Snishodljivost hrvatskih vlasti pred onima europskim nipošto nije minula s prelaskom HDZ-a u opoziciju, ma koliko da se jedan Radimir Čačić, primjerice, oholio u demonstraciji svoje neustrašivosti spram euroautoriteta. A njega nam poturaju za najodvažnijeg visokog političara kojim raspolažemo.

U europskom kontekstu i šire, pokazuje se da je ta smjelost upotrebljiva isključivo za domaće namjene. Najnoviji indikator dvojakog pristupa jest vladin zaokret u sporu oko Ljubljanske banke, kojim se 130.000 vlasnika tzv. stare devizne štednje zadržava u funkciji monete za potkusurivanje u bilateralnom natezanju Hrvatske i Slovenije. Premda bi njihov interes ovoj državi morao biti primarni motiv u zauzimanju vanjskopolitičkog stava, naime, odrekli su ga se čim se ispostavilo da bi Slovenija zbog Ljubljanske banke mogla Hrvatskoj priuštiti novu blokadu konačnog ulaska u EU. Dotad se vlada pred javnošću bezočno izmotavala i danima poricala bolju slovensku taktičku poziciju, a onda je sve – bez ijedne riječi objašnjenja – najednom splasnulo.

Slučaj Timošenko

Uoči toga slučaja, svjedočili smo zanimljivoj službenoj reakciji Hrvatske na aferu oko tretmana Julije Timošenko u ukrajinskom zatvoru. Ne čekajući potvrdu da navodi o maltretiranju bivše premijerke drže vodu, naša se vlada povela za više zapadnjačkih uzora i najavila otkazivanje posjete Ukrajini za vrijeme Europskog prvenstva u nogometu. Jasno, ovdje ne kanimo olako ustvrditi da su tvrdnje o pretučenoj Timošenko izmišljene, već ukazujemo na veoma osnovanu pretpostavku da je hrvatskoj vladi to ionako, uglavnom, svejedno. Zašto i kako im je svejedno, pak, dade se vidjeti u jednome drugom recentnom primjeru, a koji se formalno tiče i jednoga drugog kontinenta.

Početkom travnja svjetske i domaće agencije prenijele su vijest o zatvorskom premlaćivanju Seifa el-Islama Gadafija, sina ubijenoga libijskog diktatora. Nešto je malo u vezi s tim rogoborio Međunarodni krivični sud, a zapadne sile gotovo i da ne, pa se nije oglasila ni službena Hrvatska. No, pri odmjeravanju ma kakve odgovornosti za događaje u novoj, postgadafijevskoj Libiji, trebalo bi uzeti u obzir da je Hrvatska za vrijeme tamošnjeg rata poslala svog logističkog časnika u bazu NATO-a. Ta pomoć je bila definitivno više simbolička negoli operativna; njome je prvenstveno odaslana poruka čiju stranu zauzimamo u vojnom pogledu.

Riječ je o strani – o multinacionalnoj alijansi – koja je bez puno oklijevanja prekoračila odobreni mandat Ujedinjenih naroda za Libiju. Ni o toj se agresorskom, u biti neokolonijalnom pomaku, Hrvatska nije izjašnjavala, doduše, pa je logično da ne čujemo protestni glas ni ovom prilikom.

Kad smo već kod odnosa prema arapskim zemljama, naročito onima čiji režimi ne surađuju sa Zapadom, za ovu je priču jednako ilustrativan odnos Hrvatske prema Siriji. Naravno, radi se o dosta spominjanome nedavnom povlačenju Ine sa sirijskih naftnih polja, kao političkoj odluci koju su cinici popratili zaključkom da je ipak bolje svaki preostatak ovlasti nad tom naftnom kompanijom prepustiti Mađarima.

Hrvatska je tad kalkulirala s mogućim padom režima Bašara al-Asada, po analogiji s Muamerom Gadafijem, ako uopće može biti govora o nekoj proračunatosti. Možda je ipak presudio slijepi posluh, ali ubrzo je i to postalo nebitno – Bašar je opstao na vlasti, barem do daljnjeg, a najizdašniji Inin posjed neće naslijediti sirijski narod, nego ruski i kineski naftni divovi. Humanitarni razlozi ni ovaj put nisu bili principijelno u igri, a njoj pritom nisu pristupili niti svi globalni zapadnjački igrači, jer su pojedini naprosto preskočili embargo. Konačno, u novije vrijeme iskorišten je s te strane još jedan takav obrazac, u Europi bližem dijelu Azije: obustavljena je kupnja iranske nafte.

Hrvatska, treba li isticati, supotpisala je taj embargo EU-a i slijedit će ga bez obzira na sve, uključujući ono što je nemoguće predvidjeti na svjetskom tržištu petroenergenata. Španjolska, Italija i Grčka – u to nitko ne sumnja – kupovat će iransku naftu preko Egipta ili nekoga drugog posrednika, bez obzira na potpis.

Naftna polja

Nama ostaje slugansko nadanje da će se pri diobi ratnog plijena u Libiji naći koja bušotina i za Inu. Računica je prilično jednostavna: ako svi znamo da je svrgavanje Gadafijeve diktature poduzeto zbog kontrole nad tamošnjim preobiljem nafte, valjda u ime ratnog sudioništva imamo pravo očekivati da odatle kapne i nama, jer nam se u sadašnjim okolnostima u najmanju ruku mršti perspektiva postupnog zatvaranja rafinerije u Sisku.

Hrvatskoj je poneki od svih tih koraka možda bio doista praktički neizbježan, ali je neizbježan i dojam da se ranija politika bilateralnog ugovaranja naftaških aranžmana, kao i raznih drugih inozemnih poslova, pokazala znatno djelotvornijom, a da nije bila gora u moralnom smislu. Tu je neophodno primijetiti da je iza njih stajala bar aktivna vanjska politika bivšeg predsjednika RH Stipe Mesića.

Ostaje nam pitanje koja je i kakva politika sad posrijedi, naspram velikih obećanja s kojima je Kukuriku koalicija prije pola godine preuzela vlast. Njezin je predizborni Plan 21 pod točkom 14 najavljivao “proaktivnu vanjsku politiku”, kao i demokratski pomak u otvaranju dijaloga s građanima o ključnim temama iste. Mimo brojnih zanimljivih detalja iz tog proglasa, ostaje utisak da je suštinski preživio samo dio prve njegove rečenice: “Važno je da Hrvatska uđe u Europsku uniju.” Već njezin kičasti ostatak, “a još važnije da Europa uđe u Hrvatsku”, ionako je dopisan isključivo u dekorativne svrhe.

S tim samodostatnim, dozlaboga razvikanim ciljem ulaska u EU, nitko se previše ne obazire na istiskivanje političke supstance iz gotovo svakog relevantnog zakutka vladine međunarodne ili međudržavne djelatnosti. A činjenica je da ne možemo od Brisela dobiti natrag ono čega smo se odrekli da bismo mu uopće mogli pristupiti.

I tako sve do Dalekog istoka, dok smo Daleki zapad odavno apsolvirali: neki je dan policija u Zagrebu poslana da hitno ukloni grafit “Fri Tibet” s fasade popularnog omladinskog kluba Medika. Na to ih je ponukala najava posjete stanovite kineske poslovne delegacije Hrvatskoj, a zna se da njih te stvari u vezi s Tibetom opako iritiraju.

Konačno, nije da nas toliko boli politika NR Kine – i lako ćemo opet uputiti podršku bilo kome ugroženom s druge strane Himalaje – ali nas već ubi ova domaća, naime, antipolitika. Za početak, čovjek bi poželio da vlada makar pošalje one iste policajce u okršaj s nebrojenim proustaškim grafitima, a potom bismo se lakše usuglasili i oko vanjskih poslova.

 

Preuzeto s portala: www.novossti.com