Prije Ivice Todorića, a poslije Josipa Gucića i Miroslava Kutle, propali su Goranko Fižulić, Robert Ježić, Bruno Orešar, Zdravko Pevec, Marinko Mikulić, Marijan Filipović, Ninoslav Pavić, Željko Kerum… No od svih njih jedino je Pevec donekle podijelio sudbinu svojih radnika
Ivica Todorić, uskoro bivši vlasnik koncerna Agrokor, posljednji je u nizu hrvatskih poslovnih mogula i novobogataša koji su upropastili ili doveli na rub propasti kompanije ili grupacije kompanija do kojih su došli u privatizaciji ili su ih izgradili od nule u proteklih dvadesetak godina. Među potonulim kapitalcima domaće verzije kapitalizma, Todorić je postigao i izgradio uvjerljivo najviše, ali ni to, kao što vidimo, nije efikasna zaštita od sloma: dovoljno je bilo u jednom trenutku – u Todorićevom slučaju, prije otprilike tri godine – odustati od racionalnosti i realnog poimanja vlastite snage i mogućnosti te povjerovati da država zbog ukupne nacionalne ekonomije neće dopustiti propast giganta, koji u Hrvatskoj zapošljava najmanje 30 hiljada ljudi. Agrokor je jako narastao i proširio se zahvaljujući skupim i rizičnim kreditima koji su financijski sasvim iscrpili koncern, pa sad slijedi vlasničko, financijsko i strateško restrukturiranje u kojem će, po svemu sudeći, glavnu riječ voditi ruska Sberbank i u kojem će najvjerojatnije u potpunosti iščeznuti utjecaj obitelji Todorić, premda se glava familije svim silama trudi da zadrži barem dio upravljačkog utjecaja i vlasništva.
Neće, naravno, Todorić – kao ni ostali o kojima se govori o nastavku ovog teksta – postati beskućnik i korisnik usluga javne kuhinje. U godinama rasta i profita, čega ne bi bilo u tolikoj mjeri bez državnog asistiranja i posvemašnje naklonosti svih vlasti koje su se izmjenjivale u protekla dva desetljeća, legalno se izvuklo milijuna i milijuna te ostale imovine dovoljne za nekoliko lagodnih života. Megalomanija, gramzivost i poslovna neodgovornost prebit će se preko leđa istog onog svijeta što je ionako već dao ozbiljan doprinos nastanku jednog golemog privatnog bogatstva, a to su radnici Todorićevih firmi, radnici zaposleni u firmama koje su ovisile o Agrokoru, kao i svi porezni obveznici.
Najzloglasnijeg HDZ-ovog poslovnog terminatora iz devedesetih godina nema već dugo ni u Hrvatskoj ni u hrvatskom biznisu. Posljednjih sedam godina živi u rodnoj Bosni i Hercegovini, najčešće je u Banjoj Luci, a ondje se skrasio u bijegu od hrvatskog pravosuđa, koje se njime bavi od 2000. godine. Zahvaljujući biciklističkoj poslovnoj logici, ‘ako stanem, padam’, kojoj je na kraju podlegao i Todorić, Kutlinu Globus Grupu sačinjavalo je više desetaka tvrtki iz različitih privrednih područja (Slobodna Dalmacija, Diona, Tisak, Gradski podrum, Dalma, Jadrantekstil, Koteks…) i zapošljavala je oko deset tisuća radnika, a sve se urušilo kad je Tuđmanova poduzetnička uzdanica ostala bez političkog pokroviteljstva, što je dovelo do gubitka snage u onim nogama koje su okretale pedale bicikla. Kutlin način operiranja sastojao se izvlačenju novca iz poduzeća u kojima je novca bilo, kao što su Diona ili Slobodna Dalmacija, da bi se krpile rupe u poduzećima koja nisu mogla servisirati svoje obaveze: model je krahirao kad su presušili svi izvori iz kojih se mogao crpiti svjež novac. Državno odvjetništvo optužuje ga za zloupotrebu položaja i ovlasti te za ratno profiterstvo zbog isisavanja najmanje 120 milijuna kuna iz Dione, a pravomoćno je osuđen zbog kriminala u Gradskom podrumu, ali je od presude pobjegao u BiH.
Zlatar porijeklom iz Janjeva na Kosovu ranih se devedesetih godina, zahvaljujući sponzorstvu HDZ-a, to jest države, bavio kolekcioniranjem poduzeća koja je prevodio iz državnog u svoje vlasništvo te ih, nakon temeljitog cijeđenja, slao u stečaj ili u poslovno vegetiranje, pri čemu su najviše stradali radnici i državni proračun. U naponu snage imao je dvadesetak tvrtki u kojima je radilo oko sedam tisuća ljudi, a najpoznatije žrtve njegovog poduzetničkog genija su Ferimport, NIK, Brodokomerc, Osječka pivovara te makarske tvrtke Primorje i Amfora. Ni Gucića već dugo nema u Hrvatskoj: on se od ovdašnjeg pravosuđa sklonio u Srbiju prije desetak godina, potjernicom ga traži više hrvatskih sudova, a nakupio je i nešto pravomoćnih i nepravomoćnih osuđujućih presuda. Gucić nije imao ni znanja ni interesa da razvija i unaprjeđuje firme koje su mu padale u krilo. Zanimala su ga uglavnom atraktivna zemljišta i poslovni prostori kojima su raspolagale te firme, odnosno mešetarenje nekretninama. U toj priči radnici su bili suvišni. Sinovi Josipa Gucića, Zvonimir i Ante, nastavili su se baviti poslom s nekretninama koje je, više-manje, namaknuo otac dok je operirao, a otvorili su i hotel u Poreču.
Par godina prije Todorića, čije je poslovne sposobnosti i stvaralački genij godinama javno promovirao i otvoreno mu se divio, bez svoje je tvrtke – Europapress Holdinga – ostao i stvoritelj najvećeg izdavačkog carstva na prostoru nekadašnje Jugoslavije, premda se oko toga još uvijek vode sporovi između Pavića i novog vlasnika EPH Marijana Hanžekovića, koji je kompaniji promijenio ime u Hanza Media. Pavića je, ponajprije, koštalo to što je novac zarađen u novinskom biznisu u jednom času počeo masovno odlijevati u špekulacije s nekretninama, a kad je to tržište krahiralo 2009. i 2010., ni medijskom carstvu više nije bilo pomoći, čak i da je, umjesto Pavića, na vodećem mjestu bio netko racionalniji i realniji, i netko s manje pouzdanja u svemoć političkih dogovora te različitih dilova s moćnijima od sebe ili s onima za koje je Pavić mislio da su moćniji od njega. Novinsku kuću dotukli su dugovi bankama, pri čemu dugove nije proizveo nakladnički biznis. Obitelj Pavić ostala je u medijskom poslu, ali isključivo kroz internetske portale i digitalne projekte.
Nekadašnji gazda drvne industrije Finvest iz Čabra privukao je pažnju javnosti kad je 2012. godine s čela tvrtke potjerao sina Marina i najavio da će vlasništvo podijeliti radnicima Finvesta: smjesta je u medijima postao ‘dobri tajkun’, a iz ruku predsjednika Republike Ive Josipovića dobio je i nagradu ‘Ponos Hrvatske’ za naročitu humanost i nesebičnost. Bila je to jedna od uspjelijih prevara u samostalnoj Hrvatskoj, čak je i potrajala relativno dugo, no krajnji dometi bili su joj limitirani financijskim problemima u koje se Marijan Filipović osobno uvalio zbog skupog poigravanja s dionicama na burzi, problemima koje je pokušavao riješiti posezanjem u Finvestovu kasu u formi pozajmica i kredita, koje nije vraćao niti je imao namjeru da ih vrati. Zbog toga se protiv njega vodi postupak na sudu u Rijeci. Filipović je, dakle, nesretnim radnicima htio pokloniti firmu opterećenu teškim dugovima, skrivenim kreditima i blokadama te pritom još ispasti i dobrotvor. Finvest, kao i Hotele Njivice koji su, također, bili u Filipovićevom vlasništvu, preuzeli su Amerikanci i na dobrom su putu da spase te tvrtke, ali u manjem opsegu i sa znatno manjim brojem radnika.
Poslovna zvijezda riječko-zagrebačko-švicarskog biznismena intenzivno je sjajila dok je na vlasti bio premijer Ivo Sanader: Ježićev snažni poslovni uzlet u Hrvatskoj, povezan s preuzimanjem petrokemijskih tvrtki Dioki i Dina, počeo je ulaskom Sanadera u Banske dvore 2003., a početak strmoglavog pada poklapa se sa Sanaderovom iznenadnom ostavkom u srpnju 2009. godine. Ježić je u međuvremenu bio vlasnik riječkog Novog lista, a uplovio je i u biznis s dužobalnim prijevozom nafte, što je politički isposlovao od INA-e. Kad je Sanader odstupio s premijerskog položaja, istražna tijela počela su se baviti njegovim korupcijskim operacijama, pa se ubrzo stiglo i do Ježića: skupa sa svojim prijateljem, dojučerašnjim premijerom, osumnjičen je za nekoliko kaznenih djela, što ga je navelo da zaboravi sve zajedničke akcije i sve zajedničke derneke, pa postane ključni i jedini svjedok USKOK-a u najbitnijem postupku protiv Sanadera, onom za primanje MOL-ovog mita od deset milijuna eura. Koncern Dioki propao je nakon dugotrajne agonije, a ni ostalo čega se Ježić dotakao u Hrvatskoj nije u mnogo boljem stanju. Njegove privatne financije i imovina – unatoč poslovnom porazu i srozanoj ljudskoj vjerodostojnosti – sigurno nisu ozbiljnije ugroženi.
Politička umiljatost, umjesto poduzetničkog talenta, bila je jedina kvalifikacija bivšeg tenisača Bruna Orešara da najednom izraste u poslovnog čovjeka koji upravlja stotinama milijuna kuna investicija i imovine: Orešar je bio slizan s Franjom Tuđmanom i HDZ-om, pa su mu vrata Fonda za privatizaciju uvijek bila širom otvorena, kao i vrata banaka koje su narasle na sumnjivom kapitalu i na polumafijaškom poslovnom konceptu. U hladnokrvnom i isključivo rušilačkom pohodu po domaćem gospodarstvu upropastio je brački Jadrankamen te splitske firme Uzor i Monter: zanimalo ga je samo da posiše svaku vrijednost iz tih poduzeća, što je za više od dvije tisuće radnika značilo – ulicu. Dosad, međutim, nije pravomoćno osuđen ni za jedno od kaznenih djela za koja ga tereti Državno odvjetništvo. Pao je, uvjetno kazano: pao, na izgradnji luksuznog hotelskog resorta u Novom Vinodolskom, čije je podizanje širokogrudno kreditirala Hypo banka. I logično je da je propao na izgradnji, jer je ipak uništavanje Orešarova poslovna specijalnost.
Hrvatski kralj papira, vlasnik grupacije Pan i mnogih drugih tvrtki, postigao je teško dostižne hrvatske rekorde u visini poreznog duga: prije otprilike godinu dana, Pan Papirna industrija dugovala je blizu 200 milijuna kuna državi. Mikulićev poslovni uspon od prvog je dana u prvoj polovici devedesetih godina bio usko povezan s državnom i HDZ-ovskom, ali ne samo HDZ-ovskom, protekcijom i svakovrsnim izlaženjem ususret poduzetničkim zamislima mufljuza iz Đakova čije su megalomanske ideje bile u neskladu s njegovom nesposobnošću da stvara i razvija mimo mutnih kombinacija s državom i mimo nevjerojatnih pravno-financijskih akrobacija čiji je smisao bio u poboljšavanju privatne financijske situacije. Činjenice, naravno, ne sprječavaju Mikulića da i dalje govori da je njegova propast rezultat pravosudno-mafijaške urote i da najavljuje nove grandiozne projekte koji se nikad neće dogoditi.
Kao što se za Todorića prekrupnim zalogajem pokazala kupovina Mercatora, tako se za bivšeg – možda i budućeg – splitskog gradonačelnika kobnim ispostavilo preuzimanje Hotela Marjan te oštri pad vrijednosti nekretnina u koje je investirao ogromne količine novca zarađenog u dobro razvijenom i prilično zdravom maloprodajnom trgovačkom lancu. Model pada, dakle, sličan Pavićevom modelu, samo što je u Kerumovom slučaju Hotel Marjan zamijenio EPH-ovu poslovnu zgradu u Koranskoj ulici u Zagrebu. I Kerum je, poput Pavića, izvlačio novac iz profitabilnog biznisa, i tako tom biznisu izravno smanjivao konkurentnost i profitabilnost, pa ga neštedimice ulijevao u milijune i milijune kvadrata građevinskog zemljišta i drugih nekretnina te u Hotel Marjan. Kad je izbila financijska kriza i kad više nitko nije htio ni primirisati Kerumovim skupo plaćenim parcelama i poslovnim prostorima, nedorasli gazda ostao je bez maloprodajne mreže, s velikim kreditnim dugovima i u blokadama. Željku Kerumu privatno, međutim, ostalo je dovoljno gotovine & imovine da se ne mora brinuti za svoj skupi način života, što dotični i manifestira u učestalim javnim nastupima.
Bivši istaknuti HSLS-ovac i ministar gospodarstva u Vladi Ivice Račana još je 1989., sa suprugom Biserkom, osnovao tvrtku Magma, koja je trgovala dječjom i sportskom odjećom te igračkama. Magma je rasla i dobro poslovala dvadesetak godina, a onda ju je pokosila ekonomska kriza 2009. i 2010. godine. Firmi su se na vrat sručile stotine milijuna kuna dugova i potraživanja. Premda se trudio i trudio, Fižulić nije uspio pronaći izlaz, pa je Magma završila u stečaju. Vlasnika je propast tvrtke koštala i dijela privatne imovine, ali ni približno koliko sljedećeg junaka naše priče.
Od svih ljudi spomenutih u ovom članku, jedino je Pevec donekle podijelio sudbinu radnika što su ostali bez posla i prihoda kad je njegova trgovačko-prijevoznička kompanija zapala u nevolje: on i njegova supruga Višnja ostali su i bez tvrtke i bez čitavog osobnog bogatstva i raskoši u kojima su se intenzivno ljuljuškali tokom desetak godina rasta njihove tvrtke, koja je započela u garaži i dogurala do četiri hiljade radnika, dvadesetak prodajnih centara, 500 kamiona… Srušila su ga dugovanja i blokade u vrijeme financijske krize prije osam-devet godina. Oko tvrtke Pevec, odnosno preživjelih ostataka te tvrtke, i danas traju žestoki međusobni sukobi novih suvlasnika i sukobi nekih od suvlasnika s aktualnom upravom Peveca, a u sukobima sporadično sudjeluje i Zdravko Pevec s nekoliko svojih sudskih sporova u kojima traži poništenje odluka koje su dovele do toga da je ostao i bez firme i bez igdje ičega. Zdravko Pevec jedini je od ljudi iz ovog teksta, uz iznimku Fižulića, koji se ne libi govoriti o sebi kao o propalom poduzetniku. Ostali, valjda s pravom, misle da nisu propali.
portalnovosti
Ivica Todorić, uskoro bivši vlasnik koncerna Agrokor, posljednji je u nizu hrvatskih poslovnih mogula i novobogataša koji su upropastili ili doveli na rub propasti kompanije ili grupacije kompanija do kojih su došli u privatizaciji ili su ih izgradili od nule u proteklih dvadesetak godina. Među potonulim kapitalcima domaće verzije kapitalizma, Todorić je postigao i izgradio uvjerljivo najviše, ali ni to, kao što vidimo, nije efikasna zaštita od sloma: dovoljno je bilo u jednom trenutku – u Todorićevom slučaju, prije otprilike tri godine – odustati od racionalnosti i realnog poimanja vlastite snage i mogućnosti te povjerovati da država zbog ukupne nacionalne ekonomije neće dopustiti propast giganta, koji u Hrvatskoj zapošljava najmanje 30 hiljada ljudi. Agrokor je jako narastao i proširio se zahvaljujući skupim i rizičnim kreditima koji su financijski sasvim iscrpili koncern, pa sad slijedi vlasničko, financijsko i strateško restrukturiranje u kojem će, po svemu sudeći, glavnu riječ voditi ruska Sberbank i u kojem će najvjerojatnije u potpunosti iščeznuti utjecaj obitelji Todorić, premda se glava familije svim silama trudi da zadrži barem dio upravljačkog utjecaja i vlasništva.
Neće, naravno, Todorić – kao ni ostali o kojima se govori o nastavku ovog teksta – postati beskućnik i korisnik usluga javne kuhinje. U godinama rasta i profita, čega ne bi bilo u tolikoj mjeri bez državnog asistiranja i posvemašnje naklonosti svih vlasti koje su se izmjenjivale u protekla dva desetljeća, legalno se izvuklo milijuna i milijuna te ostale imovine dovoljne za nekoliko lagodnih života. Megalomanija, gramzivost i poslovna neodgovornost prebit će se preko leđa istog onog svijeta što je ionako već dao ozbiljan doprinos nastanku jednog golemog privatnog bogatstva, a to su radnici Todorićevih firmi, radnici zaposleni u firmama koje su ovisile o Agrokoru, kao i svi porezni obveznici.
Miroslav Kutle
Najzloglasnijeg HDZ-ovog poslovnog terminatora iz devedesetih godina nema već dugo ni u Hrvatskoj ni u hrvatskom biznisu. Posljednjih sedam godina živi u rodnoj Bosni i Hercegovini, najčešće je u Banjoj Luci, a ondje se skrasio u bijegu od hrvatskog pravosuđa, koje se njime bavi od 2000. godine. Zahvaljujući biciklističkoj poslovnoj logici, ‘ako stanem, padam’, kojoj je na kraju podlegao i Todorić, Kutlinu Globus Grupu sačinjavalo je više desetaka tvrtki iz različitih privrednih područja (Slobodna Dalmacija, Diona, Tisak, Gradski podrum, Dalma, Jadrantekstil, Koteks…) i zapošljavala je oko deset tisuća radnika, a sve se urušilo kad je Tuđmanova poduzetnička uzdanica ostala bez političkog pokroviteljstva, što je dovelo do gubitka snage u onim nogama koje su okretale pedale bicikla. Kutlin način operiranja sastojao se izvlačenju novca iz poduzeća u kojima je novca bilo, kao što su Diona ili Slobodna Dalmacija, da bi se krpile rupe u poduzećima koja nisu mogla servisirati svoje obaveze: model je krahirao kad su presušili svi izvori iz kojih se mogao crpiti svjež novac. Državno odvjetništvo optužuje ga za zloupotrebu položaja i ovlasti te za ratno profiterstvo zbog isisavanja najmanje 120 milijuna kuna iz Dione, a pravomoćno je osuđen zbog kriminala u Gradskom podrumu, ali je od presude pobjegao u BiH.
Josip Gucić
Zlatar porijeklom iz Janjeva na Kosovu ranih se devedesetih godina, zahvaljujući sponzorstvu HDZ-a, to jest države, bavio kolekcioniranjem poduzeća koja je prevodio iz državnog u svoje vlasništvo te ih, nakon temeljitog cijeđenja, slao u stečaj ili u poslovno vegetiranje, pri čemu su najviše stradali radnici i državni proračun. U naponu snage imao je dvadesetak tvrtki u kojima je radilo oko sedam tisuća ljudi, a najpoznatije žrtve njegovog poduzetničkog genija su Ferimport, NIK, Brodokomerc, Osječka pivovara te makarske tvrtke Primorje i Amfora. Ni Gucića već dugo nema u Hrvatskoj: on se od ovdašnjeg pravosuđa sklonio u Srbiju prije desetak godina, potjernicom ga traži više hrvatskih sudova, a nakupio je i nešto pravomoćnih i nepravomoćnih osuđujućih presuda. Gucić nije imao ni znanja ni interesa da razvija i unaprjeđuje firme koje su mu padale u krilo. Zanimala su ga uglavnom atraktivna zemljišta i poslovni prostori kojima su raspolagale te firme, odnosno mešetarenje nekretninama. U toj priči radnici su bili suvišni. Sinovi Josipa Gucića, Zvonimir i Ante, nastavili su se baviti poslom s nekretninama koje je, više-manje, namaknuo otac dok je operirao, a otvorili su i hotel u Poreču.
Ninoslav Pavić
Par godina prije Todorića, čije je poslovne sposobnosti i stvaralački genij godinama javno promovirao i otvoreno mu se divio, bez svoje je tvrtke – Europapress Holdinga – ostao i stvoritelj najvećeg izdavačkog carstva na prostoru nekadašnje Jugoslavije, premda se oko toga još uvijek vode sporovi između Pavića i novog vlasnika EPH Marijana Hanžekovića, koji je kompaniji promijenio ime u Hanza Media. Pavića je, ponajprije, koštalo to što je novac zarađen u novinskom biznisu u jednom času počeo masovno odlijevati u špekulacije s nekretninama, a kad je to tržište krahiralo 2009. i 2010., ni medijskom carstvu više nije bilo pomoći, čak i da je, umjesto Pavića, na vodećem mjestu bio netko racionalniji i realniji, i netko s manje pouzdanja u svemoć političkih dogovora te različitih dilova s moćnijima od sebe ili s onima za koje je Pavić mislio da su moćniji od njega. Novinsku kuću dotukli su dugovi bankama, pri čemu dugove nije proizveo nakladnički biznis. Obitelj Pavić ostala je u medijskom poslu, ali isključivo kroz internetske portale i digitalne projekte.
Marijan Filipović
Nekadašnji gazda drvne industrije Finvest iz Čabra privukao je pažnju javnosti kad je 2012. godine s čela tvrtke potjerao sina Marina i najavio da će vlasništvo podijeliti radnicima Finvesta: smjesta je u medijima postao ‘dobri tajkun’, a iz ruku predsjednika Republike Ive Josipovića dobio je i nagradu ‘Ponos Hrvatske’ za naročitu humanost i nesebičnost. Bila je to jedna od uspjelijih prevara u samostalnoj Hrvatskoj, čak je i potrajala relativno dugo, no krajnji dometi bili su joj limitirani financijskim problemima u koje se Marijan Filipović osobno uvalio zbog skupog poigravanja s dionicama na burzi, problemima koje je pokušavao riješiti posezanjem u Finvestovu kasu u formi pozajmica i kredita, koje nije vraćao niti je imao namjeru da ih vrati. Zbog toga se protiv njega vodi postupak na sudu u Rijeci. Filipović je, dakle, nesretnim radnicima htio pokloniti firmu opterećenu teškim dugovima, skrivenim kreditima i blokadama te pritom još ispasti i dobrotvor. Finvest, kao i Hotele Njivice koji su, također, bili u Filipovićevom vlasništvu, preuzeli su Amerikanci i na dobrom su putu da spase te tvrtke, ali u manjem opsegu i sa znatno manjim brojem radnika.
Robert Ježić
Poslovna zvijezda riječko-zagrebačko-švicarskog biznismena intenzivno je sjajila dok je na vlasti bio premijer Ivo Sanader: Ježićev snažni poslovni uzlet u Hrvatskoj, povezan s preuzimanjem petrokemijskih tvrtki Dioki i Dina, počeo je ulaskom Sanadera u Banske dvore 2003., a početak strmoglavog pada poklapa se sa Sanaderovom iznenadnom ostavkom u srpnju 2009. godine. Ježić je u međuvremenu bio vlasnik riječkog Novog lista, a uplovio je i u biznis s dužobalnim prijevozom nafte, što je politički isposlovao od INA-e. Kad je Sanader odstupio s premijerskog položaja, istražna tijela počela su se baviti njegovim korupcijskim operacijama, pa se ubrzo stiglo i do Ježića: skupa sa svojim prijateljem, dojučerašnjim premijerom, osumnjičen je za nekoliko kaznenih djela, što ga je navelo da zaboravi sve zajedničke akcije i sve zajedničke derneke, pa postane ključni i jedini svjedok USKOK-a u najbitnijem postupku protiv Sanadera, onom za primanje MOL-ovog mita od deset milijuna eura. Koncern Dioki propao je nakon dugotrajne agonije, a ni ostalo čega se Ježić dotakao u Hrvatskoj nije u mnogo boljem stanju. Njegove privatne financije i imovina – unatoč poslovnom porazu i srozanoj ljudskoj vjerodostojnosti – sigurno nisu ozbiljnije ugroženi.
Bruno Orešar
Politička umiljatost, umjesto poduzetničkog talenta, bila je jedina kvalifikacija bivšeg tenisača Bruna Orešara da najednom izraste u poslovnog čovjeka koji upravlja stotinama milijuna kuna investicija i imovine: Orešar je bio slizan s Franjom Tuđmanom i HDZ-om, pa su mu vrata Fonda za privatizaciju uvijek bila širom otvorena, kao i vrata banaka koje su narasle na sumnjivom kapitalu i na polumafijaškom poslovnom konceptu. U hladnokrvnom i isključivo rušilačkom pohodu po domaćem gospodarstvu upropastio je brački Jadrankamen te splitske firme Uzor i Monter: zanimalo ga je samo da posiše svaku vrijednost iz tih poduzeća, što je za više od dvije tisuće radnika značilo – ulicu. Dosad, međutim, nije pravomoćno osuđen ni za jedno od kaznenih djela za koja ga tereti Državno odvjetništvo. Pao je, uvjetno kazano: pao, na izgradnji luksuznog hotelskog resorta u Novom Vinodolskom, čije je podizanje širokogrudno kreditirala Hypo banka. I logično je da je propao na izgradnji, jer je ipak uništavanje Orešarova poslovna specijalnost.
Marinko Mikulić
Hrvatski kralj papira, vlasnik grupacije Pan i mnogih drugih tvrtki, postigao je teško dostižne hrvatske rekorde u visini poreznog duga: prije otprilike godinu dana, Pan Papirna industrija dugovala je blizu 200 milijuna kuna državi. Mikulićev poslovni uspon od prvog je dana u prvoj polovici devedesetih godina bio usko povezan s državnom i HDZ-ovskom, ali ne samo HDZ-ovskom, protekcijom i svakovrsnim izlaženjem ususret poduzetničkim zamislima mufljuza iz Đakova čije su megalomanske ideje bile u neskladu s njegovom nesposobnošću da stvara i razvija mimo mutnih kombinacija s državom i mimo nevjerojatnih pravno-financijskih akrobacija čiji je smisao bio u poboljšavanju privatne financijske situacije. Činjenice, naravno, ne sprječavaju Mikulića da i dalje govori da je njegova propast rezultat pravosudno-mafijaške urote i da najavljuje nove grandiozne projekte koji se nikad neće dogoditi.
Željko Kerum
Kao što se za Todorića prekrupnim zalogajem pokazala kupovina Mercatora, tako se za bivšeg – možda i budućeg – splitskog gradonačelnika kobnim ispostavilo preuzimanje Hotela Marjan te oštri pad vrijednosti nekretnina u koje je investirao ogromne količine novca zarađenog u dobro razvijenom i prilično zdravom maloprodajnom trgovačkom lancu. Model pada, dakle, sličan Pavićevom modelu, samo što je u Kerumovom slučaju Hotel Marjan zamijenio EPH-ovu poslovnu zgradu u Koranskoj ulici u Zagrebu. I Kerum je, poput Pavića, izvlačio novac iz profitabilnog biznisa, i tako tom biznisu izravno smanjivao konkurentnost i profitabilnost, pa ga neštedimice ulijevao u milijune i milijune kvadrata građevinskog zemljišta i drugih nekretnina te u Hotel Marjan. Kad je izbila financijska kriza i kad više nitko nije htio ni primirisati Kerumovim skupo plaćenim parcelama i poslovnim prostorima, nedorasli gazda ostao je bez maloprodajne mreže, s velikim kreditnim dugovima i u blokadama. Željku Kerumu privatno, međutim, ostalo je dovoljno gotovine & imovine da se ne mora brinuti za svoj skupi način života, što dotični i manifestira u učestalim javnim nastupima.
Goranko Fižulić
Bivši istaknuti HSLS-ovac i ministar gospodarstva u Vladi Ivice Račana još je 1989., sa suprugom Biserkom, osnovao tvrtku Magma, koja je trgovala dječjom i sportskom odjećom te igračkama. Magma je rasla i dobro poslovala dvadesetak godina, a onda ju je pokosila ekonomska kriza 2009. i 2010. godine. Firmi su se na vrat sručile stotine milijuna kuna dugova i potraživanja. Premda se trudio i trudio, Fižulić nije uspio pronaći izlaz, pa je Magma završila u stečaju. Vlasnika je propast tvrtke koštala i dijela privatne imovine, ali ni približno koliko sljedećeg junaka naše priče.
Zdravko Pevec
Od svih ljudi spomenutih u ovom članku, jedino je Pevec donekle podijelio sudbinu radnika što su ostali bez posla i prihoda kad je njegova trgovačko-prijevoznička kompanija zapala u nevolje: on i njegova supruga Višnja ostali su i bez tvrtke i bez čitavog osobnog bogatstva i raskoši u kojima su se intenzivno ljuljuškali tokom desetak godina rasta njihove tvrtke, koja je započela u garaži i dogurala do četiri hiljade radnika, dvadesetak prodajnih centara, 500 kamiona… Srušila su ga dugovanja i blokade u vrijeme financijske krize prije osam-devet godina. Oko tvrtke Pevec, odnosno preživjelih ostataka te tvrtke, i danas traju žestoki međusobni sukobi novih suvlasnika i sukobi nekih od suvlasnika s aktualnom upravom Peveca, a u sukobima sporadično sudjeluje i Zdravko Pevec s nekoliko svojih sudskih sporova u kojima traži poništenje odluka koje su dovele do toga da je ostao i bez firme i bez igdje ičega. Zdravko Pevec jedini je od ljudi iz ovog teksta, uz iznimku Fižulića, koji se ne libi govoriti o sebi kao o propalom poduzetniku. Ostali, valjda s pravom, misle da nisu propali.
portalnovosti
