Još od svog prvijenca, senzacionalnog pobjednika Berlinalea 2006. godine, filma „Grbavica“, Jasmila Žbanić pokazuje tendencije da komentira bosanskohercegovačku realnost, te sraz između nje i mita o „rođenju jedne nacije“. Ona to svakako čini iz takozvane pozicije žrtve, ali na jedan osebujan način i iz jasno definiranog kuta za koji je važnije to što je ženski, nego li to što je bošnjački. U „Grbavici“ tako imamo ženu – žrtvu ratnog silovanja i njenu kći koja živi u uvjerenju da joj je otac poginuo u ratu, ali ni u jednom kadru nemamo zlikovce, već samo život koji mora ići dalje. U svom narednom filmu, „Na putu“ (2010.), dotiče se porasta islamskog radikalizma u poratno doba, dok se filmom „Za one koji ne mogu da govore“ (2013.) bavi procesom stjecanja perspektive o kompleksnoj i tragičnoj bližoj prošlosti kroz koju prolaze stranci.
Političnosti dakako ima dosta manje u romantičnoj komediji „Otok ljubavi“ (2014.), dok se dokumentarcem „Jedan dan u Sarajevu“ (2014.) vraća jedno stoljeće u prošlost, u doba Sarajevskog atentata i svojevrsnog „rođenja“ jedne druge nacije, jugoslavenske, iz tragedije Prvog svjetskog rata kao posljedicom toga atentata. Iz dosadašnje filmografije, dakle, jasno je da je bilo samo pitanje vremena kada će se Jasmila Žbanić posvetiti točki kulminacije bošnjačkog stradanja u ratu devedesetih - Srebrenici.
Da je ovdje riječ o nekoj drugoj, normalnijoj godini, film profila „Quo vadis, Aida“ bi svakako dobio više prilika za festivalsko prikazivanje, premda ni ovogodišnji „score“ nikako nije loš: premijera u glavnom natjecateljskom programu Venecije, festivalske projekcije u Torontu, Hamburgu i Tallinnu, te nagrade u Antalyi, El Gouni i Jerusalemu. Kritike koje dobiva na globalnom nivou uglavnom su pohvalne, a isto važi i za regionalni nivo gdje je film dostupan preko internetske platforme sarajevskog Kina Meeting Point.
Autorica nas već prvim kadrom postavlja u središte zbivanja. Sredina je ljeta 1995. godine u Srebrenici, a idilu osunčane poljane prekidaju tenkovi koji ju gaze, dok s radija dopiru vijesti o prodoru srpskih snaga prema toj bošnjačkoj enklavi na istoku Bosne i katastrofi koja se sprema. Naslovnu junakinju filma u maestralnoj interpretaciji srbijanske glumice Jasne Đuričić upoznajemo na zadatku: ona je prevoditeljica pri bazi Ujedinjenih naroda u Potočarima, a u tijeku je sastanak između srebreničkog gradonačelnika (Ermin Bravo) i tamo smještenih nizozemskih oficira koji ga uvjeravaju da će sve biti u redu jer su iz UN-a poslali ultimatum srpskoj strani da će doći do zračnih udara po svim položajima ukoliko „ne prekinu sa dejstvima“. Kao što znamo, od toga nije bilo ništa, snage Vojske Republike Srpske su sutradan osvojile grad, a civilno stanovništvo, uključujući i Aidinog muža Nihada (Izudin Bajrović), te sinove Hamdiju i Seju (Boris Ler i Dino Bajrović), iz grada se uputilo prema bazi tražeći u njoj sigurnost.
Kroz ostatak filma, do sjajno postavljene i vješto režirane kulminacije, smjenjuju se dvije perspektive, ona sužena koja prati Aidu u pokušajima da spasi muža i djecu od sigurne smrti u rukama pripadnika VRS-a u čemu nailazi na nerazumijevanje svojih šefova i proceduralne prepreke koje joj oni postavljaju, te ona nešto šira koja prati događanja oko osvajanja grada, pregovora između Ratka Mladića (Boris Isaković u ulozi života) i vojnika UN-a oko evakuacije civila u kojima je general na siledžijski način izigrao Nizozemce, te samog čina odvajanja muškaraca od žena i djece, transporta autobusima prema Kladnju ili kamionima u nepoznatom pravcu. Tu treba posebno istaći scenu smaknuća u kino-dvorani koja predstavlja teren na kojem bi se Jasmila Žbanić itekako mogla spotaći i završiti u vodama samoviktimizirajuće patetike, ali to relativno elegantno uspijeva izbjeći elipsom neke vrste i fokusom na oružje.
Kao ideja-vodilja za film poslužila je memoarska knjiga Hasana Nuhanovića, koji je uistinu bio prevoditelj u bazi u Potočarima, a koji nije uspio spasiti svoju obitelj od masakra. Knjiga je bogata uvidima u način funkcioniranja unutar baze, te u zločinačke namjere srpske strane. Nuhanoviću se, pak, unošenje fikcionaliziranih elemenata u istinitu priču radi veće filmičnosti nije svidjelo, pa je Jasmila Žbanić scenarij na koncu napisala sama i „promijenila spol“ glavnom junaku, što se ispostavilo kao dobra autorska odluka, jer osim nacionalne perspektive, otvara i vrlo važnu perspektivu žene u ratu, odnosno žrtve koja smrću ne dobiva oslobođenje, već smrti mora svjedočiti i s time živjeti dalje, čime se vratila na polaznu točku „Grbavice“.
Maestralna interpretacija srbijanske glumice Jasne Đuričić (SCREENSHOT: Quo vadis, Aida?)
Osim toga, autorica polučuje uspjeh u još nekoliko namjera. Prva od njih je djelomična abolicija nizozemskog bataljuna smještenog u Potočarima koji je dugo smatran jednim od su-krivaca za tragediju, dok je istina bila da su njima ruke uglavnom bile vezane, manjkalo im je i ljudstva i sredstava, pa i mandata da se suprotstave nadirućoj vojsci, a pomoć koju su zatražili naprosto nije došla, vjerojatno čak iz sasvim banalnih razloga, poput odlaska cjelokupnog lanca komande UN-a na godišnji odmor. Druga je jasna distinkcija u redovima VRS-a na prirodne zločince poput Mladića, oportune sadiste poput Joke (Emir Hadžihafizbegović), neuke mladiće zaslijepljene mržnjom i one koji zapravo ne znaju što ih je snašlo i koji će se u budućnosti morati nositi s krivicom. Treći uspjeh je znalačko umetanje poznate Mladićeve javne persone kao alfa-mužjaka, siledžije i brbljivca koji mora dominirati razgovorom i raditi spektakl oko sebe i momenata s njim koje dobro pamte svi oni dovoljno stari da bi 1995. godine pratili vijesti. Tu je i ona neizbježna scena s dijeljenjem čokoladice, ona sa poziranjem po gradu i onaj jezivi govor održan ženama i djeci u autobusu prije polaska za Kladanj.
Autorica, pak, ne može izbjeći baš svaku klopku, pa tako imamo i malo nepotrebne sentimentalnosti (mlađi sin naslovne junakinje ubijen je dan-dva prije svog 18. rođendana), kao i klišeja o predratnoj idili u kojoj se nije pitalo za vjeru i naciju, a pred kraj filma imamo i prigodno dramaturško rješenje da se u Aidin stan uselio upravo krvnik Joka. Međutim, sam kraj filma, scena priredbe u školi gdje Aida radi, a koju pohađaju i djeca bošnjačkih povratnika i djeca srpskih ratnika (podsjetimo, Srebrenica je danas većinsko srpsko mjesto pod punom ingerencijom Republike Srpske), izuzetan je u svojoj ambivalentnosti između tuge, straha i nade. Život možda ide dalje, ali kako ga može živjeti onaj kojem ništa nije ostalo. Jasmila Žbanić tako zatvara puni krug koji je otvorila s „Grbavicom“, i to uvjerljivo najboljim i najkompletnijim filmom u svojoj karijeri.
