Novinari tjednika Ruski reporter prešli su od 18. srpnja do 10. kolovoza na svojim biciklima put od Venecije do Beograda.
Na svojem putu prošli su i kroz Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu te su zabilježili svoje dojmove o lokalnom stanovništvu, prirodnim ljepotama tih dviju država.
Ruski vjesnik donosi ulomke iz njihove reportaže:
Prebacivši se na dosadnom trajektu iz Venecije u Poreč, naposljetku smo osedlali svoje bicikle i krenuli na put. Prvi dojmovi o Hrvatskoj nisu baš neki. Drugi su još gori. A treći nikakvi. Da, i mi smo u toku, znamo da ste već nekoliko puta grijali svoje bokove na plažama te čudesne države, ali sa sica bicikla ona izgleda sasvim drugačije.
U Hrvatskoj nas je dočekala nesnosna vrućina – ni kapi kiše i vječita tuga u očima lokalnog stanovništva, izuzev u onim slučajevima kad je ono zauzeto služenjem turista. Pokušajte sjesti za stol, oslonite se laktovima o stolnu dasku, poduprite desnom šakom obraz i ravnodušno gledajte okolni svijet. Eto, otprilike tako izgleda odnos suvremenih Hrvata prema planeti Zemlji. Naravno, ne kod svih, ali kod velike većine ljudi na koje putnik nailazi na svojem putu preko Jadranskog mora iz Italije u Bosnu. Ako zaželite najprije probati jednu malenu šljivu prije nego što je kupite na tržnici uz cestu, dobit ćete ovakav odgovor: 'Prvo kupi, pa onda kušaj!'. Ako u nekom kafiću pitate za Wi-Fi, zabit će vam papirić sa šifrom u kompjuter. Kod Hrvata osjeća se veliko nepovjerenje prema čovječanstvu, a glavna poruka, koja se iščitava u svakom kontaktu s Hrvatima, može se ovako opisati: ne zaboravite da ste vi samo gosti!
Što se tiče bicikliranja, spoj brdovitog kraja s nevjerojatnom vrućinom, priređuje razna nova, začuđujuća otkrića. Recimo, jedan od članova ekipe koja je došla do grada Žminja, želio je odmah leći na travu i naprosto umrijeti, a drugi je spoznao da može nadušak ispiti litru soka od jabuke te zatražiti još. A njegova sestra, osvajajući još jedan u nizu prijevoj na temperaturi od 40°C, dobila je želju da zaustavi svoj bicikl i proklinje dan kad ju je majka naučila voziti bicikl.
Međutim, nije sve tako loše u Hrvatskoj. Recimo, dalje na našem putu slijedio je jedan prijatni gradić Krk na istoimenom otoku u kojem smo proveli prekrasnu večeru. Imali smo jedno pakleno penjanje do sela Vrha, a zatim prekrasni spust. Potom maleni, ali čudesni otok Rab koji smo prešli u jednom dahu i kad smo se već sasvim uvjerili da ne može biti ljepše ceste od ove, Rab nam je poklonio najuzbudljiviji spust do mora tijekom čitavog našeg putovanja. A onda sladostrasno kupanje zagrijanih tijela u prekrasnim stjenovitim uvalama, i još sladostrasnije u vodopadima brdskih rijeka, kad smo otišli od priobalja te usmjerili svoje kotače prema Bosni. Oh, ta prekrasna Plitvička jezera čiji dojam kvare jedino turisti koji ovamo dolaze u neprestanim kolonama.
No kad smo se ipak provukli u Bosnu bez vaučera, netko je tamo odozgora zapucketao prstima i čitava stvarnost se odjednom preokrenula: ljudi, zvukovi, miris, zrak. Kao da je netko skočio iz mrtve vode u živu.
'Zar je to moguće!? Sve isto: lica, priroda, jezik – ništa se nije promijenilo. A pritom je sve ipak nekako drugačije. Jednostavno nevjerojatno!', bili smo oduševljeni.
Našavši se na bosanskim seoskim cestama, upali smo u carstvo tihih sela i šljiva uz cestu. Malenih, ali jako ukusnih. Međutim, treba biti jako oprezan s ubiranjem plodova, jer uz seoske ceste su često znakovi koji upozoravaju na minska polja.
Bez obzira na to što je postojao krvavi rat između muslimana i pravoslavaca, oni danas, nakon samo 20 godina, žive u mirnom suživotu, među njima ne postoji osjećaj mržnje; oni se pozdravljaju, zajedno rade, ponekad čak i zajedno piju.
Ostaci razrušenih kuća i grobnice izgledaju u čitavom tom prekrasnom ambijentu nekako tuđe, kao svemirski brodovi došljaka. Nije jasno kako je ta čarobna zemlja s nevjerojatno lijepom prirodom pretrpjela čitavu tu podlost koju su ovdje upriličili ljudi prije dvadesetak godina. Čini se da su ovdašnji krajolici dovoljni da čovjek zabije pušku u zemlju te da bude sretan što živi na najljepšoj planeti u svemiru. A još je nejasnije gdje je savjest tih ljudi koji su pokrenuli rat na tako lijepoj i šarolikoj zemlji. Ipak Dostojevski nije bio u pravu: ljepota neće spasiti svijet.
Izvor: SEEbiz
