Kombinacija proračunskog stezanja remena s antidemokratskim tendencijama je već puno puta viđena na europskom nebu, i to baš svaki puta s negativnim posljedicama. Plodove nekog budućeg rasta BDP-a Hrvatske neće svi moći ubrati, a neće nas se puno niti pitati.
Ako prihvatimo notornu činjenicu da u centrima moći politika fiskalne štednje još uvijek ima prevagu te da je hrvatski javni dug od skoro 90 posto bruto domaćeg proizvoda upola viši od maksimalne razine na kojoj bi trebao biti, onda nimalo ne čudi fakt da potreba njegovog smanjenja figurira visoko na listi prioriteta novog predsjednika Vlade. A onda znamo i da se onaj tko sada zaista upravlja Hrvatskom ne zove niti Tihomir, niti Božo, pa čak nitiTomislav – već da se radi o “automatskom pilotu” fiskalne konsolidacije kao okviru nametnutom “izvana”.
Antidemokratsko pak usmjerenje nove Vlade također nije ništa novo, već predstavlja dio političkog trenda kakvog, u sasvim radikalnoj formi, vidimo u Mađarskoj i Poljskoj. U Vladu su upale dvije osobe s, kako s pravom upozorava Platforma 112, antidemokratskim stavovima – Zlatko Hasanbegović i Mijo Crnoja. Uz nabacivanje konzervativnim vrijednostima, negiranje antifašizma na kojemu se temelji Republika Hrvatska, koketiranje s crkvom te pozivanje na “registar izdajnika” predstavnici Vlade siju sjeme podjela u društvu po svjetonazorskoj liniji. Budući da je Domoljubna koalicija već u svojem programu navela da želi tzv. Sustav domovinske sigurnosti kao određenu formu društvenog nadzora, može se očekivati pokušaj uspostave društvene kontrole koja naginje totalitarizmu.
U prošlotjednom obraćanju Saboru tom prilikom i potvrđenog predsjednika Vlade Tihomira Oreškovića iz njegove smo prezentacije mogli vidjeti vrlo usko poimanje metoda povećanja uspješnosti države s obzirom na deklarirana tri glavna cilja: povećanje životnog standarda, smanjenje nezaposlenosti te socijalnu odgovornost i produktivnost društva. Naime ne samo da Vlada očito ne pokazuje senzibilitet prema ljudskim (manjinskim) pravima, na što su u saborskoj raspravi ukazali Milorad Pupovac i Boris Miletić, već se u Oreškovićevoj prezentaciji niti jednom riječju ne spominje problem siromaštva i nejednakosti u društvu. O kakvom onda povećanju standarda života može biti riječ ili bolje rečeno, za koga?!
Antidemokratsko usmjerenje nove Vlade nije ništa novo, već predstavlja dio političkog trenda kakvog, u sasvim radikalnoj formi, vidimo u Mađarskoj i Poljskoj. (Foto: Damir Senčar, Hina)
Njegova Power Point prezentacija nije neki ozbiljni dokument, ali je jedini vjerodostojni zapis koji nam govori o smjeru javnih politika trenutne vlade. Hrvatska bi se, do 2020., trebala transformirati u sljedeća tri područja: kvaliteti života, konkurentnosti i u domeni ekonomskih rezultata. Što se kvalitete života tiče, stopa nezaposlenosti bi se trebala smanjiti na ispod 14 posto, BDP per capita povećati za 2 000 EUR, zdravstveni sustav bi trebao doživjeti bitna poboljšanja, a ponuda obrazovane radne snage bi trebala ekspandirati. Koliko god to bili validni ciljevi, odmah se nameću najmanje tri pitanja: želi li se samo smanjiti stopa nezaposlenosti ili možda povećati stopa zaposlenosti? Ako i povećamo produkciju stručne radne snage, kao što smo to prethodnih godina i napravili, tko će onima koji ne nađu posao osigurati dohodak? Kakva ćemo radna mjesta u madatu ove vlade otvarati: prekarne kratkoročne poslove karakterizirane ugovorima na određeno vrijeme ili kvalitetna radna mjesta?
Predstavljene mjere koje se direktnije tiču ekonomije nisu ništa manje podložne propitivanju, tim više što ih treba sagledati u okviru fiskalne konsolidacije. Kombinacijom mjera u javnom sektoru, jačanjem malih i srednjih poduzeća te iskorakom u sektoru energetike Hrvatska bi, prema novom premijeru, trebala postati konkurentnija. Te napraviti skok na ljestvici Doing Business koji je – već napravljen. Među istaknutim ekonomskim rezultatima u mandatu Vlade, cilj je da od 2016. do 2020. prosječna stopa rasta BDP-a bude 3 posto, a uz povećanje financiranja stranim direktnim investicijama te iz EU fondova potrebno je, piše Tihomir Orešković, i smanjiti javni dug i deficit državnog proračuna. Pritom je manje kontroverzna potreba fiskalne konsolidacije budući da proizlazi iz Pakta za stabilnost i rast EU-a. Problematičnija je logika uzročno-posljedične veze implicirane u njegovom izlaganju, prema kojoj bi smanjenje javnog duga i deficita trebalo potaknuti ekonomski rast i produktivnost. Ali i ta, iskrivljena, logika samo je déjà vu. Službena politika EU-a, naime, isto tako vjeruje da bi fiskalna konsolidacija nekim čudom trebala povećavati ekonomski rast, a tako se i ponašala posljednjih godina.
Fiskalna štednja ipak ne može, sama po sebi, povećati BDP. Ako smanjenje javnog duga i deficita proračuna ipak i pridobije povjerenje pokojeg stranog investitora više, efekt na javnu potrošnju i BDP će prevladati. Nije to nikakva nova pamet, već proizlazi iz matematičkog identiteta izračuna bruto domaćeg proizvoda, kojeg čine četiri komponente potrošnje: uz državnu, tu su i osobna potrošnja, investicijska potrošnja te neto izvoz. Smanjenjem državne potrošnje smanjit će se i krajnji rezultat, dakle BDP. Osim toga, fiskalna štednja kakva je bila provođena prethodnih godina u EU-u povećala je materijalnu deprivaciju stanovništva.
Kresanje proračuna planirano u Hrvatskoj savršeno se uklapa u smjernice ekonomske politike EU-a narednih godina: intencije Programa nizozemskog predsjedavanja Vijećem EU-a u razdoblju od 1. siječnja do 30. lipnja o.g., mišljenje Vijeća za ekonomske i financijske poslove Vijeća Europske unije (ECOFIN), te Eurogrupe (skupine ministara financija euro-zone). “[N]izozemsko predsjedništvo će se usredotočiti na osiguravanje najbolje upotrebe trenutnog okvira EMU-a (Europske monetarne unije, op. a.), s posebnim naglaskom na reforme i fiskalnu konsolidaciju i produbljivanje jedinstvenog tržišta” (link, str. 15). ECOFIN pak odobrava ekonomsku politiku Europske komisije, koja se bazira na investicijama, strukturnim reformama i solidnim javnim financijama, ali i naglašava potrebu koordinacije politika fiskalne koordinacije u EU-u. Takva je koordinacija u prethodnom periodu praktički izostala, pa ovakvo viđenje predstavlja barem mali korak unaprijed. Eurogrupa je pak puno izravnija u zastupanju fiskalne konsolidacije. Dakle ozbiljnijeg odmaka od ove sasvim kontraproduktivne politike nema.
No, uostalom, Oreškoviću je na nedavnom sastanku međunarodnih investitora u Kitzbühelu i izravno priopćeno da je fiskalna konsolidacija prioritet te da se mora osigurati nemiješanje u sferu monetarne politike. Eto, pristaše teorije zavjere uopće ne moraju razvijati maštu već samo pročitati par informacija koje su u javnoj sferi.
Zvijezde su se i na hrvatskom i na europskom nebu, dakle, poklopile. Ovoga puta nisu niti sjajne niti je ovaj fenomen jednokratnog karaktera. Kombinacija proračunskog stezanja remena s antidemokratskim tendencijama je već puno puta viđena na europskom nebu, i to baš svaki puta s negativnim posljedicama. Plodove nekog budućeg rasta BDP-a Hrvatske neće svi moći ubrati, a neće nas se puno niti pitati.
h-alter
