U presudi kojom je Visoki prekršajni sud oslobodio Thompsona od optužbi zbog pozdrava Za dom spremni, ključna rečenica je prepisana iz izdvojenog mišljenja ustavnog suca Miroslava Šumanovića otprije četiri godine, kada se odlučivalo o slučaju Joea Šimunića. Sudac Šumanović tada je ostao u manjini, ali njegov stav sada postaje većinska praksa
Oslobađajući Marka Perkovića Thompsona prijave da je prekršio članak 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, sudsko vijeće Visokog prekršajnog suda predvođeno sutkinjom Anđom Ćorlukom navelo je u drugostupanjskoj presudi 2. listopada 2019. godine da pozdrav Za dom spremni u pjesmi ‘Bojna Čavoglave’ nema nikakve povezanosti s NDH i ustaškim pokretom i da ga javnost percipira u kontekstu Domovinskog rata. Osim što se radi o neistini koji je postala dio jedne pravomoćne presude, Novosti su analizom upravo tih teza došle do zaključka da je riječ o prepisanom sadržaju. Budući da je prvostupanjska presuda s kraja 2018. godine nedostupna javnosti, do zaključenja ovog teksta nismo uspjeli utvrditi radi li se o prenošenju stavova nižega suda. No bez obzira na taj podatak, sporni pasus u kojem se Thompsona i Bojnu Čavoglave pokušava lišiti neospornog endehazijskog konteksta nastao je znatno ranije od ovoga postupka: nalazi se u izdvojenom mišljenju ustavnog suca Miroslava Šumanovića iz 2016. godine. Šumanović se takvim mišljenjem suprotstavio ostatku sudaca Ustavnog suda, koji su odbili tužbu nogometaša Joea Šimunića na osuđujuću presudu Visokog prekršajnog suda zbog uzvikivanja pozdrava Za dom spremni. Manjinski sudački stav koji je tada bio potpuno irelevantan i suprotstavljen osuđujućoj presudi, tako je u četiri godine evoluirao u većinski argument za oslobađanje Thompsona na istoj sudskoj instanci.
U pravomoćnoj presudi Visokog prekršajnog suda iz listopada 2019. godine stoji i sljedeća rečenica: ‘Nadalje, (tužitelj, op.a.) zanemaruje i činjenicu da se ovaj pozdrav u kontekstu njezinog nastanka, u tijeku Domovinskog rata čiji je karakter ‘pravednog, legitimnog, obrambenog i oslobodilačkog’ percipira izvan totalitarnog i rasističkog konteksta’. Ovako je, pak, pisao ustavni sudac Šumanović 2016. godine: ‘S druge strane, a u tome i leži osnova moga neslaganja s većinskim mišljenjem (…) značajan dio hrvatske javnosti i društva, notorno, o tome rezonira na suprotan način, percipirajući sporni pozdrav izvan totalitarnog i rasističkog konteksta. Ovo i zato što je korišten u drukčijem općem okviru (…) tijekom Domovinskog rata čiji je karakter ‘pravednog, legitimnog, obrambenog i oslobodilačkog’.’ Dok je navedena Šumanovićeva rečenica ponešto veća i sadržajnija od one koja se nalazi u presudi Visokog prekršajnog suda, konstatacija koja je uslijedila u oba slučaja ne ostavlja nikakvog mjesta dvojbama. ‘Općepoznato je kako se ista pjesma upravo s inkriminirajućim uvodnim stihom tijekom Domovinskog rata, prilikom obrane naše zemlje svakodnevno i neprekidno izvodila, upravo ohrabrujući i pozivajući na obranu domovine, bez ikakve povezanosti s totalitarnim režimom od prije pedesetak godina’, piše Visoki prekršajni sud, a Šumanović četiri godine prije navodi sljedeće: ‘Isti je pozdrav ‘udarni’ uvod pjesme ‘Čavoglave’ koja je naročito tijekom rata za obranu zemlje svakodnevno i neprekidno izvođena kao budnica koja poziva na obranu domovine a bez ikakve navezanosti na totalitarni kontekst iz razdoblja od prije više od 50 godina’.
Ne treba prionuti detaljnijoj analizi da bi se utvrdilo kako je ova rečenica u oba slučaja gotovo identična, izuzev nekoliko različitih riječi. Šumanović je, za razliku od sudačkog vijeća Visokog prekršajnog suda, ‘Bojnu Čavoglave’ nazvao ‘budnicom’, dok je vijeće njegovoj ‘zemlji’ dodalo posvojnu zamjenicu ‘naša’. I vjerojatno najgoru konstataciju: da je ključna teza cijele rečenice – potpuni izostanak veze između početka ‘Bojne Čavoglave’ i ustaštva - ‘općepoznata’ stvar. Sličan dodatak Visokog prekršajnog suda, kojim se još više perpetuira sukob s istinom, nalazi se i u prvoj rečenici. Dok Šumanović kaže da Za dom spremni u Hrvatskoj ‘značajan dio percipira’ izvan totalitarnog i rasističkog konteksta, Visoki prekršajni sud ne ograničava se na određeni dio stanovništva i tako sugerira da svi imaju takvu percepciju o pozdravu na početku ‘Bojne Čavoglave’. Prigodno se pritom zaokružuje eklatantni primjer historijskog revizionizma i u Šumanovićevom mišljenju i u presudi Visokog prekršajnog suda tvrdnjom da se ‘Bojna Čavoglave’ sa spornim pozdravom izvodila ‘bez ikakve’ povezanosti s NDH.
Osim što je riječ o gotovo identičnom slijedu riječi, radi se, dakle, i o naramku revizionističkih neistina, koje se mogu demantirati čak i površnim pretraživanjem Interneta. Tamo se nalazi i tekst koji je ovaj potpisnik napisao 2018. godine, prije prvostupanjske presude u ovom postupku. ‘Ne želeći valjda tumačenja ustaškog pozdrava na početku pjesme ‘Bojna Čavoglave’ prepustiti drugima, sredinom 1992. izjavio je (Thompson, op.a.) da se ‘mnogima ne sviđa što u pjesmi (‘Bojna Čavoglave’, op.a.) kažem ‘Za dom spremni’ i pritom na koncertima dignem ruku na pozdrav’. Kao što svjedoči niz tadašnjih fotografija, Perković je dizao ruku na nacistički pozdrav, dok je prvi zagrebački koncert u životu održao na 10. travnja, s jasnom simboličkom intencijom’, stoji u tome tekstu o pjesmi Bojne Čavoglave, iz kojeg se jasno vidi ‘kontekst njezinog nastanka’ i ‘izvođenja’ kojeg sada sud nastoji odvojiti od Thompsona. Moguće je, s druge strane, da se u kontekstu Domovinskog rata taj pozdrav u određenom dijelu populacije danas ‘percipira’ na drugačiji način. Ali ta percepcija proizlazi iz laži proustaških revizionista, Thompsonovih odvjetnika i pojedinih sudačkih odluka, svakako ne iz izjava koje je pjevač davao u medijima i na pozornici još dugo po završetku rata. ‘Moje političko uvjerenje je stvarno tako da poštujem poglavnika, jer sam tako i odgojen, a u demokraciji svatko ima pravo na svoje političko opredjeljenje. Zašto bi u demokraciji nekome smetalo da ja imam takvo opredjeljenje?’ odgovorio je Thompson u jednom intervjuu iz devedesetih, dodajući i ‘da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske, ne bi bilo ni današnje Hrvatske’. ‘Simpatiziram pokret koji se borio za hrvatsku neovisnost”, zaključio je, odgovarajući tako na optužbe da kroz pjesme promovira ustaštvo.
Usporede li se, dakle, Thompsonove izjave za vrijeme Domovinskog rata s prepisanim sadržajem presude Visokog prekršajnog suda, tek su tada razvidni razmjeri diskrepancije između istine i sudskog pravorijeka. Visoki prekršajni sud lišio je Thompsona proustaške namjere pozdrava Za dom spremni koju je on otvoreno promovirao na koncertima, dok su se u publici nalazili transparentni s natpisima kao što je ‘Srbe u Jasenovac’. To je, naime, ‘općepoznata’ stvar o tome kako se ‘Bojna Čavoglave’ ‘izvodila’ i ‘percipirala’, suprotno sadržaju presude Visokog prekršajnog suda.
No ova presuda nije zanimljiva samo zato što se preko nje šire neistinita i gotovo identična obrazloženja suca Šumanovića, nego i zato što je u tom dokumentu zanemarena većinska odluka Ustavnog suda kojoj se Šumanović suprotstavio 2016. godine. Po objavi citirane presude Visokog prekršajnog suda pojedini pravni stručnjaci javno su ustvrdili da je ona uzrokovala neujednačenu sudsku praksu do koje nije smjelo doći. Sve dosadašnje odluke o pozdravu Za dom spremni na ovome sudu bile su osuđujuće i redovno potvrđene na Ustavnom sudu. Kao jedan od primjera kojim su se suci trebali rukovoditi spominjao se upravo slučaj Šimunić, koji je na Visokom prekršajnom sudu kažnjen zbog korištenja ustaškog pozdrava na nogometnoj utakmici.
Prozvani Visoki prekršajni sud nedavno se branio tezom da je riječ o različitim postupcima: sve do zadnjeg slučaja s Thompsonom, nitko se, pa ni Šimunić, na tome sudu nije branio tezom da Za dom spremni nije izričito zabranjen zakonom. Thompson je oslobođen prijave da je remetio javni red i mir, pod obrazloženjem da je ‘Bojna Čavoglave’ uredno registrirana i da su posjetitelji njegovog koncerta, inače lišenog incidenata, mogli očekivati izvođenje spomenute pjesme.
No profesorica na zagrebačkom Pravnom fakultetu Zlata Đurđević kaže Novostima da nije moguće svako ponašanje koje predstavlja prekršaj protiv javnog reda i mira propisati zakonom. ‘Pravna norma mora biti apstraktna da se može primijeniti na veliki broj slučajeva koji predstavljaju remećenje javnog reda i mira. Sudovi sigurno mogu i ovlašteni su to procijeniti’, istaknula je Đurđević, misleći pritom i na ustaški pozdrav Za dom spremni. Profesorica Đurđević dodaje i da su u dosadašnjim presudama Visokog prekršajnog i Ustavnog suda jasno postavljeni elementi za prekršajno kažnjavanje korištenja ovakvih simbola. Osim što je Za dom spremni proglašen nedvosmisleno ustaškim, u slučaju Šimunić je kao otegotna okolnost još navedena činjenica da je njegov uzvik bio dostupan širem krugu gledatelja i da je uzvikivanjem ohrabrio druge na izražavanje mržnje i stvaranje uznemirenosti kod osoba koje ne spadaju u većinsku etničku ili vjersku skupinu. Đurđević podsjeća i da je u drugom slučaju, u kojem se ustaški pozdrav koristio na komemoraciji, Ustavni sud potvrdio odluku Visokog prekršajnog suda i odbacio prigovore da javnost nije bila uznemirena, pod obrazloženjem da nije bilo drugih građana osim sudionika komemoracije. Budući da se radilo o otvorenom javnom mjestu, prisutnost javnosti nije bilo potrebno utvrđivati i obrazlagati, jer se to samo po sebi podrazumijeva.
‘Ustavni sud je ovakvo tumačenje konstitucionalizirao, što znači da je ono dijelom ustavnog prava RH, koje ima nadzakonsku snagu, obvezno je za sve redovite sudove. Dakle, donošenjem odluke u istom pravnom pitanju koja je suprotna prethodno potvrđenoj odluci Visokog prekršajnog suda od strane Ustavnog suda, sudsko vijeće nije primijenilo relevantno pravo te je prekršilo načelo zakonitosti i upravo svojom odlukom stvorilo neujednačenu sudsku praksu’, kaže Đurđević za Novosti.
Umjesto korištenja većinskog mišljenja Ustavnog suda koje je potvrđeno u više postupaka, sudsko se vijeće Visokog prekršajnog suda odlučilo na argumentaciju poražene strane, donoseći na koncu i presudu koja naliježe na stavove ustavnog suca Šumanovića. A u njegovom mišljenju, pored navedenog pasusa, drugim ustavnim sucima prigovoreno je da su ovaj pozdrav sagledavali isključivo kao element ‘vizualnog identiteta’ NDH, dok on smatra da nije svaka njegova konotacija isključivo rasistička. Šumanović je pritom citirao nekakvu ‘historiografsku ekspertizu’ revizionističkog povjesničara Josipa Jurčevića prema kojoj je ‘sporna sintagma u kontinuiranoj uporabi u dugom vremenskom razdoblju znatno prije NDH’. Citirao je potom i notornu laž o ‘starohrvatskom pozdravu’ koju je u obrazloženju presude napisala jedna sutkinja Prekršajnog suda u Zagrebu 2009. godine, kao argument u oslobađanju posjetitelja Thompsonova koncerta koji je, inspiriran izvođenjem ‘Bojne Čavoglave’ na pozornici, uzvikivao Za dom spremni.
Na zahtjev za komentar očiglednog preklapanja opisanog sadržaja u presudi, glasnogovornica suda Gordana Korotaj rekla je Novostima da su na sjednici svih sudaca početkom lipnja razmatrali samo primjenu članka 5. Zakona o prekršajnima protiv javnog reda i mira u ovoj presudi, ‘a ne i sadržaj obrazloženja i stil pisanja’. Korotaj se referirala na sjednicu koja je održana kako bi se razriješila neujednačena praksa koja je nastala zadnjom presudom. Tamo je 15 od 20 sudaca podržalo obrazloženje kojim je Thompson oslobođen. Kao što je poznato, i ta je sudačka odluka žestoko kritizirana u dijelu stručne javnosti, pod obrazloženjem da je ona donesena na protuustavan i protuzakonit način. No to je šira priča koja će, ako reagira Državno odvjetništvo, vjerojatno dobiti svoj epilog na Vrhovnom sudu. U ovom tekstu fokus je bio na dvije po mnogočemu skandalozne rečenice koje u ovom konkretnom slučaju čak i nemaju presudnu pravnu težinu. Štoviše, ista presuda sadrži konstataciju da ‘ovaj sud nije razmatrao pitanja u vezi sa spornim povijesnim događajima i njihovim interpretacijama’, ali je upravo to, kako vidimo, u nastavku učinio. Jer, ovdje je ustaški pozdrav na početku pjesme ‘Bojna Čavoglave’ izmješten iz konteksta ‘totalitarnog režima’ izokretanjem istine i njene suprotnosti. A to je navada koja se često atribuira ‘totalitarizmima’.
portalnovosti
Oslobađajući Marka Perkovića Thompsona prijave da je prekršio članak 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, sudsko vijeće Visokog prekršajnog suda predvođeno sutkinjom Anđom Ćorlukom navelo je u drugostupanjskoj presudi 2. listopada 2019. godine da pozdrav Za dom spremni u pjesmi ‘Bojna Čavoglave’ nema nikakve povezanosti s NDH i ustaškim pokretom i da ga javnost percipira u kontekstu Domovinskog rata. Osim što se radi o neistini koji je postala dio jedne pravomoćne presude, Novosti su analizom upravo tih teza došle do zaključka da je riječ o prepisanom sadržaju. Budući da je prvostupanjska presuda s kraja 2018. godine nedostupna javnosti, do zaključenja ovog teksta nismo uspjeli utvrditi radi li se o prenošenju stavova nižega suda. No bez obzira na taj podatak, sporni pasus u kojem se Thompsona i Bojnu Čavoglave pokušava lišiti neospornog endehazijskog konteksta nastao je znatno ranije od ovoga postupka: nalazi se u izdvojenom mišljenju ustavnog suca Miroslava Šumanovića iz 2016. godine. Šumanović se takvim mišljenjem suprotstavio ostatku sudaca Ustavnog suda, koji su odbili tužbu nogometaša Joea Šimunića na osuđujuću presudu Visokog prekršajnog suda zbog uzvikivanja pozdrava Za dom spremni. Manjinski sudački stav koji je tada bio potpuno irelevantan i suprotstavljen osuđujućoj presudi, tako je u četiri godine evoluirao u većinski argument za oslobađanje Thompsona na istoj sudskoj instanci.
Donošenjem odluke u istom pravnom pitanju koja je suprotna prethodno potvrđenoj odluci Visokog prekršajnog suda od strane Ustavnog suda, sudsko vijeće nije primijenilo relevantno pravo te je prekršilo načelo zakonitosti, tvrdi Zlata Đurđević s Pravnog fakulteta
U pravomoćnoj presudi Visokog prekršajnog suda iz listopada 2019. godine stoji i sljedeća rečenica: ‘Nadalje, (tužitelj, op.a.) zanemaruje i činjenicu da se ovaj pozdrav u kontekstu njezinog nastanka, u tijeku Domovinskog rata čiji je karakter ‘pravednog, legitimnog, obrambenog i oslobodilačkog’ percipira izvan totalitarnog i rasističkog konteksta’. Ovako je, pak, pisao ustavni sudac Šumanović 2016. godine: ‘S druge strane, a u tome i leži osnova moga neslaganja s većinskim mišljenjem (…) značajan dio hrvatske javnosti i društva, notorno, o tome rezonira na suprotan način, percipirajući sporni pozdrav izvan totalitarnog i rasističkog konteksta. Ovo i zato što je korišten u drukčijem općem okviru (…) tijekom Domovinskog rata čiji je karakter ‘pravednog, legitimnog, obrambenog i oslobodilačkog’.’ Dok je navedena Šumanovićeva rečenica ponešto veća i sadržajnija od one koja se nalazi u presudi Visokog prekršajnog suda, konstatacija koja je uslijedila u oba slučaja ne ostavlja nikakvog mjesta dvojbama. ‘Općepoznato je kako se ista pjesma upravo s inkriminirajućim uvodnim stihom tijekom Domovinskog rata, prilikom obrane naše zemlje svakodnevno i neprekidno izvodila, upravo ohrabrujući i pozivajući na obranu domovine, bez ikakve povezanosti s totalitarnim režimom od prije pedesetak godina’, piše Visoki prekršajni sud, a Šumanović četiri godine prije navodi sljedeće: ‘Isti je pozdrav ‘udarni’ uvod pjesme ‘Čavoglave’ koja je naročito tijekom rata za obranu zemlje svakodnevno i neprekidno izvođena kao budnica koja poziva na obranu domovine a bez ikakve navezanosti na totalitarni kontekst iz razdoblja od prije više od 50 godina’.
Ne treba prionuti detaljnijoj analizi da bi se utvrdilo kako je ova rečenica u oba slučaja gotovo identična, izuzev nekoliko različitih riječi. Šumanović je, za razliku od sudačkog vijeća Visokog prekršajnog suda, ‘Bojnu Čavoglave’ nazvao ‘budnicom’, dok je vijeće njegovoj ‘zemlji’ dodalo posvojnu zamjenicu ‘naša’. I vjerojatno najgoru konstataciju: da je ključna teza cijele rečenice – potpuni izostanak veze između početka ‘Bojne Čavoglave’ i ustaštva - ‘općepoznata’ stvar. Sličan dodatak Visokog prekršajnog suda, kojim se još više perpetuira sukob s istinom, nalazi se i u prvoj rečenici. Dok Šumanović kaže da Za dom spremni u Hrvatskoj ‘značajan dio percipira’ izvan totalitarnog i rasističkog konteksta, Visoki prekršajni sud ne ograničava se na određeni dio stanovništva i tako sugerira da svi imaju takvu percepciju o pozdravu na početku ‘Bojne Čavoglave’. Prigodno se pritom zaokružuje eklatantni primjer historijskog revizionizma i u Šumanovićevom mišljenju i u presudi Visokog prekršajnog suda tvrdnjom da se ‘Bojna Čavoglave’ sa spornim pozdravom izvodila ‘bez ikakve’ povezanosti s NDH.
Osim što je riječ o gotovo identičnom slijedu riječi, radi se, dakle, i o naramku revizionističkih neistina, koje se mogu demantirati čak i površnim pretraživanjem Interneta. Tamo se nalazi i tekst koji je ovaj potpisnik napisao 2018. godine, prije prvostupanjske presude u ovom postupku. ‘Ne želeći valjda tumačenja ustaškog pozdrava na početku pjesme ‘Bojna Čavoglave’ prepustiti drugima, sredinom 1992. izjavio je (Thompson, op.a.) da se ‘mnogima ne sviđa što u pjesmi (‘Bojna Čavoglave’, op.a.) kažem ‘Za dom spremni’ i pritom na koncertima dignem ruku na pozdrav’. Kao što svjedoči niz tadašnjih fotografija, Perković je dizao ruku na nacistički pozdrav, dok je prvi zagrebački koncert u životu održao na 10. travnja, s jasnom simboličkom intencijom’, stoji u tome tekstu o pjesmi Bojne Čavoglave, iz kojeg se jasno vidi ‘kontekst njezinog nastanka’ i ‘izvođenja’ kojeg sada sud nastoji odvojiti od Thompsona. Moguće je, s druge strane, da se u kontekstu Domovinskog rata taj pozdrav u određenom dijelu populacije danas ‘percipira’ na drugačiji način. Ali ta percepcija proizlazi iz laži proustaških revizionista, Thompsonovih odvjetnika i pojedinih sudačkih odluka, svakako ne iz izjava koje je pjevač davao u medijima i na pozornici još dugo po završetku rata. ‘Moje političko uvjerenje je stvarno tako da poštujem poglavnika, jer sam tako i odgojen, a u demokraciji svatko ima pravo na svoje političko opredjeljenje. Zašto bi u demokraciji nekome smetalo da ja imam takvo opredjeljenje?’ odgovorio je Thompson u jednom intervjuu iz devedesetih, dodajući i ‘da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske, ne bi bilo ni današnje Hrvatske’. ‘Simpatiziram pokret koji se borio za hrvatsku neovisnost”, zaključio je, odgovarajući tako na optužbe da kroz pjesme promovira ustaštvo.
Usporede li se, dakle, Thompsonove izjave za vrijeme Domovinskog rata s prepisanim sadržajem presude Visokog prekršajnog suda, tek su tada razvidni razmjeri diskrepancije između istine i sudskog pravorijeka. Visoki prekršajni sud lišio je Thompsona proustaške namjere pozdrava Za dom spremni koju je on otvoreno promovirao na koncertima, dok su se u publici nalazili transparentni s natpisima kao što je ‘Srbe u Jasenovac’. To je, naime, ‘općepoznata’ stvar o tome kako se ‘Bojna Čavoglave’ ‘izvodila’ i ‘percipirala’, suprotno sadržaju presude Visokog prekršajnog suda.
No ova presuda nije zanimljiva samo zato što se preko nje šire neistinita i gotovo identična obrazloženja suca Šumanovića, nego i zato što je u tom dokumentu zanemarena većinska odluka Ustavnog suda kojoj se Šumanović suprotstavio 2016. godine. Po objavi citirane presude Visokog prekršajnog suda pojedini pravni stručnjaci javno su ustvrdili da je ona uzrokovala neujednačenu sudsku praksu do koje nije smjelo doći. Sve dosadašnje odluke o pozdravu Za dom spremni na ovome sudu bile su osuđujuće i redovno potvrđene na Ustavnom sudu. Kao jedan od primjera kojim su se suci trebali rukovoditi spominjao se upravo slučaj Šimunić, koji je na Visokom prekršajnom sudu kažnjen zbog korištenja ustaškog pozdrava na nogometnoj utakmici.
Prozvani Visoki prekršajni sud nedavno se branio tezom da je riječ o različitim postupcima: sve do zadnjeg slučaja s Thompsonom, nitko se, pa ni Šimunić, na tome sudu nije branio tezom da Za dom spremni nije izričito zabranjen zakonom. Thompson je oslobođen prijave da je remetio javni red i mir, pod obrazloženjem da je ‘Bojna Čavoglave’ uredno registrirana i da su posjetitelji njegovog koncerta, inače lišenog incidenata, mogli očekivati izvođenje spomenute pjesme.
No profesorica na zagrebačkom Pravnom fakultetu Zlata Đurđević kaže Novostima da nije moguće svako ponašanje koje predstavlja prekršaj protiv javnog reda i mira propisati zakonom. ‘Pravna norma mora biti apstraktna da se može primijeniti na veliki broj slučajeva koji predstavljaju remećenje javnog reda i mira. Sudovi sigurno mogu i ovlašteni su to procijeniti’, istaknula je Đurđević, misleći pritom i na ustaški pozdrav Za dom spremni. Profesorica Đurđević dodaje i da su u dosadašnjim presudama Visokog prekršajnog i Ustavnog suda jasno postavljeni elementi za prekršajno kažnjavanje korištenja ovakvih simbola. Osim što je Za dom spremni proglašen nedvosmisleno ustaškim, u slučaju Šimunić je kao otegotna okolnost još navedena činjenica da je njegov uzvik bio dostupan širem krugu gledatelja i da je uzvikivanjem ohrabrio druge na izražavanje mržnje i stvaranje uznemirenosti kod osoba koje ne spadaju u većinsku etničku ili vjersku skupinu. Đurđević podsjeća i da je u drugom slučaju, u kojem se ustaški pozdrav koristio na komemoraciji, Ustavni sud potvrdio odluku Visokog prekršajnog suda i odbacio prigovore da javnost nije bila uznemirena, pod obrazloženjem da nije bilo drugih građana osim sudionika komemoracije. Budući da se radilo o otvorenom javnom mjestu, prisutnost javnosti nije bilo potrebno utvrđivati i obrazlagati, jer se to samo po sebi podrazumijeva.
‘Ustavni sud je ovakvo tumačenje konstitucionalizirao, što znači da je ono dijelom ustavnog prava RH, koje ima nadzakonsku snagu, obvezno je za sve redovite sudove. Dakle, donošenjem odluke u istom pravnom pitanju koja je suprotna prethodno potvrđenoj odluci Visokog prekršajnog suda od strane Ustavnog suda, sudsko vijeće nije primijenilo relevantno pravo te je prekršilo načelo zakonitosti i upravo svojom odlukom stvorilo neujednačenu sudsku praksu’, kaže Đurđević za Novosti.
Umjesto korištenja većinskog mišljenja Ustavnog suda koje je potvrđeno u više postupaka, sudsko se vijeće Visokog prekršajnog suda odlučilo na argumentaciju poražene strane, donoseći na koncu i presudu koja naliježe na stavove ustavnog suca Šumanovića. A u njegovom mišljenju, pored navedenog pasusa, drugim ustavnim sucima prigovoreno je da su ovaj pozdrav sagledavali isključivo kao element ‘vizualnog identiteta’ NDH, dok on smatra da nije svaka njegova konotacija isključivo rasistička. Šumanović je pritom citirao nekakvu ‘historiografsku ekspertizu’ revizionističkog povjesničara Josipa Jurčevića prema kojoj je ‘sporna sintagma u kontinuiranoj uporabi u dugom vremenskom razdoblju znatno prije NDH’. Citirao je potom i notornu laž o ‘starohrvatskom pozdravu’ koju je u obrazloženju presude napisala jedna sutkinja Prekršajnog suda u Zagrebu 2009. godine, kao argument u oslobađanju posjetitelja Thompsonova koncerta koji je, inspiriran izvođenjem ‘Bojne Čavoglave’ na pozornici, uzvikivao Za dom spremni.
Na zahtjev za komentar očiglednog preklapanja opisanog sadržaja u presudi, glasnogovornica suda Gordana Korotaj rekla je Novostima da su na sjednici svih sudaca početkom lipnja razmatrali samo primjenu članka 5. Zakona o prekršajnima protiv javnog reda i mira u ovoj presudi, ‘a ne i sadržaj obrazloženja i stil pisanja’. Korotaj se referirala na sjednicu koja je održana kako bi se razriješila neujednačena praksa koja je nastala zadnjom presudom. Tamo je 15 od 20 sudaca podržalo obrazloženje kojim je Thompson oslobođen. Kao što je poznato, i ta je sudačka odluka žestoko kritizirana u dijelu stručne javnosti, pod obrazloženjem da je ona donesena na protuustavan i protuzakonit način. No to je šira priča koja će, ako reagira Državno odvjetništvo, vjerojatno dobiti svoj epilog na Vrhovnom sudu. U ovom tekstu fokus je bio na dvije po mnogočemu skandalozne rečenice koje u ovom konkretnom slučaju čak i nemaju presudnu pravnu težinu. Štoviše, ista presuda sadrži konstataciju da ‘ovaj sud nije razmatrao pitanja u vezi sa spornim povijesnim događajima i njihovim interpretacijama’, ali je upravo to, kako vidimo, u nastavku učinio. Jer, ovdje je ustaški pozdrav na početku pjesme ‘Bojna Čavoglave’ izmješten iz konteksta ‘totalitarnog režima’ izokretanjem istine i njene suprotnosti. A to je navada koja se često atribuira ‘totalitarizmima’.
portalnovosti
