Nekoliko relevantnih istraživanja i izvješća zadnjih dana sugeriraju da je tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena opasno zakoračila na kritični prag destabilizacije zbog rastućeg vala nezadovoljstva većine njezinih žitelja i intenziviranja društvenih prosvjeda. Uporište za tu crnu prognozu o vrlo izglednoj društvenoj destabilizaciji širih razmjera nalazi se u vidljivom trendu percepcije pada obiteljskog standarda, sve intenzivnijem osjećaju građana da su druge države EU-a i svijeta i u koronakrizi prošle bolje od Hrvatske, u zamoru solidarnosti zbog dugotrajne krize (unatoč činjenici da je solidarnost karakteristika hrvatskog društva), trendu porasta osjećaja političke bespomoćnosti i moralne krize te u stalnom padu povjerenja u institucije. Posebno politički odgovorne za upravljanje kako u kriznim, tako i u nekriznim razdobljima 

Marijan Vogrinec

Ako je suditi po upravo objavljenim rezultatima velikog istraživanja dvaju fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i jednog instituta o hrvatskom društvu u koronakrizi, Bijedna je Naša – godinama već na političkoj, socijalnoj i moralnoj strmini i razvojna fenjerašica u Uniji – zakoračila na kritični prag destabilizacije zbog rastućeg vala nezadovoljstva većine njezinih žitelja i intenziviranja društvenih prosvjeda svake vrsti. Prema riječima voditeljice istraživačkog tima Dinke Čorkalo-Biruški u Dnevniku Nove TV, stručnjaci Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta, Fakulteta političkih znanosti i Instituta za društvena istraživanja su analizirali stajališta 867 istih osoba u godini i pol pandemije virusa SARS-CoV-2 te u tri navrata: kolovoza i rujna 2020. i siječnja 2021. godine, prateći kako im se stavovi mijenjaju o tzv. stanju zdravlja svoje zemlje i njihovom položaju. Uporište za tu crnu prognozu o vrlo izglednoj društvenoj destabilizaciji širih razmjera našli su u registriranom „vidljivom trendu percepcije pada obiteljskog standarda, sve intenzivnijem osjećaju građana da su druge države EU-a i svijeta prošle u koronakrizi bolje od Hrvatske, u zamoru solidarnosti izazvanom dugim trajanjem krize, unatoč činjenici da je solidarnost karakteristika hrvatskog društva, trendu porasta osjećaja političke bespomoćnosti i moralne krize te u stalnom padu povjerenja u institucije, posebno one koje su politički odgovorne za upravljanje kako u kriznim, tako i u nekriznim vremenima“.

Naoko, „pojedinačni se pokazatelji stanja nacije i društva u pandemiji u Hrvatskoj dobro drže, ali šira slika istraživanja upozorava“ kako je to ipak svojevrsno zatišje pred buru. Pandemija je samo jače naglasila trendove koji već dugo postoje i korozivno djeluju na društvo – ćup ide na vodu dok se ne razbije, reći će pučka mudrost!? – a tiču se upravo nezadovoljstva ljudi svojim društvenim i ekonomskim položajem u obećanoj „Švicarskoj ili Norveškoj“, polit-ideološkim podjelama, stalnim podjarivanjem ratnih animoziteta, vjerskim prenemaganjem, drastičnim socijalnim razlikama i raslojavanjem, radnim obespravljivanjem, nepravdama, korupcijom i trulim imitiranjem tzv. zapadnih demokratskih vrijednosti, etc. Zbog toga se mlade obitelji, razočarane do bola besperspektivnošću, je li, masovno iseljavaju iz Bijedne Naše, a tzv. bijela kuga harači rodilištima… Svemu tomu je upravo koronakriza udarila točku na i te zaoštrila prognozu zlih ishoda u skoroj društvenoj zbílji.

Ranjive skupine

„Vidljivo je da su koronakrizom snažnije pogođeni mlađi građani, žene, niže obrazovani i oni nižega ekonomskog standarda te im treba osigurati veću podršku i pomoć za brži i uspješniji oporavak“, tvrdi voditeljica istraživačkog projekta Dinka Čorkalo-Biruški. „Po pitanju mentalnog zdravlja nacije, rezultati istraživanja upućuju na razmjerno dobru prilagodbu i psihološku otpornost većine građana, ali i na nedvosmisleno postojanje ranjivih skupina u društvu. Postoji razina nezadovoljstva građana koja upozorava da nam predstoje vremena koja neće biti sasvim mirna, nego turbulentna vremena. Naći ćemo se u jednom trenutku u problemu da institucije neće biti u stanju privoljeti građane na suradnju. Kad je o koronakrizi riječ, ne može premijer kazati ‘da se mene pita, ne bih uložio ni lipu u kampanju cijepljenja’.“ A činjenice upućuju na to da je Bijedna Naša treća najgora država u Uniji po broju cijepljenih i među prvima u svijetu po postotku smrtnih ishod od bolesti SARS-CoV-2 u odnosu na broj stanovnika, čemu uglavnom kumuje katastrofalna vladina politika upravljanja koronakrizom posredovana HDZ-ovim, je li, paradržavnim Nacionalnim stožerom Civilne zaštite.

Premijer RH Andrej Plenković debelo se izblamirao pred građanima i političkom oporbom time što se inatljivo suprotstavio razložnom zahtjevu da Stožer dobije parlamentarnu dopusnicu za donošenje epidemioloških mjera, osobito onih koje u zaštiti kolektivnog zdravlja prirodom/logikom stvari izravno zadiru u ustavno definirana ljudska prava i slobode. Nije dovoljno samo vladino zeleno svjetlo. Zašto je premijer svjesno, iz inata i namjerno „preskočio“ Hrvatski sabor, samo on znâ, pa samo on i Stožer te ministar zdravstva Vili Beroš preuzimaju odgovornost za sve što se potom negativno događa/lo u dvije godine zastrašujućeg pohoda virusa po Bijednoj Našoj. Najnegativnije jest upravo nedosljedna, kontradiktorna te često nepravodobna, kontroverzna i neuvjerljiva primjena mjera koje za neke vrijede, za druge ne vrijede, a najčešće ih se ne drže upravo političari/„epidemiolozi“ koji ih pod prijetnjom sankcija propisuju drugima. I tako je Nacionalni stožer parabolom od početne svenarodne potpore drastično pao na razinu globalnoga gnjeva, otpora i negiranja. Svaki drugi odrasli građanin se – češće iz inata no iz neznanja i straha – odbija cijepiti, testirati, nositi zaštitnu masku, protivi se covid-potvrdama…

Veliko (i inače) opće nepovjerenje građana u državne institucije osobito je podboltano još većim nepovjerenjem u Nacionalni stožer: građani ne žele povjeriti svoje živote tomu paradržavnom tijelu koje funkcionira na daljinski upravljač premijera Plenkovića i ministra Beroša. „Ne bih rekla da je početno povjerenje ljudi u Stožer bilo izrazito veliko, impresivno, ali vidimo strmi pad tog povjerenja o kojemu je stvorena percepcija u javnosti da je Stožer u početku imao nepodijeljenu podršku“, drži Dinka Čorkalo-Biruški. „Nacionalni stožer je kao institucija zabilježio najveći pad povjerenja zbog već poznatih razloga. Silna je količina nesuglasja, neusklađenosti, promjena kursa djelovanja, kontrole pandemije… Do danas. Pušta se da pandemija ide svojim tokom. Pandemija svojim, a Stožer, čini mi se, drugim. Ako se razina cijepljenosti ne povisi, ozbiljno dolazi u pitanje ovogodišnja turistička sezona.“

A sve, zapravo, točno kaže ljutit na premijera šef Mosta nezavisnih lista Božo Petrov, ovisi o jednom čovjeku – Andreju Plenkoviću. Koji je, je li, onomad arogantno odbrusio komentatoru Nove TV Mislavu Bagi: „Mogu ja što hoću, itekako mogu…“ Pa i cijelu Bijednu Našu držati kao taoca svoga „sveznanja“, otprilike takvoga kakvo su nesebično demonstrirali djed-sin-unuk Kim na užas cijelog svijeta. Plenkovićev ego nije ništa manji, samo je malo zapakiran tzv. europejskim celofanom, a da jest bar malo manji, tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena s manje već od 3,9 milijuna najvećim dijelom nesretnih i nezadovoljnih žitelja ne bi se tako brzo kotrljala strminom što vodi u produbljivanje bijede/siromaštva na putu prema ozbiljnim društvenim nemirima. Jer, treba se steći kritična masa nezadovoljstva životom u zemlji potencijala svake vrsti i marljivih ljudi, pa da počnu pucati neodgovorne političke tikve koje uistinu drže da „mogu sve što požele i da itekako mogu“.

Nezadovoljstvo vladom

Brus. Ne smiju ni to što mogu, a nije zdravo za opće dobro. Pa opće dobro mora u općem interesu burno istrčati na scenu. Nekad se to zove javni prosvjed nezgodnih posljedica po javni red i mir, dakako i sigurnost vladajućih, a nekada, bogme, eksploziji masovnog nezadovoljstva ime je – revolucija. I padaju glave. Za razliku od pâda nesposobnih vláda… Iako prijeteće posljedicama nezadovoljstvo građana raste – pokazuju to svaki mjesec, npr. istraživanja rejtinške agencije Promocije plus na cca 1000 ispitanika – premijer Plenković s buljukom svojim nesposobnih ministara u vladi sljepački zanemaruje činjenice. Životno važne tzv. običnim/malim ljudima od kojih su mnogi dali izborno povjerenje HDZ-u, a time i njima. Neki od tih birača, koji baš nisu egzistencijalno (radno mjesto, politička pozicija moći i utjecaja, rodbinska povezanost s prvima, etc.) ovisni o tomu da je upravo ZNA SE opcija na vlasti, odavno se već, otriježnjeni, lupaju u glavu zbog profućkanoga glasa u izbornoj kutiji. Baš kao i oni hrvatski branitelji što – razočarani tzv. stanjem zdravlja Bijedne Naše, lopovlukom u vlasti, moralnom bijedom i raslojavanjem društva – bijesno izjavljuju da nikad ne bi išli u Domovinski rat da su mogli pretpostaviti što će se poslije dogoditi s Hrvatskom i kako će ju „domoljubi“ unakaziti.

Zadnje pak ispitivanje javnog mnijenja (Crobarometar za siječanj 2022. godine agencije IPSOS) upućuje na najveće nezadovoljstvo građana radom vlade u posljednjih godinu dana. Nezadovoljstvo je u tom razdoblju poraslo za čak 66 posto, veće je no ikada dosad, pa ostaje uz vladu samo 28 posto žitelja RH. Onih kojima radno mjesto i političke ili upravljačke pozicije u državnoj/stranačkoj piramidi izravno ovise o tomu da su na vlasti upravo Andrej Plenković i njegova frakcija tzv. light HDZ-a. Raščlani li se ta činjenica o 28 posto povjerenja vladi i premijeru, sve je bjelodano jasno: vjeruju joj gotovo isključivo birači/članovi HDZ-a, njih 78 posto, pa… Prema tome, Plenković u toj enklavi može računati na potporu uglavnom birača starijih od 60 godina. Najkritičniji su pak birači u dobi od 31 do 44 godine što, međutim, ne mijenja već mjesecima znanu činjenicu o tomu da je HDZ i dalje prvi izbor građana na biralištima (30,4 posto potpore u siječnju 2022. godine), drugi je SDP (13,5 posto), treći tzv. lijevo-zelena platforma Možemo! (9,4 posto, manje no lani sredinom godine)… Dva su indikativna podatka u vezi s tim rasporedom biračkih afiniteta: prvo, cca svaki drugi apstinira na izborima i, drugo, udružena tzv. ljevica ima pobjedničku izbornu potporu u odnosu na HDZ-a koji pak nema koalicijskog potencijala budući da se posvađao i izvrijeđao svu ostalu tzv. desnicu. U slučaju da su danas izbori, HDZ pada s vlasti.

Toj procjeni ide u prilog činjenica da među građanima/biračima već dugo raste pesimizam zbog dugotrajnog nezadovoljstva matrživotom u Bijednoj Našoj – to korespondira s rezultatima rečenoga velikog istraživanja dvaju fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i jednog instituta o hrvatskom društvu u koronakrizi – pa je u siječnju zabilježen podatak da čak 73 posto žitelja smatra da HDZ-Plenkovićeva vlada vodi zemlju u pogrešnom smjeru. Dvadeset posto ih drži suprotno, a sedam posto ljudi ne zna. U strukturi, optimisti su gotovo isključivo samo birači/članovi HDZ-a, što je tragična činjenica o kojoj vladajući uopće ne vode računa. Tim više, jer porast pesimizma stanjem u državi i vlastitim životom nije od jučer, traje mjesecima, i godinama. Premijer Plenković je drugi mandat u Banskim dvorima, a više od pet godina za državnim kormilom dovoljno je vremena za provesti makar najnužnije tzv. strukturne reforme i poboljšati život građanima umjesto stalnih, šupljih obećanja. Ludima radovanja? Tih 73 posto pesimizma u siječnju 2022. je drugi najgori rezultat u godini dana. Za razliku od premijera Plenkovića, najnegativnijeg političara u RH s potporom 37 posto birača, predsjednik RH Zoran Milanović je i dalje najpopularniji, pozitivan dojam o njemu ima 52 posto birača.

„HDZ je jaka i velika stranka, ali, čini mi se, usamljena“, komentirao je Mislav Bago. „Ne vide koalicijske partnere ili stranku koja bi nakon sljedećih izbora išla u koaliciju s Plenkovićem, jer ih je sve izvrijeđao. Što se tiče nezadovoljstva građana radom vlade, to ih treba brinuti. Starija je populacija uglavnom uz vladu. Umirovljenicima penzije stižu, sve je pod kontrolom. Građane najviše zanima životni standard. Svaki dan idete u dućan i gledate što se događa. Negativno mišljenje građana o premijeru nikoga ne treba čuditi.“

U godišnjem izvješću Transparency Internationala o indeksu korupcije u 180 zemalja svijeta, RH je s 47/100 bodova zauzeo 63. mjesto, među najgorima u EU. Iza tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene su samo tri još korumpiranije zemlje u Uniji: Bugarska, Mađarska i Rumunjska.  Time nitko u Bijednoj Našoj ne može biti zadovoljan, a premijer Plenković nije se udostojio odgovoriti sugrađanima zašto već treću godinu drži zemlju na toj lošoj poziciji, a tzv. nulta stopa tolerancije na korupciju mu ne silazi s usana. U međuvremenu, njegovi ministri/ce i istaknuti stranački likovi završavaju u istražnom pritvoru, sjedaju čak na europsku optuženičku klupu (Gabrijela Žalac, etc.) i naveliko sramote i svoju zemlju i HDZ.

Hrvatska je, navodi se u izvješću Transparency Internationala, najviše bodova (51/100) imala 2015. godine za SDP-ove koalicijske vladavine premijera Zorana Milanovića, a s HDZ-ovim potom Tihomirom Oreškovićem i Andrejem Plenkovićem je korupcija opet u zamahu. Pa se, je li, RH u regiji odsklizao bliže korumpiranoj Crnoj Gori (46/100) no Sloveniji (57/100 bodova; 0 bodova na ljestvici znači visoku korupciju, a 100 iznimno nisku), odnosno na globalnoj se razini našla u društvu Grčke s par bodova više te Kube i Kine s bod ili dva manje. RH zaostaje i 19 bodova iza prosjeka u Uniji, pa… I to je slika i prilika, lice i naličje razloga nezadovoljstva većine građana svojim životom u ovoj trokirajućoj tzv. državi. „Korupcija nema ideološki predznak“, tvrdi predsjednica Transparency Internationala Hrvatska Davorka Budimir. „Ona nije ni lijeva niti desna. Najodgovorniji je svaki pojedinac na poziciji političkog odlučivanja, i u vlasti i u oporbi. Oni na vlasti jer uništavaju integritet institucija, a u oporbi jer nisu spremni za stvarne promjene koje se u ovom društvu moraju dogoditi već danas. Sutra je prekasno.“

Vremenski sat

Bit će da je Davorka Budimir takvim stajalištem ipak malo pomilovala premijera, njegovu vladu, ali i svu bulumentu oporbenih političara, čija riječ nije uvijek ni pravodobna niti pogađa suštinu problema. Bez obzira na to što je vladajući HDZ redovito zanemaruje i redom odbija svaku inicijativu za poboljšanje stanja u državi. Promjene što ih spominje šefica hrvatske filijale Transparency Internationala Budimir – riječ je o progonu korupcije bez zadrške/ostatka (bez obzira o komu se radi!) te o nužnim tzv. strukturnim reformama – bile bi učinkovite da su provedene jučer jer je i danas već kasno, a sutra više nemaju nikakvog smisla. Zemlja je u razvojnom, društvenom i moralnom slobodnom padu, kotrlja se strminom bez vidljive nade da ju itko od vidljivijih političara s vlasti i iz oporbe može spasiti od pada u ambis. „Stagniranje na ljestvici rezultat je nedovoljnog jačanja preventivnih tijela u borbi protiv korupcije te dugotrajnih sudskih procesa koji kompromitiraju stvarnu borbu protiv korupcije“, drži Budimir.

A to jest najbolja potvrda činjenice da su promjene itekako zakasnile, da nezadovoljstvo građana društvenim položajem i životnim standardom svojih obitelji opasno klizi prema ozbiljnoj destabilizaciji zemlje, tako da ne treba isključiti nemire širih razmjera. Rezultati rečenih istraživanja vrlo su zabrinjavajući. Koronakriza, koja je već odavno izmaknula kontroli vladajućih i sasvim je neizvjesno kakvim će sve posljedicama pogoditi Bijednu Našu na kraći, srednji i duži rok, možda je sada najvidljivija korda što gori prema eksploziji. Broj umrlih od zaraze koronom vrlo će skoro dosegnuti broj od 15.000, što je zastrašujuća smrtnost, veća no u Domovinskom ratu u RH, a prosvjedi i neredi iz svijeta jamačno će se istom razbijačkom silinom preliti i na balkanski kiflić, pa…

Vremenski sat opasne ekonomske, društvene i moralne krize neumitno otkucava, dijelom uvjetovano i intenziviranjem globalne nestabilnosti u svijetu, pa jedna mala, nesređena i neodgovorno vođena zemlja kao što je tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena (sic transit) gotovo da nema šanse dugo držati glavu iznad vode. Pogrešni su ljudi u pravo vrijeme na pogrešnim mjestima. I to je to. Šteta? Itekakva.

tacno