1. Terminologija
Bećarac se određuje kao jedan od slavonsko-baranjsko-srijemskih napjeva (uz pokladovac ili bušarac, drumarac, svatovac i dr.), što znači da tu nije riječ tek o verbalnoj strukturi, nego da se kao bitan čimbenik uključuje i glazba (vokalna odnosno instrumentalna). Odnos između glazbenoga i verbalnoga aspekta spomenutih napjeva prilično je kompleksan i još je nedostatno istražen. Zanimljivo je da se u svim vrstama napjeva pojavljuje jedna te ista jezičnoumjetnička struktura: rimovani deseterački dvostih s trohejskom inercijom i cezurom iza četvrtoga sloga. Zato je Slavko Janković predložio da se sve te vrste obuhvate terminom pismice, odnosno dvostihovi-deseterci, imajući na umu da njihovu zajedničku poetičku osnovu čini upravo osobita jezičnoumjetnička strukturiranost, a ne melodijsko jedinstvo. I književni povjesničari prihvaćaju predloženu terminologiju poistovjećujući pjesmice i dvostihove.
Nema dvojbe da su pjesmice, a među njima osobito bećarac, niknule u novim gospodarskim, društvenim i političkim uvjetima koji su nastali najprije uspostavljanjem Vojne krajine (Granice) nakon konačnoga povlačenja Turaka krajem 17. stoljeća, a onda i postupnim njezinim ukidanjem nakon austrougarske aneksije Bosne 1878. godine, izgradnjom nasipa na lijevoj obali Save te općom normalizacijom pučkoga života u Slavoniji u završnici 19. stoljeća i na početku 20. stoljeća; tada trideset godina nije bilo ratova. Možemo dakle ustvrditi kako je minijaturni lirski žanr pjesmica svoj pun procvat doživio u razdoblju između 1878. godine i početka Prvoga svjetskoga rata (1914). Naime, tek je to razdoblje omogućilo onu ambijentalnu sigurnost, onu duševnu i duhovnu razigranost kojom se odlikuje sadržaj i oblik bećaraca, svatovaca, drumaraca, pokladovaca, kolskih napjeva, poskočica, «šalajki».
Ipak, začetke žanra deseteračkih dvostihova valja tražiti još u 18. stoljeću. Tako npr. Matija Antun Reljković u predgovoru drugomu izdanju svojega Satira iliti divjega čovika (Osijek, 1779) spominje ovaj dvostih što ga pjevaju djeca «za marvom hodeći»:
Dobro mi je i boljem se nadam,
U čem hodim u tome i spavam.
3. Bećari i bećarluk
U kontekstu šokačkih pjesmica riječ bećar označuje, u pravilu, mlađega muškarca – neoženjena ili oženjena – koji se prepušta tjelesnim užicima: voli žene, piće, svirku, pjesmu, nesputan život. Žena sa sličnim svjetonazorom i vladanjem naziva se bećaruša.
Bećar je neka vrsta unutarnje opozicije mirnoj seoskoj sredini ispunjenoj svakodnevnim discipliniranim radom i životnim ritmovima koji su potpuno usklađeni s prirodnim smjenama dana i noći, sunca i kiše, proljeća, ljeta, jeseni i zime. Svi poslovi vezani uza zemlju ili stoku najuže su povezani s prirodom – ne trpe ni odgodu ni zanemarivanje. U takvim je okolnostima status bećara iznimka, a ne pravilo. Takav status valja izboriti: on je pokazatelj iznimnosti, ali je isto tako i mogući generator kaosa, destrukcije.
Bećarluk se velikim dijelom očituje preko izvanjskih pokazatelja – ponašanja, odijevanja, frizure: «Bećar jesam, bećarski se vladam, / po tri noći kod kuće ne spavam»; «Bećar jesam, bećarski se šišam, / još se bećar oženio nisam»; «Evo mene koji ljubim žene, / volim žene, a curice mene»; «Idu šorom četiri bećara, / a za njima tambura udara». Slavonci inzistiraju na trajnosti, neuništivosti, prkosnosti bećarske sudbine – kao nekoj vrsti duhovne nadgradnje nad ravničarski usporenom, radom ispunjenom svakodnevicom: «Bećar jesam od maloći male, / pa ću biti dok me ne sarane».
4. Minimalizam i intermedijalnost
Bećarac se, kao i sve druge vrste pjesmica, može odrediti kao ruralni lirski minimalistički i intermedijalni usmenoknjiževni žanr.
Minimalizam se kao stvaralačko načelo očituje u bećarcima i na planu izraza i na planu sadržaja. To je svakako jedan od najkraćih lirskih usmenoknjiževnih oblika, po čemu se ovaj žanr može uspoređivati s (mudrim) izrekama i poslovicama, zagonetkama, molitvicama, vicevima i dr., a u pisanoj (autorskoj) književnosti s aforizmima ili sentencijama.
Kao intermedijalna forma – bećarac aktivira ne samo medij jezika, nego uključuje i druge medije: glazbu, igru, scenski moment, kostimografiju. To znači da se pjesma pojavljuje kao živa sastavnica rada, odmora, obreda, običaja, praznovanja.
Kao osnovnu formalnu i sadržajnu osobinu bećarca možemo označiti dvočlanost: ona prožima sva strukturno-kompozicijska, ritmička, sintaksna, semantička (motivsko-tematska) i druga obilježja pjesmica. Dvočlanost se često ostvaruje kao sintaksni i tematski paralelizam: «Dok je neba, bit će i oblaka, / dok je cura, bit će i momaka».
Može se bez pretjerivanja reći da je najvažnija, najfrekventnija tema bećaraca i pjesmica – ljubav, erotika, spolna žudnja. To proistječe iz činjenice da su kreatori pjesmica uglavnom seoski mladići i djevojke, većinom predbračnoga uzrasta i statusa
5. Autoreferencijalnost - samoopjevavanje
Bećarci očituju izraženu sklonost prema autorefencijalnosti, tj. prema tematiziranju lirskoga subjekta, okolnosti njegova života i djelovanja, ali i sama pjevanja odnosno poetike. Drukčije rečeno, bećarci se mnogo bave samoopjevavanjem. Svako šokačko selo moglo bi skupiti cijele cikluse i zbirke posvećene sebi, svojim djevojkama i momcima, pojedincima i rodovima, seoskim «kvartovima». Kao primjer mogu poslužiti Gundinci s ovakvim autotematskim rasponom: «U Gundinci ko u Vukovaru, / bile ruže cvatu po duvaru»; «Oj, Gundinci, selo najmilije, / najljepše si selo Slavonije»; «Bilo lice i žuta marama, / to pristaje samo Gundinkama»; «Štitar selo i Babina Greda / i Gundinci – to su sami linci».
6. Bećarci 21. stoljeća
Bez obzira na povijesne, kulturne, gospodarstvene i druge promjene koje su zadesile slavonsko selo u drugoj polovici 20. stoljeća te osobito na njegovu kraju, bećarac ima uvjete za opstanak - ponajprije zbog svoje minimalističke i intermedijalne naravi. Iako su konje na drumovima i poljima odavno zamijenili traktori i automobili, a umjesto prostranih pašnjaka za stoku imamo velike stočne farme, umjesto večernjih prela i čijala – televizore sa sapunicama te računala i Internet, upravo su internetski bećarci dokaz da se ova popularna usmenoknjiževna vrsta dobro prilagodila novim medijima i današnjim psihosocijalnim i svjetonazorskim izazovima.
Bećarac se određuje kao jedan od slavonsko-baranjsko-srijemskih napjeva (uz pokladovac ili bušarac, drumarac, svatovac i dr.), što znači da tu nije riječ tek o verbalnoj strukturi, nego da se kao bitan čimbenik uključuje i glazba (vokalna odnosno instrumentalna). Odnos između glazbenoga i verbalnoga aspekta spomenutih napjeva prilično je kompleksan i još je nedostatno istražen. Zanimljivo je da se u svim vrstama napjeva pojavljuje jedna te ista jezičnoumjetnička struktura: rimovani deseterački dvostih s trohejskom inercijom i cezurom iza četvrtoga sloga. Zato je Slavko Janković predložio da se sve te vrste obuhvate terminom pismice, odnosno dvostihovi-deseterci, imajući na umu da njihovu zajedničku poetičku osnovu čini upravo osobita jezičnoumjetnička strukturiranost, a ne melodijsko jedinstvo. I književni povjesničari prihvaćaju predloženu terminologiju poistovjećujući pjesmice i dvostihove.
2. Povijest žanra
Nema dvojbe da su pjesmice, a među njima osobito bećarac, niknule u novim gospodarskim, društvenim i političkim uvjetima koji su nastali najprije uspostavljanjem Vojne krajine (Granice) nakon konačnoga povlačenja Turaka krajem 17. stoljeća, a onda i postupnim njezinim ukidanjem nakon austrougarske aneksije Bosne 1878. godine, izgradnjom nasipa na lijevoj obali Save te općom normalizacijom pučkoga života u Slavoniji u završnici 19. stoljeća i na početku 20. stoljeća; tada trideset godina nije bilo ratova. Možemo dakle ustvrditi kako je minijaturni lirski žanr pjesmica svoj pun procvat doživio u razdoblju između 1878. godine i početka Prvoga svjetskoga rata (1914). Naime, tek je to razdoblje omogućilo onu ambijentalnu sigurnost, onu duševnu i duhovnu razigranost kojom se odlikuje sadržaj i oblik bećaraca, svatovaca, drumaraca, pokladovaca, kolskih napjeva, poskočica, «šalajki».
Ipak, začetke žanra deseteračkih dvostihova valja tražiti još u 18. stoljeću. Tako npr. Matija Antun Reljković u predgovoru drugomu izdanju svojega Satira iliti divjega čovika (Osijek, 1779) spominje ovaj dvostih što ga pjevaju djeca «za marvom hodeći»:
Dobro mi je i boljem se nadam,
U čem hodim u tome i spavam.
3. Bećari i bećarluk
U kontekstu šokačkih pjesmica riječ bećar označuje, u pravilu, mlađega muškarca – neoženjena ili oženjena – koji se prepušta tjelesnim užicima: voli žene, piće, svirku, pjesmu, nesputan život. Žena sa sličnim svjetonazorom i vladanjem naziva se bećaruša.
Bećar je neka vrsta unutarnje opozicije mirnoj seoskoj sredini ispunjenoj svakodnevnim discipliniranim radom i životnim ritmovima koji su potpuno usklađeni s prirodnim smjenama dana i noći, sunca i kiše, proljeća, ljeta, jeseni i zime. Svi poslovi vezani uza zemlju ili stoku najuže su povezani s prirodom – ne trpe ni odgodu ni zanemarivanje. U takvim je okolnostima status bećara iznimka, a ne pravilo. Takav status valja izboriti: on je pokazatelj iznimnosti, ali je isto tako i mogući generator kaosa, destrukcije.
Bećarluk se velikim dijelom očituje preko izvanjskih pokazatelja – ponašanja, odijevanja, frizure: «Bećar jesam, bećarski se vladam, / po tri noći kod kuće ne spavam»; «Bećar jesam, bećarski se šišam, / još se bećar oženio nisam»; «Evo mene koji ljubim žene, / volim žene, a curice mene»; «Idu šorom četiri bećara, / a za njima tambura udara». Slavonci inzistiraju na trajnosti, neuništivosti, prkosnosti bećarske sudbine – kao nekoj vrsti duhovne nadgradnje nad ravničarski usporenom, radom ispunjenom svakodnevicom: «Bećar jesam od maloći male, / pa ću biti dok me ne sarane».
4. Minimalizam i intermedijalnost
Bećarac se, kao i sve druge vrste pjesmica, može odrediti kao ruralni lirski minimalistički i intermedijalni usmenoknjiževni žanr.
Minimalizam se kao stvaralačko načelo očituje u bećarcima i na planu izraza i na planu sadržaja. To je svakako jedan od najkraćih lirskih usmenoknjiževnih oblika, po čemu se ovaj žanr može uspoređivati s (mudrim) izrekama i poslovicama, zagonetkama, molitvicama, vicevima i dr., a u pisanoj (autorskoj) književnosti s aforizmima ili sentencijama.
Kao intermedijalna forma – bećarac aktivira ne samo medij jezika, nego uključuje i druge medije: glazbu, igru, scenski moment, kostimografiju. To znači da se pjesma pojavljuje kao živa sastavnica rada, odmora, obreda, običaja, praznovanja.
Kao osnovnu formalnu i sadržajnu osobinu bećarca možemo označiti dvočlanost: ona prožima sva strukturno-kompozicijska, ritmička, sintaksna, semantička (motivsko-tematska) i druga obilježja pjesmica. Dvočlanost se često ostvaruje kao sintaksni i tematski paralelizam: «Dok je neba, bit će i oblaka, / dok je cura, bit će i momaka».
Može se bez pretjerivanja reći da je najvažnija, najfrekventnija tema bećaraca i pjesmica – ljubav, erotika, spolna žudnja. To proistječe iz činjenice da su kreatori pjesmica uglavnom seoski mladići i djevojke, većinom predbračnoga uzrasta i statusa
5. Autoreferencijalnost - samoopjevavanje
Bećarci očituju izraženu sklonost prema autorefencijalnosti, tj. prema tematiziranju lirskoga subjekta, okolnosti njegova života i djelovanja, ali i sama pjevanja odnosno poetike. Drukčije rečeno, bećarci se mnogo bave samoopjevavanjem. Svako šokačko selo moglo bi skupiti cijele cikluse i zbirke posvećene sebi, svojim djevojkama i momcima, pojedincima i rodovima, seoskim «kvartovima». Kao primjer mogu poslužiti Gundinci s ovakvim autotematskim rasponom: «U Gundinci ko u Vukovaru, / bile ruže cvatu po duvaru»; «Oj, Gundinci, selo najmilije, / najljepše si selo Slavonije»; «Bilo lice i žuta marama, / to pristaje samo Gundinkama»; «Štitar selo i Babina Greda / i Gundinci – to su sami linci».
6. Bećarci 21. stoljeća
Bez obzira na povijesne, kulturne, gospodarstvene i druge promjene koje su zadesile slavonsko selo u drugoj polovici 20. stoljeća te osobito na njegovu kraju, bećarac ima uvjete za opstanak - ponajprije zbog svoje minimalističke i intermedijalne naravi. Iako su konje na drumovima i poljima odavno zamijenili traktori i automobili, a umjesto prostranih pašnjaka za stoku imamo velike stočne farme, umjesto večernjih prela i čijala – televizore sa sapunicama te računala i Internet, upravo su internetski bećarci dokaz da se ova popularna usmenoknjiževna vrsta dobro prilagodila novim medijima i današnjim psihosocijalnim i svjetonazorskim izazovima.
