Na putu prema (svom) novcu pohranjenom u bankama, pred građanima se ispriječe vrata koja se otvaraju s vremenskom zadrškom/odgodom. Dok korisnici bankarskih usluga pet-šest sekundi čekaju milost vrata, i dok ulaze i dok izlaze u hram novca, mogu pročitati upozorenje da to učine mirno. Uvijek su, ma koliko puta se našli u istoj situaciji, trenuci tog bespomoćnog čekanja pred automatom programiranim od strane vlasnika banke, šok za poštene ljude, jer banke im kradu vrijeme i odnose se prema njima kao potencijalnim orobljivačima, razbojnicima, pljačkašima. Kao da nije obratno?
Sigurnosna mjera zadržavanja ljudi da kao građani pokorni čekaju ulaz i izlaz dio je metastazirane ekspanzije lihvarskog bankarskog kapitala i njegove namjere da sačuva sebe na račun svega živog na ovoj planeti. Volumen finacijskog kapitala ušuškan u trezorima, kreditima, ovršenoj imovini i dragocijenostima, sefovima, udjelima, dionicama, obveznicama ... vrijednosnim papirima, zauzima životni prostor pojedinaca, država, čitavog svijeta, a na uštrb ljudskog polja slobode, slobode kretanja, slobode ulaženja i izlaženja.
I dok čekamo pred neumoljivim vratima poslovnice PBZ-a u Naselju Andrije Hebranga zbog obične provjere stanja računa, živčanimo do stresa, jer smo izloženi dresuri moći ekonomskog poretka u kojem su ljudi postali svojevrsna vrata, ali bez vremenske zadrške, kroz koja prolazi smeće svih oblika eksplatacije.
