Od početka pandemije kultura je u žarištu pažnje kao jedan od drastično pogođenih sektora. Vesna Vuković piše o normalizaciji diskursa ekonomske racionalnosti u tom dijelu javnog sektora, povećanju nejednakosti i dubinskim transformacijama uslijed krize.
“Pandemija je zastrašujuća, ali kultura nas može spasiti”, glasno poručuju jedni. “Kultura je na koljenima”, uzvraćaju oni s druge strane. “Kultura je u krizi”, vrišti s naslovnice UNESCO-ova vodiča za policymakere, dok iz Svjetske banke samouvjereno tvrde kako je kultura u oporavku od COVID-a 19 “dobra za vaš novčanik, dobra za otpornost”, ukratko “dobra za vas”. Od samog početka izbijanja pandemije kultura je u žarištu pažnje kao jedan od sektora koji su njome drastično pogođeni. I zaista, već je na samom njezinom početku velika većina kulturnih institucija zatvorila svoja vrata, manifestacije su redom otkazane, produkcije zaustavljene, mobilnost proizvoda i proizvođača kao jedan od stubova europskih kulturnih politika sasula se kao kula od pijeska.
Nema dvojbe da je sektor pretrpio teške udarce, a ako je suditi po glasovima dušebrižnika nema ni ljudske djelatnosti koja je toliko važan sastojak našeg socijalnog i psihološkog well-beinga. Međutim, problemi koji su isplivali i dublji su i stariji od pandemije, a trenutna kriza zabrinjavajuća je ne samo stoga što ih je intenzivirala i ogolila, već i stoga što prijeti da postane svojevrsna šok-terapija preko koje će se provesti konačna liberalizacija sektora. Stoga ćemo izbliže pogledati što to pandemija otkriva, a što govor o njezinom utjecaju i oporavku prikriva.
Kulturne institucije, ekonomska računica
Prije nekoliko dana Muzejsko-dokumentacijski centar objavio je rezultate anketnog istraživanja o utjecaju pandemije na hrvatske muzeje u periodu od 1. siječnja do 31. listopada ove godine. Podaci prikupljeni na uzorku od 60% svih muzeja u Hrvatskoj, nisu iznenađujući: 74% ispitanih muzeja bilježi pad broja posjetitelja od 50 – 100%, a 63% ispitanih ima gubitke u vlastitim prihodima veće od 50%. Za privatne muzeje koji zadnjih desetljeća stasaju kao dio turističke ponude takve su brojke porazne, ali je u najmanju ruku indikativno da se isti tip ekonomske računice nonšalantno primjenjuje podjednako i na javne muzejske institucije. Kad tome dodamo i činjenicu da se muzeje, kao i ostatak javne mreže kulturnih institucija, zadnje desetljeće sustavno gura u komodifikaciju usluga i ostalih resursa kojima raspolažu te ih se pojačano veže uz industrije bliske kapitalu, u slučaju muzeja najčešće uz turizam, ovakvo zamagljivanje granica između javnih i privatnih institucija ukazuje se kao dio dužeg procesa njihove razgradnje, zajedno s eutanazijom njihove javne funkcije. Iako se Međunarodno udruženje muzeja (ICOM) od rujna ne može dogovoriti oko definicije muzeja za 21. stoljeće, ona još uvijek važeća verzija iz 2007. godine određuje ga kao “neprofitnu, trajnu instituciju u službi društva i njegova razvoja” koja “prikuplja, čuva, istražuje, komunicira i izlaže materijalnu i nematerijalnu baštinu čovječanstva i njegova okoliša u svrhu obrazovanja, učenja i zabave”.
Jedan od parametara ovog kvantitativnog istraživanja ipak ne donosi brojčane podatke: “Nažalost, prijavljeno je i smanjenje plaća za muzejske djelatnike te smanjenje sredstava od osnivača za kapitalna ulaganja i nabavu opreme, kao i otkazi ugovora o radu.” Ako je suditi po nedostatku javne percepcije ovakvih “mjera”, pretpostavljamo da se još uvijek ne radi o značajnim brojkama, ali činjenica da se otkazi pravocrtno povezuju s “padom prometa” alarmira na zabrinutost. Isti je tip argumentacije koristio najutjecajniji muzej moderne umjetnosti (i jedan od najbogatijih), njujorška MoMa, koji je već prvih tjedana nakon izbijanja pandemije promptno otkazao angažmane svim muzejskim pedagozima koji su – pogađate – freelanceri. Mail kojim su obaviješteni završava sljedećim nimalo utješnim riječima: “Proći će mjeseci, ako ne i godine, a da nećemo moći predvidjeti povratak na budžetsku i operativnu razinu koja nam dopušta pružanje pedagoških usluga.”
Okretanje tržištu
“Kultura u krizi” vrišti s naslovnice UNESCO-ova priručnika upućenog policy makerima koji im treba pomoći u borbi da kulturni sektor, suvremenijim rječnikom: kulturne i kreativne industrije, uguraju u planove ekonomskog oporavka. Pored standardnog seta ideologema o raznolikosti, identitetima i smislu koji kultura generira, UNESCO-ov priručnik naglašava i njezinu ulogu ekonomskog pokretača i povećanja zapošljivosti, posebno žena (!), ali i nužnosti da se “unaprijede mehanizmi koji će zaštititi socijalne, ekonomske i radne uvjete umjetnika i kulturnih profesionalca”. Ti su mehanizmi pak bolja i čvršća zakonska regulacija statusa umjetnika s jedne te stimuliranje potražnje (!) i uvođenje biznis modela s druge strane. Crvena nit koja se provlači kroz čitav priručnik je “pristup kulturi”: povećanje tržišta i povećanje kompetitivnosti sektora kulturnih i kreativnih industrija. Sasvim sažeto: smjer koji UNESCO predlaže policy makerima diljem svijeta jest sužavanje kulturne politike na (socijalnu) podršku provjerenim umjetnicima (onima čija je praksa neprekinuta i predana), dok se ostali profesionalci u kulturi, zajedno sa širokom mrežom javnih institucija koja je garant široke dostupnosti kulture, trebaju okrenuti tržištu.
U situaciji ne samo pandemijske već i ekonomske krize, retorika okretanja tržištu nameće se kao samorazumljiv modus operandi za sektor koji je još uvijek pod zaštitom države. No za to je potrebno formirati novu ideju kulture koja se dijelom gradi na (samo)kritici dosadašnje kulture, i to upravo kulture u užem smislu, kao elitističke. Suvremeni kulturno-politički diskurs stoga je garniran konceptima kulturne demokracije, i to prvenstveno kroz programe tzv. razvoja publike. Međutim, taj se proces “demokratizacije” susreće s istodobnim procesom ograđivanja kulture kao javnog dobra: demontažom javnog financiranja i urušavanjem široke mreže javnokulturne infrastrukture. I tu se proces pokazuje u svojoj dubinskoj kontradikciji: zagovarajući ideju široke dostupnosti kulture, ali bez “institucionalnih stega” države i njezinih institucija, kulturna politika razotkriva se kao produžena ruke procesa privatizacije javnog sektora kao novootkrivenog područja ekspanzije kapitala. Istraživački uvidi Ursule Huws ovdje se nameću kao potencijalni eksplanatorni okvir za razumijevanje transformacija koje pogađaju kulturu kao javni sektor čineći ga prilikom za novu akumulaciju kapitala.
Iako je inzistiranje na “pristupu kulturi” nedvojbeno plemenito, jer je ona poslovično područje privilegije srednjih i viših klasa, ne smijemo ispustiti iz vida da je to pitanje neodvojivo od odnosa proizvodnje u društvu u cjelini, a i kulturi napose. I upravo tu “pristup kulturi” otkriva nove aspekte koji priču o potencijalima za demokratizaciju i o raznolikosti sektora stavljaju na ozbiljnu kušnju. Iako se tradicionalno, barem od sredine prošloga stoljeća, kulturno polje poima kao motor socijalne mobilnosti, uvjeti rada u njemu čine ga sve hostilnijim prema onima koji u polje ulaze bez sigurnog ekonomskog zaleđa i koji si ne mogu priuštiti potplaćeni ili neplaćeni rad. Naime, ono je za njih područje visokog rizika: njime dominiraju atipični oblici zaposlenosti (honorarni rad, rad na pola radnog vremena, volonterski rad ili neplaćeno ili potplaćeno stručno osposobljavanje).
Ekonomija lutrije
Kako pokazuje istraživanje koje su 2018. proveli sociolozi sa Sveučilišta i Edinburghu i Sheffieldu, kulturno polje u Velikoj Britaniji obilježavaju bolne nejednakosti. Tako svega 18.2% ljudi koji rade u području glazbe, izvedbenih i vizualne umjetnosti dolazi iz radničkih kućanstava, odnosno iz obitelji radničke klase. U izdavaštvu taj je postotak još manji, svega 12.6%, a u filmu, TV i radiju 12.4%. Ako u računicu uvedemo i rasu, brojke su i daleko crnje: 4.8% svih zaposlenih u glazbi, izvedbenim i vizualnim umjetnostima su manjinskih rasnih i etničkih bekgraunda, dok se u muzejima i galerijama ta brojka spušta sve do 2.7%. Pandemija nije uzrokovala krizu, ona je u osnovi samo razotkrila krizu koja već desetljećima nagriza kulturno polje. Nakon korone možemo očekivati samo njezinu daljnju intenzifikaciju: propadanje čitavih institucija i organizacija, gubitak radnih mjesta i manjak projektnih angažmana, što će dodatno pojačati natjecanje za sve oskudnije poslove i financije. U toj “ekonomiji lutrije” u igri će moći ostati samo oni koji već imaju ekonomski, socijalni i kulturni kapital. The winner takes it all.
Ne možemo se, nažalost, osloniti na istraživačke podatke lokalnog konteksta jer takva istraživanja (još) nisu provedena. No, svjedočenja s terena koja je platforma Za K.R.U.H. ove godine prikupila u razgovorima s umjetnicima i kulturnim radnicama i koje u formatu javne kampanje redovno objavljuje na svojim stranicama i socijalnim mrežama, kao i umjetničko istraživanje “Kako žive umjetnice” koje su 2018. provele Selma Banich i Nina Gojić, otkrivaju jasnu sliku kulturnog rada u takvim nesigurnim uvjetima. Sasvim suprotno javnoj percepciji i javnoj projekciji rada u kulturi kao lagodnom životu na državnoj sisi, kulturne radnice uglavnom rade bez ugovora o radu, a najčešće honorarno. Ako ugovor o radu i imaju, on je projektno ovisan, najčešće na određeno vrijeme. Ugovori o djelu ili autorskom djelu puka su administrativna tlaka koja angažirane nimalo ne štiti od zakašnjelih plaćanja ili otkazivanja suradnje zbog, recimo, pandemije. Upravo je u pandemijskom prekidu programa velik dio tih radnika izostavljen iz programa potpora: činjenica da nemaju ugovor o radu ni umjetnički status čini ih neprepoznatima u očima sustava koji, kako smo ranije zamijetili, kulturni rad prepoznaje samo kao individualno umjetničko ostvarenje, ne i kao važan dio njegove produkcije i medijacije. U krizi nakon pandemije možemo očekivati da ovo nesigurno okruženje postane samo još gore: sve brojnija rezervna armija kulturnih radnika može ratovati u borbi za oskudne angažmane ili naprosto odustati od poziva.
Racionalizacija proizvodnje
A da su ratovi već na pomolu svjedoči i nedavni slučaj iz HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci čiji se intendant, Marin Blažević, naime, voli izražavati u brojkama. Tako je, primjerice, u jednom nedavnom intervjuu iznio podatak kako su „vlastiti prihodi prije svega od prodaje programa“ u prvih šest mjeseci pali za 65%, a mjeseci lockdowna za čak 95%. Iako vodi javnu kulturnu instituciju – Narodno kazalište, intendant ponosno izjavljuje da “više od 40% svih troškova režija i više od 50% troškova produkcije programa pokriva iz vlastitih prihoda”. Na istom je fonu ekonomske računice svoj umjetnički doprinos radu institucije preračunao u više od milijun kuna besplatnog rada na režijama, koreografijama, dramaturškim poslovima za koje nije uzeo dodatan honorar, iako oni nisu u opisu njegova radnog mjesta. Ovaj milijunski poklon, kako ga intendant naziva, možda djeluje plemenito, posebno u vremenima kad je kultura u krizi. No otvoreno pismo koje je kao reakciju na ovu objavu uputio Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela, skraćeno SPID, otkriva njegovu mračnu stranu. Najprije, to da iznos honorara njihovih članova koji su obavljali posao dramaturgije u HNK Zajc u prosjeku iznosi više od dvostruko manje od Blaževićevog (samo)izračuna. Nadalje, da taj nesrazmjer između vrednovanja intendantskog rada i rada angažiranih vanjskih dramaturga koji ih očito dijeli u dvije (umjetničke?) klase nije samo potez racionalnog upravljanja budžetom, već i mjera štednje s dalekosežnim posljedicama.
I dok se kriza produbljuje, a prostor za rad u kulturnom sektoru postaje sve uži, Ministarstvo kulture RH uzda se u čvršću zakonsku regulaciju i stimuliranje potražnje. Prije nekoliko dana ministrica Nina Obuljen Koržinek sudjelovala je na videokonferenciji ministara kulture i audiovizualnih djelatnosti EU na temu oporavka kulturnog i medijskog sektora od pandemije COVID-19. Kako navodi službeni izvještaj Ministarstva, “ministrica je posebno naglasila kako je situacija u kojoj se veliki broj kulturnih sadržaja počeo dijeliti online dodatno ukazala na potrebu bolje zaštite autorskih prava, osiguranja pravične naknade autorima i izvođačima, preciznije regulative te promicanja digitalne i medijske pismenosti“.
Problemi su duboki, a jedini odgovor koji na njih stiže jest – racionalizacija proizvodnje. Ona se prelama preko leđa onih koji su najfragilniji: kulturnih proizvođača u nesigurnim aranžmanima. Puna usta kulture, a prazni želudci.
bilten
