Pauletić: Nisam ja


U Novostima – samostalnom srpskom tjedniku od 29. 7. 2016. objavljen je članak autora Viktora Ivančića



te nadnaslovom ‘Uvrede i podmetanja’ na str. 7. u tiskanom izdanju, a u elektronskom izdanju članak je objavljen 30. 7. 2016. i dostupan je na http:/www.portalnovosti.com/dva-svinjeta. U izdvojenom podnaslovu se navodi: ‘Dva stara pajdaša iz ST-a, bliski suradnici u zločinu, našli su se poslije dvadeset i pet godina u Slobodnoj Dalmaciji da javno peru svoje krvave ruke i glibom umazane papke. Dobili smo jedan od upečatljivijih priloga u inače bogatoj historiji hrvatskih žurnalističkih odurnosti.’

U navedenom članku iznesene su neistinite informacije te uvrede koje su podnositelju zahtjeva Robertu Pauletiću (dalje: podnositelj zahtjeva) prouzročile snažne duševne boli zbog povrede dostojanstva, časti i ugleda.

Naslov i podnaslov u cijelosti nesporno predstavljaju uvredu (‘Dva svinjčeta’), a sam članak iznosi brojne neistinite informacije kojima se čitatelju sugerira da je Robert Pauletić bio sudionik u zločinu koji nakon 25 godina ‘javno pere krvave ruke i glibom umazane papke’ intervjuom danom novinaru dnevnika Slobodna Dalmacija.

Sve informacije navedene u samome tekstu predstavljaju neistine, a u kombinaciji s uvredama i klevetama predstavljaju štetnu radnju kojom je, u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o medijima, podnositelju zahtjeva prouzročena šteta.

Tekst počinje ‘basnom’ u kojoj autor Viktor Ivančić nimalo ne skriva na koga se priča odnosi:

‘Bila jednom dva svinjčeta. Prvo svinjče nazvat ćemo Joško, a drugo se može zvati Robert. Svinjče Joško i svinjče Robert našli su se jednoga vrelog ljetnog popodneva u nekom od popularnih pojilišta, srdačno se pozdravili, mahnuli jedan drugome zarolanim repićima, naručili po štrucu truloga kruha i par užeglih kora od dinje, također i osvježavajući napoj s ledom, te se upustili u živahnu diskusiju. Svinjče Joško u jednome je trenutku uključilo diktafon i svinjčetu Robertu postavilo pitanje: A što kažete, kolega, na objede da ste radili u moralnom svinjcu? Svinjče Robert na to je, elegantno šljapnuvši po blatu, odmahnulo prednjim lijevim papkom i s indignacijom zaroktalo: Gluposti, kolega. To su sve apsolutne izmišljotine…’ I tako je nastao intervju za Slobodnu Dalmaciju. Razgovor novinara Joška Dadića s Robertom Pauletićem, zamjenikom ministra turizma u paloj vladi, splitski je dnevni list objavio prošloga petka preko dvije stranice’, navodi Viktor Ivančić.

Dakle, cijeli uvodni dio teksta obiluje teškim uvredama u kojima se podnositelja zahtjeva Roberta Pauletića osobno prikazuje odvratnim slikama, kao svinjče koje ‘jede truli kruh i užegle kore od dinje’, a što se ni u kom slučaju ne može uzeti kao umjetnička sloboda i metafora, jer se u tekstu navodi puno ime i prezime Roberta Pauletića, s potpuno jasnom poveznicom, rečenicom ‘I tako je nastao intervju za Slobodnu Dalmaciju’.

Nadalje u tekstu Viktor Ivančić navodi:

‘Samo u razdoblju dok je Pauletić bio glavni urednik, ST je objavio popise s imenima, adresama i telefonskim brojevima najmanje dvjesto građana Hrvatske koji su lažno optuženi kao četnici, ‘kosovci’, ‘udbaši’, petokolonaši ili neprijatelji države. Posljedice tih novinskih hajki bile su fatalne: neki od javno ozloglašenih su ubijeni, neki su uhapšeni, neki su premlaćivani na ulicama, neki su izbačeni iz stanova, neki su zauvijek odselili iz Hrvatske, a neki su počinili samoubojstva. Opisan je slučaj čovjeka koji je, desetak dana nakon što je u ST-u pročitao ime svoga sina na jednoj od lažnih listi ekstremista četničke provenijencije, shrvan sramotom i pritiskom okoline oduzeo sebi život.’

U tom dijelu teksta, u kojem autor Viktor Ivančić nedvosmisleno sugerira kako je čovjek sebi oduzeo život baš zbog toga što je u ST-u pročitao ime svoga sina, spominje se i novinar Hrvoje Šimičević, koji je, piše Ivančić, ‘na ST podsjetio ovoga lipnja u seriji članaka u Novostima’.

Navedene informacije, kojima se ukazuje na postojanje bilo kakve povezanosti između Roberta Pauletića i teških sudbina lažno prozvanih osoba, predstavljaju lažne tvrdnje i neistine.

U rujnu 1991. Robert Pauletić niti u jednoj jedinoj prigodi uopće nije bio u zagrebačkoj redakciji ST-a i niti na koji način nije povezan s člancima objavljenim u navedenom tjedniku, pa niti posredno ne može biti odgovoran za ‘novinske hajke’ i lažne optužbe.

Dovođenje podnositelja zahtjeva u kontekst osoba koje se mogu smatrati da snose dio odgovornosti za ubijene, uhićene, premlaćene osobe ili osobe koje su počinile suicide predstavlja tešku klevetu.

U vrijeme objave spornog članka s popisom navodnih operativaca KOS-a u Osijeku (koji je objavljen u rujnu 1991.) podnositelj zahtjeva, premda tada nominalno glavni (ne i odgovorni) urednik, faktički više nije bio član uredničke ekipe ST-a, niti se uopće pojavljivao u redakciji lista, što je već više puta bilo objavljeno u medijima, i niti na koji način nije sudjelovao u pisanju i objavljivanju tog članka.

Nadalje u tekstu ‘Dva svinjčeta’ autor Viktor Ivančić koristi vrlo teške, izuzetno uvredljive i opasne formulacije za podnositelja zahtjeva te ga otvoreno naziva zločincem i dojam pojačava slikom krvavih, zločinačkih ruku i glibom umazanih papaka, pri čemu ne ostavlja nimalo sumnje u to da ga smatra prljavom, zločinačkom svinjom, i to decidirano kaže.

To kasnije u tekstu podcrtava još vulgarnijim i odvratnijim navodima, u kojima ‘svinji Robertu’ pripisuje zamišljenu rečenicu: ‘Možemo ležerno poricati svoje nekadašnje svinjarije, možemo biti besramni do mile volje, možemo gracilno njuškati po vlastitom izmetu’.

Nadalje u Ivančićevu tekstu iznosi se izmišljeni dijalog između podnositelja zahtjeva i novinara koji ga intervjuira koji doslovno glasi: ‘Jer da su okolnosti drugačije, kolega, da naime nismo u svinjci, nego u nekom ambijentu gdje makar u natruhama važe uobičajeni civilizacijski standardi, nas bismo dvojica možda bili u zatvoru, jer bi nam sudili kao medijskim ubojicama i logističarima zločina, platili bismo barem neku cijenu za sve one živote što smo ih znalački zgužvali ili uništili’.

Tako Viktor Ivančić, nimalo skriveno, podnositelja zahtjeva naziva medijskim ubojicom i logističarom zločina, čovjekom koji je uništavao živote, te navija za to da se podnositelja zahtjeva kazni i zatvori, i to za nekakve navodne grijehe od prije 25 godina.

Podnositelj zahtjeva Robert Pauletić nema apsolutno ništa sa spornim tekstovima koje navodi Viktor Ivančić, niti uopće poznaje Dragu Krpinu, Sovjetku Režić i druge ljude koji se spominju u tekstu. Ni na koji način podnositelj zahtjeva nije sudjelovao u pripremi takvih tekstova, niti je faktički uređivao listove u kojima su izišli.

Dadić: Nisam ni ja


(Uvodni pasus isti kao u prethodnom reagiranju). U navedenom članku iznesene su neistinite informacije te uvrede koje su podnositelju zahtjeva Jošku Dadiću (dalje: podnositelj zahtjeva) prouzročile snažne duševne boli zbog povrede dostojanstva, časti i ugleda.

Naslov i podnaslov u cijelosti nesporno predstavljaju uvredu (‘Dva svinjčeta), a sam članak iznosi brojne neistinite informacije kojima se čitatelju sugerira da je Joško Dadić bio sudionik u zločinu koji nakon 25 godina ‘javno pere krvave ruke i glibom umazane papke’ intervjuom sa zamjenikom ministra turizma Robertom Pauletićem.

Sve informacije navedene u samome tekstu predstavljaju neistine, a u kombinaciji s uvredama i klevetama predstavljaju štetnu radnju kojom je, u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o medijima, podnositelju zahtjeva prouzročena šteta.

Tekst počinje ‘basnom’ u kojoj autor Viktor Ivančić nimalo ne skriva na koga se priča odnosi:

‘Bila jednom dva svinjčeta. Prvo svinjče nazvat ćemo Joško, a drugo se može zvati Robert. Svinjče Joško i svinjče Robert našli su se jednoga vrelog ljetnog popodneva u nekom od popularnih pojilišta, srdačno se pozdravili, mahnuli jedan drugome zarolanim repićima, naručili po štrucu truloga kruha i par užeglih kora od dinje, također i osvježavajući napoj s ledom, te se upustili u živahnu diskusiju. Svinjče Joško u jednome je trenutku uključilo diktafon i svinjčetu Robertu postavilo pitanje: A što kažete, kolega, na objede da ste radili u moralnom svinjcu?’ Svinjče Robert na to je, elegantno šljapnuvši po blatu, odmahnulo prednjim lijevim papkom i s indignacijom zaroktalo: ‘Gluposti, kolega. To su sve apsolutne izmišljotine… I tako je nastao intervju za Slobodnu Dalmaciju. Razgovor novinara Joška Dadića s Robertom Pauletićem, zamjenikom ministra turizma u paloj vladi, splitski je dnevni list objavio prošloga petka preko dvije stranice’, navodi Viktor Ivančić.

Dakle, cijeli uvodni dio teksta obiluje teškim uvredama u kojima se podnositelja zahtjeva Joška Dadića osobno prikazuje odvratnim slikama, kao svinjče koje ‘jede truli kruh i užegle kore od dinje’, a što se ni u kom slučaju ne može uzeti kao umjetnička sloboda i metafora, jer se u tekstu navodi puno ime i prezime Joška Dadića, s potpuno jasnom poveznicom, rečenicom ‘I tako je nastao intervju za Slobodnu Dalmaciju’.

Tako dalje u tekstu Viktor Ivančić navodi:

‘Najperverzniji detalj skriven je u identitetu autora teksta, naime u činjenici da razgovor s doministrom vodi baš novinar Joško Dadić, čovjek koji je te 1991. i sam radio u ST-u i – pod uredničkom palicom Roberta Pauletića – osobno, potpisujući se punim imenom, objavio cijeli niz popisa četnika, ‘kosovaca’ i druge petokolonaške bagre koju ugroženi građani i uniformirana lica mogu bez straha od kazne nastrijeliti ili kakvim drugim metodama dokrajčiti. Novinar Dadić bio je ekspert za crne liste, entuzijazmom nafilovani medijski glavosječa, pa ipak danas, prepun dječački hinjenoga čuđenja, pita doministra Pauletićašto je s radom u ST-u i objavljivanjem popisa navodnih kosovaca.

Prethodno citirani isječak sadrži niz neistina i uvreda. Prije svega, podnositelj zahtjeva tekstove u ST-u uopće nikad nije niti objavljivao ‘pod uredničkom palicom Roberta Pauletića, nego isključivo za vrijeme dok je urednik bio Marinko Božić, s kojim se, a što se ističe, razišao nakon devet mjeseci rada u ST-u.

Naprosto riječi koje autor Viktor Ivančić navodi nisu riječi podnositelja zahtjeva već isključivo samog autora (‘cijeli niz popisa ‘četnika’, ‘kosovaca’ i druge petokolonaške bagre koju ugroženi građani i uniformirana lica mogu bez straha od kazne nastrijeliti ili kakvim drugim metodama dokrajčiti’), niti je podnositelj zahtjeva ikad poticao da itko ikoga ustrijeli ili uhiti, a niti se to ikad dogodilo kao posljedica ijednog objavljenog teksta podnositelja zahtjeva.

Stoga nazivanje podnositelja zahtjeva ‘ekspertom za crne liste, entuzijazmom nafilovanim medijskim glavosječom’ se može smatrati samo i isključivo uvredom, naročito s obzirom da su svi citirani navodi nedokazani i bez ikakvog stvarnog utemeljenja.

Ipak, Viktor Ivančić u tekstu dalje navodi kako su ‘posljedice bile očekivane: neki su hapšeni, neki premlaćivani, neki izbačeni iz stanova, neki masakrirani u Lori, ugledni šef kirurgije utamničen je na više mjeseci bez optužnice i otjeran u preranu smrt, ugledni kirurg napustio je s obitelji Hrvatsku, da bi u njegov stan uselio neki od čitalaca ST-a…’

Podnositelj zahtjeva je ostvario uglednu novinarsku i uredničku karijeru, radeći u više medijskih kuća, te pobravši niz priznanja i za svoj rad. Najviše priznanja je dobio zbog svojih novinarskih radova iz Domovinskog rata, ali i kasnije zbog tekstova o braniteljima u kojima je promicao isključivo istinu o Domovinskom ratu, zbog čega je primio zahvalnice od strane brojnih braniteljskih udruga. O karijeri podnositelja zahtjeva u tom smislu nema niti traga u objavljenom članku Viktora Ivančića.

Naprotiv, nadalje u tekstu ‘Dva svinjčeta’ autor Viktor Ivančić koristi vrlo teške, izuzetno uvredljive i opasne formulacije za podnositelja zahtjeva te ga otvoreno naziva zločincem i dojam pojačava slikom krvavih, zločinačkih ruku i glibom umazanih papaka, pri čemu ne ostavlja nimalo sumnje u to da ga smatra prljavom, zločinačkom svinjom, i to decidirano kaže.

To kasnije u tekstu podcrtava još vulgarnijim i odvratnijim navodima, u kojima ‘svinji Jošku’ pripisuje niz sljedećih zamišljenih rečenica:

”No da bismo uopće bili u prilici ovako opušteno bagatelizirati naše ratne svinjarije, mora postojati odgovarajući moralni svinjac. Sreća da je Slobodna Dalmacija takva jedna institucija’ (…) ‘Jer da su okolnosti drugačije, kolega’, nadoveže se svinjče Joško, da naime nismo u svinjcu, nego u nekom ambijentu gdje makar u natruhama važe uobičajeni civilizacijski standardi, nas bismo dvojica možda bili u zatvoru, jer bi nam sudili kao medijskim ubojicama i logističarima zločina, platili bismo barem neku cijenu za sve one živote što smo ih znalački zgužvali ili uništili.”

Izdvaja se i sljedeće o Republici Hrvatskoj, kao i o samom autoru Viktoru Ivančiću, kako se nastavljao taj izmišljeni dijalog:

”To je samo dokaz da je moralni svinjac mnogo širi od Slobodne Dalmacije’, reče svinjče Joško. ‘Živjela Hrvatska!zaskviči svinjče Robert i zarije njušku u kantu. Postoji, doduše, ta opasnost da onaj manijak iz Novosti sve to poveže i stavi na papir, da bi preko naših karijernih putanja ilustrirao generalni društveni smjer, napomene svinjče Joško. Da zaključi kako se cijelo hrvatsko društvo, s novinarstvom kao avangardom, kreće u prascu svinjca.

Naravno da to nisu riječi podnositelja zahtjeva koji se ovim putem čvrsto ograđuje od svega prethodno citiranog iz spornog članka o Slobodnoj Dalmaciji, Republici Hrvatskoj, kao i o samom Viktoru Ivančiću.

Bonković: A nisam ni ja


(Uvodni pasus isti kao u prvom reagiranju). U navedenom članku iznesene su neistinite informacije te uvrede koje su podnositelju zahtjeva Ivi Bonkoviću (dalje: podnositelj zahtjeva) prouzročile snažne duševne boli zbog povrede dostojanstva, časti i ugleda.

Naslov i podnaslov u cijelosti nesporno predstavljaju uvredu (‘Dva svinjčeta), a ta ‘dva stara pajdaša iz ST-a’ i ‘dva svinjčeta’, što sami tekst uopće ne skriva, bi bili zamjenik ministra turizma Robert Pauletić i novinar Slobodne Dalmacije Joško Dadić, i upravo o imenovanima je najveći dio teksta te je na njihov račun iznesena većina uvreda i neistina.

Međutim, na samom kraju autor Viktor Ivančić spominje imenom i prezimenom i podnositelja zahtjeva kojeg naziva trećim svinjčetom, i to kako slijedi:

”Ko mu jebe četničku mater!’ ubaci se tada netko u prijateljski razgovor. Jesu li gospoda za još malo gnjilih kora od dinja? Bilo je to treće svinjče, nazovimo ga Ivo, s metalnim poslužavnikom u lijevoj i funkcijom glavnog urednika Slobodne Dalmacije u desnoj ruci.’

Sve informacije navedene u samome tekstu predstavljaju neistine, a u kombinaciji s uvredama i klevetama predstavljaju štetnu radnju kojom je, u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o medijima, podnositelju zahtjeva prouzročena šteta.

Podnositelj zahtjeva u ovom ispravku želi naglasiti da rečenicu s kojom ‘treće svinjče Ivo’ se ubacuje u razgovor (‘Ko mu jebe četničku mater!’) on nije nikada izgovorio niti bi je ikad izgovorio te se kategorički ograđuje od riječi koje pripadaju samo i isključivo samom autoru članka.

Prethodno u tekstu ‘svinjama Robertu i Jošku’ autor Viktor Ivančić pripisuje niz sljedećih zamišljenih rečenica koje potpuno neosnovano i nedokazano vrijeđaju Slobodnu Dalmaciju, dnevne novine kojih je podnositelj zahtjeva glavni urednik:

”No da bismo uopće bili u prilici ovako opušteno bagatelizirati naše ratne svinjarije, mora postojati odgovarajući moralni svinjac. Sreća da je Slobodna Dalmacija takva jedna institucija’ (…) ‘Jer da su okolnosti drugačije, kolega, nadoveže se svinjče Joško, da naime nismo u svinjcu, nego u nekom ambijentu gdje makar u natruhama važe uobičajeni civilizacijski standardi, nas bismo dvojica možda bili u zatvoru, jer bi nam sudili kao medijskim ubojicama i logističarima zločina, platili bismo barem neku cijenu za sve one živote što smo ih znalački zgužvali ili uništili.

Javno nazvati novinsku kuću koju vodi podnositelj zahtjeva ‘moralnim svinjcem’ jest uvreda za njega osobno, potpuno je neprimjereno, srozava samu novinarsku profesiju te zaslužuje da se sankcionira.

Za iznesene uvrede i protiv podnositelja zahtjeva osobno i protiv dnevnih novina kojih je glavni urednik nije bilo nikakvog povoda, a niti su izneseni bilo kakvi autorovi razlozi za takvo bezobzirno i grubo vrijeđanje, niti takvi razlozi postoje.


 

portalnovosti