Vjerojatno ste i vi ovog tjedna negdje naletjeli na snimku one mlađahne zagrebačke crnke koja bi se "danas-sutra", kad diplomira, zaposlila "kod svojeg Bandića". Studira, kaže, javnu upravu "tu u Gundulićevoj", misli da je politika duboko prožeta kriminalom i korupcijom, ali zna da je Bandić puno "dao za državu", iako se slaže s tvrdnjom da je "krao, ali je i nama dao". Drži kako je u životu najvažnije učiti jezike, te da su mladi nezainteresirani za politiku zato što premalo čitaju. Ona, recimo, čita "svašta nešto, od romantike pa sve do drama"
Djevojka je, inače, u anketi zaustavljena nasred Trga bana Jelačića, odgovarala je sa slušalicama u oba uha, u majičici s grudima na izvol'te, preko usana koje – zajedno sa spomenutim prekolteom – daju povoda slutnji da nije odveć agilna protivnica plastike.
To brutalno suočavanje s našom skorom, sasvim doživljivom budućnošću, prva nam je prikazala N1 televizija, u prilogu Matee Dominiković povodom Svjetskog dana mladih, a odmah potom osvanulo je na većini portala i društvenih mreža. Komentari svekolikog čitateljstva i korisništva protežu se od bespomoćnog zgražanja do odobravanja (ne samo ciničnog, nego i onog baš iskrenog) takvom stavu. Razumijem i jedne i druge i sve one između: samo bi najhrabriji mogli reći da je cura cvijet hrvatske inteligencije, al da je pupoljak – jest! Ona je hodajuća metafora gotovo svega što nas čeka iza prvog ugla. Okej, neće diplomirati baš "danas-sutra" (naime, vikend je) ali pismo o namjerama je odaslano i ne treba sumnjati da će dogodine u ovo doba neki od gradskih ureda, ne nužno isprva baš u Zagrebu, zaposliti novu perspektivnu stručnjakinju, postdiplomanticu javne uprave, tu u Gundulićevoj. Djevojka je ambicioznost već dokazala: odmah se u virtualnom prostoru otkrilo da je nastupila i na nekom domaćem izboru za miss i u nekom talent-showu u susjednoj i prijateljskoj Srbiji (oba puta bez nekog zapaženijeg uspjeha, štoviše, ali važna je volja!) tako da će – čim je zaposli neki njezin Bandić, ili neki drugi koji je isto puno dao za državu – samo nebo biti granica. Ta djevojka sigurno nikad neće napustiti svoju Hrvatsku, a ja ću biti zadnji kojemu ćete se smjeti obratiti s pitanjem "čekaj, ko je sad ova?!" kad za nekoliko godina postane ministrica, štajaznam, kulture ili poljoprivrede.
Zar ne biste poželjeli takvu sudbinu svojoj kćeri? Lijepa, uspješna, uz rad doktorirala u rekordnom roku, svaki drugi dan evo je u TV-dnevnicim i novinama, nije pobjegla glavom bez obzira s voljene rodne grude, sve jezike govori, a još i čita svašta nešto, i romantiku i drame. Hajde, recite iskreno, bi li vama bilo mrsko da ste joj majka ili otac?
Ona je, rekli smo već, pupoljak hrvatske inteligencije novog doba, sortni parnjak onome mladiću koji se nedavno, kad mu je bilo 17, upisao u HDZ "iz protesta". Iz istog su ružičnjaka hrvatskog oboje potekli, iz staklenika stvorenog četvrtstoljetnim zapuštanjem dviju najvažnijih poluga svake funkcionalne demokracije: obrazovanja i pravosuđa. O pravosuđu danas neću previše – iako bi se moglo, s obzirom na to da je jedna prošlotjedna presuda Visokog prekršajnog suda, čvrsto utemeljena i na Ustavu i na zakonu, postala pravi povijesni presedan i, barem nepopravljivim optimistima, tračak svjetla na kraju dugog mračnog tunela, moš mislit.
