Je li čudno da se za Pavelića održava misa zadušnica? Nije. To je najmanje što ovo društvo može za njega napraviti. I zato to nije šokantno. To je, jednostavno, "svakodnevno". Iako taj sam događaj nije nešto šokantno, to ne znači da ne treba reagirati.

U bazilici Srca Isusovog u Palmotićevoj ulici u Zagrebu 28. Prosinca održana je misa zadušnica za poglavnika tzv. Nezavisne Države Hrvatske (NDH), Antu Pavelića. To je praksa koja je već ustaljena u toj crkvi više od zadnjih deset godina. Međutim, još uvijek ova manifestacija izaziva zgražanje s jedne strane, a s druge je događaj koji nije vrijedan ni spomena. Tako se ponaša na primjer Nova TV koja smatra kako ta vijest, čak i uz prosvjed aktivista Građanske akcije koji su pokušali omesti održavanje mise, nije vrijedna spomena. Mislim da su razlozi za zgražavanje, odnosno ignoriranje pogrešni.

Zašto mislim da je zgražanje, ili bolje rečeno začuđeno zgražanje, nad ovim događajem pogrešno? Zato što je to nešto što se već događa godinama. Ova misa zadušnica postala je nešto sasvim uobičajeno na godišnjicu smrti Ante Pavelića. Ništa revolucionarno, ništa novo. To je činjenica, ali i jednostavna posljedica svega što se u Hrvatskoj, ali i šire, događa u posljednjih dvadeset i više godina. Proces sustavne relativizacije svih procesa, posljedica i pojedinaca proizašlih iz ostavštine NDH. Jedan od prvih poteza na tome tragu bilo je preimenovanje Trga žrtava fašizma 1990. godine u, ni više ni manje, nego Trg hrvatskih velikana. Bez obzira na relativno smisleno imenovanje ulica koji okružuju taj trg po hrvatskim kraljevima i kneževima (mada je upitno po čemu oni to spadaju u velikane), poruka je bila jasna. Žrtvama fašizma nema mjesta u javnom prostoru. Čak je i kasnije došla poruka kako su "i žrtve fašizma hrvatski velikani", što predstavlja vrh cinizma, pogotovo ako se ulice koje ga okružuju zovu po kralju Zvonimiru, kralju Držislavu, knezu Mislavu i knezu Višeslavu za koje znamo da nisu skončali u sklopu antifašističkog pokreta niti u koncentracijskom logoru.

 

Kasnije, 2000. godine, ime trga je vraćeno, no šteta je počinjena, prvenstveno u simboličkom smislu. Godine 1999. po prvi put u Hrvatskoj izlazi Mein Kampf (Moja borba) preveden na hrvatski jezik. To samo po sebi ne bi bilo toliko alarmantno kao činjenica da izašao bez ikakvog predgovora u kojem bi se objasnio kontekst, kao i biografija Adolfa Hitlera. Jedan od najvećih pamfleta u povijesti izašao je kao jedna sasvim obična knjiga, a ne knjiga koju su dobivali članovi SS-a i Hitlerjugenda (Hitlerove mladeži) u sklopu inicijacije i prisege Hitleru. Takvo izdanje je bilo jedno od najčitanijih te godine u Hrvatskoj. Je li riječ o znatiželji ili nečem drugom, manje je bitno. Bitno je da dijete koje ima 13-14 godina može kupiti tu knjigu i pročitati je, a nije u školi još učilo o Adolfu Hitleru i njegovoj ostavštini, ni o grobljima mrtvih.

 

Ovo se sve događa u državi u kojoj je moguće po Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata kao vojnik "u sastavu hrvatske domovinske vojske mobilizirane od 17. travnja 1941. do 15. svibnja 1945." ostvariti status ratnog vojnog invalida. Koja je to točno vojska, nije sasvim jasno. Ovo se sve događa u državi u kojoj su postojali spomenici ministru u Vladi NDH-a i potpisniku rasnih zakona Mili Budaku, kao i zapovjedniku Crne legije Juri Francetiću, i gdje još uvijek isti taj Budak ima nekoliko ulica i gdje postoji ulica 10. travnja 1941. koja označava datum uspostavljanja NDH. U ovoj državi je "normalno" da njezina javna televizija u svojoj emisiji istog tog Francetića na određeni način rehabilitira nazivajući ga "kontroverznom ličnošću" kojega "dio javnosti doživljava kao ratnog zločinca, a dio javnosti kao nacionalnog junaka". To je ista država u kojoj se još uvijek raspravlja je li pozdrav "Za dom spremni" ustaški ili povijesni hrvatski pozdrav. Ovakvih primjera ima još dosta, tako da mislim kako nema potrebe dalje nabrajati.

 

Ukratko, je li onda čudno da se za Pavelića održava misa zadušnica? Nije. To je najmanje što ovo društvo može za njega napraviti. I zato to nije šokantno. To je jednostavno "svakodnevno".

 

S druge strane, pristup ovom problemu od strane medija, institucija, političke i društvene elite te religijskih zajednica je jednostavno neozbiljan i neodgovoran. Iako taj sam događaj nije nešto šokantno, to ne znači da ne treba reagirati. Nova TV i njoj slični mediji, svojim površnim i konformističkim "pratimo ritam nacije" pristupom će jednog dana biti odgovorni. Odgovorni ne u pravnom smislu, ali u smislu novinarske etike svakako. Jer uloga medija da izvještavaju i da informiraju, odnosno pružaju neke informacije koje obogaćuju ljude, kod tih i, bolje rečeno, skoro svih medija, ne postoji. Ta edukativna funkcija je limitirana na informiranje o sukobu u Siriji (gdje se i same informacije mijenjaju kako se i okreće pristup nas "zapadnjaka" prema sukobu tamo) i o svinjskoj gripi, odnosno o stvarima koja ne utječu na naše živote u tolikoj mjeri i na koje možemo malo ili nimalo utjecati. Zato se o stvarima poput ove mise ne izvještava, jer ih ljudi možda mogu promijeniti. Osim toga, ne treba podsjećati na nešto na što smo se već navikli. Ali zato, kada se oslobode Ante Gotovina i Mladen Markač, onda se svakako mora podilaziti publici i "bombardirati" sve nas ovim dvojcem idućih nekoliko tjedana. Pritom se zaboravlja činjenica da su ljudi doista ubijeni, samo ovi koji su optuženi nisu za to odgovorni. Zbog ovakvog neodgovornog pristupa medija trijumfirali su svi totalitarni i autoritarni poredci u modernoj povijesti, od Mussolinijevog, preko Hitlerovog, do Miloševićevog. Zato ne bih ni suzu pustio kada bi ovakvi mediji propali.

Osim medija, institucije ne obavljaju svoju zadaću da ovu državu učine mjestom vrijednim življenja za sve njene građane, neovisno o svojim predestiniranim karakteristikama i onima koje to nisu. Pritom ne mislim samo na pripadnike srpske, židovske i romske manjine, već sve građane koji pokušavaju živjeti antifašističke vrijednosti koje bi trebale biti ugrađene u samu našu državnost. Te iste institucije pokazuju neopisivu nezainteresiranost i indolenciju u educiranju o ostavštini ustaškog režima i njezinog poglavnika Pavelića. Te iste institucije godinama ne reagiraju na ulice i memorijale posvećene ustaškoj prošlosti. S druge strane, nalaze za shodno reagirati čak i kada se fašističko znakovlje koristi u svrhu satire. Mada za moj ukus malo pretjerane, ali svejedno satire.

Te iste političke i društvene elite sa svim svojim političarima, profesionalnim i onima koji bi to željeli postati, i sa svim svojim društvenim komentatorima konstantno šute o svim ovim "društvenim gibanjima", kako se to često naziva. To se čini povremeno i periodički, najčešće površno i na senzacionalistički način. Oni koji nemaju kapaciteta pričaju o tome puno više no što zapravo kažu, a oni koji imaju kapaciteta ne pričaju dovoljno (čast izuzecima). I kada se ta činjenica spomene, argument s druge strane je kako se o tome dovoljno pričalo. Što se uistinu reklo, manje je bitno. Političari u tom licemjeru prednjače, jer antifašizam u onoj površnoj estetskoj mjeri donosi nešto malo bodova gledano iz perspektive međunarodne zajednice i, još preciznije, EU, dok iz domaće perspektive iskreni i smisleni antifašizam već dulje vrijeme ne donosi ništa. Zato treba poentirati na Domovinskom ratu, jer se njega ljudi zorno sjećaju i na njega podsjećati čak i na komemoraciji u Jasenovcu (poput predsjednika Ive Josipovića u govoru u Jasenovcu 2013. godine). Što se tiče članova akademske zajednice, postoji jedan broj njih koji već godinama upozoravaju na neke štetne procese, ali su se već umorili i/ili "izlizali" i javnost im više puno ne vjeruje. A mlađih na to spremnih ima sve manje.

Što se tiče religijskih zajednica, one potpuno zakazuju u ovom procesu. Osim što se u sklopu katoličke crkve ova manifestacija održava godinama i u Splitu, ona i u svim drugim aktivnostima podsjeća na svoju nespremnost prihvaćanja antifašističkih vrijednosti. Bilo da je riječ o nedolasku na komemoracije u Jasenovac, odavanju počasti i hvalospjeva svima koji su ubijeni na Bleiburgu (bez obzira na njihovo dotadašnje nekršćansko ponašanje) ili o stavovima pročelnika nadbiskupskog arhiva o Jasenovcu, Crkva se, što zbog svoje povijesne povezanosti s ustaškim režimom, što zbog izraženog antikomunističkog stava (što je ipak razumljivo) i svoje povijesne uloge bastiona nacionalizma, jednostavno ne ponaša i ne osjeća antifašističkom. Lako je propovijedati "Ne ubij!" u načelnom obliku. Kada to treba živjeti i upozoriti na štetnost drugih koji su se o to ogriješili, to se propušta napraviti.

Zbog svega navedenog mislim kako je ova misa bila rekvijem za snove. S jedne strane rekvijem za snove naivnih, mada često dobronamjernih, građana koji još uvijek iskreno vjeruju kako je ova država i društvo u njoj istinski antifašističko. Nakon što ova vijest prestaje biti vijest, postaje jasno kako je i ta nada umrla. S druge strane, ovo je rekvijem za snove za sve simpatizere ustaškog pokreta i poglavnika Ante Pavelića koji još uvijek misle kako je riječ o državotvornom političaru i izgubljenom vremenu kada su se "Hrvati mogli izjašnjavati Hrvatima", a sada ih u tome ometa "nenarodna vlast". Njihova uvjerenja ne kanim analizirati, jer su jednostavno bunovni.

Izvor: h-alter