Rade Jarak, 50-godišnji pisac iz Zagreba, inače rodom Dubrovčanin, uvijek je rado viđen gost na našem portalu, s obzirom da se radi o jednom od najznačajnijih domaćih suvremenih pisaca. Ovaj put povod razgovoru je nedavni izlazak njegove već 21. knjige po redu, a inače jedanaestog romana. Naslov mu je „Suha palma“, objavljen je u izdanju zagrebačkog V.B.Z.-a, a radi se o ljubavnoj priči koja obuhvaća vremenski raspon od dvadesetak godina, od 1964. pa sve do pred početak Domovinskog rata.
Riječ je vrlo sadržajnome romanu bogate događajnosti, s likovima koje njihova glad za slobodom „razbacuje“ diljem zemaljske kugle, od Dubrovnika preko Bukurešta, Rijeke i Pariza pa sve do Buenos Airesa i Madrasa, te s više neočekivanih, često i enigmatičnih obrata. Rade Jarak u romanu kombinira različite spisateljske postupke i oblike (dnevničke bilješke, epistolarna proza, dramski tekst), vremenski i prostorno razveden narativ skladno strukturira i zaokružuje u vrlo dojmljiv roman sugestivne, melankolijom obojene atmosfere koja Jarka potvrđuje kao zrelu autorsku osobnost u zenitu svoje stvaralačke snage.
Osim o romanu „Suha palma“ Jarak u razgovoru objašnjava i motivaciju načina odabira pojedinih spisateljskih postupaka ili pak lociranja radnje u sasvim određena povijesna razdoblja i geografska podneblja, ali govori i o svom viđenju hrvatske književne scene, o konceptu slobode kao projektu svog pisanja, o odnosu likovne umjetnosti i književnosti, o važnosti književnosti u suvremenom društvu slike, spektakla i piksela, te najavljuje revitalizaciju svog neko vrijeme hiberniranog projekta „Knjigomat“.
Radnju novog romana „Suha palma“, baš kao i u slučaju nekoliko prethodnih romana, smjestili ste u razdoblje druge polovice 20. stoljeća. Možete li nam objasniti motivaciju takvog postupanja? Inače, osobno mi je to drago jer gotovo da ste jedini naš pisac koji ne obrađuje suvremenu stvarnost, pa su u tom smislu Vaši romani važan iskorak i osvježenje.
- Rekao bih da posebno obrađujem razdoblje naše bliske povijesti. U romanima „Pustinje“ i „Yu puzzle“ obrađujem razdoblje socijalističke Jugoslavije, ali koje se ulijeva u suvremenost, u razdoblje Republike Hrvatske. Roman „Yu puzzle“ počinje negdje 1920. završava 2009. godine. Dakle, jedan od ciljeva moga pisanja je otkrivanje uzročno posljedičnih veza između ta dva vremena, koja nama danas izgledaju kao da ih je netko odrezao nožem. „Yu puzzle“ je most između dvije povijesne realnosti, koje su po meni kontinuum. U romanu „Suha palma“, to nije bio slučaj, prvenstveno mi je bila važna priča, a razdoblje od šezdesetih do sredine osamdesetih godina korišteno je samo kao podloga, jer to razdoblje jako dobro poznajem. Konačno, i glavni lik, Marija Kozina, mogla se u finišu romana pratiti sve do početka rata 1991. godine, ali to, eto, nisam uradio, jer mi nije bilo bitno. Bila mi je bitna ljubavna priča, u našem ambijentu, na našim prostorima, koju sam pokušao ispričati što sam bolje mogao.
Radnja romana odigrava se na različitim lokacijama zemaljske kugle – Dubrovnik, Rijeka, Pariz, Bukurešt, Madras u Indiji. Jeste li boravili u svim tim gradovima?
- Samo u Dubrovniku. I Rijeci, naravno. Zaboravili ste spomenuti Buenos Aires, u kojemu se odigrava trećina radnje. Taj grad sam koristio kao metaforu daljine i usamljenosti. Nisam ulazio u detalje opisujući ga, on je u mojim opisima, sjenovit, mračan, hladan ... Znači više je metafora, a manje stvarno mjesto.
Čini mi se da je kod većine životnih putanja likova uočljiva njihova potreba za slobodom, svojevrstan bijeg u slobodu, koji neki ostvaruju promjenom mjesta boravka, a drugi slobodu traže, primjerice, u homoseksualnoj ljubavnoj vezi.
- Da, riječ je o slobodi. Prije potraga nego bijeg, kako ste napisali. Cijeli projekt mog pisanja, potraga je za slobodom, konceptom slobode. Kroz pitanje je li sloboda moguća i u kojem obliku. Ljubav može biti neko obećanje slobode, ali u nekim situacijama ljubav se može protumačiti kao zamka, kao klopka. Kao sado mazo odnos. Ali to su specifične, perverzne situacije. S druge strane čovjek bez emocija nije ništa, ne postoji. „Suha palma“ je, u stvari, knjiga o gubitku, o životu usred boli, o zrelosti. Dok danas kod nas u društvenim odnosima prevladava čisti sado mazo odnos, pun prevara, iskrivljenih i lažnih emocija.
Oduševio me je motiv objektnog pisma u romanu. Da pojasnimo čitateljima – lik u romanu od jedne djevojke dobiva pošiljku u kojoj se nalazi nekoliko predmeta: staklena ogrlica, cvijet, nekoliko zrna biljke kardamom – a smisao poruke koja mu je upućena tim predmetima mora iščitati poput rebusa. Odakle Vam ideja za to, je li to produkt Vaše mašte ili se negdje zaista služe ili su se služili takvim načinom komunikacije?
- Taj dio je posveta jednom velikom i značajnom piscu. Dobro ste postavili pitanje, jer odakle bih ja to znao? Netko tko to zna, mora poznavati srž indijske kulture, mora biti i više nego stručnjak u pitanju Indije. Ja sam do te spoznaje došao isključivo preko knjiga i drugih tekstova. Osim toga, detalj se dobro uklopio u opis jednog od likova iz knjige, u opis Baby Koche, koja je Indijka iz Madrasa. Dakle, predstavljanje „objektnog pisma“, malo modificirano, posveta je velikom, svjetski poznatom, nobelovcu Rudyardu Kiplingu, u nas, nažalost, slabo prevedenom.
Naslovnicu romana krasi upečatljiva umjetnička slika Biljane Stamenkovske, a i naslov romana budi likovne asocijacije. Uz to i u samome romanu, čini mi se u većoj mjeri nego, primjerice, u prethodnom vašem romanu „Emigranti“, zastupljeni su slikarski motivi ili pak scene koje potiču recipijenta na vizualizaciju i bili bi dobar predložak za likovno uprizorenje. Radi li se o slučajnosti ili ste svjesno odlučili u novome romanu povezati svoju književnu vokaciju i svoje likovno obrazovanje?
- Pa recimo da su „Emigranti“ bili kafkijanski sivi. „Suha palma“ tiče se Dubrovnika koji je jednostavno uvijek pun boja. Čak i u najtežim trenucima i velikim tragedijama, njegove boje su moćne.
Sve Vaše proze odišu osjećajem melankolije, ima tu i tjeskobe i sjete, ali iako nema nekih vatrometnih radosti ipak nema ni gorčine. Stječe se dojam da se radi o svojevrsnoj zrelosti u srži koje je pomirenost, pomirenost s prolaznošću, pomirenost sa sviješću o nemogućnosti nekih bitnijih pozitivnih promjena, osobito na globalnome planu. To bih čak i doveo u vezu s načinom na koji okončavate priču o Mariji i Urošu, izbjegavajući happy end.
- Roman „Suha palma“ je ljubavni roman. Na neki način bio sam na tragu „dekonstrukcije ljubavi“, a umalo sam dekonstruirao samog sebe, umalo sam se slomio. Bilo mi je jako teško napisati taj roman. Drago mi je da ste ga ovako shvatili. Život je ponekad beskrajna muka i treba izdržati. Mirenje sa situacijom može biti prvi znak poboljšanja, oporavka.
Razveselila me je Vaša nedavna najava o ponovnom pokretanju „Knjigomata“, internetskog časopisa za književnost koji ste osnovali prije petnaestak godina i uspješno ga dugo vremena uređivali i vodili, ali je zadnjih nekoliko godina bio u hibernaciji. Što Vas je potaknulo na oživljavanje „Knjigomata“ i hoće li se njegova koncepcija bitnije promijeniti u odnosu na prijašnju, kada mu je misija bila „objavljivanje djela mlađih autora i progovaranje o nekim prešućenim temama te popunjavanje rupa u recepciji književnosti“?
- Krajem ovog mjeseca trebao bih ponovo pokrenuti stranicu. Ulazim u novu avanturu, ne znam koliko ću imati vremena – budući da radim na novoj knjizi, ali o kojoj zasad ne bih govorio jer je još uvijek u početnoj fazi – koliko ću imati živaca, ali i sreće. Ali isplatit će se, jer ljudima treba takvih sadržaja. Bar se nadam.
Hoćete li se zadržati samo na internetskoj verziji ili u planu imate izbacivati i tiskane verzije „Knjigomata“? Znači li revitalizacija „Knjigomata“ također i nastavljanje s edicijom u kojoj je u „Knjigomatovu“ izdanju svojevremeno izašlo više vrlo zanimljivih tiskanih književnih naslova?
- Teško da će biti tiskanih izdanja, ali nikad se ne zna. Sve je moguće, ali ipak mislim da neće.
- Danas se situacija bitno promijenila i više ne vrijedi ta moja rečenica od prije devet godina. Književnost je danas negdje na svom prirodnom mjestu, što ipak ne znači da mnogi problemi ne ostaju, ili su tek iskrsnuli, objektivni problemi s kojima se dugo borimo, sve manji broj knjižara, na primjer. Međutim, dogodila se treća stvar. Mogla bi se, možda, nazvati hiperprodukcijom. Emir Kusturica je u jednom nedavnom intervjuu rekao da je francuski Novi val (Godard, Truffaut ...) želio imati objektivnu, hladnu kameru, u smislu da uhvati stvarni život. Ali je zatim dodao da je sve ono što je nekad vrijedilo, danas pretvoreno u „nitkovluk“. Tako je definirao današnji „objektivni“ reality koji je ušao u sve sfere života, pa i u književnost. Taj reality, ušao je i u samo realnost, tako da dobrim dijelom živimo kao društvo spektakla, da dobrim dijelom uopće nismo svjesni što nam se događa. Ovo je situacija u kojoj je ozbiljna, jaka kritika i svijest o onome što se radi, dragocjena.
Kako vidite važnost književnosti u suvremenom svijetu, u dobu prevlasti slike i piksela, strelovite razmjene informacija i užurbanosti života? Hoće li književnost preživjeti, s obzirom na sve veću nestrpljivost ljudi i njihov nedostatak pažnje i sve manju sposobnost koncentracije na iole dulji tekst, ali i deficit slobodnog vremena pod pritiskom imperativa stjecanja, privređivanja?
- Povezano s prethodnim odgovorom dolazimo do pitanja stvarnosti, realnosti. U smislu u kojemu ga tumače Kusturica, ili Krešimir Mišak kod nas. „Stvarno“ je danas samo ono što žele neke takozvane, izmišljene ili ne, „elite“. Istovremeno oligarhija moći postaje sve okrutnija, mislim na kapital, gotovo totalitaristička. Dakle, postoji onaj naš stari, i novi bjelosvjetski totalitarizam. Samo djeluje drugim metodama, pogledajte samo kakav su ekonomski udar trpjeli i trpe naši građani. Književnost se tu nalazi u trećoj situaciji. Pisao sam o Jugoslaviji zato jer je dobro poznajem, to je bilo vrijeme mog odrastanja, afirmativno doba, to je bilo vrijeme posljednjih, manjih ostataka starog totalitarizma. Na neki način normalnije od današnjeg gdje je reality mjerilo svih stvari. Apsurdno i literarno potentno je da je to vrijeme o kojemu svi znaju sve, a u stvari o njemu ima vrlo malo točnih podataka. Nisam želio gurati glavu u pijesak, nego sam istraživao našu blisku povijest, odlazio u arhive, čitao knjige. Tražio njezine dobre i loše strane, njezine skrivene strane. Jugoslaviju nikad nisam idealizirao, ali ni blatio. Također stojim na strani antifašističke borbe, jer nas je ona uvela u slobodni i moderni svijet. Socijalističko društvo dalo je autonomije narodima. Što se tiče samog čitanja, čita se više nego što mislite, i više nego što se općenito misli. Knjiga je arhetipski prostor, ljudi uvijek imaju potrebu za knjigom i nikad je neće izgubiti. Možda je još uvijek preskupa, pa ljudi u besparici bježe od knjižara. Istina je da smo malo tržište pa je piscu teško dovoljno zaraditi, te se fokus zarade miče, na primjer, na televizijske scenarije ili slično. Ali pisci se snalaze, a zašto i ne bi.
lupiga
Riječ je vrlo sadržajnome romanu bogate događajnosti, s likovima koje njihova glad za slobodom „razbacuje“ diljem zemaljske kugle, od Dubrovnika preko Bukurešta, Rijeke i Pariza pa sve do Buenos Airesa i Madrasa, te s više neočekivanih, često i enigmatičnih obrata. Rade Jarak u romanu kombinira različite spisateljske postupke i oblike (dnevničke bilješke, epistolarna proza, dramski tekst), vremenski i prostorno razveden narativ skladno strukturira i zaokružuje u vrlo dojmljiv roman sugestivne, melankolijom obojene atmosfere koja Jarka potvrđuje kao zrelu autorsku osobnost u zenitu svoje stvaralačke snage.
Osim o romanu „Suha palma“ Jarak u razgovoru objašnjava i motivaciju načina odabira pojedinih spisateljskih postupaka ili pak lociranja radnje u sasvim određena povijesna razdoblja i geografska podneblja, ali govori i o svom viđenju hrvatske književne scene, o konceptu slobode kao projektu svog pisanja, o odnosu likovne umjetnosti i književnosti, o važnosti književnosti u suvremenom društvu slike, spektakla i piksela, te najavljuje revitalizaciju svog neko vrijeme hiberniranog projekta „Knjigomat“.
Radnju novog romana „Suha palma“, baš kao i u slučaju nekoliko prethodnih romana, smjestili ste u razdoblje druge polovice 20. stoljeća. Možete li nam objasniti motivaciju takvog postupanja? Inače, osobno mi je to drago jer gotovo da ste jedini naš pisac koji ne obrađuje suvremenu stvarnost, pa su u tom smislu Vaši romani važan iskorak i osvježenje.
- Rekao bih da posebno obrađujem razdoblje naše bliske povijesti. U romanima „Pustinje“ i „Yu puzzle“ obrađujem razdoblje socijalističke Jugoslavije, ali koje se ulijeva u suvremenost, u razdoblje Republike Hrvatske. Roman „Yu puzzle“ počinje negdje 1920. završava 2009. godine. Dakle, jedan od ciljeva moga pisanja je otkrivanje uzročno posljedičnih veza između ta dva vremena, koja nama danas izgledaju kao da ih je netko odrezao nožem. „Yu puzzle“ je most između dvije povijesne realnosti, koje su po meni kontinuum. U romanu „Suha palma“, to nije bio slučaj, prvenstveno mi je bila važna priča, a razdoblje od šezdesetih do sredine osamdesetih godina korišteno je samo kao podloga, jer to razdoblje jako dobro poznajem. Konačno, i glavni lik, Marija Kozina, mogla se u finišu romana pratiti sve do početka rata 1991. godine, ali to, eto, nisam uradio, jer mi nije bilo bitno. Bila mi je bitna ljubavna priča, u našem ambijentu, na našim prostorima, koju sam pokušao ispričati što sam bolje mogao.
Radnja romana odigrava se na različitim lokacijama zemaljske kugle – Dubrovnik, Rijeka, Pariz, Bukurešt, Madras u Indiji. Jeste li boravili u svim tim gradovima?
- Samo u Dubrovniku. I Rijeci, naravno. Zaboravili ste spomenuti Buenos Aires, u kojemu se odigrava trećina radnje. Taj grad sam koristio kao metaforu daljine i usamljenosti. Nisam ulazio u detalje opisujući ga, on je u mojim opisima, sjenovit, mračan, hladan ... Znači više je metafora, a manje stvarno mjesto.
Čini mi se da je kod većine životnih putanja likova uočljiva njihova potreba za slobodom, svojevrstan bijeg u slobodu, koji neki ostvaruju promjenom mjesta boravka, a drugi slobodu traže, primjerice, u homoseksualnoj ljubavnoj vezi.
- Da, riječ je o slobodi. Prije potraga nego bijeg, kako ste napisali. Cijeli projekt mog pisanja, potraga je za slobodom, konceptom slobode. Kroz pitanje je li sloboda moguća i u kojem obliku. Ljubav može biti neko obećanje slobode, ali u nekim situacijama ljubav se može protumačiti kao zamka, kao klopka. Kao sado mazo odnos. Ali to su specifične, perverzne situacije. S druge strane čovjek bez emocija nije ništa, ne postoji. „Suha palma“ je, u stvari, knjiga o gubitku, o životu usred boli, o zrelosti. Dok danas kod nas u društvenim odnosima prevladava čisti sado mazo odnos, pun prevara, iskrivljenih i lažnih emocija.
Oduševio me je motiv objektnog pisma u romanu. Da pojasnimo čitateljima – lik u romanu od jedne djevojke dobiva pošiljku u kojoj se nalazi nekoliko predmeta: staklena ogrlica, cvijet, nekoliko zrna biljke kardamom – a smisao poruke koja mu je upućena tim predmetima mora iščitati poput rebusa. Odakle Vam ideja za to, je li to produkt Vaše mašte ili se negdje zaista služe ili su se služili takvim načinom komunikacije?
- Taj dio je posveta jednom velikom i značajnom piscu. Dobro ste postavili pitanje, jer odakle bih ja to znao? Netko tko to zna, mora poznavati srž indijske kulture, mora biti i više nego stručnjak u pitanju Indije. Ja sam do te spoznaje došao isključivo preko knjiga i drugih tekstova. Osim toga, detalj se dobro uklopio u opis jednog od likova iz knjige, u opis Baby Koche, koja je Indijka iz Madrasa. Dakle, predstavljanje „objektnog pisma“, malo modificirano, posveta je velikom, svjetski poznatom, nobelovcu Rudyardu Kiplingu, u nas, nažalost, slabo prevedenom.
Naslovnicu romana krasi upečatljiva umjetnička slika Biljane Stamenkovske, a i naslov romana budi likovne asocijacije. Uz to i u samome romanu, čini mi se u većoj mjeri nego, primjerice, u prethodnom vašem romanu „Emigranti“, zastupljeni su slikarski motivi ili pak scene koje potiču recipijenta na vizualizaciju i bili bi dobar predložak za likovno uprizorenje. Radi li se o slučajnosti ili ste svjesno odlučili u novome romanu povezati svoju književnu vokaciju i svoje likovno obrazovanje?
- Pa recimo da su „Emigranti“ bili kafkijanski sivi. „Suha palma“ tiče se Dubrovnika koji je jednostavno uvijek pun boja. Čak i u najtežim trenucima i velikim tragedijama, njegove boje su moćne.
Sve Vaše proze odišu osjećajem melankolije, ima tu i tjeskobe i sjete, ali iako nema nekih vatrometnih radosti ipak nema ni gorčine. Stječe se dojam da se radi o svojevrsnoj zrelosti u srži koje je pomirenost, pomirenost s prolaznošću, pomirenost sa sviješću o nemogućnosti nekih bitnijih pozitivnih promjena, osobito na globalnome planu. To bih čak i doveo u vezu s načinom na koji okončavate priču o Mariji i Urošu, izbjegavajući happy end.
- Roman „Suha palma“ je ljubavni roman. Na neki način bio sam na tragu „dekonstrukcije ljubavi“, a umalo sam dekonstruirao samog sebe, umalo sam se slomio. Bilo mi je jako teško napisati taj roman. Drago mi je da ste ga ovako shvatili. Život je ponekad beskrajna muka i treba izdržati. Mirenje sa situacijom može biti prvi znak poboljšanja, oporavka.
Razveselila me je Vaša nedavna najava o ponovnom pokretanju „Knjigomata“, internetskog časopisa za književnost koji ste osnovali prije petnaestak godina i uspješno ga dugo vremena uređivali i vodili, ali je zadnjih nekoliko godina bio u hibernaciji. Što Vas je potaknulo na oživljavanje „Knjigomata“ i hoće li se njegova koncepcija bitnije promijeniti u odnosu na prijašnju, kada mu je misija bila „objavljivanje djela mlađih autora i progovaranje o nekim prešućenim temama te popunjavanje rupa u recepciji književnosti“?
- Krajem ovog mjeseca trebao bih ponovo pokrenuti stranicu. Ulazim u novu avanturu, ne znam koliko ću imati vremena – budući da radim na novoj knjizi, ali o kojoj zasad ne bih govorio jer je još uvijek u početnoj fazi – koliko ću imati živaca, ali i sreće. Ali isplatit će se, jer ljudima treba takvih sadržaja. Bar se nadam.
Hoćete li se zadržati samo na internetskoj verziji ili u planu imate izbacivati i tiskane verzije „Knjigomata“? Znači li revitalizacija „Knjigomata“ također i nastavljanje s edicijom u kojoj je u „Knjigomatovu“ izdanju svojevremeno izašlo više vrlo zanimljivih tiskanih književnih naslova?
- Teško da će biti tiskanih izdanja, ali nikad se ne zna. Sve je moguće, ali ipak mislim da neće.
- Danas se situacija bitno promijenila i više ne vrijedi ta moja rečenica od prije devet godina. Književnost je danas negdje na svom prirodnom mjestu, što ipak ne znači da mnogi problemi ne ostaju, ili su tek iskrsnuli, objektivni problemi s kojima se dugo borimo, sve manji broj knjižara, na primjer. Međutim, dogodila se treća stvar. Mogla bi se, možda, nazvati hiperprodukcijom. Emir Kusturica je u jednom nedavnom intervjuu rekao da je francuski Novi val (Godard, Truffaut ...) želio imati objektivnu, hladnu kameru, u smislu da uhvati stvarni život. Ali je zatim dodao da je sve ono što je nekad vrijedilo, danas pretvoreno u „nitkovluk“. Tako je definirao današnji „objektivni“ reality koji je ušao u sve sfere života, pa i u književnost. Taj reality, ušao je i u samo realnost, tako da dobrim dijelom živimo kao društvo spektakla, da dobrim dijelom uopće nismo svjesni što nam se događa. Ovo je situacija u kojoj je ozbiljna, jaka kritika i svijest o onome što se radi, dragocjena.
Kako vidite važnost književnosti u suvremenom svijetu, u dobu prevlasti slike i piksela, strelovite razmjene informacija i užurbanosti života? Hoće li književnost preživjeti, s obzirom na sve veću nestrpljivost ljudi i njihov nedostatak pažnje i sve manju sposobnost koncentracije na iole dulji tekst, ali i deficit slobodnog vremena pod pritiskom imperativa stjecanja, privređivanja?
- Povezano s prethodnim odgovorom dolazimo do pitanja stvarnosti, realnosti. U smislu u kojemu ga tumače Kusturica, ili Krešimir Mišak kod nas. „Stvarno“ je danas samo ono što žele neke takozvane, izmišljene ili ne, „elite“. Istovremeno oligarhija moći postaje sve okrutnija, mislim na kapital, gotovo totalitaristička. Dakle, postoji onaj naš stari, i novi bjelosvjetski totalitarizam. Samo djeluje drugim metodama, pogledajte samo kakav su ekonomski udar trpjeli i trpe naši građani. Književnost se tu nalazi u trećoj situaciji. Pisao sam o Jugoslaviji zato jer je dobro poznajem, to je bilo vrijeme mog odrastanja, afirmativno doba, to je bilo vrijeme posljednjih, manjih ostataka starog totalitarizma. Na neki način normalnije od današnjeg gdje je reality mjerilo svih stvari. Apsurdno i literarno potentno je da je to vrijeme o kojemu svi znaju sve, a u stvari o njemu ima vrlo malo točnih podataka. Nisam želio gurati glavu u pijesak, nego sam istraživao našu blisku povijest, odlazio u arhive, čitao knjige. Tražio njezine dobre i loše strane, njezine skrivene strane. Jugoslaviju nikad nisam idealizirao, ali ni blatio. Također stojim na strani antifašističke borbe, jer nas je ona uvela u slobodni i moderni svijet. Socijalističko društvo dalo je autonomije narodima. Što se tiče samog čitanja, čita se više nego što mislite, i više nego što se općenito misli. Knjiga je arhetipski prostor, ljudi uvijek imaju potrebu za knjigom i nikad je neće izgubiti. Možda je još uvijek preskupa, pa ljudi u besparici bježe od knjižara. Istina je da smo malo tržište pa je piscu teško dovoljno zaraditi, te se fokus zarade miče, na primjer, na televizijske scenarije ili slično. Ali pisci se snalaze, a zašto i ne bi.
lupiga
