Nije Vučić zaslužan ako mu ide u prilog usporedba s Hrvatskom. Hrvatska je sve obavila sama, kako bi postala jedina relevantna zemlja s kojom srpska populistička usporedba ima smisla
Zoran Milanović, Antun Vujić i Jože Mencinger (foto Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL)
Srpskim je nacionalistima sasvim sigurno bilo toplo oko srca. Prema riječima Aleksandra Vučića, Srbija će ove godine prvi put u povijesti imati veći bruto domaći proizvod od Hrvatske i to u apsolutnom iznosu. Usporedba je pažljivo odabrana. Ne od Rumunjske ili Bugarske (koga to zanima), već baš od Hrvatske. I normalnim ljudima to bi morao biti krunski dokaz da vlast u Srbiji radi dobro. Nekad smo bili u istoj zemlji, Hrvatska je nakon njenog raspada uspjela ući u Europsku uniju, ali mi smo ju ipak prestigli. Skeptični glasovi čuli su se od dijela ekonomista, koji postavljaju pitanje, čiji je to rast? Srpski ili stranih tvrtki koje posluju u Srbiji i iz nje izvlače profit?
Tako Vojislav Guzina u Politici kaže da neprestano raste dio BDP-a koji pripada stranom kapitalu na osnovi njegovih investicija ili kredita. Istovremeno počinje nedostajati radnika za nove projekte, jer oni rade za strance, bilo u zemlji bilo u inozemstvu. Naravno, negativna su i demografska kretanja, odnosno više ljudi umire nego što ih se rađa. Tečaj dinara je stabilan (čak blago raste) zbog stranih investicija i doznaka koje svojim obiteljima šalju radnici iz inozemstva. Stalno se smanjuje i suverenost države u vođenju razvojne i ekonomske politike, iako je Europska unija Srbiji još uvijek samo fatamorgana na dalekom treperavom horizontu.
Kad je Aleksandar Vučić na početku svog prvog mandata, tada kao predsjednik Vlade, najavio da će se njegova razvojna politika temeljiti na stranim ulaganjima, reagirao je tvorac slovenskog privrednog čuda i nesporno najugledniji ekonomist na području bivše Jugoslavije, Jože Mencinger. On je poručio Vučiću da spusti loptu na zemlju i uspori, jer uz pozitivan, inozemne investicije imaju i negativni utjecaj na razvoj. One zapošljavaju ljude, šire tržišta i donose nove tehnologije, ali razvojni odjeli su u matičnim tvrtkama, a vodeća, visoko plaćena mjesta zauzimaju stranci. U zemlji ostaju porezi i plaće (mahom niže) dok se sva dobit transferira u inozemstvo. A upravo je ta dobit jedina prava osnova razvoja svake zemlje. Mencinger nije, naravno, predlagao Vučiću da odustane od stranih investicija, već da nađe pravu mjeru, da uspori. "Sasvim suprotno, ja ću još ubrzati", odgovorio je bahato Vučić, ne upuštajući se u daljnju raspravu. Bila je to poruka Mencingeru da gleda svoja posla, što je on shvatio i poslušao. Danas Vučiću ne pada na pamet da uspoređuje Srbiju sa Slovenijom, koja je više nego duplo bogatija nego prije.
A i teza da Srbija prvi put stiže Hrvatsku zapravo je na klimavim nogama. Koliko ovaj autor pamti (a pamti zaista dugo), u nekadašnjoj Jugoslaviji su Srbija bez pokrajina (tzv. uža Srbija) i Hrvatska bile izjednačene. I to po broju stanovnika i po tadašnjem društvenom proizvodu, koji je bio realniji pokazatelj razvoja od BDP-a, jer se obračunavao po proizvodnji, a ne potrošnji. Najvažniji je, međutim, podatak koji navodi Vojislav Guzina: "U moru informacija o mogućem ovogodišnjem rastu od čak 7 posto", piše on u Politici, "predsednik nam najavljuje ovogodišnji BDP od 51 milijarde eura koliko, kaže, Srbija nikada nije imala. Sasvim tačno, samo je problem što je taj BDP veći od onog iz 1989. jedva za nekih desetak odsto. Trebalo nam je skoro dvadeset godina da realno nadoknadimo gubitak BDP-a u poslednjoj deceniji prethodnog veka." U Srbiji, dakle, više nema strašne nezaposlenosti koja ja ostala nakon razdoblja Slobodana Miloševića, ali nema ni razvoja. Jože Mencinger bi se, vjerojatno, samo blago nasmiješio.
Tako je Vučiću preostalo samo da se uspoređuje s Hrvatskom, što je s nacionalističkog gledišta jedino važno, a dobro zvuči i u političkoj klimi u kojoj najjače pušu populistički vjetrovi. Isto tako se u Hrvatskoj važnost Pelješkog mosta u prvom redu objašnjava povezivanjem nacionalnog teritorija, a ne njegovom važnošću za privredni razvoj. Neki novinari, doduše, koriste priliku da cinično upozore kako je most projektirao Slovenac, grade ga Kinezi, a plaća Europska unija. Trebalo bi, međutim, dodati još neke bitne činjenice. U prvom redu da su svi drugi hrvatski mostovi projektirani u zemlji, da je čelična konstrukcija mogla biti proizvedena u našim brodogradilištima umjesto da se vozi iz daleke Kine i da su most mogli graditi naši građevinari. Točnije, kako kaže Radimir Čačić (a to je njegova struka), mogli su još prije deset godina, ali danas više ne mogu. Jednostavnije rečeno, nisu stranci angažirani dok se ne osposobe domaće snage, već obratno. Angažirani su jer su domaći potencijali uništeni. Tako se i novac iz EU-a, koji je mogao biti snažna injekcija razvoju, najvećim dijelom odlio iz zemlje. Pa ipak, uračunat će se u domaći BDP. Nije Vučić zaslužan ako mu ide u prilog usporedba s Hrvatskom. Hrvatska je sve obavila sama, kako bi postala jedina relevantna zemlja s kojom srpska populistička usporedba ima smisla.
Pri tom su, za razliku od Srbije, stranci koji danas izvlače golemi novac iz Hrvatske, investirali relativno malo, a nisu hrvatskoj privredi otvorili ni nova tržišta, niti su donijeli nove tehnologije. U Hrvatskoj se još uvijek žudi za stranim investicijama, a za njihov izostanak optužuje se spora i lijena domaća administracija. Ali istina je da je strani kapital pokupovao sve što je želio. U prvom redu banke i osiguravajuće kuće, što je doslovno smiješno nakon parole "Hrvatska lisnica u hrvatskom džepu", koja je bila posebno važna u borbi za osamostaljenje. U godinama koje su slijedile, banke (lisnica u kojoj je nacionalna štednja) prvo su dobrim dijelom opljačkane, a nakon toga rasprodane (predane u tuđi džep). Njihova funkcija sada nije hrvatski razvoj, već osiguravanje profita stranim vlasnicima. Stranci su, također, pokupovali pivovare, mljekare i sve što ima sigurnu zaradu, ali na domaćem tržištu. Hrvatska je, naime, nakon zaustavljanja inflacije početkom godine 1994. uspostavila monetarni sustav koji osigurava zaradu samo na uvozu i samo na domaćem tržištu, čemu se prilagodila i struktura privrede.
Ni domaćim gospodarstvenicima koji su se snašli u takvim okolnostima ne pada na pamet da zaradu ulažu u proizvodnju, pogotovo za izvoz. Ne treba ih zato kritizirati, jer i oni se ponašaju u skladu s uvjetima na tržištu. Nisu oni zato manji domoljubi, pogotovo nakon što su najveći domoljubi smatrali da im njihovo domoljublje daje pravo na pljačku. Dio ekonomista u nacionalnom je zanosu nekad razvijao teoriju o patriotskom kapitalu. Oni su očekivali da će bogata dijaspora donijeti svoj novac u Hrvatsku i omogućiti joj da preko noći postane druga Švicarska. Ali ubrzo se pokazalo da je patriotski kapital fikcija, a da je dijaspora dolazila samo da uzme sve što joj život pruža, a ne da nešto donese.
U Jugoslaviji Hrvatska je bila samo iza Slovenije i to za nevelikih 13 do 14 posto. Danas je na dnu Europske unije, a sa Slovenijom se odavno nitko u Hrvatskoj ne uspoređuje. Nitko se više ne sjeća ni kako je Jože Mencinger nekada diplomatski upozoravao da "ne razumije" hrvatsku ekonomsku politiku. Trebao je jedan Aleksandar Vučić da nam kaže gdje nam je mjesto.
portalnovosti
Zoran Milanović, Antun Vujić i Jože Mencinger (foto Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL)
Srpskim je nacionalistima sasvim sigurno bilo toplo oko srca. Prema riječima Aleksandra Vučića, Srbija će ove godine prvi put u povijesti imati veći bruto domaći proizvod od Hrvatske i to u apsolutnom iznosu. Usporedba je pažljivo odabrana. Ne od Rumunjske ili Bugarske (koga to zanima), već baš od Hrvatske. I normalnim ljudima to bi morao biti krunski dokaz da vlast u Srbiji radi dobro. Nekad smo bili u istoj zemlji, Hrvatska je nakon njenog raspada uspjela ući u Europsku uniju, ali mi smo ju ipak prestigli. Skeptični glasovi čuli su se od dijela ekonomista, koji postavljaju pitanje, čiji je to rast? Srpski ili stranih tvrtki koje posluju u Srbiji i iz nje izvlače profit?
Tako Vojislav Guzina u Politici kaže da neprestano raste dio BDP-a koji pripada stranom kapitalu na osnovi njegovih investicija ili kredita. Istovremeno počinje nedostajati radnika za nove projekte, jer oni rade za strance, bilo u zemlji bilo u inozemstvu. Naravno, negativna su i demografska kretanja, odnosno više ljudi umire nego što ih se rađa. Tečaj dinara je stabilan (čak blago raste) zbog stranih investicija i doznaka koje svojim obiteljima šalju radnici iz inozemstva. Stalno se smanjuje i suverenost države u vođenju razvojne i ekonomske politike, iako je Europska unija Srbiji još uvijek samo fatamorgana na dalekom treperavom horizontu.
Kad je Aleksandar Vučić na početku svog prvog mandata, tada kao predsjednik Vlade, najavio da će se njegova razvojna politika temeljiti na stranim ulaganjima, reagirao je tvorac slovenskog privrednog čuda i nesporno najugledniji ekonomist na području bivše Jugoslavije, Jože Mencinger. On je poručio Vučiću da spusti loptu na zemlju i uspori, jer uz pozitivan, inozemne investicije imaju i negativni utjecaj na razvoj. One zapošljavaju ljude, šire tržišta i donose nove tehnologije, ali razvojni odjeli su u matičnim tvrtkama, a vodeća, visoko plaćena mjesta zauzimaju stranci. U zemlji ostaju porezi i plaće (mahom niže) dok se sva dobit transferira u inozemstvo. A upravo je ta dobit jedina prava osnova razvoja svake zemlje. Mencinger nije, naravno, predlagao Vučiću da odustane od stranih investicija, već da nađe pravu mjeru, da uspori. "Sasvim suprotno, ja ću još ubrzati", odgovorio je bahato Vučić, ne upuštajući se u daljnju raspravu. Bila je to poruka Mencingeru da gleda svoja posla, što je on shvatio i poslušao. Danas Vučiću ne pada na pamet da uspoređuje Srbiju sa Slovenijom, koja je više nego duplo bogatija nego prije.
A i teza da Srbija prvi put stiže Hrvatsku zapravo je na klimavim nogama. Koliko ovaj autor pamti (a pamti zaista dugo), u nekadašnjoj Jugoslaviji su Srbija bez pokrajina (tzv. uža Srbija) i Hrvatska bile izjednačene. I to po broju stanovnika i po tadašnjem društvenom proizvodu, koji je bio realniji pokazatelj razvoja od BDP-a, jer se obračunavao po proizvodnji, a ne potrošnji. Najvažniji je, međutim, podatak koji navodi Vojislav Guzina: "U moru informacija o mogućem ovogodišnjem rastu od čak 7 posto", piše on u Politici, "predsednik nam najavljuje ovogodišnji BDP od 51 milijarde eura koliko, kaže, Srbija nikada nije imala. Sasvim tačno, samo je problem što je taj BDP veći od onog iz 1989. jedva za nekih desetak odsto. Trebalo nam je skoro dvadeset godina da realno nadoknadimo gubitak BDP-a u poslednjoj deceniji prethodnog veka." U Srbiji, dakle, više nema strašne nezaposlenosti koja ja ostala nakon razdoblja Slobodana Miloševića, ali nema ni razvoja. Jože Mencinger bi se, vjerojatno, samo blago nasmiješio.
Tako je Vučiću preostalo samo da se uspoređuje s Hrvatskom, što je s nacionalističkog gledišta jedino važno, a dobro zvuči i u političkoj klimi u kojoj najjače pušu populistički vjetrovi. Isto tako se u Hrvatskoj važnost Pelješkog mosta u prvom redu objašnjava povezivanjem nacionalnog teritorija, a ne njegovom važnošću za privredni razvoj. Neki novinari, doduše, koriste priliku da cinično upozore kako je most projektirao Slovenac, grade ga Kinezi, a plaća Europska unija. Trebalo bi, međutim, dodati još neke bitne činjenice. U prvom redu da su svi drugi hrvatski mostovi projektirani u zemlji, da je čelična konstrukcija mogla biti proizvedena u našim brodogradilištima umjesto da se vozi iz daleke Kine i da su most mogli graditi naši građevinari. Točnije, kako kaže Radimir Čačić (a to je njegova struka), mogli su još prije deset godina, ali danas više ne mogu. Jednostavnije rečeno, nisu stranci angažirani dok se ne osposobe domaće snage, već obratno. Angažirani su jer su domaći potencijali uništeni. Tako se i novac iz EU-a, koji je mogao biti snažna injekcija razvoju, najvećim dijelom odlio iz zemlje. Pa ipak, uračunat će se u domaći BDP. Nije Vučić zaslužan ako mu ide u prilog usporedba s Hrvatskom. Hrvatska je sve obavila sama, kako bi postala jedina relevantna zemlja s kojom srpska populistička usporedba ima smisla.
Pri tom su, za razliku od Srbije, stranci koji danas izvlače golemi novac iz Hrvatske, investirali relativno malo, a nisu hrvatskoj privredi otvorili ni nova tržišta, niti su donijeli nove tehnologije. U Hrvatskoj se još uvijek žudi za stranim investicijama, a za njihov izostanak optužuje se spora i lijena domaća administracija. Ali istina je da je strani kapital pokupovao sve što je želio. U prvom redu banke i osiguravajuće kuće, što je doslovno smiješno nakon parole "Hrvatska lisnica u hrvatskom džepu", koja je bila posebno važna u borbi za osamostaljenje. U godinama koje su slijedile, banke (lisnica u kojoj je nacionalna štednja) prvo su dobrim dijelom opljačkane, a nakon toga rasprodane (predane u tuđi džep). Njihova funkcija sada nije hrvatski razvoj, već osiguravanje profita stranim vlasnicima. Stranci su, također, pokupovali pivovare, mljekare i sve što ima sigurnu zaradu, ali na domaćem tržištu. Hrvatska je, naime, nakon zaustavljanja inflacije početkom godine 1994. uspostavila monetarni sustav koji osigurava zaradu samo na uvozu i samo na domaćem tržištu, čemu se prilagodila i struktura privrede.
Ni domaćim gospodarstvenicima koji su se snašli u takvim okolnostima ne pada na pamet da zaradu ulažu u proizvodnju, pogotovo za izvoz. Ne treba ih zato kritizirati, jer i oni se ponašaju u skladu s uvjetima na tržištu. Nisu oni zato manji domoljubi, pogotovo nakon što su najveći domoljubi smatrali da im njihovo domoljublje daje pravo na pljačku. Dio ekonomista u nacionalnom je zanosu nekad razvijao teoriju o patriotskom kapitalu. Oni su očekivali da će bogata dijaspora donijeti svoj novac u Hrvatsku i omogućiti joj da preko noći postane druga Švicarska. Ali ubrzo se pokazalo da je patriotski kapital fikcija, a da je dijaspora dolazila samo da uzme sve što joj život pruža, a ne da nešto donese.
U Jugoslaviji Hrvatska je bila samo iza Slovenije i to za nevelikih 13 do 14 posto. Danas je na dnu Europske unije, a sa Slovenijom se odavno nitko u Hrvatskoj ne uspoređuje. Nitko se više ne sjeća ni kako je Jože Mencinger nekada diplomatski upozoravao da "ne razumije" hrvatsku ekonomsku politiku. Trebao je jedan Aleksandar Vučić da nam kaže gdje nam je mjesto.
portalnovosti
