Polirasizam

Nenad Rizvanović, u kritici knjige ‘Joseph Anton: jedno sjećanje’ Salmana Rushdieja.

U slučaju da je Badiou u pravu, Rizvanoviću bi se, kao uostalom i autoritetu na kojeg se poziva, u najmanju ruku mogao prigovoriti nedostatak boljih manira. Recimo: ako si o nečijoj štetnoj pojavi šutio prije osude na smrt, suzdrži se od prodika i nakon obavljena masakra. Ili – ako to već nisi u stanju – pokušaj utrošeno olovo ne izuzimati iz svoje analize.

Što, međutim, ako Alain Badiou nije u pravu? Tada nam se u nešto drugačijem svjetlu prikazuje i Rizvanovićeva ležerna zabrinutost za sudbinu čovječanstva, mala zbirka uopćenih lamentacija o tome kako se ‘sloboda govora sve češće svodi na slobodu govora mržnje’, ili kako se ‘mnogo toga lošeg zbilo pod barjacima slobode i demokracije’, ili kako ‘humanistički ideali padaju na niske grane’, ili pak njegova kategorična tvrdnja kako je John le Carre svojedobno bio ‘u pravu’ kada je Rushdieja poučavao da ‘nijedno društvo nikada nije nudilo apsolutnu slobodu govora’.

Ovo zadnje je naročito zanimljivo znamo li – što Rizvanović prešućuje – da je Le Carre u davnoj polemici pisca ‘Sotonskih stihova’ u osnovi optužio kao glavnoga krivca za fetvu kojom je osuđen na smrt: prigovorio mu je da je napao ‘poznatog neprijatelja’, za kojeg je znao kako će reagirati, i onda uzviknuo ‘faul’, na što je Rushdie uzvratio konstatacijom da su se ‘poznatom neprijatelju’ suprotstavljali i pisci progonjeni u doba fašizma i staljinizma, te da se o ‘poznatom neprijatelju’ zapravo uvijek i radi. Bez obzira na nijanse živopisne debate, Le Carre je ostao vjeran hormonalno uvjetovanoj muškoj perspektivi: ne možeš nositi kratku suknju i poslije se žaliti ako budeš silovan. No sam čin silovanja je, dakako, osudio.

Tko god je redovito pratio ‘Charlie Hebdo’ – a nekako slutim da Nenad Rizvanović nije bio među takvima – razumije da Alain Badiou nije u pravu. Njegova ocjena o ‘kulturnom rasizmu’ satiričnog magazina, iznesena u intervju tjedniku koji držite u rukama, posve je nedvosmislena: ‘Kada otvorimo časopis i čitamo ga, vidimo užasne, opscene i degutantne stvari, zapravo usmjerene protiv Arapa i muslimana općenito.’ Pitanje glasi: kako to da Badiou zapaža i ističe samo one ‘užasne, opscene i degutantne stvari’ koje su usmjerene ‘protiv Arapa i muslimana općenito’, dok ostatak ogavnosti ne smatra vrijednim pažnje?

Problem s ovom vrstom čitanja, kako se čini, proizlazi iz performansi selektivnog vida. Jer ako bi se isti kriteriji kakve je filozof utvrdio za ‘Arape i muslimane općenito’ primijenili na ostale mete francuskoga satiričkog pogona, nema nikakve dvojbe da bismo ‘Charlie Hebdo’ morali optužiti i za ‘kulturni rasizam’ prema bijelim kršćanima ili židovima, čak s mnogo više argumenata i dokaznog materijala, ukoliko bi se ovi oslanjali na učestalost i žestinu satiričnoga iskaza.

Bio bi to svojevrstan polirasistički projekt – ili preciznije: projekt čija je namjena nešto tako uzbudljivo poput multikulturalne emisije rasizma – i u tom smislu dosta nepogodan da posluži kao ilustracija za tumačenje tekućih svjetskih napetosti i antagonizama. Rentabilnije je zadati mu striktan kolosijek, usmjeriti ga ‘protiv Arapa i muslimana općenito’ – naime: krivotvoriti samu njegovu suštinu – i prikazati nekom verzijom današnjega protumuslimanskog ‘Der Stürmera’.

Ako je, s druge strane, u igri tek ‘posebna osjetljivost’ prema onima čiji su kulturni orijentiri i tradicije drugačiji od ‘naših’, paradoks leži u tome što se upravo inzistiranjem na ekskluzivnim kriterijima naglašava i bez prestanka regenerira njihova ‘drugost’: obrambeni poriv toliko je snažan da će štićenici biti srdačno smješteni u geto… Atentat na ‘Charlie Hebdo’, međutim, nisu izveli ‘Arapi i muslimani općenito’, nego privrženici vjerskog totalitarizma, upravo oni kojima su se satiričari izrugivali. Stoga Badiou (a za njim i književni kritičar ‘Novosti’), kada falsificira karakter satiričnog lista, indirektno opravdava nasilje nad njim, makar se iz petnih žila upinjao da ga osudi.

Rizvanović će čak ustvrditi kako su ‘Sotonski stihovi’, u odnosu na ‘Charlie Hebdo’, ‘možda bili nešto čišći slučaj’, jer je ‘napad na ovaj roman ujedno bio i atak na književnu i estetsku autonomiju’, što bi onda imalo značiti da ‘estetska autonomija’ – ma što kritičar pod tim podrazumijevao – ne može biti rezervirana za satiru, već valjda jedino za lijepu književnost, premda se sam Rushdie u svome romanesknom tkanju služio ordinarnim satiričnim sredstvima.

Imamo li u vidu intenzitet zgražanja nad ‘užasnim, opscenim i degutantnim stvarima’, nesporazum se očito i krije u namjeri pobijanja stvarne prirode satire, u pokušaju da se o njoj nametne govor iz aspekta ‘dobrog ukusa’, kao da ona – ukoliko išta vrijedi – može udovoljavati normama građanske pristojnosti, ili se rukovoditi prohtjevima političke korektnosti, ili biti podložna moralističkim razmatranjima, i kao da, naposljetku, boravak ‘pod barjacima slobode i demokracije’ mora biti nužno povezan s udobnošću. Zagovor nekakve ‘konstruktivne’ iliti ‘društveno-produktivne’ satire samo je drugačije upakirani oblik zahtjeva da se ona zabrani.

‘Multikulturalni rasizam’ nestašnih francuskih satiričara u tom se pogledu pokazuje posebno nezahvalnim, pa ga je trebalo najprije krivotvoriti i prišiti mu jednodimenzionalnost, a zatim, pod krinkom tolerancije, razumijevanja i lažne borbe protiv islamofobije – odnosno onih Rizvanovićevih ‘sumnjivih političkih ideja’ – diskreditirati blasfemiju kao takvu i pozvati na delikatniji odnos prema vjerskim tabuima i svetinjama. (Ove, uzgred budi rečeno, nisu božanskoga, nego zemaljskog porijekla; nije ih ustanovilo Više biće, već su to učinili ljudi; a kada do zuba naoružani kritičari počinitelje blasfemije u božje ime osude na smrt, preuzimaju njegove ingerencije, što će reći da se – promatrano iz religioznog rakursa – upuštaju u prvorazrednu svetogrdnu avanturu: tko bi to Višem biću mogao nanijeti veću uvredu od onih koji neovlašteno nastupaju u njegovo ime, i to tako što siju leševe?)

Nesnosna (iako privremena) masovna identifikacija s ‘Charlie Hebdoom’ – ona demonstracija kolektivne hipokrizije uokvirena jezivim prizorom kordona sastavljenog od visokih političkih njuški, na čelu s Netanyahuom, koji maršira ulicama Pariza u obranu slobode govora kao ‘zapadne vrijednosti’ – nije razlog da previdimo slične podvale i parazitske sklonosti prilikom uspostavljanja distance. Jedan rukavac tog distanciranja poprima oblik male klevetničke kampanje – gdje se satiričarima odriče čak i ‘multikulturalna’ narav njihova ‘rasizma’ – i može biti uvod u drugu vrstu mentalnoga nasilja, takovoga koje će u ime viših vrijednosti i ideala prohibirati porugu, te druge ‘užasne, opscene i degutantne stvari’.

Bilo bi u svakom slučaju dobro da lijepe lijeve želje, uključujući snove o ‘konstruktivnoj satiri’, ne dobiju programske forme, jer taj nedostatak smisla za humor pomalo plaši.

A kako relativizam, s kulturom kao predloškom, funkcionira u lokalnome ambijentu, pokazao je Nenad Rizvanović prilikom nedavnoga predstavljanja prijedloga kulturne politike ORaH-a (čiji je jedan od autora), kazavši da bi se ‘javnost trebala zabrinuti kada kultura postane tema o kojoj polemiziraju Tomislav Karamarko i Oliver Frljić’. U ORaH-u, naime, smatraju kako valja odbaciti ‘anakrone retorike’ i ‘ideološki pristup kulturi’.

Ergo: najavu vođe HDZ-a da će po dolasku na vlast ‘stati na kraj’ svemu što zagađuje ‘nacionalnu kulturnu politiku’, kao u devedesetima, kada je njegova partija iz hrvatskih knjižnica istrijebila stotine tisuća knjiških uljeza – sa žarom mesijanskog pokreta kakvoga dijele i oni higijenski radnici što su sa strojnicama naumili riješiti problem kulturne štete koju izaziva ‘Charlie Hebdo’ – te ocjenu redatelja Frljića da je tu na djelu ‘fašizacija kulture’, Rizvanović je lakim potezom izjednačio. Čovjek naprosto umije i u ideološkome nasilju i u otporu prema njemu prepoznati ‘sumnjive političke ideje’. Usta su puna nadideološke uravnoteženosti, a sve ima balansirani okus ORaH-ove ljuske.