjenu asortimana te postupni tehnološki razvoj, osim što bi osigurali povoljan dotok plina kao osnovne sirovine i plasman gotovog produkta. Uostalom, PPD je već ublažio negativne efekte poslovanja s Inom koja je na Petrokemiji godinama ubirala nelojalni ekstraprofit. Rano bi još bilo utvrditi iole zaokruženu prognozu, no Petrokemiji se možda doista smiješi svjetla budućnost, a tako je nešto u domeni materijalne proizvodnje tih razmjera u Hrvatskoj već zaboravljeno. Ali ne treba zaboraviti da se do toga neće doći pomoću burzovnih špekulacija ili politikantskog zagovaranja privatizacije po svaku cijenu. Naprotiv, ovdje govorimo o rijetkom primjeru državnog napora u korist iznimnog javnog privrednog dobra, a diktatu tržišta usprkos, i svakako o presudnom dugogodišnjem političkom angažmanu zavidno osviještenog radništva kutinske tvornice.
novosti
roces dokapitalizacije kutinskog proizvođača umjetnih gnojiva Petrokemije, a koji traje od kraja prošle godine, bilježi proteklih tjedana nekoliko veoma zanimljivih i optimističnih momenata. No prije negoli vidimo tko bi novi mogao ući u suvlasništvo nad tvornicom, obratimo nakratko pažnju na tekuće upravljanje njome. Kao što je poznato, svojedobno je država – većinski suvlasnik – višak ovlasti prepustila manjinskima, predstavnicima mirovinskih fondova, dakle banaka. To mu ga dođe kao prepuštanje Ine mađarskom Molu, također bez pune osnove u mjeri suvlasništva.
I dok je bankama strateški cilj bila samo i jedino totalna privatizacija Petrokemije i obrt njezinih dionica na burzi, državi je preostalo da kompaniju privede dokapitalizaciji relativno neoštećenu. Pritom se tražio ulog od pola milijarde kuna, čime bi država s oko 51 posto dionica spala na 25 posto plus jednu dionicu ili tzv. kontrolni paket. Prethodno je ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak morao pristati na ucjenu bankovnih fondova koji Petrokemiju drže u šaci kroz manipuliranje kreditnim uvjetima; o tome smo podrobnije ovdje pisali u siječnju i ožujku. Vrdoljaku je postavljen ultimatum da smijeni dugogodišnjeg direktora Josipa Jagušta, i na čelu Petrokemije se nenadano obrela ministrova akvizicija u vidu izvjesnog Dragana Marčinka. Pokazat će se da nepoćudnom Jaguštu taj nije ni do pete u vođenju kompanije na tržištu, naročito s obzirom na krajnje nepovoljnu poljoprivrednu sezonu – zbog enormnih oborina – i drastičan pad prodaje gnojiva. Kutinska tvornica završava stoga prvu polovinu godine sa 225 milijuna kuna gubitka, pa novi ultimatum za smjenu direktora ministru posljednjih tjedana ispostavljaju mogući budući suvlasnici te sindikati i udruga branitelja Petrokemije. O tome će se odlučivati potkraj ovog tjedna, no baš u vrijeme izlaska ovog broja 'Novosti', i ne možemo biti sigurni kako će se priča okončati.
Ipak, neki trenuci u dosadašnjem odnosu Ivana Vrdoljaka prema Petrokemiji naviještaju da bi taj ministar mogao pomoći tvornici. Čak se i u slučaju smjene Jagušta i dovođenja Marčinka nije on sam postavljao autokratski, već je nastojao amortizirati hazarderski apetit financijaša. S druge strane prijetila je Petrokemiji odavno nametnuta ovisnost o preskupom Ininom plinu, a na koncu se proljetos morala suočiti i s neuspjehom dokapitalizacije u privlačenju vanjskoga strateškog partnera. Otpale su redom iz te utrke strane tvrtke Borealis, Agrofert i Nitrogenmuvek, a mirovinski fondovi apriorno su bili nezainteresirani za daljnje ulaganje. Vrdoljak je tad mogao valjda rasprodati imovinu za sitniš ili zamoliti radnike da sami zapale svoju tvornicu i mirno se raziđu kućama. Ili je pak mogao nastupiti s već nevjerojatnih pozicija jače države. Srećom, smogao je snage za to rješenje, što ukazuje na njegovu sposobnost da racionalno odvagne mogućnosti. Na konfrontiranju sa sindikalistima Petrokemije – uvelike atipičnom grupacijom radničkih aktivista – zube je ranije polomilo više nadležnih ministara, od Milana Kovača i Slavka Linića do Radimira Čačića. Vrdoljak je međutim shvatio i da je radni kolektiv Petrokemije u klasno-interesnom smislu veoma kompaktno organizirano i akcijski već prekaljeno tijelo, kao i to da razlika između puštanja Petrokemije niz vodu i postavljanja te tvornice na bolje poslovne noge znači milijarde javnih kuna koristi ili štete.
Ministar gospodarstva se uslijed takvog uvida izborio u Vladi za podršku Petrokemiji, znajući da je i njemu i ostatku političke elite bolje da svoje neskrivene liberalno-ekonomske nazore istjeruju na drugim subjektima. Država je priskočila u dokapitalizaciji sa 250 milijuna kuna, prodani su manji udjeli u nekim poduzećima i državno suvlasništvo nad kutinskom tvornicom ove se godine popelo na oko 80 posto. Ipak, cjeloviti projekt dokapitalizacije radi boljeg pozicioniranja u budućem tehnološkom razvoju i poslovanju te tvornice zahtijeva pronalaženje daljnjih 250 milijuna. Od izvora bliskih Vladi doznajemo da strateški partner neće biti Ina, a kao što je prije nekoliko dana plasirano u javnost. Posrijedi je bila klasična 'patka'; Ina ne zna tko joj samoj glavu nosi, kamoli da bi se upuštala u dokapitalizacijsku kupnju oko 40 posto suvlasništva nad Petrokemijom. Dok bi državi ostalo oko 50, a mirovinski fondovi pali bi ispod deset posto. Ali predstojnik Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom Mladen Pejnović oglasio je u medijima tu informaciju za ljubav predstavnika mirovinskih fondova u Nadzornom odboru tvornice Gorana Kralja, s kojim je obiteljski povezan. Banke su se naime u novije vrijeme predomislile i htjele bi ipak nekim kanalom pristupiti dokapitalizaciji, čuvši za planove novih mogućih strateških partnera o širenju proizvodnje, naspram njihove ranije želje da se ista smanji.
Obrat je nastupio kad su nedavno u pregovore s državom stupila dva poslovna partnera kutinske tvornice, Prvo plinarsko društvo (PPD) i Dreymoor. Riječ je o domaćem trgovcu plinom iz Vukovara iza kojeg navodno stoji ruski Gazprom, i o globalnom trgovcu gnojivima iz Singapura. Oni bi Petrokemiji osigurali dokapitalizaciju i rast proizvodnje uz djelomičnu izmjenu asortimana te postupni tehnološki razvoj, osim što bi osigurali povoljan dotok plina kao osnovne sirovine i plasman gotovog produkta. Uostalom, PPD je već ublažio negativne efekte poslovanja s Inom koja je na Petrokemiji godinama ubirala nelojalni ekstraprofit. Rano bi još bilo utvrditi iole zaokruženu prognozu, no Petrokemiji se možda doista smiješi svjetla budućnost, a tako je nešto u domeni materijalne proizvodnje tih razmjera u Hrvatskoj već zaboravljeno. Ali ne treba zaboraviti da se do toga neće doći pomoću burzovnih špekulacija ili politikantskog zagovaranja privatizacije po svaku cijenu. Naprotiv, ovdje govorimo o rijetkom primjeru državnog napora u korist iznimnog javnog privrednog dobra, a diktatu tržišta usprkos, i svakako o presudnom dugogodišnjem političkom angažmanu zavidno osviještenog radništva kutinske tvornice.
novosti
