Blizu pola milijuna i preko zuba naoružanih izraelskih vojnika sa svom neviđeno ubilačkom ratnom tehnikom s kopna, mora i iz zraka u samo je mjesec dana, naočigled cijelog svijeta, pretvorio palestinski Pojas Gaze u masovnu grobnicu.
Pod beskrajnim ruševinama i spaljenom zemljom. Ničim opravdana, genocidna je izraelska agresija u samo mjesec dana zvjerski poubijala 11.000 nedužnih palestinskih civila, među kojima više od 4500 djece u dobi do 12 godina (svakih 10 minuta gine jedno dijete!), ali i rastjerala u progonstvo 1,5 milijuna nedužnih ljudi radi etničkog čišćenja cca 2,5 milijuna Palestinaca s najnapućenijeg komadića Kugle, površine Zagreba sa širom periferijom. „Kolektivno krivih“, sic transit, za Hamasov gnjusan pokolj oko 1200 židova u Izraelu i uhićenje navodno 240 talaca, odvedenih u Gazu. Naredbodavac toga besprimjernog u novije vrijeme ratnog i zločina protiv čovječnosti, premijer vjersko-konzervativne vlade Benjamin Netanyahu, sada trbuhozbori licemjerni naputak svoga glavnog mecene zločina Josepha Robinette „Joe“ Bidena, Jr. o tomu da „Izrael ne želi osvojiti, okupirati ili vladati Gazom nakon rata protiv Hamasa, ali će u palestinsku enklavu morati ući uvjerljive snage radi sprečavanja vojne prijetnje“. Nije šija, nego vrat!?
Trenutno vladajući SAD izravno je i neposredno kriv za sve dosadašnje i buduće smrti u tom ratu, razaranja, genocidno etničko čišćenje i to što Židovi i u SAD-u i bilo gdje na svijetu još dugo neće slobodno i na miru živjeti u svojim domovimaNakon mjesec dana „rata protiv Hamasa“ (sic transit), kojega će ojačati, a ne pobijediti, Izrael je u Pojasu Gaze uglavnom postigao planirano. Je li, katonski (Ceterum censeo Chartaginem esse delendam) rečeno, nije ostavio ni kamen na kamenu tako da se u tu grobnicu pod himalajama betona, armature, uništene komunalne infrastrukture i obiteljske imovine, ali i svakojake zaraze više ne mogu vratiti ni štakori, kamoli ljudi. Nakon što uskoro zašuti izraelsko oružje – pod pritiskom već temeljito zgrožene mirotvorne javnosti i u samom Izraelu (gdje Netanyahu leti s vlasti i zbog prijeratnih političkih grijeha), i u SAD-u te u EU i UN-uniji – „humanitarno“ posipanja pepelom Bidenove administracije i proameričkog Zapada neće nikoga uvjeriti u globalno dobre namjere prethodno agresivnim filipikama o tomu da „Izrael ima pravo na samoobranu od Hamasovog terorizma“. To nikada nitko nije ni osporio, osim možda Irana i Turske, ali nitko s makar dva zrna soli u glavi – među koje ne računamo 14 državnih politika koje su u Općoj skupštini UN-a glasale protiv humanitarne rezolucije za Gazu, odnosno 45 licemjerno suzdržanih – ne daje nikakvo pravo Izraelu na genocid, holokaustno tzv. konačno rješenje etničkim čišćenjem svih 2,5 milijuna Palestinaca sa svoga pradjedovskog tla.
„Stanite!“ – labuđi je pjev iz intervjua BBC-u francuskog predsjednika Emmanuela Macrona prema Izraelu nakon pariške vrlo zakašnjele, neiskrene i jalove tzv. humanitarne konferencije u Parizu na kojoj je okupio i diplomatsko EU društvo imuno na ničim opravdano stradanje, npr. čelnicu Europske komisije Ursulu Röschen/Ružicu von der Leyen koja se osramotila čestitkom Tel Avivu/Jeruzalemu 75-obljetnice „cvijeta u pustinji“ (sic transit, gadni apartheid, pa cvijet!?). „Pod vašim bombama ginu malena djeca, žene i starci! Nema nikakvog opravdanja i nikakve legitimnosti za to. Reagiranje u borbi s terorizmom mora biti u skladu s međunarodnim pravilima ratovanja (sic transit, koje Francuska nikad i nigdje nije poštovala, pa ni danas u Africi i šire, op. a.) i međunarodnoga humanitarnog prava, jer je to demokratska zemlja (neka si Macron nosi kući izraelsku „demokraciju“, ili uzme u ruke bilo koji ozbiljniji udžbenik iz kojega i francuski osnovci uče o uistinu demokratskom društvu, op. a.). Zabrinut sam za to da bi sveopće bombardiranje Gaze moglo potaknuti želju za osvetom u regiji (Francuska itekako ima bogata iskustva s tom vrstom osvete, pa je dobar strah tko ga ima, op. a.). Nema drugog rješenja, osim humanitarne stanke u prvom redu, a zatim primirja koje će omogućiti zaštitu svih civila koji nemaju nikakve veze s teroristima. Ne možemo reći da se protiv terorizma borimo ubijanjem nedužnih.“
Više od 500 ljudi koji su radili u Bidenovoj predsjedničkoj kampanji 2020. godine otvorenim ga je pismom pozvalo da „podrži prekid vatre“, a grupa zaposlenika u američkom Kongresu u tom je smislu održala prosvjedno bdijenje na Capitol HilluTo bi kazali prvi hrvatski susjedi s lijeve obale Dunava: kasno stiže Marko na Kosovo! Prvo, gospodari rata u vrhu Netanyahuove vlasti izravno su poručili kako sve Palestince u Pojasu Gaze, gdje je Hamas pobijedio na izborima, drže hamasovcima, neprijateljima i kolektivno krivima za pokolj 7. listopada 2023. u Izraelu, pa… Amichay Eliyahu, „privremeno suspendirani“ (!?) ministar baštine, čak im je zaprijetio A-bombom. Čije posjedovanje službeni Izrael ne priznaje. Drugo, poziv na zaštitu civila, humanitarnu stanku, primirje i ine lijepozvučne postupke tzv. međunarodne zajednice zapravo je licemjeran Macronov diskurs, jer na novinarsko pitanje o tome čini li Izrael ratne zločine odgovara: „Nisam sudac, ja sam francuski predsjednik“. Sic transit. Predsjednik Macron, je li, nije hrvatski predsjednik Zoran Milanović, pa mu nije palo na um već prvog dana genocidnog masakra palestinskih civila u Pojasu Gaze reći: „Izrael je izgubio moje simpatije već u roku 15 minuta!“
I nije mu palo na um već prije mjesec dana glasno podviknuti ratnim proizraelskim stršljenima u Uniji: „Protiv terorizma se ne bori ubijanjem nedužnih civila!“ te krvožednom Netanyahuu: „Stanite! Pod izraelskim bombama ginu malena djeca, žene i starci!“ ili pak Joe Bidenu: „Stani na loptu! Ne šalji Izraelu milijarde za etničko čišćenje! Zauzdaj Netanyahua!“ Ne. Čekao je mjesec dana da židovski ekstremisti – kažu: „Pamtit će se to naraštajima!“ – holokaustnim tzv. konačnim rješenjem (samo bez ciklona B, sic transit) pobiju 11.000 palestinskih civila s više od 4500 djece u dobi do 12 godina i divljački nastave ubijanja, razaranja, progone i time ne samo pothranjivanje globalnog antisemitizma nego i terorističku osvetu zbog koje već primjetno drhte zapadna Europa i ini proamerički Zapad. Suspendiran je Schengen, migrantska kriza jača i kritično izmiče kontroli, raste međudržavno nepovjerenje, ukrajinski ratni pat više nije ni prva politička, kamoli medijska tema…
Neki analitičari već otkrivaju toplu vodu tvrdnjama da će „Zapad tjerati Izrael da čim prije završi operaciju u Pojasu Gaze, jer svi, čak i Iran, žele izbjeći scenarij iz 1973. godine“ (tzv. Yomkippurski rat). „Kada je Izrael bio uhvaćen na spavanju“, piše Željko Trkanjec u Jutarnjem listu, „ali i ekonomski, jer je tada uslijedio naftni šok zbog embarga državama koje su podržavale Izrael. Rat bi mogao utjecati na europsku ekonomiju smanjenjem trgovine s regijom, strožim financijskim uvjetima, višim cijenama energije i nižim povjerenjem potrošača, objavio je globalni financijski behemot Goldman Sachs 7. studenoga.“ Globalni proamerički Zapad je globalno zatajio u sprečavanju izraelskoga genocida u Pojasu Gaze – neprihvatljivoga zbog nesrazmjernosti tzv. samoobrambenog odgovora – kao što je Izrael obavještajno totalno zatajio kad mu se moglo dogoditi to da ga Hamasovi teroristi 7. listopada uhvate na spavanju i počine tako strašan zločin.
Na prekid vatre se zborno poziva i s mnogobrojnih propalestinskih prosvjeda diljem SAD-a, Europe i ostatka svijeta, ali… Biden i jastrebovi iz njegova suradničkog kruga i vojne industrije ostaju – srca kamenogaI budući da je rat već prvog tjedna ulaska izraelske vojske u palestinsku enklavu prevršio svaku mjeru, da su prekršena temeljna međunarodno definirana pravila ratovanja i elementaran humanitarni kodeks, a civilna stradanja razgnjevila sav mirotvoran svijet (vidi glasanje u UN-u, burne prosvjede u metropolama na svim kontinentima, prekide diplomatskih odnosa s Izraelom, itsl.), dva su ključna pitanja na koja svijet traži brzi odgovor. Prvo, tko je pozvan i kako iznaći globalno prihvatljivu izlaznu strategiju za izraelsko-palestinski rat, ali i trajniji mir na Bliskom istoku te, drugo, što će biti s Pojasom Gaze ne samo prvog dana nakon rata nego i ubuduće? Doduše, znâ se kako će Gaza izgledati prvog dana nakon rata – još strašnije i razorenije no sada za sudnjeg dana – ali za godinu, dvije, tri… kasnije? Je li Izrael pozvan odlučiti o tomu? Palestinci, ako, i koji kad politički nisu svi isti? Dapače. SAD s proameričkim Zapadom? UN/EU? Arapski susjedi? Netko ini? Svi zajedno? Tko, kako i zašto? Stvar nije jednostavna, jer se još nitko od globalna autoriteta – ako takav uopće postoji? – nije našao prisiliti Netanyahua makar samo na prekid vatre.
Više no stomilijunsko more arapskog svijeta oko židovskoga državnog, je li, otočića – da se i ne govori o znatno širem i dubljem islamskom oceanu – pasivno gleda masovno ubijanje, sakaćenje i etničko čišćenje vjerske braće na Bliskom istoku. To je više od sramote, a puno, puno manje od elementarna osjećaja za učinkovito stati na tzv. pravu stranu povijesti. A to je samostalna, međunarodno priznata palestinska država koja će pak priznati Izraelu pravo na postojanje, židovsko pravo na siguran i miran život u svojoj zemlji, a Izrael će, recipročno, priznati ne samo isto pravo palestinskoj državi već i sva ljudska/građanska prava arapskoj manjini u svojim granicama te ukunuti apartheid. Bez toga nema niti će ikad biti mira na Bliskom istoku, gdje tempirana bomba netrpeljivosti otkucava već desetljećima. I samo je pitanje vremena kada će sve otići dovraga.
Osuđujemo to s čime se suočava Pojas Gaze u vojnom napadu, ubijanje civila, kršenje međunarodnog prava od strane izraelskih okupacijskih vlasti“, na margini je saudijsko-afričkog summita u Rijadu voajerski neprobavljivo poručio saudijski prijestolonaseljenik Mohammed bin Salman, lider na čijim se rukama još nije osušila krv ne samo kolumnista Washington Posta Jamala Khashoggija. „Ističemo potrebu da se zaustavi ovaj rat i prisilno raseljavanje Palestinaca.“ Međunarodni eho tog apela, zapravo prepričane poruke iz zaključne deklaracije rečena summita, nije više no pišanje uz vjetar. Baš kao i zahtjev 1000 dužnosnika američke Agencije za međunarodni razvoj (USAID) u otvorenom pismu Bidenu: „Tražimo trenutni prekid vatre u ratu Izraela i Hamasa. Uznemireni smo i demoralizirani zbog brojnih kršenja međunarodnog zakona kojem je cilj zaštita civila, zdravstvenog i medijskog osoblja, kao i škola, bolnica i bogomolja. Vjerujemo da se daljnji katastrofalni gubici ljudskih života mogu izbjeći samo ako američka vlada pozove na trenutni prekid vatre u Gazi“. Na prekid vatre se zborno poziva i s mnogobrojnih propalestinskih prosvjeda diljem SAD-a, Europe i ostatka svijeta, ali… Biden i jastrebovi iz njegova suradničkog kruga i vojne industrije ostaju – srca kamenoga.
Ne trzaju ni glede&unatoč toga što je direktor kongresnih i javnih poslova u birou State Departmenta Josh Paul, koji se bavio prometom oružja te sigurnosnom pooći stranim vladama, neki dan podnio neopozivu ostavku u znak prosvjeda protiv Bidenove loše politike „zelenog svjetla izraelskoj odmazdi bez obzira na civilnu cijenu“. Nakon 7. listopada 2023., dio se visokih američkih dužnosnika – „duboko frustriranih“, tvrde – bio otvoreno usprotivio tomu što je trenutna državna administracija „ostavila Izraelu otvorene ruke za način na koji provodi vojnu ofenzivu u Pojasu Gaze“. Više od 500 ljudi koji su radili u Bidenovoj predsjedničkoj kampanji 2020. godine otvorenim ga je pismom pozvalo da „podrži prekid vatre“, a grupa zaposlenika u američkom Kongresu u tom je smislu održala prosvjedno bdijenje na Capitol Hillu u Washingtonu. Iako je u samo mjesec dana te bjesomučne agresije na 2,5 milijuna palestinskih civila pobijeno više od 11.000 nedužnih Arapa s više od 4500 djece u dobi do 12 godina i što svakih 10 minuta gine novo dijete, Joe Biden je besprizorno odbio sve pozive arapskih, palestinskih i inih mirotvornih čelnika u svijetu da zatraži od Izraela bezuvjetni prekid vatre, ubijanja i etničkog čišćenja Pojasa Gaze. U toj je strahoti već ubijeno i više od 100 zaposlenika UN-ove agencije za palestinske izbjeglice (UNRWA), deseci liječnika, novinara…
U tim okolnostima upravo kretenski neuko, nemoralno i bezosjećajno, dozlaboga licemjerno i bljutavo zvuči „potpora“ američkoga državnog tajnika Antonyja Johna Blinkena izraelskom „pristanku na humanitarne stanke“, sic transit: „Mislim da je postignut napredak, ali još treba puno učiniti kako bi se zaštitilo civile i dopremilo humanitarnu pomoć. SAD radi na konkretnim planovima da se to ostvari“. Trenutno vladajući SAD – u koji ne spada čak ni velik dio administracije, kamoli građana – izravno je i neposredno kriv za sve dosadašnje i buduće smrti u tom ratu, razaranja, genocidno etničko čišćenje i to što Židovi i u SAD-u i bilo gdje na svijetu još dugo neće slobodno i na miru živjeti u svojim domovima. Je li, zbog rastućega otvorenog antisemitizma, pa i terorističke prijetnje osvetom fanatičnih islamista, Hamasa, Hezbolaha, ISIL-ovaca, injsl. esktremista. To pak što je i Blinkenu došlo iz debelog mesa u glavu, pa pametuje za posjeta Indiji da „pravedan i trajan mir nisu mogući bez rješenja s dvije države, izraelskom i palestinskom“, nije uzeti ozbiljno dok SAD ništa ne čini glede&unatoč niti pritišće Izrael na to rješenje. A itekako može, je li, da ozbiljno misli i želi.
Svoje pak viđenje rješenja za Pojas Gaze nakon što uskoro – jer ne ide drukčije! – stane i zašuti izraelski invazijski vojni stroj nudi Mahmoud Abbas (Abu Mazen), čelnik Palestinske samouprave (PNA) na Zapadnoj obali rijeke Jordana, vodeći političar Al Fataha i predsjedavajući Plestinske oslobodilačke organizacije (PLO). Abbas, čiji je Al Fatah bio izgubio izbore u Pojasu Gaze od Hamasa, držao se kilavo i nikako u odnosu na teška stradanja svojih sunarodnjaka u prošlih mjesec dana, držeći kako je dovoljno tu i tamo gdjekojom izjavom osuditi izraelsku agresiju, a sada se, vidi vraga, pojavljuje s „rješenjem“ za „uskrsnuće“ palestinske grobnice u kojoj pod izraelskim vojnim sudnjim danom neće preživjeti ni štakori. „Nakon rata između Hamasa i Izraela“, prenosi DPA palestinsku novinsku agenciju WAFA-u, „Palestinska samouprava je spremna preuzeti vlast nad Pojasom Gaze u sklopu rješenja s dvije države. Snosit ćemo punu odgovornost u sklopu sveobuhvatnoga političkog rješenja.“ To bi rješenje neovisne palestinske države imalo, je li, uključiti Pojas Gaze, Zapadnu obalu i istočni Jeruzalem.
Trenutna izraelska vjersko-konzervativna vlada to odbacuje kao rješenje palestinsko-izraelskog sukoba, a nije tajna da utjecajan dio ekstremno tzv. desnih ministara i njihovih stranaka zagovara tzv. veliki Izrael, i to bespogovornom aneksijom i Zapadne obale i Pojasa Gaze. O istočnom Jeruzalemu da se i ne govori. U toj opciji, malo koga u izraelskoj tzv. mainstream politici uistinu zanima 2007. godina kada je Hamas preuzeo kontrolu nad Pojasom Gaze, izbacivši Abbasov Al Fatah iz igre. Fatah je ostao na Zapadnoj obali. Sada se iznova miješaju karte i naravno da se neće dijeliti bez Izraela za zelenim stolom, a u toj novoj rundi važan će adut biti stanje/posljedice u poslijeratnom Pojasu Gaze. Tim više, jer će se pokazati da židovski vojni stroj jest uništio ključnu Hamasovu vojnu i inu infrastrukturu, pobio u borbama i nešto njegovih militanata, ali nije ga jednom zauvijek zbrisao sa scene budući da su to spriječili njegovi jataci, izraelski „krvni neprijatelji“ u inozemstvu i susjednim zemljama. Hamasov politički i vojni establishment ionako je djelovao izvan Pojasa Gaze, izvan domašaja izraelskih raketa, dronova, tenkova, ratnih brodova, pješadije…
I što u tom slučaju nakon što izraelska vojska pobije i posljednje štakore u Hamasovim tunelima, a ipak nije ostvarila navodno glavni cilj: „Nećemo stati dok potpuno ne uništimo Hamas“? Dobar dio Palestinaca u objema enklavama želi da Mahmoud Abbas odstupi sa svih svojih pozicija vođe, osobito od ambicije da vlada i Gazom, a Iran pak predlaže uzeti u obzir međunarodne dokumente iz 1947. godine o dvije države te organizirati demokratske izbore na kojima će ravnopravno sudjelovati svi žitelji na spornom području bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. SAD, je li, ne krije da želi i Palestinsku upravu za pregovaračkim stolom o Pojasu Gaze nakon rata, što je pak neprihvatljivo palestinskoj političkoj struji koja ne želi budućnost ni enklave niti nekog državnog entiteta kojemu će Izrael skrojiti vlast. Recimo, oslanjajući se na argument „ratne pobjede“ i „uništenja terorističkog Hamasa“. Ako Benjamin Netanyahu uistinu misli kako je rekao, pritisnut globalnom osudom zbog ratnih i zločina protiv čovječnosti nad Palestincima – naime, „Izrael ne želi osvojiti, okupirati ili vladati Gazom“ – cijela se priča dodatno usložnjava.
Izraelu, s pravom ili ne, ne pada na pamet, ostane li Netanyahuova vlast do tada na tronu ili ne, pristati na bilo koje rješenje – ni najdemokratskije, kakvim naoko izgleda iranski prijedlog – što bi isključilo već komuniciranu nakanu dugoročne kontrole teritorija nastanjenih Palestincima: „U Gazu moraju ući uvjerljive snage radi sprečavanje vojne prijetnje“. A, dok god Palestinci ne budu imali svoju samostalnu i neovisnu državu, postojat će takve prijetnje. Kada jednom – a bez toga nema budućnosti na Bliskom istoku – Palestinci budu imali svoju međunarodno priznatu državu, protiv koje ni Izrael neće imati ništa, teroristička prijetnja židovskom narodu i u Izraelu i bilo gdje u svijetu više neće imati nikakvog smisla. Mir i siguran suživot isključuju terorizam, ekstremizam, agresiju, nečovještvo, rat…
