Kad Orhan Pamuk u svom romanu Istanbul piše o istinitom događaju u kojem se njegov kvart pobunio protiv širenja cesta tako što će se srušiti petnaest godina star kesten, a kako to obično s književnošću biva, koja je prema Aristotelovoj Poetici istinitija od historije jer se bavi životom, on šalje univerzalnu poruku za vrijednost borbe protiv bahatih vladalačkih struktura koje će svesti čovjeka na nekoliko kuna ili pak metar ceste.
Čini se, pak, kako je ovih dana kesten iz Pamukova romana u Hrvatskoj nepovratno srušen, slabo vrijede i obećanja kako će biti ponovno posađen kada prestane potreba koja je dovela do njegova rušenja. Iskustvo nas uči kako je teško povratiti derogirane stečene povlastice.
Iako skeptičan, ponadah se kako u ovoj zemlji ipak postoji prosvjedni potencijal. Nadu su podgrijavale najave sindikata državnih i javnih službenika kako će u tri dana paralizirati zemlju, stati u obranu svoji stečenih prava i pokušati se izboriti za ista. Panika u redovima resornih ministara dala se rezati škarama, malo koga su zavarale samouvjerene izjave Miranda Mrsića o tomu kako Vlada može osigurati normalan rad sustava, jer instrumenata za to bilo je malo. Naravno, nekoliko dana kasnije sindikalne najave pretvorile su se u pucanj praznom puškom. Pristali su na potpisivanje sporazuma koji im je uskratio dio stečenih prava i odustali od prosvjeda i štrajka. Sve to otvorilo je barem tri problema.
Svjesni činjenice kako je pod paskom države previše zaposlenih i kako su potrebni rezovi, ne možemo ne postaviti pitanje što sindikati misle, u kojoj to oni državi žive? Nije li motiv za prosvjede trebao biti nešto drugo? Ljudi koji žive na proračunu osim za svoja stečena prava trebali bi se brinuti i za to kako se taj proračun puni. Podsjetimo, u ovoj je državi proračun utemeljen na ekstremno visokoj stopi brojnih poreza i parafiskalnih nameta. Ova je Vlada dio tih poreza i povećala otkako je zasjela u Banske dvore prije godinu i pol. Od stranih investicija također se dogodilo veliko ništa, na ljestvici konkurentnosti tonemo sve dublje a oporavak BDP-a ove godine nije realan. Dakle, predstavnici korisnika proračuna, kao i njihovi članovi, mnogo bi više osjetljivosti trebali pokazivati za pritisak na Vladu u tome smjeru nego li za čuvanje vlastitih povlastica za koje više i nema pokrića u proračunu.
Nadalje, i tako pogrešno motiviran prosvjedni kapacitet potkopan je, prema priznanju Vilima Ribića djelovanjem poslodavca, ministara, na članove sindikata. Najvidljivije je to bilo kako kaže u prosvjeti i carini. Ne mogu si ne postaviti pitanje koji je smisao sindikalnoga udruživanja ukoliko sindikati nemaju snage oduprijeti se pritisku poslodavca? Sindikalni je pokret, naime, od samoga svog osnutka u svojoj definiciji imao solidarnost koja će služiti zajedničkoj zaštiti od ucjena i pritisaka poslodavaca. Samim priznanjem kako je uslijed pritisaka poslodavca sindikat izgubio ranije postojeću potporu za zakonske akcije, Ribić nam je dao do znanja kako je na granici postojanja suprotnoj definiciji. Postavlja se stoga pitanje, nisu li ti i takvi sindkati postali sami sebi svrhom?
Iz svega ovoga proizlazi nekoliko zapravo tragičnih konkluzija. Tragičnih za hrvatsko društvo u cjelini. Ovo je društvo potpuno pogubilo temeljne vrijednosti za koje bi se solidarno borilo, posebno je to vidljivo u motivima društvenoga protesta.
Hrvatski sindikati umjesto da se bore protiv rušenja spomenutog kestena, urotili su se da bi ga srušili ga dok na drugoj strani prosvjeduju zašto njegovim rušenjem više hladovine ne bi imali, a sve to u ime članova koji su protivnici njihove akcije. Socijaldemokratska vlada, pak, pribjegava neoliberlanoj logici pojedinačnoga pritiska na članove sindikata. Potpuna inverzija sviju vrijednosti!
Izvor: SEEbiz
Čini se, pak, kako je ovih dana kesten iz Pamukova romana u Hrvatskoj nepovratno srušen, slabo vrijede i obećanja kako će biti ponovno posađen kada prestane potreba koja je dovela do njegova rušenja. Iskustvo nas uči kako je teško povratiti derogirane stečene povlastice.
Iako skeptičan, ponadah se kako u ovoj zemlji ipak postoji prosvjedni potencijal. Nadu su podgrijavale najave sindikata državnih i javnih službenika kako će u tri dana paralizirati zemlju, stati u obranu svoji stečenih prava i pokušati se izboriti za ista. Panika u redovima resornih ministara dala se rezati škarama, malo koga su zavarale samouvjerene izjave Miranda Mrsića o tomu kako Vlada može osigurati normalan rad sustava, jer instrumenata za to bilo je malo. Naravno, nekoliko dana kasnije sindikalne najave pretvorile su se u pucanj praznom puškom. Pristali su na potpisivanje sporazuma koji im je uskratio dio stečenih prava i odustali od prosvjeda i štrajka. Sve to otvorilo je barem tri problema.
Svjesni činjenice kako je pod paskom države previše zaposlenih i kako su potrebni rezovi, ne možemo ne postaviti pitanje što sindikati misle, u kojoj to oni državi žive? Nije li motiv za prosvjede trebao biti nešto drugo? Ljudi koji žive na proračunu osim za svoja stečena prava trebali bi se brinuti i za to kako se taj proračun puni. Podsjetimo, u ovoj je državi proračun utemeljen na ekstremno visokoj stopi brojnih poreza i parafiskalnih nameta. Ova je Vlada dio tih poreza i povećala otkako je zasjela u Banske dvore prije godinu i pol. Od stranih investicija također se dogodilo veliko ništa, na ljestvici konkurentnosti tonemo sve dublje a oporavak BDP-a ove godine nije realan. Dakle, predstavnici korisnika proračuna, kao i njihovi članovi, mnogo bi više osjetljivosti trebali pokazivati za pritisak na Vladu u tome smjeru nego li za čuvanje vlastitih povlastica za koje više i nema pokrića u proračunu.
Nadalje, i tako pogrešno motiviran prosvjedni kapacitet potkopan je, prema priznanju Vilima Ribića djelovanjem poslodavca, ministara, na članove sindikata. Najvidljivije je to bilo kako kaže u prosvjeti i carini. Ne mogu si ne postaviti pitanje koji je smisao sindikalnoga udruživanja ukoliko sindikati nemaju snage oduprijeti se pritisku poslodavca? Sindikalni je pokret, naime, od samoga svog osnutka u svojoj definiciji imao solidarnost koja će služiti zajedničkoj zaštiti od ucjena i pritisaka poslodavaca. Samim priznanjem kako je uslijed pritisaka poslodavca sindikat izgubio ranije postojeću potporu za zakonske akcije, Ribić nam je dao do znanja kako je na granici postojanja suprotnoj definiciji. Postavlja se stoga pitanje, nisu li ti i takvi sindkati postali sami sebi svrhom?
Iz svega ovoga proizlazi nekoliko zapravo tragičnih konkluzija. Tragičnih za hrvatsko društvo u cjelini. Ovo je društvo potpuno pogubilo temeljne vrijednosti za koje bi se solidarno borilo, posebno je to vidljivo u motivima društvenoga protesta.
Hrvatski sindikati umjesto da se bore protiv rušenja spomenutog kestena, urotili su se da bi ga srušili ga dok na drugoj strani prosvjeduju zašto njegovim rušenjem više hladovine ne bi imali, a sve to u ime članova koji su protivnici njihove akcije. Socijaldemokratska vlada, pak, pribjegava neoliberlanoj logici pojedinačnoga pritiska na članove sindikata. Potpuna inverzija sviju vrijednosti!
Izvor: SEEbiz
