Foto: AFP



Prije svega nekoliko mjeseci, dvoje je predsjednika najavljivalo novu fazu u odnosima Hrvatske i Srbije da bi ovih dana postalo jasno da su ti odnosi zapravo lošiji nego ikad od završetka rata. Da stvar bude gora, čak i kad bi postojala najbolja volja, čini se da su regionalne elite sasvim nesposobne za bilo kakvu normalizaciju.

To da nitko nije vidio, a nadzorne kamere zbog mrtvog kuta nisu snimile navodno gaženje hrvatske zastave u beogradskoj Narodnoj skupštini, dakle da se nisu mogle utvrditi točne činjenice oko incidenta, kao da uopće nije bilo važno i kao da nikoga nije zanimalo. Ali je zato samohvalisanje notornog Vojislava Šešelja na službenim stranicama njegove stranke da je upravo on bio taj koji je izgazio zastavu uzeto krajnje ozbiljno i kao takvo je bilo dovoljno da se hrvatska parlamentarna delegacija iz protesta povuče sa službenog sastanka i vrati u Zagreb. S vremenskim odmakom se čini kao da je hrvatska delegacija ionako u Beograd išla s figom u džepu i kao da je takva, sva nekako nevoljka, jedva čekala da se dogodi nešto slično pa da dobije koliko-toliko valjan razlog da se uvrijeđeno povuče.

No vratimo se incidentu. Dakle, važno je samo to da je jedna neprovjerena informacija, da ne kažemo alternative fact, postala zalog najprije verbalnog, a onda i diplomatskog rata Hrvatske i Srbije. Da je politiku, pa i onu najvišu, napao virus fikcionalizacije, već je poodavno jasno. Jer nisu samo naši političari postali konfabulatori, obmanjivači i tračeri raznih fela, takvi su i oni vanjski. I na svjetskoj diplomatskoj i političkoj sceni neprovjerene informacije, poluinformacije ili očigledne laži znaju postati okidači za diplomatsko, političko pa čak i ratno djelovanje, primjerice kad su SAD i saveznici nedavno raketno bombardirali Siriju, ne želeći odgoditi atak i pričekati nalaz nezavisne komisije koja bi ustanovila je li kemijskog napada vladinih snaga na pobunjeničke jedinice u Dumi bilo ili nije.

U ovoj našoj kratkoj komparativnoj analizi dviju političkih elita, one hrvatske i one srpske, osvrnut ćemo se na relativno nov, ali zato danas gotovo dominantan fenomen tzv. post-truth ili post-fact politike. Najnoviji val renderiranja istine i pretjerane emocionalizacije političkog govora neki, kad je riječ o svjetskim okvirima, smještaju u vrijeme otprije desetak godina, kad se u utrku za potpredsjedničko mjesto u SAD-u uključila Sarah Palin, tadašnja guvernerka Aljaske koja je među prvima u sklopu predizborne retorike uz standardni repertoar nerealnih obećanja uvela i zapaljivi evangelizam. S današnjim predsjednikom Amerike takav tip političkog govora samo je dosegao svoj vrhunac. Vratimo li se hrvatskoj delegaciji kojoj je, kako je rekao njezin šef Gordan Jandroković, gaženje zastave predstavljalo liniju preko koje nije mogla prijeći, vidjet ćemo da je to povuklo za sobom čitavu lavinu međusobnih optužbi između Hrvatske i Srbije.

Orgija revizionizma

Najprije se javio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i ustvrdio da su i prije njegovog službenog posjeta Hrvatskoj bile paljene srpske zastave – pritom, naravno, nije bio ponuđen nikakav dokaz da je neka srpska zastava doista negdje gorjela. Odmah potom kao persona non grata u Hrvatskoj je proglašen Aleksandar Vulin, srpski ministar obrane, jer je izjavio da samo predsjednik Vučić može biti taj koji će njemu narediti hoće li posjetiti Hrvatsku, kad i gdje, a da to nikako nije u nadležnosti hrvatskih ministara. Naljućeni Hrvati promptno su mu otkazali gostoprimstvo, a po načelu reciprociteta isto je učinila i srpska vlada koja je personom non grata u Srbiji proglasila Vulinovog kolegu Damira Krstičevića. Vulin je to prokomentirao rekavši da se on od Krstičevića razlikuje po tome što je antifašist.

U ovom našem postfaktualnom svijetu srpsko-hrvatska situacija ima jedan specifikum – u najmanju ruku bizaran pogled na događaje u Drugom svjetskom ratu. Uvijek prilježni novinari vrlo su brzo provjerili Vulinov navod o njegovu antifašizmu i pronašli da mu nije strano bez prigovora odslušati četničku pjesmu na kakvom domjenku. Srbija i inače ima poveći problem oko svog antifašizma jer je, ničim izazvana, kao zapravo svoj službeni stav proglasila da su tamo postojala dva antifašistička pokreta. U skladu s time, njihovi su sudovi rehabilitirali praktički i posljednjeg četničkog vojvodu, iako je četništvo bilo kvislinški pokret, vjerojatno u svom najčišćem obliku. Povijesni revizionizam, a o njemu je ovdje riječ, nije, dakako, rezerviran samo za Srbe. I Hrvatima je on mio. Unazad mjesec-dva predsjednica Kolinda Grabar Kitarović čak se dvaput okliznula o povijesne činjenice.

Najprije je tokom svog službenog posjeta Argentini kazala da su “nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati upravo u Argentini tražili i našli prostor slobode u kojem su mogli svjedočiti svoje domoljublje”. Da je riječ o grubom iskrivljavanju povijesti jasno je iz aviona. Naime, gro hrvatske emigracije u Argentini poslije Drugog svjetskog rata činili su upravo ustaški bjegunci, a predsjednica nije našla shodno to posebno distingvirati. Drugi put bilo je još gore. Izjavom da valja oformiti međunarodnu komisiju koja će utvrditi “istinu što se doista događalo u Jasenovcu, ne samo od 1941. do 1945. godine, nego i kasnije” zakoračila je prema puno ozbiljnijem problemu od revizionizma – prema negacionizmu.

Miniutrka u naoružanju

Predsjednik Srbije ima pak problem s poliranjem vlastite biografije, odnosno kako svoju ranu mladalačku fazu, kojom su dominirali zapaljivi proratni govori i cenzorski rad na mjestu Miloševićeva ministra informiranja, uskladiti s današnjom proeuropskom orijentacijom. Distorzije realiteta nisu specifikum samog državnog vrha. I u ministarskim ešalonima nađe se bizarnih likova. Tako je prije dvije godine, u kratkotrajnoj vladi Tihomira Oreškovića, na mjesto ministra znanosti bio imenovan čovjek koji je negirao ili barem bio sumnjičav prema jednoj od centralnih znanstvenih epistema. Naime, Predrag Šustar je izjavljivao da “vjera i razum mogu zajedno”, dok je u svom znanstvenom radu ustvrdio da “ukoliko evolucija ne može objasniti cjelokupnu stvarnost, a čini se da ne može, ostaje nam prostor za Boga”.

Za inteligentni dizajn i kreacionizam zalagala se i bivša ministrica prosvjete u vladi Vojislava Koštunice, sveučilišna profesorica Ljiljana Čolić, koja je prije petnaestak godina, dok je bila na toj funkciji, najavljivala mogućnost da se Darwinova teorija evolucije izbaci iz nastavnog programa. Pod pritiskom znanstvenih krugova 2004. je podnijela ostavku. Da stvari i dalje idu u zabrinjavajućem pravcu govori i odredba iz nacrta novog Obiteljskog zakona u Hrvatskoj (doduše kasnije neuvjerljivo demantirana), prema kojoj “roditelji imaju pravo da se njihovoj djeci osigura odgoj i obrazovanje u skladu s njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima, uzimajući u obzir prava i dobrobit djeteta…”

Istinom se posebno ne zamaraju ni u oporbenim krugovima – i tamo ima opskurantista svih fela. Prema anketnim ispitivanjima, treća politička snaga u Hrvatskoj je Živi zid, koji je navodno otpočeo kao grupa građana zabrinutih zbog sve brojnijih deložacija. Pa dok su u jednom dijelu svog političkog djelovanja ukazivali na neuralgične točke društva, neki od lidera u drugom su dijelu svog političkog rada znali zabasati u natražnjaštvo koje se danas naročito nosi. Recimo, jedan od trajnih zahtjeva Živog zida je da Hrvatska izađe iz EU-a, ali do toga nisu stigli nekom dubljom analizom struktura i procesa u EU-u, nego se pozivaju na svog gurua Davida Ickea, vodećeg teoretičara zavjere. U njihovoj simplificiranoj slici svijetom, pa tako i evropskim institucijama, vladaju bilderberzi, iluminati, a možda i ljudi-gušteri, i ako želimo izbjeći vlast reptila, valjalo bi istupiti iz asocijacija poput EU-a i NATO-a.

U isto vrijeme, između Srbije i Hrvatske vodi se unazad godinu-dvije prava miniutrka u naoružanju koja vrhuni ovih dana kupovinom niza borbenih aviona s obje strane, a svime time ravna vjerojatno jedna od najnekonvencionalnijih političkih garnitura, u kojoj ne manjka ni post-truthera, ni flatearthera, ni antivakcionista, da spomenemo samo one najživopisnije. Jer ako nam je aktualni ministar zdravstva antiaborcionist, bivši ministar znanosti antidarvinovac, predsjednica negatorica holokausta, dok se u susjednoj zemlji četništvo konta kao “građanski antifašizam”, dakle ako je, orvelovski kazano, neznanje moć, onda ne treba čuditi da se političke elite u Hrvatskoj i Srbiji zalažu za remilitarizaciju i naglašeno distanciranje od susjeda i da smatraju da je, po tom istom inverznom principu, rat jednak miru. A u takvom “miru” nema logičnijeg poteza od kupnje izraelskih polovnih aviona koji su svoje borbene sate skupljali u akcijama iznad palestinskih sela.

 

bilten