Gospodinu Tomislavu Karamarku vjerojatno nije bilo ni na kraj pameti da je svojom nedavnom programskom izjavom sam sebe diskvalificirao kao mogućeg predsjednika vlade. Nakon postignutog koalicijskog sporazuma s HSLS-om, na zajedničkoj konferenciji za medije s Darinkom Kosorom, on je naime apodiktički ustvrdio da je došao kraj političkoj trgovini s ministarskim funkcijama i da će, kad dobiju izbore, u njihovoj vladi biti samo najkompetentniji ljudi, izabrani po najstrožim kriterijima. “Neće biti važno ni jesu li uopće u nekoj stranci”, rekao je.
To je, po svemu sudeći, uporišna točka njihovog dogovora jer, kako su rekli, svaka stranka zadržava svoj svjetonazor. Bilo bi zato zanimljivo znati je li ga predsjednik HSLS-a Darinko Kosor pitao odnosi li se to i na posao premijera. Upravo je to točka na kojoj će se pokazati misle li njih dvojica ozbiljno ili samo slijede uhodanu praksu po kojoj se u opoziciji govori ono što godi glasačkom uhu, misli drugo, a na vlasti radi treće. Jer samo po stranačkoj logici, u ovom vremenu ekonomske, pa onda i društvene i psihološke depresije, premijer može postati čovjek koji o političkoj ekonomiji govori na razini osnovnoškolca. Ne mogu ga opravdati ni njegove formalne kvalifikacije ni radno iskustvo policajca i profesora povijesti. Sada je važan samo jedan kriterij: čime čovjek dokazuje da je sposoban izvući zemlju iz ekonomske provalije?
Zato zvuči tragikomično kad Karamarko optužuje aktualnu vladu za nerad i neznanje, jer iza toga, očito, nema ni najbljeđe ideje što bi on to uradio bolje i drukčije. U skladu sa svojom vokacijom, on se bavi poviješću, prekraja je i prilagođava svom svjetonazoru. Ali čak i njegove žestoke prijetnje fantomskim komunistima, jugoslavenčinama, titoistima i “lažnim ljevičarima” (zašto mu smetaju ako su lažni?) ostaju nedorečene, jer nema objašnjenja kako ih misli ostvariti. Pamtimo, doduše, onu postrojbu specijalaca s dugim cijevima, koje je poslao da hapse 90-godišnjeg Josipa Boljkovca u njegovoj seoskoj kući. Po tome se zaista može mnogo toga zaključiti.
Jedini koji je shvatio što se zaista traži od premijera bio je pokojni Ivica Račan, ali i on tek onda kad je bilo prekasno. Nećemo spekulirati je li tome pridonijela bolest ili pak razočaranja u njegovom prvom i jedinom mandatu. Dovoljna je činjenica da je umjesto sebe za tu funkciju kandidirao (bilo je to na kraju godine 2003.) nekoga tko nije bio partijski lider – ekonomista i tadašnjeg ministra gospodarstva Ljubu Jurčića. Kad je četiri godine prije prvi i jedini put preuzeo vlast, još uvijek je vjerovao kako zna dovoljno da bi s pravim suradnicima mogao riješiti sve probleme. I, vjerojatno, da će sređivanje društva razjedenog HDZ-ovim nepotizmom i srebroljupstvom samo po sebi biti dovoljno za željene rezultate.
Jedno i drugo bilo je pogrešno. Priče o pravim suradnicima ili trustu mozgova jedna su od najstarijih političkih zabluda. Koliko smo puta slušali “mudar” savjet kako treba skupiti najbolje stručnjake (u ovom slučaju ekonomiste), koji će, nakon duge i temeljite rasprave, doći do najboljih rješenja. Neće. Kad bi to bilo moguće, svaka bi vlada radila dobro i precizno poput švicarskog sata. U životu, ekonomisti se mogu složiti o ocjeni stanja, pa i o ciljevima koji se želi postići. Iako ni to nije uvijek sigurno. Mogu se složiti, na primjer, da se bez izvoza i uz postojeću razinu zaposlenosti u zemlji (radi samo svaki drugi za rad sposoban građanin) ne može pokrenuti razvoj. Ali uvijek će biti različitih, pa i suprotstavljenih mišljenja kako to treba učiniti. Čak i pod nerealnom pretpostavkom da su njihovi motivi samo stručni. Nerealnom, jer je sve prolazno, samo su interesi vječni. Čovjek nije ono što sam o sebi misli, već što od njega čine životne i društvene okolnosti. Tako je, naravno, svugdje u svijetu, a ne samo kod nas.
To ne znači da ne treba čuti svakoga tko nešto predlaže, već da na kraju netko treba presuditi, odnosno odabrati put kojim će se ići. Taj netko je premijer. Ne mogu suradnici, savjetnici i stručnjaci obaviti njegov posao. On je kormilar i on mora usmjeravati njih, a ne oni njega. Račan je i tu ostavio dragocjeno iskustvo. Uoči izbora 3. siječnja 2000., u zgradi SDP-a na Iblerovom trgu sve je vrvjelo od uglednih stručnjaka koji su raspravljali o politici buduće vlade. Kad su izbori prošli, više ih nitko nije zvao. To je bilo normalno, iako su se mnogi od njih osjećali povrijeđenim. Račanova greška nije bila što ih je prestao slušati, već što nije znao izabrati između onoga što su mu ponudili. Zato se bez prethodnih ekonomskih rezultata počeo baviti sređivanjem društva, što je samo ojačalo unutarkoalicijske trzavice. Kad se politika raščišćavanja ruševina, tj. stečajeva, njegovog potpredsjednika za gospodarstvo Slavka Linića pokazala promašenom, kao i sve što ruši a istodobno ne gradi, nasjeo je na samouvjerenost ambicioznog Radimira Čačića i počeo povećavati bruto domaći proizvod izgradnjom autoceste snova između Zagreba i Splita. Račun za njihovu tadašnju kalkulaciju (BDP je porastao jednokratno, a promet ne opravdava investiciju), koju je Sanaderov HDZ objeručke prihvatio i prilagodio svom džeparoškom stilu, Hrvatska više ne može plaćati, pa ga se pokušava riješiti koncesijom, odnosno monetizacijom. Očito sa slabim uspjehom.
Zoran Milanović naslijedio je Ljubu Jurčića ne kao vruć krumpir, već kao goruću žeravicu u rukama. Dok je skupio hrabrost da ga se riješi, Sanader je već skupio predizborne poene, zafrkavajući se na račun njegovih muka. Poslije izgubljenih izbora sve je došlo na svoje mjesto, a lider stranke na svoju prirodnu poziciju. Funkcija je u našim uvjetima važnija i od Nobelove nagrade.
Nakon dugog razdoblja druge HDZ-ove vlasti, loša ekonomija je više od Sanaderovog lopovluka poništila sve ono što je u njegovom vremenu politički bilo dobro. U prvom redu, to je bio pokušaj da se stranka i zemlja okrenu prema budućnosti. Nakon njega, Milanović je preuzeo posao premijera na isti način i s istim pogrešnim konceptom kao nekad Račan. Rezultati su toliko gori koliko je u međuvremenu uništeno hrvatsko gospodarstvo i koliko se produbila kriza u svijetu, posebno u Europskoj uniji. Ali njegova osnovna ideja je ista: sredit će i civilizirati društvo, pa će onda sve, uključujući i ekonomiju, biti bolje. Upravo je nevjerojatno da mu još uvijek nije jasno kako je to isto kao kad bi gradio kuću od krova. Bez ekonomskog rasta ništa se ne može srediti. I to dovoljnog rasta, a ne onakvog kakav stalno na horizontu nazire bistrooki vicepremijer Branko Grčić.
Posljedica toga je da se apsolutni ekonomski ignorant i čovjek okrenut prošlosti, Tomislav Karamarko, pojavio kao onaj kojem će vlast sama pasti u ruke. Za početak, bilo bi dobro da se sjeti biblijske pouke koja kaže da se Lotova žena pretvorila u stup soli jer je – gledala unatrag.
novosti
