Jesu li Rusi krivi što su birokratski poslovođe EU-a grlom u jagode i bez da su konzultirali vlastitu sivu tvar uletjeli priključiti se SAD/NATO-ovim tzv. sankcijama Moskvi, pa otvorili Pandorinu kutiju inflacije/recesije nesagledivih posljedica i trajanja?
Sudeći po tradiciji moćne američke autoindustrije i globalnom respektu prema ljepotanima s Chryslerovih, General Motorsovih (GM) ili Fordovih proizvodnih traka, srce te industrije više ne kuca ni približno živahnim ritmom profita, a Detroit, najveći grad u saveznoj državi Michigan je u tom smislu manje-više mrtav grad, mrtvo središte okruga Wayne. E sad, kad bi se „pospanom Joeu“ (Donald Trump) posrećila protekcionistički ozakonjena ujdurma protiv EU-a – na tragu Trumpova projekta razbijanja Unije kao jake globalne ekonomske konkurencije SAD-u i tzv. azijskim tigrovima – pa privolio, a neće, njemačke, francuske, talijanske i ine veće starokontinentalne autogigante (pritusnute uza zid energetskom krizom, inflacijom i dugoročnijim padom konkurentnosti) preseliti proizvodnju u SAD, gdje postoje proizvodni kapaciteti, kvalificirana radna snaga, jeftiniji energenti, porezne olakšice i ini državni poticaji, uskrsnuli bi i Detroitne i američka autoindustrija. Dakako, Bidenova se protekcionistička mrkva preseljenja proizvodnje nudi i inim europskim velikim industrijama, što je već izazvalo neugodno meškoljenje u vladajućim krugovima osobito dviju najsnažnijih Unijinih ekonomskih lokomotiva: Njemačke i Francuske.
Sada kad plima krize prerasta preko nosa te milijunima tzv. običnih/malih ljudi u Uniji prijeti utapanje u restrikcijama, neimaštini i skupoći – mnogi će osvijestiti to da ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov proljetos nije prodavao tzv. protusankcijsku bozu i blefiraoKako se ukrajinski rat ubrzano već približava prvoj godišnjici, a još nema ni naznaka o miru niti o ozbiljnim mirovnim pregovorima SAD-a i Ruske Federacije – jedinih globalnih čimbenika sposobnih ušutkati oružje nekom vrstom „pravedne“ podjele plijena tako da formalno ne bude ni pobjednika niti poraženog, naslutiti je početak europskog otrežnjenja od mamurluka pošto su maligani zapadnih (SAD/EU/NATO) tzv. sankcija Rusiji najpogubnije udarili baš u glavu Stare dame i njezinih cca 500.000 građana, koji su prije toga živjeli u relativnu obilju, sve bogatije i sigurno. Kao što je već desetljećima negativna tradicija u destabilizaciji režioma i lidera širom svijeta, potpaljivanja ratova milijunskih žrtava, kataklizmičnih razaranja, pljački i raseljavanja stotina milijuna nedužnih obitelji, SAD-ov je trgovinskoratni stroj vidljivije usmjeren i prema EU-zemljama tzv. prve i druge brzine jer, kaže mudar pûk, ako smo mi braća, kese nam nisu sestre, pa… Europska ekonomska transfuzija itekako je dobrodošla SAD-u u okolnostima globalne krize i nesigurnosti, migrantskih tsunamija, ali i gubitka radnih mjesta, širenja siromaštva, klimatskih tragedija…
Slijedi li otvoreni trgovinski rat SAD-a i EU-a u okolnostima, je li, „ničim izazvane ruske invazije/agresije na Ukrajinu“ (sic transit) kao smokvina lista, lažnog alibija za istjerivanje Rusa i Kineza s europskog tržišta eda bi njihova mjesta zauzeli Ameri svojim deset puta skupljim energentima, inim ne samo industrijskim proizvodima, političkim diktatima malima od kužine (!?) i agresivnim nametanjem američkog kroja tzv. demokracije i zapadnih vrijednosti (sic transit) iznjedrenih rasizmom, genocidom nad starosjedilačkim stanovništvom, divljezapadnom pljačkom slabijih kod kuće i po svijetu, nekažnjenim ratnim i zločinima protiv čovječnosti… Ne bi išlo. I neće ići. Neki dan su se u Parizu – Politico piše, uz ribu, vino i šampanjac – sastala dvojica strojovođa najmoćnijih lokomotiva EU-a, francuski predsjednik Emmanuel Macron i njemački kancelar Olaf Scholz te tri i pol sata smišljali zajedničku strategiju (time i EU-a!?) pod egidom: „Morat ćemo Bidenu uzvratiti udarac“. Politico tvrdi da su se Francuz i Nijemac „složili u odnosu na poteze kojima bi se riskirao trgovinski rat sa SAD-om“, a budući da upravo njihove zemlje udaraju ritam odlukama EU-a i na unutarnjem i na vanjskopolitičkom planu, pariški dijalog, je li, iza zatvorenih vrata, nije ni približno tek gurmansko časkanje prijatelja.
„Složili su se“, prepričava novinarka Jutarnjeg lista Snježana Pavić, „da nedavna objava Washingtona o isplati državnih subvencija tvrtkama koje će prebaciti proizvodnju u SAD narušava princip slobodnog tržišta, navodi Politico pozivajući se na osobe upoznate s razgovorima. Francuska i Njemačka žele da se tim problemom pozabavi Europska unija. Oba su se lidera složili da EU ne može ostati po strani ako Washington ne promijeni Zakon o smanjenju inflacije, koji nudi manji porez i energetske olakšice za tvrtke koje ulažu na tlu SAD-a. Naime, nedavno potpisani američki zakon potiče potrošače da kupuju američko i kada biraju električno vozilo, što je posebno naljutilo velike automobilske industrije iz Francuske i Njemačke. Poruka s pariškog ručka glasi: ako se SAD ne suzdrži, EU će morati uzvratiti udarac. EU će morati donijeti programe poticaja za tvrtke kako bi se izbjegla nepoštena konkurencija ili gubitak ulaganja, složili su se Scholz i Maron. Tim bi se potezom riskirao trgovinski rat sa SAD-om, piše Politico.“ Koji je, gleda li se autoindustrija, unaprijed izgubljen: izvozne su velesile Njemačka i Francuska – pa i Japan s druge strane globusa – ulupale milijarde dolara u poboljšanje učinkovitosti ugljikovodičnih motora s nekih 28 na 32 posto koje bi preko noći morale baciti u smeće u konkurenciji sa SAD-om i Kinom, vodećima u svijetu u proizvodnji električnih „samovoza“, automobila budućnosti za ekološki osviješteno međunarodno tržište, pa…
Kada su svojedobno u Bijednoj Našoj nacionalno svjesniji političari na vlasti promovirati slogan „Kupujmo hrvatsko“, službeni je Zagreb dobio iz Bruxellesa po tzv. suverenističkoj labrti, jer da nelojalno krši temeljne, je li, temeljne principe tzv. slobodnog tržišta u Europi i šire, gdje dominiraju zapadna roba, trgovinska pravila i financijski odnosi, pa… Zapad „ima prednost“, a tko je kriv Bijednoj Našoj što je neodgovornim politikama – u zamjenu za priznanje tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti – bila uništila svoju za tzv. socijalističkog mraka treću po snazi industriju među srednjerazvijenim europskim zemljama, poljoprivredu, pretvorbeno bacila stotine tisuća radnika na prosjački štap, u bescjenje prodala (Njemačkoj, Italiji, Austriji…) svoje najjače banke, telekomunikacije, prometnu i inu infrastruktu, najvrednije nekretnine, etc. I kakvo onda „Kupujmo hrvatsko“ kad Bijednu Našu zatrpavaju šleperi i ščeperi zapadnoeuropske i robe iz SAD-a, a europske financijske maćehe pritežu građanima dužničke negve? Sada ista priča u drugom pakiranju, jer je Uncle Sam okrenuo pilu naopako, a moćnici se iz Pariza, Berlina, Bruxella… češu iza uha u iznenadnoj neugodi. „Prijatelji“ u SAD/EU/NATO-ovom ratu protiv Rusije na tlu treće zemlje, europske, žele sada neprijateljski izigrati prijatelje!?
Trgovinsko zaoštravanje između SAD-a i EU-a događa se u okolnostima kad ukrajinski rat bjesni svom žestinom i nema izgleda za obećano uništenje Rusije SAD/EU/NATO-ovim tzv. sankcijamaEmmanuel Macron, koji je jedva-jedvice spasio predsjedničku kožu pred izbornom ofenzivom populističke tzv. desničarke Marine Le Penu, prije je susreta sa Scholzom bio dosta papren u intervjuu tv-kanalu France 2: „Po uzoru na Amerikance, i nama je u Uniji potreban zakon ‘Kupujmo europsko’. Moramo rezervirati subvencije za europske proizvođače. Kina štiti svoju industriju, SAD štiti svoju industriju i imamo Europu koja je otvorena kuća“. U nuždi vrag i muhe jede, kaže mudar pûk. Ili, nužda zakon mijenja. A što su ne samo Macron i Scholz već i sav bruxelleski činovnički vrh mislili kad su pristali s vragom tikve saditi, da će u podjeli interesnog plijena u otvorenom ratu sa SAD/NATO-om protiv Rusije na ukrajinskom tlu, ukrajinskim žrtvama i pretvaranjem Ukrajine, druge po veličini europske države u spaljenu zemlju biti ravnopravni sa SAD-om? Teška zabluda. Nedavno je, primjerice, njemački ministar gospodarstva Robert Habeck (Alijansa/Zeleni) u dnevniku Neue Osnabrücker Zeitingu izravno optužio SAD da prodaje Njemačkoj i inim zemljama EU-a svoj ukapljeni prirodni plin (iz škriljevaca) po „astronomskim, a ne prijateljskim cijenama“. Da se, je li, Turci ne dosjete i prije svega Njemačkoj dođe iz debelog mesa u glavu zašto je s Rusima ulupala teške milijarde eura u plinovode Sjeverni tok 1, pa Sjeverni tok 2, pa ih unatoč porasta plinske gladi u cijeloj zapadnoj Europi blokirala na Bidenov zahtjev još prije 24. veljače 2022., „netko“ (!?) je teroristički minirao obje cijevi na dnu Baltičkoga mora u blizini Danske.
Pa sad se, Europljani, vratite puno jeftinijem ruskem energentu, ako ne želite plaćati deset puta skuplje Amerima i vrag zna komu još njihovom. Koga briga u Ovalnom uredu za kopneću konkurentnost europske robe zbog ekstremnog poskupljenja ulaznih troškova u proizvodnji – energenti, inflacija, izostanak ogromnoga ruskog i tržišta Moskvi prijateljskih država, skuplji transport zbog ruskih tzv. protusankcija, etc. Macron i Scholz su, je li, dokučili: Bidenova je ne-prijateljska logika – nek’ prijateljima crkne krava? Koliko god su Francuska i Njemačka različitih stajališta/interesa u mnogima ključnim pitanjima i europske politike i gospodarskog razvitka, u principu su suglasni da glede&unatoč trgovinskom ratu sa SAD-om koji jamačno već traje, ali se zasad još ne vidi s egzoplaneta Keplera-452b, pokušaju preventivno pregovarati s Washingtonom. Uzme li se u obzir ta računica o braći i kesama sestrama, gdje je vlastiti profitni interes preči od ičega, a EU se od Bidenove turneje po Europi netom po useljenju u Ovalni ured sasvim prepustio američkom gazdovanju, pa i dao se uvući u prljavi ukrajinski rat, trgovinski pregovori EU-SAD neće udovoljiti Macron-Scholzovim očekivanjima. Unija je – nejedinstvena unutar sebe, sporne solidarnosti, sumnjivo sebična i uzdrmana krizom identiteta – prokockala svoju vjerodostojnost, autoritet i moć trećeg stupa nove konfiguracije tzv. svjetskog poretka. Minula je stara slava svjetske kolonijalne velesile.
Politico procjenjuje da je Njemačka tradicionalno manje od Francuske spremna za trgovinski rat protiv SAD-a, ali Scholz svejedno drži štangu Macronu. Teško je vjerovati da će Biden biti baš toliko susretljiv prema Starom kontinentu, pa će promijeniti ili suspendirati tek prihvaćeni Zakon o smanjenju inflacije. Tim više, jer je američki financijski establishment posredstvom šefice Europske središnje banke Christine Lagarde ciljano nametnuo Uniji katastrofalan projekt suzbijanja inflacije rušenjem životna standarda građana tako da „dublji“ razgovori EU-a sa SAD-om o tim pitanjima i trgovinskim odnosima nemaju previše smisla. SAD diktira i ucjenjuje, a Bruxelles sluša i provodi. Dopušteno mu je tu i tamo nešto prigovoriti, i točka. A to nije to što bi i kako moralo biti uređeno među – prijateljima. U tzv. euroatlantskoj obitelji. Kad jednom prodaš dušu vragu, a Bruxelles je to neoprezno/neodgovorno učinio, piši kući propalo je.
Sve u svemu, dojam da se ipak nešto radi – eppur si muove, promrmljao bi si pred inkvizicijskim sudom u bradu pametni Galileo Galilei – sugerira činjenica kako su predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i zamjenik američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Mike Pyle okupili svojevrsnu radnu skupinu s ciljem da na videokonferenciji pripreme temu za raspravu, a na neformalnom sastanku ministara trgovine zemalja EU-a i američke izaslanice za trgovinu Katherine Tai morao bi biti vidljiv neki obostrano prihvatljiv napredak. Da problem nije jednostavan, potvrđuje i stanovita skepsa u Europskoj komisiji spram antiprotekcionističke zamisli francuskog predsjednika, jer „svaka mjera koju poduzimamo mora biti u skladu s pravilima Svjetske trgovinske organizacije“, mora se zasnivati na razgovorima/pregovorima/dogovorima EU-a i SAD-a. To je temeljno, a ne započinjati protekcionistički trgovinski rat tipa milo za drago, što je bilo ozbiljno zaprijetilo slonovskim šalabajzanjem Bidenova prethodnika Trumpa po europskoj staklarnici. Čak i NATO-ovoj. Nakon Johnsonovog je brexita snubio i Macrona na tzv. franxit, otvoreno podržavao Viktora Orbána u protuunijskom buntu, ali i drčne mađarske susjede nagovarao na pokazivanje srednjeg prsta Bruxellesu. America First! Ni Bidenu nije mrsko to America First!
Upravo zelenaške svjetske financijske ustanove i zemlje što su se napunile kao brod stoljetnom kolonijalnom pljačkom, ne trpe kinesku (i rusku) konkurenciju ni u Europi niti pogotovo u Aziji, Africi i Latinskoj AmericiNjemački ministar gospodarstva Robert Habeck samo je glasnije od drugih u Uniji upozorio kako EU – samoubilački za svoju ekonomiju i životni standard Europljana – nanasjeda na američki protekcionizam i da „prijatelji“ nisu prijatelji, ako pokazuju neprijateljsko lice. I to zemlja koja se samozvano prsi kao „gazda svijeta“ kojemu se imaju svi pokoriti, jer u protivnom rizikuju strogu kaznu tzv. sankcijama (Iran, Kina, Venezuela), destabilizacijama, izazivanjem nereda i rušenjem vlasti (Sirija, Ukrajina) ili otvorenom vojnom agresijom (Afganistan, Irak, Libija) protivnom tzv. međunarodnom pravu što ga SAD licemjerno drugima nabija na nos. I samovlasno drugima oktroira protekcionističke kriterije, pa će tako Kina biti Uncle Samu vreća za nabijanje, jer „Peking dampinškim cijenama grubo krši temeljna pravila globalnih trgovinskih odnosa“. Kineski projekt tzv. Novi put svile, nevjerojatan je balvan u oku ne samo SAD-u nego i skupini G-7, vlasnicima megakapitala/utjecaja što se godišnje okupljaju u švicarskom zimovalištu Davosu i takvima. Nikako im ne ide pod kapu da Kina – čiji je godišnji rast BDP-a (plus minus 10 posto!) stalno višestruko viši od svih u SAD-u i ostatku Zapada – ostvaruje ozbiljne, konkurentske prodore i širi utjecaj osobito u zemljama tzv. Trećeg svijeta, siromašnim državama što ih („kreditno nesposobne“) bagateliziraju i MMF, i Svjetska banka, i londonski City i ini Zapad.
Upravo zelenaške tzv. svjetske financijske ustanove i zemlje što su se napunile kao brod stoljetnom kolonijalnom pljačkom i protekcionizmom na štetu zemalja/narodâ Azije, Afrike, Latinske Amerike…, genocidom nad starosjedilačkim žiteljima, uništavanjem prirodnih resursa i ratovima radi očuvanja/osvajanja izvora kapitalističke opsesije sve novim i novim milijunom dolara, ne trpe kinesku (i rusku) konkurenciju ni u Europi niti pogotovo u Aziji, Africi i Latinskoj Americi. Kina im smeta, koči uzbrdo, je li, tzv. Novim putem svile, ali i kad su posrijedi tzv. demokracija i ljudska prava (Ujguri, Tibet, etc.) ili opravdan suverenistički zahtjev da se nakon kolonijalnih stoljeća Zapada nad Hong Kongom i Macaoom vrati Pekingu i njegov otočni teritorij Tajvan/Formoza. A SAD ne dâ, pa ne dâ. Ni po cijenu rata, poručuje Washington Pekingu, pa… Javna je tajna da SAD i „partneri“ drže sve upravljačke pozicije u najvažnijim tzv. međunarodnim organizacijama i asocijacijama, financijskim institucijama, „mirovnim“ i „humanitarnim“ sustavima, vojnoj alijansi NATO-u, injsl., koje određuju globalna pravila igre, kriterije dopuštenog ponašanja… Čak do paradoksa te vrsti da SAD (kao ni Ruska Federacija) nije član Međunarodnog suda UN-a u Haagu (International Court of Justice) – najvišeg suda u svijetu (bez mogućnosti provedbenih sankcija, sic transit) što je prihvatio suditi Rusiji za navodne ratne zločine u Ukrajini – ali daje predsjednicu toga UN-ova sudišta: američku sutkinju Joan E. Donoghue. I?
Američki ekonomski protekcionizam tipa Europa će jeftinije i dobavno bliže ruske energente i inu robu sve do zlata, minerala i oružja svake vrsti ubuduće kupovati u SAD-u po cijenama što ih određuje Washington, već rasplamsava revolt među građanima, masovno ih izvodi na ulice, jer pristajanjem Bruxellesa i njihovih vlada na mlaćenje Uncle Samovih gloginja europskim nježnicima i breskvicama, obaranjem građana na prosjački štap nije prihvatljivo. Kako sada stvari stoje, npr. u Češkoj, gdje se već tjednima žestoko prosvjeduje protiv nakaradne politike štednje EU-a, protiv NATO-a („želimo neutralnu Češku“), protiv tzv. sankcija Rusiji („želimo izravne pregovore s Moskvom o plinu već prije zime“), dođe li na vlast bivši kontroverzni češki premijer, milijarder Andrej Babiš, koji se kani kandidirati (13. i 14. siječnja 2023.) za predsjednika, Češka izlazi iz EU-a? Kako piše ABC News, Babiš je o tomu već razgovarao „sa svojim saveznikom, sadašnjim predsjednikom Milošem Zemanom, kojem u siječnju izlazi drugi i posljednji mandat“.
Dakle, trgovinsko zaoštravanje između SAD-a i EU-a u okolnostima kad ukrajinski rat bjesni svom žestinom i nema izgleda za obećano uništenje Rusije SAD/EU/NATO-ovim tzv. sankcijama, unutarnju eutanaziju režima u Kremlju „događanjem naroda“ pod oligarhijskom dirigentskom palicom ili vojnim pučem, što je Zapad instalirao u nišanske sprave tzv. sankcija. Trgovinski bi rat, dapače, još pogoršao ionako sve nesnosniji život cca pola milijarde Europljana, a zapadna šuplja frazetina o ruskom Pedru ili Krnji što ga na koncu karnevala treba spaliti („ničim izazvana agresija na Ukrajinu“, sic transit) kao isključivom krivcu za ekonomski pad u Europi, smrzavanje, glad, inflaciju i socijalne nerede – ne drži vodu. „Ako nam vi u Bruxellesu i vlade što via EU slijede SAD-ove tzv. sankcijske diktate ne znate, ne možete ili ne želite omogućiti pristojan život u miru i sigurnosti kakav smo imali čak unatoč pandemiji SARS-CoV-2, gospodo, mičite se s (preplaćenih) liderskih pozicija“, poruka je vala nezadovoljstva i ratom, i Zelenskim i svim političarima koji brane politike dugoročnog siromašenja, podivljale inflacije recesijski opasnih namjera i globalne nesigurnosti.
Sada kad plima krize prerasta preko nosa te milijunima tzv. običnih/malih ljudi u Uniji prijeti utapanje u restrikcijama, neimaštini i skupoći – mnogi će osvijestiti to da ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov proljetos nije prodavao tzv. protusankcijsku bozu i blefirao: „Rusija ima dovoljno kupaca energenata, pa će poslovati s njima, a Zapad neka objasni svom stanovništvu zašto će biti sve siromašnije“. Čelnici EU-a Ursula von der Leyen i Charles Michel te prekooceanski im gazda Joe Biden su sada na potezu objasniti Europljanima, Amerima i ostatku svijeta kako/zašto se građanima guli koža podivljalim cijenama plina, benzina, struje, uglja, a samo je sedam najmoćnijih zapadnih naftnih i plinske kompanija (npr. američke i britanske multinacionalke Exxon, Chevron, British Petroleum, nizozemski Shell, injsl.) i samo devet mjeseci 2022. godine zaradile više od 170 milijardâ dolara, dvostruke i trostruke prihode. Hrvatski patuljak Ina u sklopu mađarskog MOL-a utrostručio je prihod na 2,72 milijarde kuna u prvih devet mjeseci. Jesu li Rusi ili Joe Biden, Ursula von der Leyen, Charles Michel i lideri zemalja EU-a (osim mađarskog Viktora Orbána, koji se nije dao navući na tanak led!), pa i hrvatski im mali od kužine Andrej Plenković protekcionistički krivi za prisilno energetsko učenja „tovara“ na gladovanje eda bi ekonomski nerazumnim izgonom ruske konkurencije s EU tržišta američki, britanski i ini megakorporativci iz zapadnoga kapitalističkog klana utrostručivali zarade? Na ukrajinskoj krvi, razaranjima i najvećoj humanitarnoj tragediji u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Što je sve kadar (u)činiti megakorporativni/nečovječni taj kapitalizam u nemilosrdnom grabežu za profitima!? Užas.
Jesu li Rusi krivi što su rečeni birokratski poslovođe EU-a grlom u jagode i bez da su konzultirali vlastitu sivu tvar uletjelu priključiti se SAD/NATO-ovim tzv. sankcijama Moskvi, pa otvorili Pandorinu kutiju inflacije/recesije nesagledivih posljedica i trajanja? Nova TV je u središnjem Dnevniku bila objavila zastrašujuće podatke o inflacijskom potopu zemalja EU-a, među kojima je i Bijedna Naša sa službeno (!) priznatih 12,8 posto, najviša od kada DZS mjeri inflatorna kretanja u zemlji. Taj trend i ocjena vrijede za cijelu Uniju, gdje je inflacija, tvrdi Eurostat, prekoračila 11 posto, a „nove rekordne godišnje stope inflacije rezultat su nastavljenog snažnog rasta cijena energenata“, za 40,7 posto u eurozoni. „U usporedbi s kolovozom, stopa inflacije porasla je u 20 zemalja članica EU-a“, navodi Eurostat u izvješću, „pala je u njih šest, a u jednoj je ostala nepromijenjena. Najviše su i u rujnu porasle potrošačke cijene na Baltiku, za 24,1 posto u Estoniji, za 22,5 posto u Litvi te za 22 posto u Latviji.“ Cijena struje prosječno je u Uniji porasla s 22 eura za 100 kWh na 25 eura samo u prvoj polovice ove u odnosu na prošlu godinu. U Češkoj je poskupjela 62 posto, Latviji 59, Danskoj 57, Nizozemskoj 54, Sloveniji 16 te u Poljskoj tri posto zbog državnih subvencija i naknada, a u RH 4,8 posto.
Cijena plina je u EU s prosječno 6,4 eura za 100 kWh narasla na 8,6 eura. Najviše u Estoniji – skuplji je 154 posto, pa u Litvi 110, Bugarskoj 108, ali je u Mađarskoj 0,5 posto jeftiniji, jer se Orbán – unatoč bijesu u Bruxellesu – nije odrekao ruskog dobavljača („Ne želim s 18 milijardâ eura gubitka uništiti mađarsko gospodarstvo“, kaže). Šveđani, koji su se dali nagovoriti na NATO, plaćaju Amerima najskuplji plin – 22 eura za 100 kWh, pa Danci 16 eura. Gdje je tomu kraj, ako više nema natrag? Naravno da će poskupljenje tzv. ulaznih troškova ne samo učiniti robu manje konkurentnom nego će i kućanstva/obitelji plaćati debeli ceh, je li, ekonomski suludoj mantri kako su Rusi „ničim izazvani napali Ukrajinu“ te nastaviti debeloj guski mazati ekstraprofiterski vrat. Ukrajinski rat ili mir neće riješiti propucaavanje vlastite energetske, prehrambene… noge zato jer se to – vidi vraga – sviđa novčaniku s one strane Velike bare. Protekcionistička omča je vrlo nezgodna stvar: znâ se gadno osvetiti baš tomu koji je namiče na vrat drugomu i osobito kad je taj drugi – prijatelj.
