Foto: Denis Jerković / Hanza Media
Hrvatska bi trebala znati da je preuzimanjem branitelja HVO-a na proračun RH preuzela i logore u Dretelju i na Heliodromu, kao i sva nedjela koja su tu počinjena. Hrvatski branitelji ne bi smjeli biti dvolični i licemjerni, te ako im je s pravom isplaćena naknada za dane provedene u logoru Morinj u Crnoj Gori, tada bi se oni sami prvi trebali založiti da se na isti način postupi prema logorašima zatočenicima logora Herceg-Bosne, a hrvatski političari bi ih u tome trebali podržati.
Stalno isticanje i podilaženje političara braniteljima da je Hrvatska nastala u Domovinskom ratu, da su branitelji njeni utemeljitelji, dakle osnivači, te da je sve počelo devedesetih kao da prije toga ničeg nije bilo, uvjerila je dio braniteljske populacije u stvoriteljstvo Hrvatske isključivo njihovom umješnošću ratovanja, te oni stoga Hrvatsku doživljavaju fundiranim posjedom na kojem, pa ima li išta normalnije, njeni osnivači imaju viša, veća i priveligirana vlasnička prava.
Taj osjećaj su im priskrbili pripadnici jedne političke opcije, one najutjecajnije, ne u želji da im odaju zaslužene medalje časti za ostvareno, već u nakani da sebe predstave njihovim „ pokroviteljima“ kako bi pokupili njihove izborne glasove, jer oni drugi, a to se uvijek ističe kada dođe trenutak odluke, oni drugi Hrvatsku nisu ni željeli.
Sve to vješto koristi uski krug braniteljske populacije, onaj najglasniji i najagresivniji, a riječ je o gotovo uvijek istim pojedincima, koji nastalu situaciju pretvaraju u ostvarenje konkretnih osobnih koristi. Tako su predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i premijer Andrej Plenković postali zatočenici vlastitih podilazećih stavova plasiranih u svrhu osvajanja pola milijunskih braniteljskih glasova, a ne postupajući u cilju ostvarenja državnih interesa. Takav pristup je poguban s više aspekata, a ponajviše stoga jer sami branitelji i njihovi politički pokrovitelji opasno dijele Hrvatsku na one koji su je željeli, koji su za nju bili spremni dati i ono najvrednije što imaju, te na one kojima se Hrvatska, kako kažu – dogodila, te se stalno licitira koliko je u Hrvatskoj onih koji Hrvatsku ne vole, ili čak mrze, je li to 15 ili 30 posto njenih građana. To će odrediti, naravno, oni koji su Hrvatsku stvorili i time dobili pravo, kako oni rasuđuju, da to utvrđuju i određuju.
Hrvatska je time pretvorena u najobičniju stvar, gotovo igračku u rukama njenih „osnivača stvoritelja“, u zasluge, budžet i PDV, ispražnjena od bilo kakvog sadržaja stvaralaštva, kulture i obrazovanja. Iz takve klime u društvu, koja je još i uzburkana neodgovornim reakcijama predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića na presudu hercegovačkoj šestorki, izjavama koje su doprinijele raspirivanju mržnje stvarajući i šireći u zajednici atmosferu straha, neslobode i ugroženosti prema onima koji drugačije misle, upućuju se otvoreno i fizičke prijetnje novinarima i političarima, zaboravljajući da se u Haggu nije sudilo narodima, već onima koji su odgovorni za ratne zločine. Plasiraju se jednostrana tumačenja ratnih zbivanja i događaja, Deklaracija o Domovinskom ratu se proglašava svetim pismom, apsolutnom istinom, te bi svi i danas morali zastupati stavove koje je imala jedna većina jednog saziva Sabora, a premijer Plenković ističući da je „ovakav stav presude neprihvatljiv“ praktički se usprotivio presudi jednog Europskog Suda, te Guardian piše o njemu kao o prvom premijeru neke članice Europske unije koji brani ratnog zločinca. Naravno, nakon takvih kritika Plenković se, kao i brojni hrvatski političari prije njega posipa pepelom po glavi, te danas već ističe kako „Hrvatska prihvaća presudu Haškog Suda“.
Hrvatska politika iz dana u dan daje argumente za ovakovu presudu Hagga, a priključivanjem branitelja HVO-a na proračun Republike Hrvatske šalje se poruka da su oni bili u službi Zagreba, te je to i dokaz i priznanje same Hrvatske, a kako je njihove vojne zapovjednike postavljala Hrvatska, jasno je i čije su zapovijedi izvršavali. Tome naravno treba dodati i činjenicu da je Zagreb osiguravao plaće za vojnike HVO-a, a onoga tko ti daje pare, toga se i sluša.
No, Hrvatska bi trebala znati da je preuzimanjem branitelja HVO-a na proračun RH preuzela i logore u Dretelju i na Heliodromu, kao i sva nedjela koja su tu počinjena. Hrvatski branitelji ne bi smjeli biti dvolični i licemjerni, te ako im je s pravom isplaćena naknada za dane provedene u logoru Morinj u Crnoj Gori, tada bi se oni sami prvi trebali založiti da se na isti način postupi prema logorašima zatočenicima logora Herceg-Bosne, a hrvatski političari bi ih u tome trebali podržati.
Kada je vijećnik M. pločanske općinske Skupštine iznalazio način da se iz HVO-a u Hercegovini prebaci u pločansku Bojnu, uz obrazloženje da „ne želi ići u rat protiv muslimana, ići na njihova sela i područja“, prije nego je obavio sve radnje oko prelaska stigla je vijest da je izgubio svoj mladi život u okolici Vakufa. Za njegovu smrt i smrt tisuća onih koji su kao i on poginuli u „neželjenom“ ratu protiv Bošnjaka krivce treba tražiti apsolutno u politici koja ih je u taj sukob odvela i poslala, a ne u onima koji su kasnije surađivali s Haškim sudom i svjedočili, što je i bila njihova obveza po zakonima Republike Hrvatske. I zato predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, koja je svojom neodgovornom izjavom na presudu otvorila hajku na bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, koji je u dva navrata dobio povjerenje hrvatskih birača, nije u pravu i sama bi se trebala zapitati da li je problem u kompromitirajućim dokumentima-transkriptima ili je problem u onome tko ih je rasvijetlio i svjedočio poštivajući zakone?
Kada sve to znamo, tada nam je razumljiv i prihvatljiv podatak da je u Istri, Rijeci i Baćini kraj Ploča odaziv na mobilizaciju bio gotovo stopostotan, a u Hercegovini od 30 do 40 posto. Pored toga što postotak odaziva na mobilizaciju ruši predrasude o velikim i malim Hrvatima, pravim i nepravim, rušeći također i mitove o tome iz kojih krajeva dolaze „najveći“ Hrvati, ovi postotci odaziva na mobilizaciju su i odraz karaktera rata koji se vodio u Hrvatskoj i rata koji se vodio u BIH. Potvrđuje se da je Domovinski rat u Hrvatskoj bio čist i obrambeni, te stoga i toliki odaziv, a što je potvrđeno i u Haggu izostankom bilo koje presude, dok je rat u Hercegovini imao nečasnih ciljeva i elemenata, te stoga i manji odaziv za odlazak u takav rat, a što je također potvrdio i Haški Sud presudom hercegovačkoj šestorki.
Od predsjednice Republike Hrvatske se ne očekuje da svaljuje krivnju na svoje prethodnike i da ne sluša samo svoje savjetnike već da, barem ponekad, čuje i što kažu drugi umni i pametni ljudi kao profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu fra Ivo Marković:
„Hrvatska jest sudjelovala. Najbolje je prihvatiti presudu i pokajati se. Napravili smo zlo“.
tacno
Hrvatska bi trebala znati da je preuzimanjem branitelja HVO-a na proračun RH preuzela i logore u Dretelju i na Heliodromu, kao i sva nedjela koja su tu počinjena. Hrvatski branitelji ne bi smjeli biti dvolični i licemjerni, te ako im je s pravom isplaćena naknada za dane provedene u logoru Morinj u Crnoj Gori, tada bi se oni sami prvi trebali založiti da se na isti način postupi prema logorašima zatočenicima logora Herceg-Bosne, a hrvatski političari bi ih u tome trebali podržati.
Stalno isticanje i podilaženje političara braniteljima da je Hrvatska nastala u Domovinskom ratu, da su branitelji njeni utemeljitelji, dakle osnivači, te da je sve počelo devedesetih kao da prije toga ničeg nije bilo, uvjerila je dio braniteljske populacije u stvoriteljstvo Hrvatske isključivo njihovom umješnošću ratovanja, te oni stoga Hrvatsku doživljavaju fundiranim posjedom na kojem, pa ima li išta normalnije, njeni osnivači imaju viša, veća i priveligirana vlasnička prava.
Taj osjećaj su im priskrbili pripadnici jedne političke opcije, one najutjecajnije, ne u želji da im odaju zaslužene medalje časti za ostvareno, već u nakani da sebe predstave njihovim „ pokroviteljima“ kako bi pokupili njihove izborne glasove, jer oni drugi, a to se uvijek ističe kada dođe trenutak odluke, oni drugi Hrvatsku nisu ni željeli.
Sve to vješto koristi uski krug braniteljske populacije, onaj najglasniji i najagresivniji, a riječ je o gotovo uvijek istim pojedincima, koji nastalu situaciju pretvaraju u ostvarenje konkretnih osobnih koristi. Tako su predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i premijer Andrej Plenković postali zatočenici vlastitih podilazećih stavova plasiranih u svrhu osvajanja pola milijunskih braniteljskih glasova, a ne postupajući u cilju ostvarenja državnih interesa. Takav pristup je poguban s više aspekata, a ponajviše stoga jer sami branitelji i njihovi politički pokrovitelji opasno dijele Hrvatsku na one koji su je željeli, koji su za nju bili spremni dati i ono najvrednije što imaju, te na one kojima se Hrvatska, kako kažu – dogodila, te se stalno licitira koliko je u Hrvatskoj onih koji Hrvatsku ne vole, ili čak mrze, je li to 15 ili 30 posto njenih građana. To će odrediti, naravno, oni koji su Hrvatsku stvorili i time dobili pravo, kako oni rasuđuju, da to utvrđuju i određuju.
Hrvatska je time pretvorena u najobičniju stvar, gotovo igračku u rukama njenih „osnivača stvoritelja“, u zasluge, budžet i PDV, ispražnjena od bilo kakvog sadržaja stvaralaštva, kulture i obrazovanja. Iz takve klime u društvu, koja je još i uzburkana neodgovornim reakcijama predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića na presudu hercegovačkoj šestorki, izjavama koje su doprinijele raspirivanju mržnje stvarajući i šireći u zajednici atmosferu straha, neslobode i ugroženosti prema onima koji drugačije misle, upućuju se otvoreno i fizičke prijetnje novinarima i političarima, zaboravljajući da se u Haggu nije sudilo narodima, već onima koji su odgovorni za ratne zločine. Plasiraju se jednostrana tumačenja ratnih zbivanja i događaja, Deklaracija o Domovinskom ratu se proglašava svetim pismom, apsolutnom istinom, te bi svi i danas morali zastupati stavove koje je imala jedna većina jednog saziva Sabora, a premijer Plenković ističući da je „ovakav stav presude neprihvatljiv“ praktički se usprotivio presudi jednog Europskog Suda, te Guardian piše o njemu kao o prvom premijeru neke članice Europske unije koji brani ratnog zločinca. Naravno, nakon takvih kritika Plenković se, kao i brojni hrvatski političari prije njega posipa pepelom po glavi, te danas već ističe kako „Hrvatska prihvaća presudu Haškog Suda“.
Hrvatska politika iz dana u dan daje argumente za ovakovu presudu Hagga, a priključivanjem branitelja HVO-a na proračun Republike Hrvatske šalje se poruka da su oni bili u službi Zagreba, te je to i dokaz i priznanje same Hrvatske, a kako je njihove vojne zapovjednike postavljala Hrvatska, jasno je i čije su zapovijedi izvršavali. Tome naravno treba dodati i činjenicu da je Zagreb osiguravao plaće za vojnike HVO-a, a onoga tko ti daje pare, toga se i sluša.
No, Hrvatska bi trebala znati da je preuzimanjem branitelja HVO-a na proračun RH preuzela i logore u Dretelju i na Heliodromu, kao i sva nedjela koja su tu počinjena. Hrvatski branitelji ne bi smjeli biti dvolični i licemjerni, te ako im je s pravom isplaćena naknada za dane provedene u logoru Morinj u Crnoj Gori, tada bi se oni sami prvi trebali založiti da se na isti način postupi prema logorašima zatočenicima logora Herceg-Bosne, a hrvatski političari bi ih u tome trebali podržati.
Kada je vijećnik M. pločanske općinske Skupštine iznalazio način da se iz HVO-a u Hercegovini prebaci u pločansku Bojnu, uz obrazloženje da „ne želi ići u rat protiv muslimana, ići na njihova sela i područja“, prije nego je obavio sve radnje oko prelaska stigla je vijest da je izgubio svoj mladi život u okolici Vakufa. Za njegovu smrt i smrt tisuća onih koji su kao i on poginuli u „neželjenom“ ratu protiv Bošnjaka krivce treba tražiti apsolutno u politici koja ih je u taj sukob odvela i poslala, a ne u onima koji su kasnije surađivali s Haškim sudom i svjedočili, što je i bila njihova obveza po zakonima Republike Hrvatske. I zato predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, koja je svojom neodgovornom izjavom na presudu otvorila hajku na bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, koji je u dva navrata dobio povjerenje hrvatskih birača, nije u pravu i sama bi se trebala zapitati da li je problem u kompromitirajućim dokumentima-transkriptima ili je problem u onome tko ih je rasvijetlio i svjedočio poštivajući zakone?
Kada sve to znamo, tada nam je razumljiv i prihvatljiv podatak da je u Istri, Rijeci i Baćini kraj Ploča odaziv na mobilizaciju bio gotovo stopostotan, a u Hercegovini od 30 do 40 posto. Pored toga što postotak odaziva na mobilizaciju ruši predrasude o velikim i malim Hrvatima, pravim i nepravim, rušeći također i mitove o tome iz kojih krajeva dolaze „najveći“ Hrvati, ovi postotci odaziva na mobilizaciju su i odraz karaktera rata koji se vodio u Hrvatskoj i rata koji se vodio u BIH. Potvrđuje se da je Domovinski rat u Hrvatskoj bio čist i obrambeni, te stoga i toliki odaziv, a što je potvrđeno i u Haggu izostankom bilo koje presude, dok je rat u Hercegovini imao nečasnih ciljeva i elemenata, te stoga i manji odaziv za odlazak u takav rat, a što je također potvrdio i Haški Sud presudom hercegovačkoj šestorki.
Od predsjednice Republike Hrvatske se ne očekuje da svaljuje krivnju na svoje prethodnike i da ne sluša samo svoje savjetnike već da, barem ponekad, čuje i što kažu drugi umni i pametni ljudi kao profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu fra Ivo Marković:
„Hrvatska jest sudjelovala. Najbolje je prihvatiti presudu i pokajati se. Napravili smo zlo“.
tacno
