Kad god netko javno izrazi neslaganje ili sumnju, s više ili manje argumenata, u vezi nekog isto tako javno iznešenog i od „gradskih vlasti predloženog i prihvaćenog“ stava ili projekta, slijedi ili klasična politička diskvalifikacija, ili mu, uglavnom posrednim kanalima, stiže odgovor-osporavanje da je frustriran i da se jako dobro znaju motivi njegovog istupa i slično. Dakle, umjesto rasudnog sučeljavanja dvaju tvrdnji, dvije ideje, dva načina i pristupa, umjesto polemičke grmljavine koja će rezultirati „ozonom“ korisnih rješenja za zajednicu u kojoj skupa žive predlagači i relizatori projekata i njihovi oponenti, u odgovorima oponentu bavi se prišivanjem sumnjive motivacije. Interes treba zaštiti po svaku cijenu.
Recimo, na tvrdnju da ideja o brandiranju Broda kao poligonu/utočištu za kiparske instalacije po motivima iz bajki I. B. Mažuranić ima dodira s kičem, protagonisti ponuđenog redizajna reagiraju ovlaš konstatacijom da takvo što mogu izreći samo frustrirani ljudi. Prijepor o Visokom učilištu u Brodu završava lekcijom s političkog vrha o tome da je suprotstavljena strana psihički i intelektualno umorna i istrošena, moralno labilna... Sličnih primjera obračunavanja s neistomišljenicima ima, zapravo, sijaset. Spomenimo sporove oko gradskih zemljišta, oko bazena, kadrovskih instalacije „naših“ u nadzorne odbore javnih poduzeća, oko svrstavanja ZA ili PROTIV doslovce svih gradskih projekte, spomenimo mobing u gradskoj upravi kao repetirajućeg načina testiranja vjernosti...
Tako na jednoj strani imamo one koji se zalažu za preispitivanje i prevrednavanje svega postojećeg, a na drugoj brodske priučene psihonaute, putnike zvjezdanim stazama psihe svojih protivnika u sporu. Oponent gradskim upravnim prvacima može imati visoki šećer, krvni pritisak 170/110, može mokriti noću pet puta, imati iritantne lišajeve oko spolnog organa, neku kongenitalnu manu, ravna stopala, astmu, nadimanja, kroničnu dijareju- to u polemici neće biti spomenuto, premda je nenarušeno zdravlje njegovog tijela elementarni uvjet zdravlja njegove psihe. Ali, ako se usudi misliti svojom glavom, ako nastoji biti prosvjećen odnosno duhovno punoljetan, onda se to od brodskih priučenih psihonauta svjesno i tendenciozno prikazuje kao frustracija (nezadovoljstvo povezano sa slobodno flotirajućim strahom kao posljedica zapreke, kočenja, ili prekida zadovoljenja pojedinih nagona), ili kao traumatična depresija (psihičko stanje karakterizirano žalosnim idejama; opće kočenje uz sporost mišljenja) ili kao shizoidnost (unutarnji rascijep između intelektualnih procesa i čuvstava; hladnoća afekta, introvertiranost, autističnost...) ili kao eksitacija (snažno uzbuđenje koje se javlja zbog snažnih podražaja). U jednu riječ, protivnika se, prišivajući mu etikete iz domene psihijatrije, neizravno proglašava bolesnim i nesposobnim za raspravu na istoj ravni. A tko je tu zapravo bolestan najbolje bi mogla procijeniti kvalificirana javnost. Nažalost, i rečena javnost djelomično je bolesna, sa simptomima zloćudne ćutologije (metastaze su raširene po cijelom organizmu društva), tako da rijetko jasno i glasno saznamo tko je zapravo nesposoban odnsno tko ima bolesne ambicije.
Evo jednog mogućeg objašnjenja za motive brodskih kao dijela hrvatskih psihonauta, (iz)rečenog na „njihov“ način:
Svaki čovjek je nepošten. Svaki čovjek čini životne prekršaje. Na takav način uči i razvija se. Ali to nije problem. Problem je u tome što čovjek prikriva svoje prekršaje. Stručni naziv za to je transgresija. Transgresija je vrlo štetna akcija ili "ne akcija" koju je čovjek počinio, a prikriva je od drugih ljudi. Nema čovjeka koji nije nikad počinio transgresiju. Vrlo je teško živjeti s transgresijom. Čovjek koji ima puno transgresije ima instalirano u svojoj svijesti ograničenje slobode i izražaja. Transgresija ga vodi prema ispunjavanju sebičnih interesa na uštrb drugih.
Recimo, na tvrdnju da ideja o brandiranju Broda kao poligonu/utočištu za kiparske instalacije po motivima iz bajki I. B. Mažuranić ima dodira s kičem, protagonisti ponuđenog redizajna reagiraju ovlaš konstatacijom da takvo što mogu izreći samo frustrirani ljudi. Prijepor o Visokom učilištu u Brodu završava lekcijom s političkog vrha o tome da je suprotstavljena strana psihički i intelektualno umorna i istrošena, moralno labilna... Sličnih primjera obračunavanja s neistomišljenicima ima, zapravo, sijaset. Spomenimo sporove oko gradskih zemljišta, oko bazena, kadrovskih instalacije „naših“ u nadzorne odbore javnih poduzeća, oko svrstavanja ZA ili PROTIV doslovce svih gradskih projekte, spomenimo mobing u gradskoj upravi kao repetirajućeg načina testiranja vjernosti...
Tako na jednoj strani imamo one koji se zalažu za preispitivanje i prevrednavanje svega postojećeg, a na drugoj brodske priučene psihonaute, putnike zvjezdanim stazama psihe svojih protivnika u sporu. Oponent gradskim upravnim prvacima može imati visoki šećer, krvni pritisak 170/110, može mokriti noću pet puta, imati iritantne lišajeve oko spolnog organa, neku kongenitalnu manu, ravna stopala, astmu, nadimanja, kroničnu dijareju- to u polemici neće biti spomenuto, premda je nenarušeno zdravlje njegovog tijela elementarni uvjet zdravlja njegove psihe. Ali, ako se usudi misliti svojom glavom, ako nastoji biti prosvjećen odnosno duhovno punoljetan, onda se to od brodskih priučenih psihonauta svjesno i tendenciozno prikazuje kao frustracija (nezadovoljstvo povezano sa slobodno flotirajućim strahom kao posljedica zapreke, kočenja, ili prekida zadovoljenja pojedinih nagona), ili kao traumatična depresija (psihičko stanje karakterizirano žalosnim idejama; opće kočenje uz sporost mišljenja) ili kao shizoidnost (unutarnji rascijep između intelektualnih procesa i čuvstava; hladnoća afekta, introvertiranost, autističnost...) ili kao eksitacija (snažno uzbuđenje koje se javlja zbog snažnih podražaja). U jednu riječ, protivnika se, prišivajući mu etikete iz domene psihijatrije, neizravno proglašava bolesnim i nesposobnim za raspravu na istoj ravni. A tko je tu zapravo bolestan najbolje bi mogla procijeniti kvalificirana javnost. Nažalost, i rečena javnost djelomično je bolesna, sa simptomima zloćudne ćutologije (metastaze su raširene po cijelom organizmu društva), tako da rijetko jasno i glasno saznamo tko je zapravo nesposoban odnsno tko ima bolesne ambicije.
Evo jednog mogućeg objašnjenja za motive brodskih kao dijela hrvatskih psihonauta, (iz)rečenog na „njihov“ način:
Svaki čovjek je nepošten. Svaki čovjek čini životne prekršaje. Na takav način uči i razvija se. Ali to nije problem. Problem je u tome što čovjek prikriva svoje prekršaje. Stručni naziv za to je transgresija. Transgresija je vrlo štetna akcija ili "ne akcija" koju je čovjek počinio, a prikriva je od drugih ljudi. Nema čovjeka koji nije nikad počinio transgresiju. Vrlo je teško živjeti s transgresijom. Čovjek koji ima puno transgresije ima instalirano u svojoj svijesti ograničenje slobode i izražaja. Transgresija ga vodi prema ispunjavanju sebičnih interesa na uštrb drugih.
