U Hrvatskoj bi lustracija značila obračun s privatizacijskom pljačkom. Stoga u nas lustracija nikada neće biti provedena.Jer, oni koji bi trebali biti lustrirani, stupovi su društva: oni koje često nazivamo: oligarhija.No, tko je ta oligarhija? Je li ona ideologijski određena?
Ne, nipošto.
Prije par dana razgovarao sam s jednim od protagonista devedesetih o toj temi. Ono što je presudno u pripremi tranzicije u zemljama nasljednicama bivše države, jest preuzimanje financija od strane savezne SDB. Ponovit ću: republička SDS, koja je u vrijeme kad je preuzima Perica Jurić broji nešto više od osamstotinjak zaposlenih, ostala je isprva kratkih rukava: moj je sugovornik uspio nabrojati četiri, pet agenata republičke SDS koji su svoju konverziju dobro unovčili. U privazitacijski pretvorbeni ciklus s financijskim kapacitetom ulaze ponajprije savezni agenti. Jasno, kao i u zemljama Lagera, tako i ovdje, kako je prošli tjedan kratko kazao Denis, “progenij Udbe nije zadržao uvjerenja, nego novac. Adaptirali su vlast, ali ne i režim – ostao je kontrolirano, ”zatvoreno društvo” i kad su se promijenile idejne premise pa umjesto ”radnička klasa”, uvrstili ”narod” ili ”nacija”.
O ovome što sada o idejnim premisama govori Kuljiš, prije više o godinu dana napisao sam bilješku koju vrijedi ponoviti: “Jednom je prigodom Miroslav Tuđman govorio o mjestu iz Ranih radova koje je njegov otac, dr.Franjo Tuđman, rado citirao kao motiv u skladu s kojim je oblikovao HDZ: riječ je o famoznom mjestu na kojem se sugerira nužnost stvaranja avangarde radničkog pokreta koja se stavlja na mjesto cjeline političkih snaga jednog društva; umjesto radništva, Tuđman je tu vidio nacionalnu avangardu, nažalost i etnički, u vidu Hercegovaca (vidi Aralica u sporu s Manolićem i Mesićem)…“ Često sam ovaj motiv vrtio po emisijama i tekstovima.
A sada evo, iz Ranih radova, mjesta koje spominje Miroslav Tuđman, koje je njegova oca inspiriralo u pogledu zasnivanja kakve-takve ideologije HDZ-a, ali i njenog političko-organizacionog oblika, zajednice (paziti: zato i nije riječ o partiji, o onome što izražava interes sam dijela, partikularni interes, već je tu ime zaista program, jer govori o onome jednom za koje smo svi i oko kojega se i okupljamo za-jedno, o zajednici!). Ujedno, to mjesto unekoliko osvjetljava ovaj uvid o pobratimstvu totalitarističkih lica u svemiru: o nekoj vrsti bratstva nacija i komunista:
„Za Njemačku nije utopijski san radikalna revolucija, općečovječanska emancipacija, nego naprotiv, djelomična, samo politička revolucija, revolucija koja ostavlja stupove kuće. Na čemu se zasniva djelomična politička revolucija? Na tome, što se jedan dio građanskog društva emancipira i dospijeva do opće vlasti, na tome, što jedna određena klasa poduzima opću emancipaciju društva iz svoga posebnog položaja. Ova klasa oslobađa cijelo društvo, ali samo pod pretpostavkom da se cijelo društvo nalazi u položaju ove klase, npr. da ima ili da po volji može steći novac i obrazovanje. Nijedna klasa građanskog društva ne može igrati ovu ulogu, a da ne izazove u sebi i u masi trenutak entuzijazma, trenutak kad se bratimi i stapa s društvom uopće, kad se zamjenjuje s njim i kada je društvo osjeća i priznaje kao svoga općeg predstavnika, trenutak kad su njeni zahtjevi i prava uistinu prava i zahtjevi samoga društva, kad je ona zaista glava i srce društva. Samo u ime općih prava društva može jedna posebna klasa polagati pravo na opću vlast. Za osvajanje ovog emancipatorskog položaja, a time i za političko iskorištavanje svih sfera društva u interesu vlastite sfere, nisu dovoljni samo revolucionarna energija i duhovno osjećanje svoje vrijednosti. Da bi se revolucija jednog naroda i emancipacija jedne posebne klase građanskog društva poklapala, da bi jedan stalež važio kao stalež cijeloga društva, zato se moraju, obrnuto, svi nedostaci društva koncentrirati u jednoj drugoj klasi, zato mora jedan određeni stalež biti stalež opće smetnje, otjelovljenje općih prepreka, zato mora jedna posebna socijalna sfera važiti kao notorni zločin cijeloga društva, tako da se oslobođenje od te sfere pojavljuje kao opće samooslobođenje. Da bi jedan stalež bio par excellence stalež oslobođenja, zato mora, obrnuto, jedan drugi stalež očigledno biti stalež podjarmljivanja. Opće negativno značenje francuskog plemstva i francuskog klera uvjetovalo je opće pozitivno značenje buržoazije, klase koja je s njima neposredno graničila i koja im se suprotstavljala.“
Umjesto Marxovih varijabli francusko plemstvo vs. Buržoazija, ubaciti sada nazive po volji, a naročito obratiti pažnju na karakter ove ideološke fantazme koja unaprijed računa na svoj neuspjeh, pretpostavljajući za to i nužnog krivca, mangupe u našim redovima, što anticipira čistke, baš kao i holokaust: „Da bi se revolucija jednog naroda i emancipacija jedne posebne klase građanskog društva poklapala, da bi jedan stalež važio kao stalež cijeloga društva, zato se moraju, obrnuto, svi nedostaci društva koncentrirati u jednoj drugoj klasi, zato mora jedan određeni stalež biti stalež opće smetnje,…“.
Kad se klasno, kako veli Hillers, zamjeni s nacionalnim, proletersko s njemačkim a samoupravno s hrvatskim, onda ćemo shvatiti što je to Franju Tuđmana inspiriralo na osnutak HDZ-a: „Na čemu se zasniva djelomična politička revolucija? Na tome, što se jedan dio građanskog društva emancipira i dospijeva do opće vlasti, na tome, što jedna određena klasa poduzima opću emancipaciju društva iz svoga posebnog položaja. Ova klasa oslobađa cijelo društvo, ali samo pod pretpostavkom da se cijelo društvo nalazi u položaju ove klase, npr. da ima ili da po volji može steći novac i obrazovanje. Nijedna klasa građanskog društva ne može igrati ovu ulogu, a da ne izazove u sebi i u masi trenutak entuzijazma, trenutak kad se bratimi i stapa s društvom uopće, kad se zamjenjuje s njim i kada je društvo osjeća i priznaje kao svoga općeg predstavnika, trenutak kad su njeni zahtjevi i prava uistinu prava i zahtjevi samoga društva, kad je ona zaista glava i srce društva.“
No, ni ova tema dezideologiziranja Službe koja suočena s neminovnim povijesnim promijenama nadu polaže u financijske, ne ideološke asete, mijenjejući režim ali ne i – vlast, nije prvi puta elaborirana:
11. travnja 2007. napisao sam tekst koji je varirao temu kojom sam se tih mjeseci bavio: pokazao je da je temeljni posao hrvatske vlasti, ma tko je obnašao, ne učiniti ništa, to jest: učiniti sve a da se ništa ne promijeni. Evo što sam tada pisao, a što je aktualno i danas, pri čemu sedmogodišnja distanca samo ide na ruku napisanom: potvrđuje tezu teksta.
Recimo da hrvatska politika nije farsa, da nema dogovora HDZ-a i SDP-a. Zapitajmo se na čas: dobro, a o čemu se u toj hrvatskoj politici zapravo radi? Ako izuzmemo onaj dobar, ali ipak neugodan Duceov odgovor da je jedini njegov program da on hoće vlast, što biste vi odgovorili: Što je vaš program? Agenda je zadana: Haag je tu umjesto pravne države; EU umjesto vanjske politike; MMF umjesto ekonomske politike, Svjetska banka umjesto monetarne…sasvim je jasno da vam preostaje samo Monopoly, kao navlastit sadržaj politike: kockanje s lukrativnim hrvatskim nekretninama. U takvoj situaciji očito je da je svako pametan shvatio kako ovih par godina, ako već ionako nije kasno, svakako valja biti in, inače si za cijeli jedan život isključen. Homo sacer, neke vrste: biološki živ, ali bez ikakvih prava. Čini se da bi to bio jedini posao SDP-a, ili HDZ-a, svejedno: ne dozvoliti da se Hrvatska petrificira u odnosima kakvi upravo vladaju: u Hrvatskoj svi koji su nekaj u politici, zapravo su na vlasti, barem u svojoj županiji!”
A opet, samo se o tome radi. U Hrvatskoj je u ovom trenutku sve do toga da se za duge godine ustanovi definitivan društveni casting: dovršit će se podjela socijalnih uloga, do kraja definirati raspodjela društvene moći i petrificirati odnosi koji bi u hrvatskom društvu trebali stabilno vladati desetljećima. Ovaj je mandat u tom smislu presudan: sva se svrha toga mandata iscrpljuje u tome da se ništa ne dogodi! Bez obzira tko sutra vladao Hrvatskom, Sanader ili Milanović, cijeli će njihov posao biti onaj Patera Hada, protagonista ‘Družbe Isusove’: ne učiniti ništa, bit će najviši čin njihova premijerskoga djela! Jer, Hrvatska u tom mandatu ima dva povijesna – u ovoj zemlji u kojoj je svaka kvalifikacijska utakmica svakoga sporta povijesna to je devalviran termin, ali, ovdje je zaista riječ o povijesno gustom i bitnom vremenu – cilja: vanjskopolitički, ući u euroatlanske integracije, EU i NATO, te unutrašnjopolitički, definitivno konsolidirati i konzervirati novonastale vlasničke odnose. Ova su dva cilja u izravnoj svezi. Potonji, uspostava unutrašnjeg društvenog poretka, hijerarhije moći u krajnjoj liniji, sasvim je uvjetovan ovim prvim: Hrvatska je potpuno izručila svoju suverenost već odavno, u rasponu od pravne pa do ekonomske, i nema tu više govora o nekakvim sankcioniranjima privatizacije i sličnim obećanjima za naivne: tko je jamio, jamio je, a, što se Zapada tiče, sve i jest bilo u tome da netko jami – doduše, njima nije bilo svejedno tko! – i da se konačno ovdje uspostave odnosi, pa i imena za njih, kompatibilni i razumljivi svijetu kapitala: ta, workers self management ili društveno vlasništvo, što je to?
Čak nije nova ni opomena da se nikada ništa ovdje neće promijeniti, jer se ne mijenja software kojim građani preocesuiraju informacije: mediji su pod savršenom kontrolom poretka, štoviše, njegov su integralni dio, kako sam već jednom, prije nešto više od pola godine, pokazao:
Oligarhija koja je preživjela tranziciju, drži u rukama medije i ne dopušta stvaranje građanske Hrvatske: odgovaralo joj je sabotiranje ulaska Hrvatske u EU, stvaranje liberalnodemokratske države, a imponira joj zapadnobalkanska rogue-state u kojoj oni i dalje huškaju protiv neoliberalizma, kapitalizma, groteskno ali i suprotivu SAD na način svojstven partijskom diskursu pedesetih, u kojoj ta manjina živi od uzurpacije građanskog prostora, pa ovdje nikako da se razvije građanska politika u njenom punom rasponu, već imamo posla jedino s recidivima dvaju totalitarizama XX. stoljeća, i ta manjina – to je ta antikorupcijska borba – očajnički spašavajući medije sabotira mogućnost javnosti da zna njihov kriminal, kriminal koji pravosuđe pod kontrolom politike nikako da sankcionira, i stoga se ova zemlja baca na koljena, njena se mladost raseljava, njena budućnost osujećuje, jer ta kriminalna, lopovska manjina, koja ovu zemlju nije htjela, koja je već jedan rat i aranžirala, i opet izaziva opći metež, znajući da samo tako opstaje nekažnjenom. Od vrhova vlasti, dijelom marionetske, dijelom korumpirane, pa do kriminalne egzekutive, vodi pregledan raspored odnosa i snaga u Republici Hrvatskoj. Ja sam sada već sasvim uvjeren da Hrvatska, koja nije imala tu sreću da kao Ost ima svoj West, neće moći sama obračunati se s tim kriminalcima, s tom bagrom, s tim zločincima, jer ovdje je svaka borba osujećena vrlo jednostavnim potezom: umjesto da se sukobe milijuni isključenih i tih par tisuća monstruma koji su pljačkali i ubijali cijelo jedno stoljeće, sukob se stalno iznova transponira na međunacionalnu ravan.
Stoga se ovdje lustracija poistovjećuje s – revizionizmom!
Kako to?
Zagovornici lustracije najčešće su prva njene prepreka, dijelom i stoga jer bi dio njih bio na udaru lustracije. Zagovornici lustracije u nas pretežito inzistiraju na obračunu s antifašističkim nasljeđem, baveći se 1945., projeciraju sukob kao obračun partizana i ustaša, bave se niveliranjem žrtava i jama, a sve to samo zato da obesmisle osnovni desiderat: lustriranje protagonista diktature proletarijata. Umjesto da se bave periodom od 1945. do 1990., oni inzistiraju na WWII baš zato jer s jedne strane znaju da će lustraciju kompromitirati kao revizionističku tendencu, što EU neće i ne može dopustiti, budući da Svijet počiva na simboličkom paktu uspostavljenom pobjedom antifašističkih saveznika, dok s druge znaju da tu ionako nemaju koga lustrirati, jer je biologija učinila svoje. Na drugoj strani, vječno ekskulpirani ostaju protagonisti devedesetih, nosioci tranzicijskih promjena, oni o kojima sam govorio u završnom paragrafu teksta koji je mjesecima prije no što će biti izabran najavio logiku neminovnog Karamarkovog dolaska na čelo HDZ-a:
To je Karamarkovo poslanstvo, to je njegovo prokletstvo: kad postane predsjednik HDZ-a, Karamarko će morati počiniti simbolički patricid, jer prvi koji će biti na njegovom udaru, neminovno, mimo njegove volje, oni su koji su osnovali Hrvatsku: upravo ti na koje bi se odnosila lustracija, protagonisti su ne samo raspada Jugoslavije, nego i stvaranja neovisne Hrvatske, kad smo već kod nove neovisnosti, a Tomislavu Karamarku hvala da već jednom jesmo.
I, tu smo na kraju:
Lustracija bi u Hrvatskoj značila obračun s privatizacijskom pljačkom, a budući da su glavni akteri tog zločinačkog pothvata koji je moguće i najveća balkanska kriminalna operacija – mislim na proces započet zamjenom dinara u HRD-e, ignoriranjem obveze spaljivanja toga novca, njegovim ilegalnim odvoženjem u BiH, zamjenom za devize, pumpanjem toga novca iz BiH u Srbiju, što je Miloševiću dijelom omogućilo rat, zbog čega bi taj zločin trebalo tretirati i kao veleizdaju i kao ratni zločin! – dio one grješne strukture koja čini potku socijalne mreže vladara Republike Hrvatske, koja generira pri tom i vladajuće nomenklature kao svoju političku egzekutivu, ujedno i gardu, priča o lustraciji u Hrvatskoj je sve u svemu farsa u kojoj najmanje treba vjerovati onima koji je najviše zagovaraju.
To je također tradicionalni hrvatski topos: najgrlatije su „ustaše“ u emigraciji bili udbaški provokatori. U obnovljenoj su hrvatskoj državi običaji zadržani, jedino su „ustaše“ postale nastaše. Što je i opet prašnjav pojam, riječ iz sredine dvadesetog stoljeća.
Uostalom, drukčije nije ni moglo biti! Jer, što je bilo alternativa? Demokratizacija SFRJ s lustracijom po uzoru na Njemačku? Ovaj je scenarij danas SF, ali 1985. nikako nije bio: bio je moguća varijanta razvoja događaja. Službe su imale podatke, znalo se što se sprema, epohalna demontaža Istočnoga bloka je uzela maha, paralelan proces disolucije sovjetskog imperija istovremeno je omogući emancipaciju brojnih nacionalnih država – u nas je to dobro vidio pametni Šuvar, pa je o tome ponešto i kazao i zapisao – i ukratko: oni koji su znali da će biti egzistencijalno ugroženi u neminovnim tranzicijskih vremenima stavili su se na čelo tih promijena. U Hrvatskoj je priprema trajala dugo: osamdesetih intenzivno, ali je započela već u drugoj polovici sedamdesetih, Tuđmanovim putovanjima u inozemstvo, o kojima se šuti jer bi razogovor o njima stubokom promijenio hrvatsku recentnu povijest u jednom danu.
Ta priprema značila je dogovor onih koji bi u zemlji bili ugroženi nekakvim proustaškim divljanjem, dakle komunista i djelatnika SDS-a i inih službi, te emigracije, koja je ionako bila premrežena radom raznih službi, jugoslavenskih i stranih: ruske, američke, njemačke… Taj dogovor metonimijski nazivamo dogovorom Udbe i Norvala: u njemu nije sudjelovao samo Tuđman, kako preživjeli žele kazati, i opet u strahu od istine i propitivanja svoje odgovornosti za događaje koje slijede, ukratko: rat i pljačku, nego su tu sudjelovali bezostatno svi akteri chorus-linea hrvatske državne politike s početka devedesetih. Recimo, Joža Manolić putovao je u Norval baš kao i Franjo Tuđman. Evo, živ je Jožica, živ je Ljubo Krasić, živi su i drugi svjedoci, pa neka netko na HRT-u o tome napravi dokumentarni film.
Što je dakle pripremljeno? Pripremljena je primopredaja vlasti. Još je Hegel upozoravao na revolucionarnu ironiju: revolucije su samo tranzicijski proces prelaska jedne te iste vladajuće nomenklature iz jednog režima u drugi; ni manje ni više. U nas je Krajačićev intelektualni kružok u dogovoru sa Špiljkom pa onda i inima, među ostalima i Perkovićem, ali i Beogradom, jer disolucija je Jugoslavije strogo kontroliran proces, našao modus vivendi: sve svađe, a sukobi započinju brzo, svađe su samo frakcija, kako je pametno objasnio još početkom devedesetih Manolić, i u tisku, i na televiziji. Recimo, njegova svađa s Vicom Vukojevićem: sve su to frakcijske borbe, baš kao i nevoljkost Perkovića da se ikada podredi Manoliću. Paradigmatski su takvi sukobi Tuđman – Mesić, ili Mesić – Manolić: sve je to ipak bio sukob ukućana, dok onaj s navodnim crvenima nikada u biti nije ni postojao: ta, HDZ-u je devedesetih bio opasniji HSLS i Budiša, prijeteći da demokratski preuzmu vlast, zbog čega je djelomično farsa s HND-om uzela maha kroz onaj dugomjesečni filibastering, no Račan i SDP, koji su ionako bili na koljenima, oporavaljajući se u sjeni događaja koji nisu bili njihov cup of tea: rat i pljačka, ta, što su pošteni i dobri Račan i drugovi s time imali? Konačno, kako bi jedan znameniti akter tih događaja kazao, Račan je stvar ionako konfirmirao ne trudeći se previše oko prvovjere vjerodostojnosti rezultata prvih demokratskih izbora, grublje rečeno: predajući prvi puta vlast onima koji sada moraju obaviti posao koji jedino oni mogu obaviti, što je ostalo pravilo do danas: HDZ isporučuju generali, ne Račan i Mesić, božićnice ukidaju socijaldemokrati, ne HDZ kao stranka kapitala; u Hrvatskoj svako radi svoj posao, kao što mladi premijer Milanović, dobropoučen od Stipe Mesića, i opet predlaže: neka Karamarko pokupi svoje, hadezeovsko smeće, pri čemu je bilo od početaka sasvim nejasno kako će Karamarko kao predsjednik saborskoga povjerenstva nepristrano propitivati vlastitu ulogu u prikrivanju i zataškavanju komunističkih zločina od strane HDZ-ovih vlada u kojima je i sam participirao, ili, kao što sam kazao: kako će izvesti patricid.
Sve u svemu, uspjeli su: Se vogliamo che tutto rimanga come è, bisogna che tutto cambi.
zurnalisti
Ne, nipošto.
Prije par dana razgovarao sam s jednim od protagonista devedesetih o toj temi. Ono što je presudno u pripremi tranzicije u zemljama nasljednicama bivše države, jest preuzimanje financija od strane savezne SDB. Ponovit ću: republička SDS, koja je u vrijeme kad je preuzima Perica Jurić broji nešto više od osamstotinjak zaposlenih, ostala je isprva kratkih rukava: moj je sugovornik uspio nabrojati četiri, pet agenata republičke SDS koji su svoju konverziju dobro unovčili. U privazitacijski pretvorbeni ciklus s financijskim kapacitetom ulaze ponajprije savezni agenti. Jasno, kao i u zemljama Lagera, tako i ovdje, kako je prošli tjedan kratko kazao Denis, “progenij Udbe nije zadržao uvjerenja, nego novac. Adaptirali su vlast, ali ne i režim – ostao je kontrolirano, ”zatvoreno društvo” i kad su se promijenile idejne premise pa umjesto ”radnička klasa”, uvrstili ”narod” ili ”nacija”.
O ovome što sada o idejnim premisama govori Kuljiš, prije više o godinu dana napisao sam bilješku koju vrijedi ponoviti: “Jednom je prigodom Miroslav Tuđman govorio o mjestu iz Ranih radova koje je njegov otac, dr.Franjo Tuđman, rado citirao kao motiv u skladu s kojim je oblikovao HDZ: riječ je o famoznom mjestu na kojem se sugerira nužnost stvaranja avangarde radničkog pokreta koja se stavlja na mjesto cjeline političkih snaga jednog društva; umjesto radništva, Tuđman je tu vidio nacionalnu avangardu, nažalost i etnički, u vidu Hercegovaca (vidi Aralica u sporu s Manolićem i Mesićem)…“ Često sam ovaj motiv vrtio po emisijama i tekstovima.
A sada evo, iz Ranih radova, mjesta koje spominje Miroslav Tuđman, koje je njegova oca inspiriralo u pogledu zasnivanja kakve-takve ideologije HDZ-a, ali i njenog političko-organizacionog oblika, zajednice (paziti: zato i nije riječ o partiji, o onome što izražava interes sam dijela, partikularni interes, već je tu ime zaista program, jer govori o onome jednom za koje smo svi i oko kojega se i okupljamo za-jedno, o zajednici!). Ujedno, to mjesto unekoliko osvjetljava ovaj uvid o pobratimstvu totalitarističkih lica u svemiru: o nekoj vrsti bratstva nacija i komunista:
„Za Njemačku nije utopijski san radikalna revolucija, općečovječanska emancipacija, nego naprotiv, djelomična, samo politička revolucija, revolucija koja ostavlja stupove kuće. Na čemu se zasniva djelomična politička revolucija? Na tome, što se jedan dio građanskog društva emancipira i dospijeva do opće vlasti, na tome, što jedna određena klasa poduzima opću emancipaciju društva iz svoga posebnog položaja. Ova klasa oslobađa cijelo društvo, ali samo pod pretpostavkom da se cijelo društvo nalazi u položaju ove klase, npr. da ima ili da po volji može steći novac i obrazovanje. Nijedna klasa građanskog društva ne može igrati ovu ulogu, a da ne izazove u sebi i u masi trenutak entuzijazma, trenutak kad se bratimi i stapa s društvom uopće, kad se zamjenjuje s njim i kada je društvo osjeća i priznaje kao svoga općeg predstavnika, trenutak kad su njeni zahtjevi i prava uistinu prava i zahtjevi samoga društva, kad je ona zaista glava i srce društva. Samo u ime općih prava društva može jedna posebna klasa polagati pravo na opću vlast. Za osvajanje ovog emancipatorskog položaja, a time i za političko iskorištavanje svih sfera društva u interesu vlastite sfere, nisu dovoljni samo revolucionarna energija i duhovno osjećanje svoje vrijednosti. Da bi se revolucija jednog naroda i emancipacija jedne posebne klase građanskog društva poklapala, da bi jedan stalež važio kao stalež cijeloga društva, zato se moraju, obrnuto, svi nedostaci društva koncentrirati u jednoj drugoj klasi, zato mora jedan određeni stalež biti stalež opće smetnje, otjelovljenje općih prepreka, zato mora jedna posebna socijalna sfera važiti kao notorni zločin cijeloga društva, tako da se oslobođenje od te sfere pojavljuje kao opće samooslobođenje. Da bi jedan stalež bio par excellence stalež oslobođenja, zato mora, obrnuto, jedan drugi stalež očigledno biti stalež podjarmljivanja. Opće negativno značenje francuskog plemstva i francuskog klera uvjetovalo je opće pozitivno značenje buržoazije, klase koja je s njima neposredno graničila i koja im se suprotstavljala.“
Umjesto Marxovih varijabli francusko plemstvo vs. Buržoazija, ubaciti sada nazive po volji, a naročito obratiti pažnju na karakter ove ideološke fantazme koja unaprijed računa na svoj neuspjeh, pretpostavljajući za to i nužnog krivca, mangupe u našim redovima, što anticipira čistke, baš kao i holokaust: „Da bi se revolucija jednog naroda i emancipacija jedne posebne klase građanskog društva poklapala, da bi jedan stalež važio kao stalež cijeloga društva, zato se moraju, obrnuto, svi nedostaci društva koncentrirati u jednoj drugoj klasi, zato mora jedan određeni stalež biti stalež opće smetnje,…“.
Kad se klasno, kako veli Hillers, zamjeni s nacionalnim, proletersko s njemačkim a samoupravno s hrvatskim, onda ćemo shvatiti što je to Franju Tuđmana inspiriralo na osnutak HDZ-a: „Na čemu se zasniva djelomična politička revolucija? Na tome, što se jedan dio građanskog društva emancipira i dospijeva do opće vlasti, na tome, što jedna određena klasa poduzima opću emancipaciju društva iz svoga posebnog položaja. Ova klasa oslobađa cijelo društvo, ali samo pod pretpostavkom da se cijelo društvo nalazi u položaju ove klase, npr. da ima ili da po volji može steći novac i obrazovanje. Nijedna klasa građanskog društva ne može igrati ovu ulogu, a da ne izazove u sebi i u masi trenutak entuzijazma, trenutak kad se bratimi i stapa s društvom uopće, kad se zamjenjuje s njim i kada je društvo osjeća i priznaje kao svoga općeg predstavnika, trenutak kad su njeni zahtjevi i prava uistinu prava i zahtjevi samoga društva, kad je ona zaista glava i srce društva.“
No, ni ova tema dezideologiziranja Službe koja suočena s neminovnim povijesnim promijenama nadu polaže u financijske, ne ideološke asete, mijenjejući režim ali ne i – vlast, nije prvi puta elaborirana:
11. travnja 2007. napisao sam tekst koji je varirao temu kojom sam se tih mjeseci bavio: pokazao je da je temeljni posao hrvatske vlasti, ma tko je obnašao, ne učiniti ništa, to jest: učiniti sve a da se ništa ne promijeni. Evo što sam tada pisao, a što je aktualno i danas, pri čemu sedmogodišnja distanca samo ide na ruku napisanom: potvrđuje tezu teksta.
Recimo da hrvatska politika nije farsa, da nema dogovora HDZ-a i SDP-a. Zapitajmo se na čas: dobro, a o čemu se u toj hrvatskoj politici zapravo radi? Ako izuzmemo onaj dobar, ali ipak neugodan Duceov odgovor da je jedini njegov program da on hoće vlast, što biste vi odgovorili: Što je vaš program? Agenda je zadana: Haag je tu umjesto pravne države; EU umjesto vanjske politike; MMF umjesto ekonomske politike, Svjetska banka umjesto monetarne…sasvim je jasno da vam preostaje samo Monopoly, kao navlastit sadržaj politike: kockanje s lukrativnim hrvatskim nekretninama. U takvoj situaciji očito je da je svako pametan shvatio kako ovih par godina, ako već ionako nije kasno, svakako valja biti in, inače si za cijeli jedan život isključen. Homo sacer, neke vrste: biološki živ, ali bez ikakvih prava. Čini se da bi to bio jedini posao SDP-a, ili HDZ-a, svejedno: ne dozvoliti da se Hrvatska petrificira u odnosima kakvi upravo vladaju: u Hrvatskoj svi koji su nekaj u politici, zapravo su na vlasti, barem u svojoj županiji!”
A opet, samo se o tome radi. U Hrvatskoj je u ovom trenutku sve do toga da se za duge godine ustanovi definitivan društveni casting: dovršit će se podjela socijalnih uloga, do kraja definirati raspodjela društvene moći i petrificirati odnosi koji bi u hrvatskom društvu trebali stabilno vladati desetljećima. Ovaj je mandat u tom smislu presudan: sva se svrha toga mandata iscrpljuje u tome da se ništa ne dogodi! Bez obzira tko sutra vladao Hrvatskom, Sanader ili Milanović, cijeli će njihov posao biti onaj Patera Hada, protagonista ‘Družbe Isusove’: ne učiniti ništa, bit će najviši čin njihova premijerskoga djela! Jer, Hrvatska u tom mandatu ima dva povijesna – u ovoj zemlji u kojoj je svaka kvalifikacijska utakmica svakoga sporta povijesna to je devalviran termin, ali, ovdje je zaista riječ o povijesno gustom i bitnom vremenu – cilja: vanjskopolitički, ući u euroatlanske integracije, EU i NATO, te unutrašnjopolitički, definitivno konsolidirati i konzervirati novonastale vlasničke odnose. Ova su dva cilja u izravnoj svezi. Potonji, uspostava unutrašnjeg društvenog poretka, hijerarhije moći u krajnjoj liniji, sasvim je uvjetovan ovim prvim: Hrvatska je potpuno izručila svoju suverenost već odavno, u rasponu od pravne pa do ekonomske, i nema tu više govora o nekakvim sankcioniranjima privatizacije i sličnim obećanjima za naivne: tko je jamio, jamio je, a, što se Zapada tiče, sve i jest bilo u tome da netko jami – doduše, njima nije bilo svejedno tko! – i da se konačno ovdje uspostave odnosi, pa i imena za njih, kompatibilni i razumljivi svijetu kapitala: ta, workers self management ili društveno vlasništvo, što je to?
Čak nije nova ni opomena da se nikada ništa ovdje neće promijeniti, jer se ne mijenja software kojim građani preocesuiraju informacije: mediji su pod savršenom kontrolom poretka, štoviše, njegov su integralni dio, kako sam već jednom, prije nešto više od pola godine, pokazao:
Oligarhija koja je preživjela tranziciju, drži u rukama medije i ne dopušta stvaranje građanske Hrvatske: odgovaralo joj je sabotiranje ulaska Hrvatske u EU, stvaranje liberalnodemokratske države, a imponira joj zapadnobalkanska rogue-state u kojoj oni i dalje huškaju protiv neoliberalizma, kapitalizma, groteskno ali i suprotivu SAD na način svojstven partijskom diskursu pedesetih, u kojoj ta manjina živi od uzurpacije građanskog prostora, pa ovdje nikako da se razvije građanska politika u njenom punom rasponu, već imamo posla jedino s recidivima dvaju totalitarizama XX. stoljeća, i ta manjina – to je ta antikorupcijska borba – očajnički spašavajući medije sabotira mogućnost javnosti da zna njihov kriminal, kriminal koji pravosuđe pod kontrolom politike nikako da sankcionira, i stoga se ova zemlja baca na koljena, njena se mladost raseljava, njena budućnost osujećuje, jer ta kriminalna, lopovska manjina, koja ovu zemlju nije htjela, koja je već jedan rat i aranžirala, i opet izaziva opći metež, znajući da samo tako opstaje nekažnjenom. Od vrhova vlasti, dijelom marionetske, dijelom korumpirane, pa do kriminalne egzekutive, vodi pregledan raspored odnosa i snaga u Republici Hrvatskoj. Ja sam sada već sasvim uvjeren da Hrvatska, koja nije imala tu sreću da kao Ost ima svoj West, neće moći sama obračunati se s tim kriminalcima, s tom bagrom, s tim zločincima, jer ovdje je svaka borba osujećena vrlo jednostavnim potezom: umjesto da se sukobe milijuni isključenih i tih par tisuća monstruma koji su pljačkali i ubijali cijelo jedno stoljeće, sukob se stalno iznova transponira na međunacionalnu ravan.
Stoga se ovdje lustracija poistovjećuje s – revizionizmom!
Kako to?
Zagovornici lustracije najčešće su prva njene prepreka, dijelom i stoga jer bi dio njih bio na udaru lustracije. Zagovornici lustracije u nas pretežito inzistiraju na obračunu s antifašističkim nasljeđem, baveći se 1945., projeciraju sukob kao obračun partizana i ustaša, bave se niveliranjem žrtava i jama, a sve to samo zato da obesmisle osnovni desiderat: lustriranje protagonista diktature proletarijata. Umjesto da se bave periodom od 1945. do 1990., oni inzistiraju na WWII baš zato jer s jedne strane znaju da će lustraciju kompromitirati kao revizionističku tendencu, što EU neće i ne može dopustiti, budući da Svijet počiva na simboličkom paktu uspostavljenom pobjedom antifašističkih saveznika, dok s druge znaju da tu ionako nemaju koga lustrirati, jer je biologija učinila svoje. Na drugoj strani, vječno ekskulpirani ostaju protagonisti devedesetih, nosioci tranzicijskih promjena, oni o kojima sam govorio u završnom paragrafu teksta koji je mjesecima prije no što će biti izabran najavio logiku neminovnog Karamarkovog dolaska na čelo HDZ-a:
To je Karamarkovo poslanstvo, to je njegovo prokletstvo: kad postane predsjednik HDZ-a, Karamarko će morati počiniti simbolički patricid, jer prvi koji će biti na njegovom udaru, neminovno, mimo njegove volje, oni su koji su osnovali Hrvatsku: upravo ti na koje bi se odnosila lustracija, protagonisti su ne samo raspada Jugoslavije, nego i stvaranja neovisne Hrvatske, kad smo već kod nove neovisnosti, a Tomislavu Karamarku hvala da već jednom jesmo.
I, tu smo na kraju:
Lustracija bi u Hrvatskoj značila obračun s privatizacijskom pljačkom, a budući da su glavni akteri tog zločinačkog pothvata koji je moguće i najveća balkanska kriminalna operacija – mislim na proces započet zamjenom dinara u HRD-e, ignoriranjem obveze spaljivanja toga novca, njegovim ilegalnim odvoženjem u BiH, zamjenom za devize, pumpanjem toga novca iz BiH u Srbiju, što je Miloševiću dijelom omogućilo rat, zbog čega bi taj zločin trebalo tretirati i kao veleizdaju i kao ratni zločin! – dio one grješne strukture koja čini potku socijalne mreže vladara Republike Hrvatske, koja generira pri tom i vladajuće nomenklature kao svoju političku egzekutivu, ujedno i gardu, priča o lustraciji u Hrvatskoj je sve u svemu farsa u kojoj najmanje treba vjerovati onima koji je najviše zagovaraju.
To je također tradicionalni hrvatski topos: najgrlatije su „ustaše“ u emigraciji bili udbaški provokatori. U obnovljenoj su hrvatskoj državi običaji zadržani, jedino su „ustaše“ postale nastaše. Što je i opet prašnjav pojam, riječ iz sredine dvadesetog stoljeća.
Uostalom, drukčije nije ni moglo biti! Jer, što je bilo alternativa? Demokratizacija SFRJ s lustracijom po uzoru na Njemačku? Ovaj je scenarij danas SF, ali 1985. nikako nije bio: bio je moguća varijanta razvoja događaja. Službe su imale podatke, znalo se što se sprema, epohalna demontaža Istočnoga bloka je uzela maha, paralelan proces disolucije sovjetskog imperija istovremeno je omogući emancipaciju brojnih nacionalnih država – u nas je to dobro vidio pametni Šuvar, pa je o tome ponešto i kazao i zapisao – i ukratko: oni koji su znali da će biti egzistencijalno ugroženi u neminovnim tranzicijskih vremenima stavili su se na čelo tih promijena. U Hrvatskoj je priprema trajala dugo: osamdesetih intenzivno, ali je započela već u drugoj polovici sedamdesetih, Tuđmanovim putovanjima u inozemstvo, o kojima se šuti jer bi razogovor o njima stubokom promijenio hrvatsku recentnu povijest u jednom danu.
Ta priprema značila je dogovor onih koji bi u zemlji bili ugroženi nekakvim proustaškim divljanjem, dakle komunista i djelatnika SDS-a i inih službi, te emigracije, koja je ionako bila premrežena radom raznih službi, jugoslavenskih i stranih: ruske, američke, njemačke… Taj dogovor metonimijski nazivamo dogovorom Udbe i Norvala: u njemu nije sudjelovao samo Tuđman, kako preživjeli žele kazati, i opet u strahu od istine i propitivanja svoje odgovornosti za događaje koje slijede, ukratko: rat i pljačku, nego su tu sudjelovali bezostatno svi akteri chorus-linea hrvatske državne politike s početka devedesetih. Recimo, Joža Manolić putovao je u Norval baš kao i Franjo Tuđman. Evo, živ je Jožica, živ je Ljubo Krasić, živi su i drugi svjedoci, pa neka netko na HRT-u o tome napravi dokumentarni film.
Što je dakle pripremljeno? Pripremljena je primopredaja vlasti. Još je Hegel upozoravao na revolucionarnu ironiju: revolucije su samo tranzicijski proces prelaska jedne te iste vladajuće nomenklature iz jednog režima u drugi; ni manje ni više. U nas je Krajačićev intelektualni kružok u dogovoru sa Špiljkom pa onda i inima, među ostalima i Perkovićem, ali i Beogradom, jer disolucija je Jugoslavije strogo kontroliran proces, našao modus vivendi: sve svađe, a sukobi započinju brzo, svađe su samo frakcija, kako je pametno objasnio još početkom devedesetih Manolić, i u tisku, i na televiziji. Recimo, njegova svađa s Vicom Vukojevićem: sve su to frakcijske borbe, baš kao i nevoljkost Perkovića da se ikada podredi Manoliću. Paradigmatski su takvi sukobi Tuđman – Mesić, ili Mesić – Manolić: sve je to ipak bio sukob ukućana, dok onaj s navodnim crvenima nikada u biti nije ni postojao: ta, HDZ-u je devedesetih bio opasniji HSLS i Budiša, prijeteći da demokratski preuzmu vlast, zbog čega je djelomično farsa s HND-om uzela maha kroz onaj dugomjesečni filibastering, no Račan i SDP, koji su ionako bili na koljenima, oporavaljajući se u sjeni događaja koji nisu bili njihov cup of tea: rat i pljačka, ta, što su pošteni i dobri Račan i drugovi s time imali? Konačno, kako bi jedan znameniti akter tih događaja kazao, Račan je stvar ionako konfirmirao ne trudeći se previše oko prvovjere vjerodostojnosti rezultata prvih demokratskih izbora, grublje rečeno: predajući prvi puta vlast onima koji sada moraju obaviti posao koji jedino oni mogu obaviti, što je ostalo pravilo do danas: HDZ isporučuju generali, ne Račan i Mesić, božićnice ukidaju socijaldemokrati, ne HDZ kao stranka kapitala; u Hrvatskoj svako radi svoj posao, kao što mladi premijer Milanović, dobropoučen od Stipe Mesića, i opet predlaže: neka Karamarko pokupi svoje, hadezeovsko smeće, pri čemu je bilo od početaka sasvim nejasno kako će Karamarko kao predsjednik saborskoga povjerenstva nepristrano propitivati vlastitu ulogu u prikrivanju i zataškavanju komunističkih zločina od strane HDZ-ovih vlada u kojima je i sam participirao, ili, kao što sam kazao: kako će izvesti patricid.
Sve u svemu, uspjeli su: Se vogliamo che tutto rimanga come è, bisogna che tutto cambi.
zurnalisti
