Polubauk polukruži poluevropom

"Ako kapitalistu odgovara da vas hrani krumpirom umjesto mesom i zoblju umjesto pšenicom, morate prihvatiti njegovu volju kao zakon političke ekonomije i podvrgnuti joj se. Ako je u jednoj zemlji razina nadnice viša nego u nekoj drugoj, na primjer u Sjedinjenim Američkim Državama u odnosu prema Engleskoj, morate objasniti tu razliku u razini nadnice razlikom između volje američkog kapitalista i volje engleskog kapitalista, a takvom metodom u velikoj mjeri bi se pojednostavnilo ne samo proučavanje ekonomskih pojava, nego i svih drugih pojava. No čak i tada bismo mogli upitati zašto se volja američkog kapitalista razlikuje od volje engleskog kapitalista. A da biste odgovorili na to pitanje, morate izaći izvan domena volje. (...) Volja kapitalista svakako je da uzme što je više moguće. Mi ne smijemo razglabati o njegovoj volji već moramo istražiti njegovu moć, granice te moći i prirodu tih granica. (...) Ako se (...) određena granica iznosa nadnica temelji samo na pukoj volji kapitalista ili je omeđena granicama njegove pohlepe, onda je to proizvoljna granica. U njoj u tom slučaju ne postoji nikakva nužnost. Ona se može promijeniti voljom kapitalista pa se prema tome može promijeniti i protivno njegovoj volji."

Marx opširno elaborira svoje zaključke, ali je poanta jednostavna ("opći rast razine nadnica naposljetku će samo rezultirati općim padom profitne stope"), kao što je jednostavna i njegova poruka radnicima i radničkim aktivistima: "Ne smijete zato sebi dopustiti da vas ponesu ti naizgled golemi postoci porasta nadnica. Uvijek se morate pitati: koliki je bio početni iznos?"

Slično je i u slučaju duljine radnog vremena. I tu se često tvrdi da radno vrijeme mora biti toliko-i-toliko dugo, jer u suprotnom će radnici trpjeti negativne posljedice, ali je sam kriterij duljine radnog vremena (što je to normalno radno vrijeme?) najčešće vrlo maglovit. Danas, kad je osmosatno radno vrijeme očito stvar prošlosti (premda nam se činilo da je to pravo, izboreno stoljetnim borbama, neupitno), Marxa trebamo s pažnjom čitati.

Njegovo je polazište konstatacija da "radnik ne prodaje izravno svoj rad, već svoju radnu snagu, koju privremeno stavlja na raspolaganje kapitalistu". S obzirom na to, kaže Marx, "naš čovjek je najamni radnik. On stoga mora prodavati svoju radnu silu kapitalistu. (...) Upravo se na tom obliku razmjene kapitala i rada temelji kapitalistička proizvodnja, odnosno najamni sustav, i ta razmjena mora uvijek rezultirati reprodukcijom radnika kao radnika, a kapitalista kao kapitalista." Budući da je "vrijednost radne sile određena vrijednošću sredstava za život potrebnih za proizvodnju, razvoj, održavanje i ovjekovječivanje radne sile", "ako bi se dopustilo prodavati radnu silu neodređeno vrijeme, to bi značilo da je ponovo uvedeno ropstvo. Ako bi takva prodaja, na primjer, trajala cijeli životni vijek čovjeka, pretvorila bi njega odmah u roba svoga poslodavca."

No, to se nipošto ne bi smjelo shvatiti kao apologiju kapitalizma u odnosu na robovlasništvo. Ni kapitalizam, naime, ne uspostavlja ravnotežu između uloženog rada i nadnice. Štoviše, s obzirom na međusobno uvjetovanje duljine radnog vremena, visine radničke nadnice i profita poslodavca, kapitalizam zapravo počiva na neplaćenom radu radnika kao izvoru profita poslodavca:

"Iako se plaća samo jedan dio radnikova dnevnog rada, a preostali je neplaćen, i iako je taj neplaćeni rad, odnosno višak rada upravo onaj iznos iz kojeg nastaje višak vrijednosti ili profit, ipak se čini kao da je bio plaćen ukupni rad. Tim pričinom razlikuje se najamni rad od drugih povijesnih oblika rada. Na temelju najamnog sustava čini se da je čak i neplaćeni rad plaćen. Nasuprot tome, u slučaju roba čak se i plaćeni dio njegova rada čini neplaćenim. Dakako, da bi radio, rob mora živjeti, pa dio njegova radnog dana prolazi u naknadi vrijednosti njegova vlastitog održavanja. No budući da on i njegov gospodar nisu sklopili nikakvu pogodbu te da između ovih dviju strana nema nikakve kupoprodaje, čini se da on sav svoj rad daje besplatno."

U kapitalizmu je, dakle, u pravilu jedan dio rada radnika neplaćen, u svrhu ostvarenja profita kapitalista. No, to je radnicima, takoreći, nevidljivo, barem dok su svojim nadnicama zadovoljni, u smislu da njima mogu podmiriti troškove života. Drama nastupa kad se sve više radi za sve manju plaću, a tragedija kada se radi bez ikakve plaće, što je sve češći slučaj ne samo u "tamnom vilajetu" nego i u "europskoj Hrvatskoj". Kakav zaključak iz toga možemo izvesti? Primjerice ovakav: rad u kapitalizmu vrlo je sličan robovlasništvu. U određenom smislu rob je možda čak u boljoj i poziciji od radnika-najamnika koji se ne može "podmiriti" svojom plaćom, a svakako je u boljoj poziciji od radnika-najamnika koji uopće ne dobiva plaću. Marxovim riječima: "Rob trajno dobiva određenu količinu sredstava za život; najamni radnik to ne dobiva. (...) Ako bi se radnik pomirio s tim da prihvaća volju i diktat kapitalista kao trajan ekonomski zakon, dijelio bi s robom svu njegovu bijedu, a ne bi imao sigurnost koju ima rob."

Produljivanje radnog vremena, s naknadom ili bez nje, čini stvar još gorom, odnosno dodatno približava kapitalizam robovlasništvu. Marx navodi, kao negativan primjer, britansko-francuski rat na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće: "Za vrijeme protujakobinskog rata, a to je zapravo bio rat britanskog plemstva protiv britanskih radničkih masa, kapital je slavio svoje bakanalije i produljivao radni dan sa 10 na 12, 14, 18 sati." Marx se tome ne čudi, jer mu je jasno da "radni dan sam po sebi nema nikakve čvrste granice", te da "kapital neprestano teži tome da rastegne radni dan do krajnjih fizički mogućih granica, jer će u istoj mjeri porasti višak rada i prema tome profit koji iz tog viška proizlazi". No, vjerojatno bi se začudio da vidi kako se isti trend pojavljuje u 21. stoljeću.

S obzirom na sve to, a u prvom koraku, radnici (iz Marxova doba i oni današnji) moraju se prvenstveno usmjeriti na traženje većih plaća (ili plaća uopće) te na traženje kraćeg radnog vremena (ili bolje radne uvjete uopće). No, trebali bi biti svjesni da to nije sve što bi radnik trebao tražiti:

"Kad radnici pokušavaju skratiti radni dan na prethodno razumno trajanje ili ograničiti prekomjerni rad povišenjem nadnica ondje gdje se ne može zakonski utvrditi normalan radni dan (...), oni samo ispunjavaju dužnost prema sebi i svojemu društvenom sloju. Oni na taj način samo postavljaju granice tiranskoj vladavini kapitala. Vrijeme je prostorija ljudskog razvoja. Čovjek koji nema nimalo slobodnog vremena, čiji je cijeli život, osim pukih fizičkih prekida za spavanje, objede i tako dalje, usisan u rad za kapitalista, niži je od zaprežne stoke. On je puki stroj za proizvodnju tuđeg bogatstva, pri čemu ostaje slomljena tijela i podivljala duha. No cjelokupna povijest suvremene industrije pokazuje da će kapital, ako ne bude obuzdan, bezobzirno i nemilosrdno nastojati potisnuti cijelu radničku klasu u to stanje krajnje poniženosti."

Suvremena reformistička borba "žutih sindikata" i drugih "stranaka umjerenog napretka u granicama zakona" sigurno će se naći u sljedećim Marxovim riječima: "Što se tiče ograničavanja radnog dana (...), to se nikad nije dogodilo bez intervencije zakonodavstva. Bez neprestanog pritiska radnika izvana nikad ne bi bilo takve intervencije." No, već je rečeno, radnički se zahtjevi na tome ne bi smjeli zaustaviti. Marx pita: "Znači li to kako bi se radnička klasa morala odreći svog otpora prodoru kapitala i odustati od pokušaja da što bolje iskoristi povremene prilike za ograničeno poboljšanje svog položaja?" A odmah potom i nedvosmisleno odgovara: "Ako bi radnici tako postupili, sveli bi se na bezličnu masu skršenih bijednika kojima nema spasa. (...) Ako bi kukavički ustuknuli u svom svakodnevnom sukobu s kapitalom, radnici bi time samo lišili sebe mogućnosti za pokretanje bilo kakvog šireg pokreta."

U smislu "svakodnevnih sukoba s kapitalom" koji teže "pokretanju bilo kakvog šireg pokreta", Marxov je govor instruktivan i za sve one koji su u parlamentarnu "političku arenu" izašli s manje ili više revolucionarnim zahtjevima, ali će morati (ili su već morali) učiniti različite ustupke kako bi "ostali u igri". Da li će zadržati (tj. da li su zadržali) pred očima krajnji cilj radničke borbe, koju su istaknuli u prvi plan, ili ih čeka "mejnstrimizacija" po uzoru na negdašnje socijaldemokrate, a današnje neoliberale – moći će se i dalje mjeriti prema Marxovim tezama iz 1865.:

"Radnička klasa ne bi smjela preuveličavati u vlastitim očima krajnji učinak tih svakodnevnih borbi. Radnici ne bi smjeli zaboraviti da se oni bore s posljedicama, a ne s uzrocima tih posljedica, da samo usporavaju kretanje prema pogoršanju vlastitog položaja, a ne i smjer tog kretanja te da uzimaju sredstvo za umirenje, a ne liječe samu bolest. (...) Umjesto konzervativne izreke: 'Poštena nadnica za pošten radni dan', oni bi na svoj barjak morali napisati revolucionarnu parolu: 'Ukinuti najamni sustav!'"

A ako to vrijedi za Syrizu, Podemos, Združenu levicu ili Radničku frontu, onda pogotovo vrijedi za sindikate koji nisu sputani uškopljujućim pravilima oficijelne političke utakmice, nego mogu djelovati isključivo prema vlastitim stavovima i savjesti:

"Sindikati uspješno djeluju kao žarišta otpora protiv prodora kapitala. Oni, međutim, dijelom ne postižu uspjeh zbog nepromišljene upotrebe svoje moći. Oni uglavnom ne postižu uspjeh zato što se ograničavaju na gerilski rat protiv učinka postojećeg sustava umjesto da ga istodobno pokušavaju promijeniti, umjesto da upotrijebe svoje organizirane sile kao polugu za konačno oslobođenje radničke klase, odnosno za konačno ukidanje najamnog sustava."

Komunizam i/ili slično

Marxov stopedesetogodišnji govor danas je, dakle, još uvijek aktualan; njegove analize i zaključci danas vrijede kao i onomad, i ne treba mnogo truda da bi ih se primijenilo na današnju situaciju.

No, što je s onim mlađim, borbenijim Marxom koji je mnogo popularniji od ovog starog, u knjige zadubljenog znanstvenika Marxa, dakle, s Marxom koji je s drugom Engelsom 1848. sastavio Manifest Komunističke partije, pamflet koji počinje riječima: "Bauk kruži Evropom – bauk komunizma. Sve sile stare Evrope ujedinile su se u svetu hajku protiv ovog bauka..."? I on je važan, ali je potreban kudikamo veći napor da bi se teze i poruke iz Manifesta prepoznale kao aktualne u današnjem kontekstu.

Naime, zaista su se sve sile stare Europe – od filozofije do policije, od genetičkih laboratorija do shopping mallova, od crkve do medijskih koncerna – ujedinile u svetu hajku protiv radikalne promjene i prevrata koji bi doveo u pitanje tu staru Europu koju danas predstavlja Europska Unija. No, da li danas bauk komunizma kruži Europom? Prije će biti, kao u onoj pjesmi Bijelog dugmeta, da "polubauk polukruži poluevropom". Jer, koliko god današnja situacija u Europi bila usporediva sa situacijom u kojoj je živio i radio, mislio i djelovao Marx – koliko god, dakle, današnja situacija bila "zrela za revoluciju" – nije baš da Europom kruži bauk komunizma, nego je to nekakav polubauk narodnog nezadovoljstva koji bi tek trebao biti artikuliran na širem društvenom planu, najprije u pojmovima slobode, jednakosti, pravednosti i solidarnosti, a potom eventualno i u pojmovima komunizma, socijalizma, anarhizma ili neke druge emancipatorne političke teorije i prakse. Nadalje, nije baš da taj polubauk Europom kruži, nego nekako polukruži, koliko je to uopće moguće s obzirom na to da je javnost prepapirana od strane medijske mašinerije koju pogoni pseudodemokratski kapitalistički sistem, pa su svi pokušaji antisistemskog javnog zagovaranja i organiziranja u dubokom undergroundu. Naposljetku, nije baš da taj polubauk polukruži Europom, nego polukruži nekom polueuropom, koja preživljava i čeka svoju šansu ispod i izvan Europske unije koja je hegemonizirala koncept Europe kao društvenog i političkog prostora na koji bi se revolucionarna akcija imala usmjeriti.

Međutim, to nije razlog da se i dalje ne shvaća ozbiljno ono što su Marx i Engels Manifestom stavili u zadaću komunistima, kao avangardi radničke klase, a što bi trebalo vrijediti za sve one koji (s "izmima" ili bez njih) ne dopuštaju da im se zabrani pomisao na drugačiji i bolji svijet: "Komunisti s prezirom odbijaju prikrivati svoje poglede i namjere. Oni otvoreno izjavljuju da se njihovi ciljevi mogu postići samo nasilnim obaranjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka. Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. U njoj proleteri nemaju izgubiti ništa osim svojih okova. A imaju dobiti čitav svijet."

"Dobiti čitav svijet" oslobodivši se "okova" ne znači, pak, puku zamjenu jedne vlasti drugom, jer revolucionarna promjena, o kojoj je govorio i Marx, trebala bi biti radikalnija od toga, budući da je potpuna sloboda kudikamo kompleksnija stvar od jednog oslobođenja. Manja zla još uvijek su zla. Razgolićeni život još uvijek nije ispunjen život. Ako je marksovski raz-okovani proleter još uvijek agambenovski homo sacer, onda revolucionarna borba treba stremiti ne samo oslobođenju od kapitalizma, nego i oslobođenju od svakog sistema moći (i samog principa moći) koji čovjeka svodi na goli život i njime manipulira na toj razini, odnosno od svakog sistema (i principa) po kojem ljudski život nema nikakve vrijednosti osim one koju se može iskazati kao profit moćnika, ekonomskih i političkih. Činjenica da suvremeni homines sacri ne vide ni mogućnost izlaska iz kapitalizma, a kamoli mogućnost epohalnog raz-otuđenja i realizacije slobode, čini ovaj obuhvatni revolucionarni cilj gotovo nemislivim. No, to ne govori ništa protiv velikih ciljeva. Od današnjih lokalnih prosvjeda do buduće svjetske revolucije vodi direktan put, samo ga treba stalno krčiti da bi se njime moglo koračati. A to je zadaća s kojom će se ljudi, kako stvari stoje, suočavati i ove godine, i za dvadeset godina, a možda i za stopedeset godina. Nadajmo se: sve manje goli za manipulaciju, a sve više obučeni za revoluciju.

h-alter