I Zakon o radu i politika rada koja ga je proizvela i njoj nadređena opća politika usmjereni su ne samo protiv radnika, nego i protiv čovjeka. U takvom okviru ne samo da nema radnika kao subjekta rada, nego nema ni čovjeka koji se ostvaruje i putem rada.
U četvrtak, 7. kolovoza 2014. stupio je na snagu novi hrvatski Zakon o radu (ZOR). Protiv njega su se - s pravom i na vrijeme, ali bez uspjeha - bunili radnici, sindikalisti, aktivisti i drugi socijalno osjetljivi građani, čitajući ga kao daljnji korak u antisocijalnom i nehumanom privilegiranju kapitala i kapitalista pred radom i radništvom, te kao daljnji korak u kresanju radničkih prava, odnosno ljudskih prava radnika. Protiv novog ZOR-a nešto su gunđali i poslodavci organizirani u parapolitičku organizaciju poznatu pod nazivom Hrvatska udruga poslodavaca (HUP), ali zaista bez ikakva razloga, jer će i ovaj zakon i daljnje zakonodavne oluje na teritoriju rada sasvim sigurno ići na ruku njima, a ne radnicima. Baš kao što kaže "Internacionala" koju su, nakon izglasavanja ZOR-a u Hrvatskom saboru, 15. srpnja 2014., sa saborske galerije zapjevale članice Ženske fronte za radna i socijalna prava: Naš zakon vlasnika sad štiti, u ruci silnih krvav mač; pod njime sirotinja pišti, on joj stvara bijedu i plač.
Novi ZOR štiti poslodavce, poduzetnike, biznismene, tajkune, kapitaliste, a ne radnike. Zato ga se može smatrati značajnim korakom u napredovanju kapitalizma u Hrvata i Hrvatica, dakako, po uzoru na europski i svjetski kapitalizam, čiji moćni klima-uređaji polako ali sigurno i kod nas stvaraju famoznu poduzetničku klimu u kojoj sirotinja pišti, a vlasnici i silnici dišu punim plućima.
Dakle, kad je riječ o ZOR-ovu doprinosu napretku domaćeg i globalnog kapitalizma, to nije nikakav kompliment, jer kapitalizam 21. stoljeća ne napreduje prema mitskom skandinavskom modelu kapitalizma s ljudskim licem, koji svako malo iz rukava izvuče kakav neoliberalni socijaldemokrat, a još manje prema socijalizmu i komunizmu, što se nekoć činilo povijesnom nužnošću, nego napreduje unatrag - prema kapitalizmu devetnaestog i osamnaestog stoljeća, pa čak i prema robovlasništvu, za koje se vjerovalo da je prevladana etapa u razvoju ljudskog društva.
Nije pretjerano ustvrditi da hipermoderni, high-tech kapitalizam tendira ranom, olivertvistovskom kapitalizmu, pa čak i da se u njegovu srcu skriva drevna robovlasnička suština, jer derivate tih suvremenom ukusu odbojnih verzija eksploatacije čovjeka po čovjeku pronalazimo uzduž i poprijeko vladajućeg sistema, pa tako i u novom hrvatskom ZOR-u i s njim povezanim tendencijama. Ovdje ćemo samo ukazati na dvije stvari koje bodu oči već i na prvi pogled.
Prva od njih je faktično i zakonsko produženje radnog vremena, što se čini ili na izravan način ili pod imenom "mobilnosti", "fleksibilizacije", "modernizacije" itd., a u oba slučaja pod različitim izgovorima i uz korištenje kompliciranih izračuna. Istina, pak, nije ni najmanje komplicirana: osmosatno radno vrijeme je, kako stvari stoje, stvar prošlosti. A to je jedan od ključnih pokazatelja erozije radničkih prava, jer je upravo osmosatno radno vrijeme bilo jedno od ključnih postignuća borbe za radnička prava, tim više što su uz njega vezane i druge dvije "osmice": osam sati odmora, tj. slobodnog vremena, te osam sati sna, tj. spavanja. Ako je radno vrijeme duže, u
ljudska 24 sata dnevnog vremena od nečega će se morati otkinuti koji sat. No, produženje radnog vremena i susljedno skraćivanje vremena za odmor i spavanje bilo bi manje strašno da sistem nije u stanju, više nego ikad prije, da kolonizira i iscrpljuje ostatke odmora i sna, tako da čovjek zapravo nikad nema istinskog odmora i sna. Ni to se, kao i ništa drugo u kapitalizmu, ne događa slučajno; i to je, kao i održavanje ravnoteže između bogatstva i siromaštva ili između zaposlenosti, prezaposlenosti i nezaposlenosti, jedna od uspješnih strategija kapitalizma. Što je rad duži i što je ostatak životnog vremena kraći, te što je taj ostatak više okupiran od strane poslodavaca i drugih životodavaca, to je manja šansa da čovjek-radnik razmišlja o sebi, svojoj situaciji i svijetu u kojem živi ili životari. Ne trebaš biti marksist da bi zaključio kako je baza uvijek određivala nadgradnju; znali su to još i stari Grci. A što se manje razmišlja, to će biti i manje otpora, pobune.
S obzirom na to, ne treba odustati od "realističnih" zahtjeva za kraćim radnim danom i tjednom, niti od "utopijskih" koncepcija o "iskorjenjivanju rada", ali trenutno je primarna zadaća očuvanje osmosatnog radnog vremena i same ideje o osmosatnom radnom vremenu kao nečemu što je teškom mukom izboreno, ali ne i zauvijek zagarantirano. Također, prvenstveno treba čuvati osmosatno radno vrijeme, ali ne smije se zaboraviti ni na zaštitu autonomije onih preostalih šesnaest dnevnih sati. Naposljetku, važna je kvantiteta i kvaliteta odmora i sna, ali ne smijemo podleći mnijenju da su odmor i san samo nekakav višak, odnosno smetnja radu.
To je najuže povezano s drugim problemom na koji ćemo ovdje ukazati, a to je sama percepcija radnika/čovjeka od strane sistema. Dostojanstvo, slobodu i autonomiju radnika i čovjeka ne možete istinski cijeniti ako imate namjeru da ga eksploatirate, pa makar i "humano", a osobito ako ga tretirate kao objekt, stvar, oruđe. A upravo to se u
kapitalizmu, gdje god je moguće, čini, te se to, gdje god je moguće, čini legalnim. Agencijsko zapošljavanje i s time povezani outsourcing jedan su od mogućih izraza te namjere i te prakse, jer radnik koji može biti "raspoloživ" ili "ustupljen" tretiran je upravo kao predmet, kao roba, gotovo kao rob. A tome u prilog govori i definicija "radnika" u novom ZOR-u. Radnik je definiran prema poslodavcu i, u smislu ovog Zakona, ispražnjen od ikakva vlastitog sadržaja:
"Radnik (zaposlenik, uposlenik, djelatnik, namještenik, službenik i slično - u daljnjem tekstu: radnik) je, u smislu ovoga Zakona, fizička osoba koja u radnom odnosu obavlja određene poslove za poslodavca."
I eto modernog roba, "oruđa koje govori", kako je onodobnog, antičkog roba definirao Aristotel. Ako je obični radnik samo ropsko "živo oruđe", onda agencijski i autsorsani radnik, da još malo iskoristimo Aristotela, "nije samo rob gospodarev, nego mu i u cijelosti pripada".
Prvi korak u oslobođenju radnika od sve čvršćih okova kapitalizma bilo bi njihovo odustajanje od varave nade da će se sistem već nekako adaptirati na njihova prava i potrebe, kao i njihovo osvještavanje činjenice da se mogu osloniti jedino na sebe same, te se organizirati i djelovati u bazi. U borbi za svoja prava i dostojanstvo radnici više ne mogu pronaći saveznike u socijaldemokratima, koji bi se, da imaju stida, stidjeli prvenstveno toga da se još uvijek nazivaju socijaldemokratima, kao što sve manje trebaju tražiti saveznike među tzv. žutim sindikatima koji su često, kao i socijaldemokrati, tek deklarativni, prijetvorni i lažni zaštitnici rada i radnika.
Kada bi iscrpljeni i zatupljeni radnici mogli sagledati svoju današnju situaciju i kad bi je mogli sagledati u široj, povijesnoj perspektivi - što nije pretjerano očekivati od radništva, jer je ono nekoć doista bilo u stanju da to čini - vidjeli bi da je izbor i dalje jasan: socijalizam ili kapitalizam. S jedne je strane kapitalizam u različitim svojim obličjima, od onog brutalnog, militarističko-imperijalističkog, do onog uglađenog, zakonodavnog, a s druge je strane socijalizam kao humanistički, emancipatorski, anti-eksploatatorski i stoga nužno anti-kapitalistički projekt. Rez je jasan i oštar, nema nečeg takvog kao što je "socijalno osjetljivi kapitalizam" ili "kapitalistička socijalna država" - osim u (samo)opsjenjivanju hrvatskih političara poput ministra rada Miranda Mrsića koji je, objašnjavajući "socijaldemokratsku" viziju utjelovljenu u novom ZOR-u, skicirao jedno apsurdno čudovište, modernog kentaura:
"Zadovoljan sam jer smo napravili iskorak prema fleksibilnosti i modernizaciji radnog odnosa, a zadržali smo sigurnost radnika. (...) Krenuli smo u pregovore o izmjeni zakonodavstva kako bismo očuvali radna mjesta, ali i omogućili restrukturiranje poslodavcima. (...) Sam zakon, kao i drugi zakoni kojima se regulira tržište rada, formira klimu i odnose na tržištu rada koji omogućuju lakše investiranje. A nama itekako trebaju investicije i stvaranje poslovne klime koja će davati pozitivne impulse poduzetništvu. Fama da imamo rigidan Zakon o radu odlazi u povijest. Poslodavcima se olakšava poslovanje uz zaštitu prava radnika."
Tamo gdje kentaurska logika šteka, Mrsić prebacuje odgovornost na Nepoznatog Nekog ili Svakog Drugog: "Ali budimo objektivni: to nije pitanje Zakona o radu", ili: "No to nije posao samo ovog ministarstva, već pravobraniteljice, nevladinih udruga i društva u cjelini". Tamo gdje ta finta s neciljanim prebacivanjem odgovornosti ne pomaže, Mrsić tješi radnike po principu "Crkni, magarče, dok trava naraste": skraćivanje radnog vremena će "doći i kod nas, ali tek kada nam produktivnost bude na europskoj razini", ili: sklapani su kolektivni ugovori "u kojima su se jamčila neostvariva prava", a "mi nemamo ekonomiju koja bi mogla podnijeti ta prava". Tamo, pak, gdje se ni jeftinim trikovima ne može stvoriti privid konzistentnosti ili barem logičnosti politike, Mrsić u ispovjednom tonu socijaldemokrata-pokajnika kaže: "Vrijeme je da se stranka repozicionira u svjetlu promjena u društvu i redefinicije radništva koje polako nestaje u svom klasičnom obliku". To, dakako, dosta govori o modernoj socijaldemokraciji, koja se izgubila na svojim "trećim putevima" i
neoliberalističkim stranputicama, ali prije svega govori nešto važno o modernom kapitalizmu u kojem radništvo "polako nestaje u svom klasičnom obliku", što se može, doduše, nazivati "redefiniranjem" radništva, ali bi bilo točnije reći da se radi o polaganom ali sigurnom uništavanju radništva.
Kentaurska politika rada dugoročno je neodrživa. Model "malo socijalizam, malo kapitalizam" održava se samo zahvaljujući retoričkim vještinama političara i političkoj klackalici na kojoj oni kreiraju svoje politike za četverogodišnja razdoblja, od izbora do izbora, od HDZ-a do SDP-a i obrnuto, kupujući vrijeme kapitalističkim mjerama dok su u poziciji i socijalističkim proklamacijama dok su u opoziciji. A narod k'o narod, gaji nadu da će "sljedeći put" možda ipak biti malo bolje ili barem da neće biti mnogo gore. No, problemi su sve veći, narodno nezadovoljstvo je sve veće, pritisak Europske unije na novu, nedovoljno odlučnu članicu elitnog kapitalističkog društva također je sve veći, pa je samo pitanje vremena kad će svima postati jasno da je car gol i da se radi o frontalnom sukobu između kapitala i rada, kapitalista i radnika, u kojem nema mogućnosti za kompromis i pomirenje. Ne radi se samo o gledištu ili težištu, pri čemu bi se stvari mogle sagledavati i ovako i onako, pa da podjednako budu zadovoljni i jedni i drugi. Radi se o samom polazištu i o bitnoj razlici - društvo, rad i radnik kao subjekt u socijalističkom, te kapital, profit i radnik kao objekt u kapitalističkom ključu. Naime, maksimalan učinak radnika uz minimalno ulaganje poslodavca - ideal kojemu kapitalizam oduvijek teži - ne bazira se samo na težnji k maksimalnom profitu poslodavca, nego i na težnji k maksimalnoj eksploataciji radnika.
"Ali radnicima je danas mnogo bolje nego prije sto, dvjesto, tisuću ili dvije tisuće godina" - reći će optimisti. Na to se može odgovoriti da se ono što se smatra određenim olakšicama ne daje radnicima imajući u vidu njihovo dobro i prosperitet, nego pod vidom ekonomsko-političkog profita, u što su ukalkulirana i preparirana "radnička prava". No, to se u pravilu plaća visokom cijenom na nekoj drugoj strani. Primjerice, to što svaki radnik danas može imati televizor, mobitel i kredite za auto i stan ne treba gledati kao znak višeg standarda življenja ili kao znak bogatijeg, ispunjenijeg slobodnog vremena, nego kao sredstvo apsolutne kontrole i potpunog uključivanja radnika u sistem kapitalističke reprodukcije života, gdje je šansa za osvještavanje vlastite bijedne situacije i za pobunu protiv takvog stanja sve neznatnija. Negdašnja sistematska eksploatacija radnika tokom njegova radnog vremena, nakon
kojeg slijedi kakvo-takvo slobodno vrijeme, prerasla je u sistemsku eksploataciju čovjeka tokom cjelokupnog njegovog vremena, i radnog i slobodnog.
S obzirom na to su i ZOR i politika rada koja ga je proizvela i njoj nadređena opća politika usmjereni ne samo protiv radnika nego i protiv čovjeka. U takvom okviru ne samo da nema radnika kao subjekta rada, što nam govore i slovo i duh Zakona o radu, nego nema ni čovjeka koji se, među ostalim,ostvaruje i putem rada. Reduciranje radnika na oruđe poslodavca moguće je zato što je prethodno čovjek reduciran na radnika, a reduciranje čovjeka na radnika predstavlja nasilno i radikalno reduciranje čovjeka kao multidimenzionalnog bića ili, drugim riječima, destruiranje čovjeka i čovječnosti.
To dehumaniziranje ili raščovječenje nije, pak, nekakav metafizički problem, nego se tiče konkretnog društvenog, ekonomskog i političkog okvira ljudskog života, trenutno kapitalizma, koji se gradi kroz bezbroj malih koraka, poput našeg ZOR-a. Stoga spomenuta dilema "socijalizam ili kapitalizam", koja se tiče i našeg ZOR-a, zapravo znači - kako kaže poznata izreka Friedricha Engelsa, koju je još poznatijom učinila Rosa Luxemburg - ili tranziciju u socijalizam ili regresiju u barbarstvo. A borba za prvo i protiv drugog podrazumijeva ne samo borbu protiv suvremenog Kiklopa, tj. čudovišnog globalnog kapitalizma, nego i protiv mrsićevsko-esdepeovskih kentaura, baš kao što je mitska kentauromahija, borba antičkih Lapita protiv kentaura, oduvijek bila interpretirana kao borba civilizacije protiv barbarstva.
Izvor: h-alter
U četvrtak, 7. kolovoza 2014. stupio je na snagu novi hrvatski Zakon o radu (ZOR). Protiv njega su se - s pravom i na vrijeme, ali bez uspjeha - bunili radnici, sindikalisti, aktivisti i drugi socijalno osjetljivi građani, čitajući ga kao daljnji korak u antisocijalnom i nehumanom privilegiranju kapitala i kapitalista pred radom i radništvom, te kao daljnji korak u kresanju radničkih prava, odnosno ljudskih prava radnika. Protiv novog ZOR-a nešto su gunđali i poslodavci organizirani u parapolitičku organizaciju poznatu pod nazivom Hrvatska udruga poslodavaca (HUP), ali zaista bez ikakva razloga, jer će i ovaj zakon i daljnje zakonodavne oluje na teritoriju rada sasvim sigurno ići na ruku njima, a ne radnicima. Baš kao što kaže "Internacionala" koju su, nakon izglasavanja ZOR-a u Hrvatskom saboru, 15. srpnja 2014., sa saborske galerije zapjevale članice Ženske fronte za radna i socijalna prava: Naš zakon vlasnika sad štiti, u ruci silnih krvav mač; pod njime sirotinja pišti, on joj stvara bijedu i plač.
High-tech robovlasništvo
Novi ZOR štiti poslodavce, poduzetnike, biznismene, tajkune, kapitaliste, a ne radnike. Zato ga se može smatrati značajnim korakom u napredovanju kapitalizma u Hrvata i Hrvatica, dakako, po uzoru na europski i svjetski kapitalizam, čiji moćni klima-uređaji polako ali sigurno i kod nas stvaraju famoznu poduzetničku klimu u kojoj sirotinja pišti, a vlasnici i silnici dišu punim plućima.
Dakle, kad je riječ o ZOR-ovu doprinosu napretku domaćeg i globalnog kapitalizma, to nije nikakav kompliment, jer kapitalizam 21. stoljeća ne napreduje prema mitskom skandinavskom modelu kapitalizma s ljudskim licem, koji svako malo iz rukava izvuče kakav neoliberalni socijaldemokrat, a još manje prema socijalizmu i komunizmu, što se nekoć činilo povijesnom nužnošću, nego napreduje unatrag - prema kapitalizmu devetnaestog i osamnaestog stoljeća, pa čak i prema robovlasništvu, za koje se vjerovalo da je prevladana etapa u razvoju ljudskog društva.
Foto: Tamara Opačić
Nije pretjerano ustvrditi da hipermoderni, high-tech kapitalizam tendira ranom, olivertvistovskom kapitalizmu, pa čak i da se u njegovu srcu skriva drevna robovlasnička suština, jer derivate tih suvremenom ukusu odbojnih verzija eksploatacije čovjeka po čovjeku pronalazimo uzduž i poprijeko vladajućeg sistema, pa tako i u novom hrvatskom ZOR-u i s njim povezanim tendencijama. Ovdje ćemo samo ukazati na dvije stvari koje bodu oči već i na prvi pogled.
Prva od njih je faktično i zakonsko produženje radnog vremena, što se čini ili na izravan način ili pod imenom "mobilnosti", "fleksibilizacije", "modernizacije" itd., a u oba slučaja pod različitim izgovorima i uz korištenje kompliciranih izračuna. Istina, pak, nije ni najmanje komplicirana: osmosatno radno vrijeme je, kako stvari stoje, stvar prošlosti. A to je jedan od ključnih pokazatelja erozije radničkih prava, jer je upravo osmosatno radno vrijeme bilo jedno od ključnih postignuća borbe za radnička prava, tim više što su uz njega vezane i druge dvije "osmice": osam sati odmora, tj. slobodnog vremena, te osam sati sna, tj. spavanja. Ako je radno vrijeme duže, u
ljudska 24 sata dnevnog vremena od nečega će se morati otkinuti koji sat. No, produženje radnog vremena i susljedno skraćivanje vremena za odmor i spavanje bilo bi manje strašno da sistem nije u stanju, više nego ikad prije, da kolonizira i iscrpljuje ostatke odmora i sna, tako da čovjek zapravo nikad nema istinskog odmora i sna. Ni to se, kao i ništa drugo u kapitalizmu, ne događa slučajno; i to je, kao i održavanje ravnoteže između bogatstva i siromaštva ili između zaposlenosti, prezaposlenosti i nezaposlenosti, jedna od uspješnih strategija kapitalizma. Što je rad duži i što je ostatak životnog vremena kraći, te što je taj ostatak više okupiran od strane poslodavaca i drugih životodavaca, to je manja šansa da čovjek-radnik razmišlja o sebi, svojoj situaciji i svijetu u kojem živi ili životari. Ne trebaš biti marksist da bi zaključio kako je baza uvijek određivala nadgradnju; znali su to još i stari Grci. A što se manje razmišlja, to će biti i manje otpora, pobune.
S obzirom na to, ne treba odustati od "realističnih" zahtjeva za kraćim radnim danom i tjednom, niti od "utopijskih" koncepcija o "iskorjenjivanju rada", ali trenutno je primarna zadaća očuvanje osmosatnog radnog vremena i same ideje o osmosatnom radnom vremenu kao nečemu što je teškom mukom izboreno, ali ne i zauvijek zagarantirano. Također, prvenstveno treba čuvati osmosatno radno vrijeme, ali ne smije se zaboraviti ni na zaštitu autonomije onih preostalih šesnaest dnevnih sati. Naposljetku, važna je kvantiteta i kvaliteta odmora i sna, ali ne smijemo podleći mnijenju da su odmor i san samo nekakav višak, odnosno smetnja radu.
To je najuže povezano s drugim problemom na koji ćemo ovdje ukazati, a to je sama percepcija radnika/čovjeka od strane sistema. Dostojanstvo, slobodu i autonomiju radnika i čovjeka ne možete istinski cijeniti ako imate namjeru da ga eksploatirate, pa makar i "humano", a osobito ako ga tretirate kao objekt, stvar, oruđe. A upravo to se u
kapitalizmu, gdje god je moguće, čini, te se to, gdje god je moguće, čini legalnim. Agencijsko zapošljavanje i s time povezani outsourcing jedan su od mogućih izraza te namjere i te prakse, jer radnik koji može biti "raspoloživ" ili "ustupljen" tretiran je upravo kao predmet, kao roba, gotovo kao rob. A tome u prilog govori i definicija "radnika" u novom ZOR-u. Radnik je definiran prema poslodavcu i, u smislu ovog Zakona, ispražnjen od ikakva vlastitog sadržaja:
"Radnik (zaposlenik, uposlenik, djelatnik, namještenik, službenik i slično - u daljnjem tekstu: radnik) je, u smislu ovoga Zakona, fizička osoba koja u radnom odnosu obavlja određene poslove za poslodavca."
I eto modernog roba, "oruđa koje govori", kako je onodobnog, antičkog roba definirao Aristotel. Ako je obični radnik samo ropsko "živo oruđe", onda agencijski i autsorsani radnik, da još malo iskoristimo Aristotela, "nije samo rob gospodarev, nego mu i u cijelosti pripada".
Borba protiv Kiklopa i kentaura
Prvi korak u oslobođenju radnika od sve čvršćih okova kapitalizma bilo bi njihovo odustajanje od varave nade da će se sistem već nekako adaptirati na njihova prava i potrebe, kao i njihovo osvještavanje činjenice da se mogu osloniti jedino na sebe same, te se organizirati i djelovati u bazi. U borbi za svoja prava i dostojanstvo radnici više ne mogu pronaći saveznike u socijaldemokratima, koji bi se, da imaju stida, stidjeli prvenstveno toga da se još uvijek nazivaju socijaldemokratima, kao što sve manje trebaju tražiti saveznike među tzv. žutim sindikatima koji su često, kao i socijaldemokrati, tek deklarativni, prijetvorni i lažni zaštitnici rada i radnika.
Kada bi iscrpljeni i zatupljeni radnici mogli sagledati svoju današnju situaciju i kad bi je mogli sagledati u široj, povijesnoj perspektivi - što nije pretjerano očekivati od radništva, jer je ono nekoć doista bilo u stanju da to čini - vidjeli bi da je izbor i dalje jasan: socijalizam ili kapitalizam. S jedne je strane kapitalizam u različitim svojim obličjima, od onog brutalnog, militarističko-imperijalističkog, do onog uglađenog, zakonodavnog, a s druge je strane socijalizam kao humanistički, emancipatorski, anti-eksploatatorski i stoga nužno anti-kapitalistički projekt. Rez je jasan i oštar, nema nečeg takvog kao što je "socijalno osjetljivi kapitalizam" ili "kapitalistička socijalna država" - osim u (samo)opsjenjivanju hrvatskih političara poput ministra rada Miranda Mrsića koji je, objašnjavajući "socijaldemokratsku" viziju utjelovljenu u novom ZOR-u, skicirao jedno apsurdno čudovište, modernog kentaura:
vlada.hr
"Zadovoljan sam jer smo napravili iskorak prema fleksibilnosti i modernizaciji radnog odnosa, a zadržali smo sigurnost radnika. (...) Krenuli smo u pregovore o izmjeni zakonodavstva kako bismo očuvali radna mjesta, ali i omogućili restrukturiranje poslodavcima. (...) Sam zakon, kao i drugi zakoni kojima se regulira tržište rada, formira klimu i odnose na tržištu rada koji omogućuju lakše investiranje. A nama itekako trebaju investicije i stvaranje poslovne klime koja će davati pozitivne impulse poduzetništvu. Fama da imamo rigidan Zakon o radu odlazi u povijest. Poslodavcima se olakšava poslovanje uz zaštitu prava radnika."
Tamo gdje kentaurska logika šteka, Mrsić prebacuje odgovornost na Nepoznatog Nekog ili Svakog Drugog: "Ali budimo objektivni: to nije pitanje Zakona o radu", ili: "No to nije posao samo ovog ministarstva, već pravobraniteljice, nevladinih udruga i društva u cjelini". Tamo gdje ta finta s neciljanim prebacivanjem odgovornosti ne pomaže, Mrsić tješi radnike po principu "Crkni, magarče, dok trava naraste": skraćivanje radnog vremena će "doći i kod nas, ali tek kada nam produktivnost bude na europskoj razini", ili: sklapani su kolektivni ugovori "u kojima su se jamčila neostvariva prava", a "mi nemamo ekonomiju koja bi mogla podnijeti ta prava". Tamo, pak, gdje se ni jeftinim trikovima ne može stvoriti privid konzistentnosti ili barem logičnosti politike, Mrsić u ispovjednom tonu socijaldemokrata-pokajnika kaže: "Vrijeme je da se stranka repozicionira u svjetlu promjena u društvu i redefinicije radništva koje polako nestaje u svom klasičnom obliku". To, dakako, dosta govori o modernoj socijaldemokraciji, koja se izgubila na svojim "trećim putevima" i
neoliberalističkim stranputicama, ali prije svega govori nešto važno o modernom kapitalizmu u kojem radništvo "polako nestaje u svom klasičnom obliku", što se može, doduše, nazivati "redefiniranjem" radništva, ali bi bilo točnije reći da se radi o polaganom ali sigurnom uništavanju radništva.
Kentaurska politika rada dugoročno je neodrživa. Model "malo socijalizam, malo kapitalizam" održava se samo zahvaljujući retoričkim vještinama političara i političkoj klackalici na kojoj oni kreiraju svoje politike za četverogodišnja razdoblja, od izbora do izbora, od HDZ-a do SDP-a i obrnuto, kupujući vrijeme kapitalističkim mjerama dok su u poziciji i socijalističkim proklamacijama dok su u opoziciji. A narod k'o narod, gaji nadu da će "sljedeći put" možda ipak biti malo bolje ili barem da neće biti mnogo gore. No, problemi su sve veći, narodno nezadovoljstvo je sve veće, pritisak Europske unije na novu, nedovoljno odlučnu članicu elitnog kapitalističkog društva također je sve veći, pa je samo pitanje vremena kad će svima postati jasno da je car gol i da se radi o frontalnom sukobu između kapitala i rada, kapitalista i radnika, u kojem nema mogućnosti za kompromis i pomirenje. Ne radi se samo o gledištu ili težištu, pri čemu bi se stvari mogle sagledavati i ovako i onako, pa da podjednako budu zadovoljni i jedni i drugi. Radi se o samom polazištu i o bitnoj razlici - društvo, rad i radnik kao subjekt u socijalističkom, te kapital, profit i radnik kao objekt u kapitalističkom ključu. Naime, maksimalan učinak radnika uz minimalno ulaganje poslodavca - ideal kojemu kapitalizam oduvijek teži - ne bazira se samo na težnji k maksimalnom profitu poslodavca, nego i na težnji k maksimalnoj eksploataciji radnika.
"Ali radnicima je danas mnogo bolje nego prije sto, dvjesto, tisuću ili dvije tisuće godina" - reći će optimisti. Na to se može odgovoriti da se ono što se smatra određenim olakšicama ne daje radnicima imajući u vidu njihovo dobro i prosperitet, nego pod vidom ekonomsko-političkog profita, u što su ukalkulirana i preparirana "radnička prava". No, to se u pravilu plaća visokom cijenom na nekoj drugoj strani. Primjerice, to što svaki radnik danas može imati televizor, mobitel i kredite za auto i stan ne treba gledati kao znak višeg standarda življenja ili kao znak bogatijeg, ispunjenijeg slobodnog vremena, nego kao sredstvo apsolutne kontrole i potpunog uključivanja radnika u sistem kapitalističke reprodukcije života, gdje je šansa za osvještavanje vlastite bijedne situacije i za pobunu protiv takvog stanja sve neznatnija. Negdašnja sistematska eksploatacija radnika tokom njegova radnog vremena, nakon
kojeg slijedi kakvo-takvo slobodno vrijeme, prerasla je u sistemsku eksploataciju čovjeka tokom cjelokupnog njegovog vremena, i radnog i slobodnog.
S obzirom na to su i ZOR i politika rada koja ga je proizvela i njoj nadređena opća politika usmjereni ne samo protiv radnika nego i protiv čovjeka. U takvom okviru ne samo da nema radnika kao subjekta rada, što nam govore i slovo i duh Zakona o radu, nego nema ni čovjeka koji se, među ostalim,ostvaruje i putem rada. Reduciranje radnika na oruđe poslodavca moguće je zato što je prethodno čovjek reduciran na radnika, a reduciranje čovjeka na radnika predstavlja nasilno i radikalno reduciranje čovjeka kao multidimenzionalnog bića ili, drugim riječima, destruiranje čovjeka i čovječnosti.
To dehumaniziranje ili raščovječenje nije, pak, nekakav metafizički problem, nego se tiče konkretnog društvenog, ekonomskog i političkog okvira ljudskog života, trenutno kapitalizma, koji se gradi kroz bezbroj malih koraka, poput našeg ZOR-a. Stoga spomenuta dilema "socijalizam ili kapitalizam", koja se tiče i našeg ZOR-a, zapravo znači - kako kaže poznata izreka Friedricha Engelsa, koju je još poznatijom učinila Rosa Luxemburg - ili tranziciju u socijalizam ili regresiju u barbarstvo. A borba za prvo i protiv drugog podrazumijeva ne samo borbu protiv suvremenog Kiklopa, tj. čudovišnog globalnog kapitalizma, nego i protiv mrsićevsko-esdepeovskih kentaura, baš kao što je mitska kentauromahija, borba antičkih Lapita protiv kentaura, oduvijek bila interpretirana kao borba civilizacije protiv barbarstva.
Izvor: h-alter
