Dvoje, poput blatnih kiša od kojih se je gotovo nemoguće zaštiti, godinama prlja, onečišćuje, umrljava, zamrljava, zamazuje ovaj grad i ove ljude: praktična politika oličena u istodobnoj kompeticiji i koegzistenciji političkih stranaka, nositeljima interesnog i političkog raslojavanja stanovništva, i masovni mediji bez novinara koji umiju umjesto improvizacije ponuditi uporišne sinteze, “sredstva priopćavanja” koja, praktički, u ovom ludom periodu, nitko ne kontrolira, nikakav „moralni nadzorni odbor“ i/ili slično, osim naručitelja reklama.
Gradsko poglavarstvo i vijeće Slavonskog Broda su raspadajuće mrtvi! Živjela nada da će predstojeći lokalni izbori donijeti čisti zrak promjena! Do konstituiranja nove gradske, stranačke vlasti, gradom će se upravljati kako se upravlja, uz dodatnu, profesionalnu pomoć, neokrnjenih, vječnih, vjernih, uplašenih stručnih službi, i uz pomoć (sa)znanja koje će steći na konzultativnim sastancima s akterima i režiserima programiranog lokalnopolitičkog kolapsa, na susretima s obje suprotstavljene bande (u značenju: strane, a ne naoružane skupine zlikovaca) koje međusobno dijeli demarkacijska linija (ne)povjerenja.Tako se kriza komatoznih tijelâ gradske vlasti, vlasti koja je sastavljena od konfrontiranih predstavnika konfrontiranih političkih stranaka, i čiji je upravni mehanizam funkcionira koristeći gorivo-mješavinu: stranačku jednoumnu stegu, osioni voluntarizam i formalno uvažavanje Statuta i Poslovnika- nastavlja. A završit će zakonskim dotrajavanjem, uz odurni timor mortis poglavarstveno-viječničkih “živih mrtvaca”, bez suvislih i odlučnih pokušaja reanimacije.
Upravljanje ovom propadajućom varoši, predstavlja svojevrsni poraz principa meritokracije odnosno trijumf nad zanemarenim načelom da se može napredovati samo prema zaslugama, da se radni ili politički status zaslužuje isključivo (prema) vlastitim sposobnostima. U partitokraciji, koja je poput udava obuhvatila organizam Hrvatske, na ugledan se i važan društveni položaj otvoreno dolazi otvoreno kao vojnik ili časnik partije, kao njen vjerni, prisegnuti štićenik, podoban i bespogovoran, bez potrebe da se bude kompetentan i sposoban.
Dvoje, poput blatnih kiša od kojih se je gotovo nemoguće zaštiti, godinama prlja, onečišćuje, umrljava, zamrljava, zamazuje ovaj grad i ove ljude: praktična politika oličena u istodobnoj kompeticiji i koegzistenciji političkih stranaka, nositeljima interesnog i političkog raslojavanja stanovništva, i masovni mediji bez novinara koji umiju umjesto improvizacije ponuditi uporišne sinteze, “sredstva priopćavanja” koja, praktički, u ovom ludom periodu, nitko ne kontrolira, nikakav „moralni nadzorni odbor“ i/ili slično, osim naručitelja reklama. Cilj rabote prvih je nadziranje naroda i njegovog mnogovrsnog bogatstva. Cilj drugih je profitiranje na trapavom praćanju društvenih konflikata, informiranje pučanstva o odnosu snaga i uvlačenje prvima da dobiju povlašteni status instrumenta od povjerenja za rečeno nadziranje. Sve ostalo je ornamentika i sofisticirana igra istine i zablude, cirkus prepun klaunova koji zapravo plaše i iluzionista koji svojom nespretnošću nasmijavaju. U zastrašujućoj, otrovnoj, neprozirnoj i smrdljivoj miksturi javnog života, komponiranoj od besmislenih ambicija, povlastica, tendenciznosti, imopotentene fragmentarnosti, senzacija koje nadrastaju esenciju, degradacije uvjeta za život, unutarstranačkih i međustranačkih zapletaja, političkog redukcionizma ideja i renundancije do politikantskih šablona, srebroljubivih preferencija, detroniziranja tzv. političkih uglednika, zvukovnih dodataka s konferencija za (is)tisak na kojima se novinarsko stado od strane stranačkih prvaka prekorava što katkada hoće nepozvano pasti zelenu travu ispred doma njihovog, novinâ i portala kao salvetâ kojima raspomaljeni lokalni hozjajini brišu svoj slinavi nos i dupe, novinâ i novinarčićâ koji su suspregnuti zbog lakejskog traženja milosti i prestižnih informacija više, novina koje misle da su nezavisne i pravdoljubive, a u stvari, to su, bez jasnih i poštenih odabiralačkih kriterija, tek distributivno i selektivno, terapija isticanja po svaku cijenu, samozaljubljenih parti-onanista koji se grozničavo tresu, ali bez zrcala da vide groteskno kreveljenje svojih lica. Dakle, u toj miksturi kulture politživota kojom je napunjen bazen-grad, koprcaju se građani, birači, glasači, radnici, mali vlasnici, umirovljenici, obrtnici i intelektualci, ti “diplomirani lajavci” koji već čitavo dva desetljeća šute ili nerazumljivo rogobore, a zavijaju tek ponekad na antiutopistički Mjesec, ili, hm, pobunjenički i opasno reže: “presijecanje vrpce, gospodaru, davno ne vidjesmo, presjecanje vrpce.”
Politički domaći “zli čarobnjaci” koji uz pomoć mjesnih medijskih “vještica” miješaju toksički sadržaj kroz koji su građani prisiljeni plivati, u međusobnom saobraćanju prakticiraju antilogiku cjeline odnosno logiku parcijalnog, pogotovo kad se radi o koalicijskim partnerima koji su ovdje u Brodu, izgleda, pred definitivnim razvodom. Oni, na primjer, prvo tvrde: “Stranački partner mi nikada nije posudio kotao.” Potom kažu: “Kotao je bio jako oštećen.” I kao treće navedu: “Kotao sam odmah vratio.” Zahvaljujući takvoj komunikaciji kapetanâ ovog Broda, Brod se nasukao i trune na obali Save. Sve su (u)činili, kako se kaže, da privuku oblake, a čude se kad u jarbol udari grom. O čemu trebaju razmišljati Brod i njegova posada? O svojoj propasti ili svom odredištu? Kako se suprotstaviti? Postoje li kišobran?
Svaki pojedinac vlastitim bi postavljanjem spram političke i intelektualne odgovornosti i sudjelovanjem u igri povratnog djelovanja, trebao prihvatiti načela etike za sebe koja bi postala etika za sve. Ovako ih klasificira Edgar Morin:
- održavati svoju duhovnu autonomiju; - nastojati biti pravedan i iskren; - čuvati svoj integritet; - ispravljati svoje skretanje; - ne biti opsjednut onim što posjedujemo; - pokušati ono što nam se događa pretvoriti u iskustvo, a iskustvo u mudrost; - da se stareći pokušamo poboljšati, odnosno “postati boljima”.
Dakle, umjesto agresivnosti, strpljivost; umjesto dominacije, tolerancija; umjesto sudjelovanja u paradi, šetnje pored Save; umjestovojnikovanja u stranačkim aktivima, predani rad u astronomskom društvu i animal lib(eration)- pokretu za oslobođenje i prava životinja; umjesto lokalnih glasila, knjige; umjesto ulazak na velika vrata, potražiti izlaz za nuždu. To su duhovne čizme od sedam milja za iskorak iz dubokih prljavih bazena politike u kojima smo pod nadzorom.
Gradsko poglavarstvo i vijeće Slavonskog Broda su raspadajuće mrtvi! Živjela nada da će predstojeći lokalni izbori donijeti čisti zrak promjena! Do konstituiranja nove gradske, stranačke vlasti, gradom će se upravljati kako se upravlja, uz dodatnu, profesionalnu pomoć, neokrnjenih, vječnih, vjernih, uplašenih stručnih službi, i uz pomoć (sa)znanja koje će steći na konzultativnim sastancima s akterima i režiserima programiranog lokalnopolitičkog kolapsa, na susretima s obje suprotstavljene bande (u značenju: strane, a ne naoružane skupine zlikovaca) koje međusobno dijeli demarkacijska linija (ne)povjerenja.Tako se kriza komatoznih tijelâ gradske vlasti, vlasti koja je sastavljena od konfrontiranih predstavnika konfrontiranih političkih stranaka, i čiji je upravni mehanizam funkcionira koristeći gorivo-mješavinu: stranačku jednoumnu stegu, osioni voluntarizam i formalno uvažavanje Statuta i Poslovnika- nastavlja. A završit će zakonskim dotrajavanjem, uz odurni timor mortis poglavarstveno-viječničkih “živih mrtvaca”, bez suvislih i odlučnih pokušaja reanimacije.
Upravljanje ovom propadajućom varoši, predstavlja svojevrsni poraz principa meritokracije odnosno trijumf nad zanemarenim načelom da se može napredovati samo prema zaslugama, da se radni ili politički status zaslužuje isključivo (prema) vlastitim sposobnostima. U partitokraciji, koja je poput udava obuhvatila organizam Hrvatske, na ugledan se i važan društveni položaj otvoreno dolazi otvoreno kao vojnik ili časnik partije, kao njen vjerni, prisegnuti štićenik, podoban i bespogovoran, bez potrebe da se bude kompetentan i sposoban.
Dvoje, poput blatnih kiša od kojih se je gotovo nemoguće zaštiti, godinama prlja, onečišćuje, umrljava, zamrljava, zamazuje ovaj grad i ove ljude: praktična politika oličena u istodobnoj kompeticiji i koegzistenciji političkih stranaka, nositeljima interesnog i političkog raslojavanja stanovništva, i masovni mediji bez novinara koji umiju umjesto improvizacije ponuditi uporišne sinteze, “sredstva priopćavanja” koja, praktički, u ovom ludom periodu, nitko ne kontrolira, nikakav „moralni nadzorni odbor“ i/ili slično, osim naručitelja reklama. Cilj rabote prvih je nadziranje naroda i njegovog mnogovrsnog bogatstva. Cilj drugih je profitiranje na trapavom praćanju društvenih konflikata, informiranje pučanstva o odnosu snaga i uvlačenje prvima da dobiju povlašteni status instrumenta od povjerenja za rečeno nadziranje. Sve ostalo je ornamentika i sofisticirana igra istine i zablude, cirkus prepun klaunova koji zapravo plaše i iluzionista koji svojom nespretnošću nasmijavaju. U zastrašujućoj, otrovnoj, neprozirnoj i smrdljivoj miksturi javnog života, komponiranoj od besmislenih ambicija, povlastica, tendenciznosti, imopotentene fragmentarnosti, senzacija koje nadrastaju esenciju, degradacije uvjeta za život, unutarstranačkih i međustranačkih zapletaja, političkog redukcionizma ideja i renundancije do politikantskih šablona, srebroljubivih preferencija, detroniziranja tzv. političkih uglednika, zvukovnih dodataka s konferencija za (is)tisak na kojima se novinarsko stado od strane stranačkih prvaka prekorava što katkada hoće nepozvano pasti zelenu travu ispred doma njihovog, novinâ i portala kao salvetâ kojima raspomaljeni lokalni hozjajini brišu svoj slinavi nos i dupe, novinâ i novinarčićâ koji su suspregnuti zbog lakejskog traženja milosti i prestižnih informacija više, novina koje misle da su nezavisne i pravdoljubive, a u stvari, to su, bez jasnih i poštenih odabiralačkih kriterija, tek distributivno i selektivno, terapija isticanja po svaku cijenu, samozaljubljenih parti-onanista koji se grozničavo tresu, ali bez zrcala da vide groteskno kreveljenje svojih lica. Dakle, u toj miksturi kulture politživota kojom je napunjen bazen-grad, koprcaju se građani, birači, glasači, radnici, mali vlasnici, umirovljenici, obrtnici i intelektualci, ti “diplomirani lajavci” koji već čitavo dva desetljeća šute ili nerazumljivo rogobore, a zavijaju tek ponekad na antiutopistički Mjesec, ili, hm, pobunjenički i opasno reže: “presijecanje vrpce, gospodaru, davno ne vidjesmo, presjecanje vrpce.”
Politički domaći “zli čarobnjaci” koji uz pomoć mjesnih medijskih “vještica” miješaju toksički sadržaj kroz koji su građani prisiljeni plivati, u međusobnom saobraćanju prakticiraju antilogiku cjeline odnosno logiku parcijalnog, pogotovo kad se radi o koalicijskim partnerima koji su ovdje u Brodu, izgleda, pred definitivnim razvodom. Oni, na primjer, prvo tvrde: “Stranački partner mi nikada nije posudio kotao.” Potom kažu: “Kotao je bio jako oštećen.” I kao treće navedu: “Kotao sam odmah vratio.” Zahvaljujući takvoj komunikaciji kapetanâ ovog Broda, Brod se nasukao i trune na obali Save. Sve su (u)činili, kako se kaže, da privuku oblake, a čude se kad u jarbol udari grom. O čemu trebaju razmišljati Brod i njegova posada? O svojoj propasti ili svom odredištu? Kako se suprotstaviti? Postoje li kišobran?
Svaki pojedinac vlastitim bi postavljanjem spram političke i intelektualne odgovornosti i sudjelovanjem u igri povratnog djelovanja, trebao prihvatiti načela etike za sebe koja bi postala etika za sve. Ovako ih klasificira Edgar Morin:
- održavati svoju duhovnu autonomiju; - nastojati biti pravedan i iskren; - čuvati svoj integritet; - ispravljati svoje skretanje; - ne biti opsjednut onim što posjedujemo; - pokušati ono što nam se događa pretvoriti u iskustvo, a iskustvo u mudrost; - da se stareći pokušamo poboljšati, odnosno “postati boljima”.
Dakle, umjesto agresivnosti, strpljivost; umjesto dominacije, tolerancija; umjesto sudjelovanja u paradi, šetnje pored Save; umjestovojnikovanja u stranačkim aktivima, predani rad u astronomskom društvu i animal lib(eration)- pokretu za oslobođenje i prava životinja; umjesto lokalnih glasila, knjige; umjesto ulazak na velika vrata, potražiti izlaz za nuždu. To su duhovne čizme od sedam milja za iskorak iz dubokih prljavih bazena politike u kojima smo pod nadzorom.
