Administracija američkog predsjednika Obame je zajedno s Muslimanskim bratstvom započela destabilizaciju Egipta s konačnim ciljem geopolitičkog nadzora cjelokupne šire regije - Bliskog istoka i Magreba, ali i jugoistočne Europe.

Nacrt političkog islama, kako su ga zamislili u Washingtonu, na kraju je zaživio u savezu SAD-a, Katara, Turske i Muslimanskog bratstva. Naravno, planovi Washingtona i zemalja koje podupiru Muslimansko bratstvo su bili kontrola ogromnog područja koje uključuje Egipat, Libiju, Siriju i Tunis, a iz tih zemalja i cijelo istočno Sredozemlje. Turski vladar Erdogan je podržao taj veliki projekt, jer bi od njega mogao imati velike koristi, jednako kao i Katar.

Međutim, vlada sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada i uspon egipatskog predsjednika Abdela Fattaha Al-Sisia u Egiptu su doveli pod znak pitanja konačnu provedbu tog velikog plana, kojega su osmislili stratezi u Ankari, Dohi i Washingtonu.

Kao i obično, svemu se pridružila Velika Britanija, koja se sa svojim vezama s Muslimanskim bratstvom u Tunisu povezala s raznim ograncima te organizacije u cijeloj regiji. Dakle, da se zaključiti da se Obamina administracija uvelike posvetila suradnji ​​s političkim islamom.

Zapravo, moglo bi se reći da je Obamina administracija jednostavno učinila korak više u odnosu na prethodne administracije. U prethodnim slučajevima je uplitanje SAD-a u drugim zemljama - Afganistanu, Iraku i Libiji – također vodilo jačanju radikalne interpretacije šerijata i islamizacije društva na svim razinama. SAD su i same podržavale vladavinu prava islamskog šerijata u Sudanu u ranim '80-ih, gdje su afrički nemuslimani postali predmetom progona.

Utjecaj Muslimanskog bratstva u vrijeme Obamine administracije se vidio već u prvim mjesecima 2013. godine, kada je agencija „Istražni projekt o terorizmu“ (Investigative Project on Terrorism)  u svom izvješću pisala:

„Povijest pokazuje da je Bijela kuća od neprijateljskog stava prema skupinama i islamskim organizacijama u svijetu postala najveći i najvažniji saveznik Muslimanskog bratstva. Za tu je strategiju u adimistraciji imenovano šest važnih ljudi: Arif Aliqan, pomoćnik tajnika domovinske sigurnosti; Muhamad Al-Ibiary, član savjetodavnog vijeća za nacionalnu sigurnost; Rashad Hussein, posebni američki izaslanik u Organizaciji islamske konferencije; Salam Al-Marayati, suosnivač Muslimanskog vijeća za odnose s javnošću (MPAC); Muhamad Imam Magid, predsjednik Islamskog društva Sjeverne Amerike (ISNA); Eboo Patel, savjetodavni član upravnog odbora predsjednika Obame o međureligijskom partnerstvu. U stvari, intriga Washingtona i Muslimanskog bratstva protiv Egipta traje dalje i u 2015. godini. Naimen, nedavno je izaslanstvo Muslimanskog bratstva pozvano u Washington, gdje je delegacija tražila pomoć u vraćanju na vlast svrgnutog predsjednika Muhameda Mursija i Muslimanskog bratstva u Egiptu. Zastupnici, ministri i suci iz Mursijeve ere su u Istanbulu, Turska, u kolovozu prošle godine  osnovali „Egipatsko  revolucionarno vijeće“ s ciljem svrgavanja vojne vlasti u Egiptu. Ta organizacija sada djeluje iz sjedišta u Ženevi, Švicarska.“

IPT u svom drugom izvješću navodi kako su u takozvanom „Egipatskom revolucionarnom vijeću“ Abdul Mawgud Dardary, član Muslimanskog bratstva i egipatskog parlamenta u progonstvu, te Muhamad Gamal Hashmat, član Shura vijeća egipatskog Muslimanskog bratstva, također član parlamenta u progonstvu.

Dakle, čak i nakon što su pristaše Muslimanskog bratstva i drugi islamisti u Egiptu provodili pogrom nad kršćanima, palili koptske crkave, ova organizacija je djelovala i djeluje pod okriljem Obamine administracije. S druge strane, nije nikakva tajna da Muslimansko bratstvo tajno surađuje s nekoliko terorističkih islamističkih organizacija u Egiptu, posebice na Sinajskom poluotoku.

Simpatizeri i članovi Muslimanskog bratstva u Egiptu imaju jake veze s Hamasom, a Gazu koriste  za destabilizaciju Egipta preko Sinaja.

Isto tako, Muslimansko bratstvo u Libiji, ISIL i razne islamističke skupine nastoje uzurpirati politički sustav i tako zabti nož u samo srce Egipta. Jednako kao što su simpatizeri i članovi Muslimanskog bratstva napadali crkve i kršćane u Egiptu, nedavno je u Libiji ISIL masakrirao egipatske koptske kršćane. Iz Kaira su u sjedište Interpola poslali izvješće i tjeralicu za vojnim zapovjednikom libijskih islamista, za kojeg Egipat tvrdi da je prvi čovjek ISIL-a u cijelom Magrebu, Abdelhaqimom Belhadjom. U njegovoj biografiji također sve upućuje na bliske veze s Washingtonom, Katarom i Turskom, ali i s Al Qaedom i Osamom Bin Ladenom prije nego je postao „borac za slobodu“ i „revolucionar“.

Opširnije: Libijski „emir“ Abdelhaqim Belhadj po nalogu SAD-a ruši Egipat i Alžir

Osim Bliskog istoka i sjevera Afrike, ovdje se treba fokusirati i na jugoistočnu Europu, obzirom da su se sve do nedavno u našoj regiji vodili ratovi koje je propaganda prikazala (u što mnogi vjeruju) kao rat između kršćana i muslimana u Bosni, na Kosovu i na Cipru. Konačno, Ankara i Washington ovdje dijele slične interese. To zapravo znači da bi se turski muslimani na dijelu Cipra mogli iskoristiti za odvajanje dijela tog otoka. Priča o Kosovu i Srbiji, te američkom utjecaju na politiku Prištine je svima poznata, dok u Bosni i Hercegovini ogromnu većinu Bošnjaka i muslimana predstavlja Bakir Izetbegović, koji otvoreno podržava i surađuje s Muslimanskim bratstvom.

Upravo danas je na Kosovu premijer Hashim Taci pozvao EU i NATO da ubrzaju proces integracije zemalja jugoistočne Europe, a kao razlog je naveo „rusku prijetnju i prijetnju islamskog ektremizma“, izjava prilično proturječna, ako se zna da je Kosovo gotovo jedan od poligona za odlazak dragovoljaca na sirijsko ratište.

Dakle, Obamina administracija je u (proizvedenim) vjerskim napetistima odlučila otvoreno pogodovati radikalnom antikršćanskom Muslimanskom bratstvu u Egiptu i tako srž svoje vanjske politike u cijelom Sredozemlju preusmjeriti na kolosijek islamizacije.

Drugim riječima, ISIL  - ili takozvana „Islamska država“ - ubijaju kršćane, šiite i druge nevjernike, kao i sunite koji se ne žele pokoriti njihovoj strahovladi, dok dekristijanizaciju Sjevernog Cipra i Kosova mnogi drže prešutnim dogovorom  između Ankare i Washingtona.

U modernoj i sekularnoj Siriji i islamu i kršćanstvu prijete barabarske takfirističke horde (ISIL, Al Nusra, Islamski front) koje podržavaju zaljevske monarhije i NATO savez. Unatoč tome što u  posljednje vrijeme iz Washingtona dolaze izjave „kako je ISIL nastao nepažnjom ili željom njihovih saveznika u regiji, a ne njihovom krivnjom“, mnogima je jasno da je to besmislica u koju nitko normalan ne može povjerovati.

Za razliku od programa Ankare i Washingtona u jugoistočnoj Europi, jedini veći aspekt destabilizacije Egipta, Libije i Sirije je da su zaljevske monarhije i NATO prilično zbunjeni novonastalom situacijom, jer se ispostavilo da Zapad i zaljevski šeici imaju različite planove u geopolitičkom i vjerskom smislu. Na primjer, Libiju su strane sile podijelile iznutra i različiti centri moći podržavaju različite frakcije u toj propaloj državi. Tako da imamo Saudijsku Arabiju koja zajedno s Egiptom u Libiji želi iskorijeniti Muslimansko bratstvo, koje opet podržavaju SAD, Turska i Katar, dok u Siriji svi zajedno podržavaju nekoliko islamističkih terorističkih skupina, ali opet s različitim ciljevima.

Međutim, velika poveznica između zaljevskih monarhija i NATO saveza je da nemaju nikakve grižnje savjesti u stvaranju propalih država. Znajući koja im se sudbina sprema, nije iznenađujuće da sirijska vlada odbija popustiti pred zemljama koje provode kaos i destabilizaciju. Isto tako, uspon Al-Sisia na političkoj sceni u Egiptu znači da ta zemlja odbija predati vlastiti suverenitet u ruke marionetske i fantomske „vlade u progonstvu“.

Nedava povijest nas uči da Sjedinjene Države i Turska na Balkanu lako mogu podijeliti narode koji se opiru njihovom planovima. Isto tako, američke vojne snage su dizajnirane za borbu protiv mehaniziranih vojski i za uništavanje infrastrukture drugih naroda. To je bilo vidljivo u bombardiranju Srbije od strane NATO saveza, koje su predvodili Washington i London,  isto ono što je kasnije učinjeno i u Iraku gdje su oružane snage i državne institucije uništene od strane američke vojske i saveznika. Međutim, Egipat i Sirija su dokaz da SAD ne znaju kako se boriti protiv općenarodne pobune.

Dakle, američka i turska politika političke islamizacije Balkana i Cipra vodi u getoizaciju kršćanstva, što u lokalnim okvirima može imati katastrofalne posljedice. U Iraku, Libiji, Egiptu i Siriji postoji nekoliko regionalnih sila i NATO savez s različitim ciljevima. Na taj je način otežana provedba plana Muslimanskog bratstva,  Sjedinjenih Država, Katara i Turske, što jasno ilustrira upornost Sirije i rastuća centralizacija vlasti egipatskog predsjednika Al-Sisia.

Dok su SAD, Katar, Saudijska Arabija i Turska bez skrupula destabilizirali Libiju i Siriju, sukobljeni interesi su u mnogih naroda su doveli do kontrarevolucije. U borbi za nezavisnost prednjače Egipat i Sirija, jer političke elite u obje zemlje znaju da u slčaju poraza oba naroda čeka propast i podjarmljivanje.

Jasno je da se ISIL u Iraku pojavio nakon što je Obama povukao američku vojsku. Isto tako, destabilizacija  Sirije je otvorila put jačanju ISIL-a, Al-Nusra Fronta i raznih drugih islamističkih ekstremitisčkih skupina. Dok se to događalo, sirijsko Muslimansko bratstvo je postalo instrument u planovima Obamine administracije, koji su tamo identični onima koje su „neovisno“ pokrenuli Katar i Turska.

Međutim, Saudijska Arabija i ostale zemlje Perzijskog zaljeva koje sudjeluju u destabilizaciji Sirije sada su u sukobu s „Trojnim paktom“ SAD-Katar-Turska, jer njihovi monarsi ne žele Muslimansko bratstvo nigdje na vlasti.

Nedavna kriza u Libiji sugerira da Egipat želi uništiti terorističke snage u susjednoj zemlji, koje su smrtna prijetnja za sve narode u regiji. Iz tog su razloga su Egipćani, bez traženja bilo čijeg odobrenja, izvršili zračne udare protiv ISIL-a na teritoriju Libije, a kap koja je prelila čašu je bilo brutalno smaknuće egipatskih kršćana koje su počinili libijski islamisti.

I dok Egipat želi da međunarodna zajednica da potporu i neislamističkih frakcijama unutar različitih nacija i podupre sve napade usmjerene protiv raznih terorističkih skupina, SAD, Katar i Turska šute. Dakle, Washington i dalje pregovara s elementima Muslimanskog bratstva i upravlja krizom u Libiji, čini se da spletke protiv Egipta poprimaju sve veće razmjere.

U isto vrijeme SAD, Katar i Turska podupiru još jednu novu sektašku i terorističku skupinu, obučenu i naoružanu za borbu protiv Sirije. To se događa unatoč činjenici da u Siriji sve manjine trpe jednaki progon od strane radikalnih islamista, ali to nikome ne smeta, samo ako to može pomoći u svrgavanju aktualne sirijske vlast.

Drugim riječima, Ankara, Doha i Washington nastoje uzurpirati Bliski istok i sjevernu Afriku, baš kao što su to učinili na Balkanu, regiju koju su oblikovali prema svojim geopolitičkim ambicijama. Iz tog razloga su ove tri zemlje podržavale, podržavaju i podržavat će Muslimansko bratstvo u na cijelom prostoru Bliskog istoka, Magreba i jugoistočne Europe.

Istina je i da takozvani „nacionalni islam“ na Cipru i na Kosovu ne vrijedi puno SAD-u, Kataru i Turskoj, posebno u ostvarivanju njihovih geopolitičkih ambicija. Veći je problem što te tri zemlje u ostvarivanju svojih planova pokušavaju iskoristiti politički islam Muslimanskog bratstva u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku. Stoga se može reći da Egipat i Sirija stoje na čelu svih naroda u široj regiji koji teže očuvanju svoje samostalnosti. Jednako tako, egipatski predsjednik Abdel Fattah Al-Sisi je svjestan veza ISIL-a s Katarom i Turskom, te se s razlogom se pribojava da bi te zemlje radikalne takfirističke skupine mogle iskoristiti protiv njega i njegove zemlje, baš kao što su učinili u Siriji.

Iz svega nevedenog se da zaključiti kako je u svim zemljama u kojima su predstavnici Muslimanskog bratstva pod pokroviteljstvom SAD-a, Turske i Katara došli na vlast eksplodiralo sektaško nasilje i došlo je do jačanja radikalnih islamističkih skupina koje su se – neke prije, neke kasnije –stopile s ISIL-om. Muslimane se kroz aktivnosti Muslimanskog bratstva kapilarno mobiliziralo u svim zemljama i područjima u kojima Washington nije imao utjecaja, a tamo gdje je uspješno organiziran otpor (Sirija, Egipat), dalje se djeluje s fantomskim i marionetskim vladama u egzilu. Ne treba zaboraviti da su NATO savez i Katar i Turska desetljećima financirali Muslimansko bratsvo u inozemstvu ili u ilegalnom radu u matičnim zemljama, stoga ni gostoprimstvo tzv „Sirijskoj nacionalnij koaliciji“ i „Egipatskom revolucionarnom vijeću“ sigurno neće biti kratkog vijeka. Te će se skupine prije ili kasnije pokušti iskoristiti za svrgavanje vlasti u Damasku ili Kairu.

U kakve bi svrhe moglo biti iskorišteno muslimansko stanovništvo na Cipru, Kosovu ili u Bosni i Hercegovini, nije teško naslutiti. Naime, u jugoistočnoj Europi su to tri žarišta na kojima Sad još uvijek nisu trajno zacementirale svoje prisustvo. Na grčkom dijelu Cipra je dogovoreno da ruska ratna flota ima trajnu pomorsku bazu na Mediteranskom moru, Kosovo ovakvo kakvo jest može i ostati, barem što se tiče SAD-a. Međutim, moguće približavanje Rusije i Srbije dugoročno dovodi pod znak pitanja opstanak za sada još uvijek međunarodno nepriznatog američkog protektorata, gdje bi kosovsko Albanci opet postali topovsko meso za ostvarivanje geostrateških i geopolitikih interesa Washingtona. U Bosni i Hercegovini je situacija još složenija i pod izlikom „vjerskih napetosti“ i „sektaških sukoba“ između kršćana i muslimana bi se mogla pokušati ukloniti  prepreke ulaske BiH u NATO savez, koja za sada dolazi iz Banja Luke. Kao što je poznato, iz Sarajeva su se izjasnili za ulazak u EU i NATO, što je razumljivo i među tamošnjim Hrvatima, jer bi se tako „ujedinili“s matičnom domovinom. S druge strane, Banja Luka insistira na europskim integracijama, ali nikako NATO savez. U tom scenariju bi ključnu ulogu moglo odigrati Muslimansko bratstvo, čiji je utjecaj na islamsku zajednicu u BiH još uvijek nepoznanica, ali je on među političkom elitom u Sarajevu itekako primjetan.

Iskustva zemalja Bliskog istoka i sjevera Afrike uče da je Muslimansko bratstvo posljednja karta na koju treba igrati, čak i kada su u pitanju vitalni nacionalni interesi, posebno u malih naroda na političkoj karti jugoistočne Europe. S druge strane se treba nadati da će Egipat i Sirija pobijediti u prljavom nametnutom ratu od strane Washingtona i regionalnih sila koji pod svaku cijenu žele marionetsku vlast u Kairu i Damsku, jer bi poraz Muslimanskog bratstva u te dvije zemlje bio veliki udarac za „Veliki projekt političkog islama“, koji s islamom nema baš nikakve veze.

Poseban osvrt: Islamizmom protiv islama – Islamski ekstremisti kao instrument Zapada

Taktička uporaba integralizma i islamskog fundamentalizma, od strane zapada, nije započela 1979. u Afganistanu. Tada su, naime, operativci CIA-e počeli pomagati afganistanske borce (6 mjeseci prije sovjetske intervencije). To ističe i dugogodišnji zaposlenik CIA-e i bivši američki ministar obrane Robert Gates u knjizi "From the Shadows" (1996). Ta suradnja počinje u 50-ima i 60-ima, kada su SAD i Velika Britanija vidjeli u Egiptu predsjednika Nassera kao najveću prepreku svojoj hegemonističkoj politici. Dali su Muslimanskom bratstvu malu, ali jasnu potporu. Znakovit je primjer rođaka osnivača pokreta, Sa’ida Ramadana, koji je uzeo učešća u stvaranju najvažnijeg islamskog centra u Munchenu, oko kojega je nastala razgranata mreža pokreta. Sa'id Ramadan je primao novac i instrukcije od agenta CIA-e, Boba Drehera. 1961. je predstavio svoj temeljni akcijski program Arthuru Schlesingeru Jr., savjetniku novoizabranog predsjednika Johna F.Kennedya.

"Kada je neprijatelj naoružan totalitarnom ideologijom i ima masu sljedbenika, oni koji mu se žele suprotstaviti, moraju slijediti isti put. Služeći se njihovom taktikom moraju ponuditi masama jednu suprotnu vjeru i jedan suprotan put. Samo narod, naivno involviran na takav način, moći će se suprotstaviti prijetnji komunizma", pisao je Ramadanu Schlesingeru. NATO savez se nije prestao služiti, za svoje ciljeve, tim skupinama niti nakon povlačenja Crvene armije iz Afganistana. Podrška Clintonove administracije muslimanima u bosanskom ratu, potom Kosovu, podrška SAD-a i Velike Britanije vehabijskom separatizmu na Kavkazu,službena podrška Brzezinskog naoružanim fundamentalistima u  središnjoj Aziji, podrška teroristima u Libiji i Siriji i drugdje, samo su epizode koje su slijedila jedna za drugom, a koje su dio rata kojega SAD vodi protiv Euroazije, služeći se fundamentalistima iz islamskih redova.

Osnivač An-Nahda-e (Ennahda), Rachid Ghannouchi, 1991. je dobio priznanje Georgea Busha za svoju ulogu u posredništvu između antisovjetskih frakcija u Afganistanu. Na upit novinara za list Figaro: "Da li su Amerikanci prihvatljiviji kao saveznici od Europljana?", Ghannouchi je odgovorio da jesu - "jer ne postoji kolonijalnih prijepora između islamskih zemalja i SAD-a; Amerika nije vodila križarske ratove protiv nas, nema ratova, nema povijesti!". A u zajedničkoj borbi Amerikanaca i muslimana protiv boljševika, svejedno je naglasio veliku pomoć Velike Britanije. "Časna salafistička tradicija" Islam kojeg predstavlja Rachid Ghannouchi se poziva na "časnu tradiciju salafista" Muhammada ‘Abduha, a koji je modernija verzija Muslimanskog bratstva. Vratiti se na čisti Islam predaka, to je program reformističke struje, čiji je utemeljitelj perzijanac Jamal ad-Din al-Afghani (1838-1897). A najvažniji sljedbenici su mu Egipćanin Muhammad ‘Abduh (1849-1905) i Sirijac Muhammad Rashid Rida (1865-1935). Al-Afgani je 1883. utemeljio pokret "Salafiyya", jedan od njegovih pristaša bio je i Muhammada ‘Abduha, koji je postao egipatski muftija 1899., s engleskim blagoslovom.

Engleski lord Cromer, jedan od glavnih ideologa britanskog imperijalizma u muslimanskom svijetu, je rekao za Muhammada ‘Abduha i Indijca Sir Sayyida Ahmada Khana (1817-1889): "Oni su prirodni prijatelji i saveznici Zapada i naših reformi, te zaslužuju svaku podršku i ohrabrenje za ono što čine". Ahmad Khan je tvrdio kako je "britanska vlast nešto najljepše što je Indija mogla dobiti", i otišao tako daleko da je proglasio "fetvu" riječima: "nema opravdanja za pobunu protiv Engleza, sve dok oni poštuju islamsku religiju i dozvoljavaju muslimanima da prakticiraju svoju vjeroispovijest". Muhammad ‘Abduh je propagirao u islamskim krugovima zapadnjačke ideje racionalizma i znanosti, iz tog vremena. 'Abduh je držao kako moderna civilizacija nije u suprotnosti s čistim Islamom (govorio je kako su "džini" u stvari mikrobi te kako Darwinova teorija evolucije ima uporišta u Kuranu). Njegova potreba da preoblikuje tradicionalnu doktrinu je dovela do toga da ju je stavio pred sud razuma, držeći se znanstvenih spoznaja moderne europske misli.

Nakon 'Abduha, prvi čovjek salafista je bio Rachid Rida, koji je nakon propasti Osmanskog kalifata osmislio projekt stvaranja "islamske progresivne stranke", kako bi sproveo u djelo restauraciju carstva. 1887. Rida je utemeljio časopis "Al-Manar", koji se dijelio u cijelom arapskom svijetu, a i šire. Nakon njegove smrti objavljivao ga je drugi islamski reformist, Hasan al-Banna (1906-1949), osnivač Muslimanskog bratstva.

Dok je Raschid Rida bio teroriziran idejom o stvaranju islamske države koja će biti vođena teolozima oponentima, upravo tad se rađa Kraljevina Saudijska Arabija u kojoj jača druga reformistička struja, ona vehabijska.

Vehabijska sekta

Sekta je dobila ime po Arapu, utemeljitelju Muhammadu ibn ‘Abd al-Wahhabu (1703-1792). On je promovirao plitke interpretacije Kurana i njegovog slikovitog izričaja. Osim interpretacija, koje vuku korijen iz starijih sličnih učenja, vahabiti su bili politički i vojno utjecajni. Napali su šiitske svete islamske gradove, pljačkajući svetišta i džamije, a zauzeli Meku i Medinu, 1803-1804. Tad su demolirali mnoge nadgrobne spomenike svetaca i mučenika.

Poraženi od egipatske vojske, vehabije su se podijelile u dvije suparničke dinastije, Sa'ud i Rashid. Cijelo stoljeće su se iscrpljivali u borbi za prevlast, uzrokujući neprekidna krvoprolića na arapskom poluotoku.  Sve dok Ibn Sa’ud (1882-1953) nije napravio odlučan korak. Pod patronatom Velike Britanije (jedine zemlje na svijetu koja je 1915. priznala sultanat Nagd) Ibn Sa'ud je uspio osvojiti Meku 1924., a Medinu 1925. 1927. postaje (opet priznat samo od Velike Britanije) "kralj Higiaza i Nagda i njihovih zemalja". U ugovoru iz Gedde, Englezi su službeno priznali prvu vahabitsku zemlju u povijesti.

"Njegove pobjede", piše u hvalospjevima mnogih europskih orijentalista, "su ga učinile najmoćnijim vladarom Arabije. Njegova vlast se proteže od Iraka do Palestine, od Sirije do Perzijskog mora. Njegova osobnost se potvrdila u stvaranju "Ikhwàna" - (bratstva vehabijskih aktivista), koju su Englezi zvali "novom masonerijom".

Tako je pisao Harry St. John Bridger Philby (1885-1960),organizator arapske pobune protiv Otomanskog carstva 1915. Upravo on je bio čovjek koji je "zagrijao" W.Churchilla, Georgea V, baruna Rothschilda i Chaima Weizmanna za projekt Saudijske monarhije. Otimajući sveta mjesta, koja su bila tradicionalno u posjedu "hašemitske dinastije", Saudijci su ujedinili arapski poluotok, s blagoslovom Engleza, koji su tako nadzirali pomorski put Suez-Aden-Mumbay.

Na kraju Drugog svjetskog rata, u kojem je Saudijska Arabija održavala proenglesku neutralnost, prevlast nad S.Arabijom spočetka zajedno dijele SAD i Velika Britanija, ali 1945., prilikom susreta Roosvelta i vehabijskog suverena, postaje jasno da naklonost prelazi na stranu SAD-a.  Kako to ponosno opisuje jedan američki arabist: "Oni su uvijek bili veliki obožavatelji Amerike, koja im je bliža i od same Engleske". To je jasno već 1933., kada je Saudijska monarhija dala koncesiju "Standard Oil Company of California" na monopol za eksploataciju nafte, a 1934. američka kompanija "Saoudi Arabian Mining Syndicate" je dobila monopol na iskop zlata. 1930-ih Saudijska Arabija daje SAD-u monopol na eksploataciju nafte Muslimansko bratstvo

Zauzimajući nasilno sveta mjesta i dobivajući tako prestiž koji donosi uloga "čuvara", obitelj Sa'ud osjeća potrebu "internacionalizacije" koja bi joj dozvolila hegemoniju nad većim dijelom islamske zajednice u svijetu. Posebno kako bi se suprotstavila panarabizmu predsjednika Nassera, "ba'athskom nacionalsocijalizmu", te Iranu i utjecaju šiita (nakon Islamske revolucije 1979 .) Muslimansko bratstvo se tada stavlja na raspolaganje Riyadhu i njegovoj politici sa cjelokupnom organizacijskom strukturom, a zbog toga je izdašno financirano od Saudijske monarhije.

Nakon 1973., zahvaljujući ogromnim zaradama od nafte, sredstva nisu nedostajala. Novac se ulaže u one dijelove svijeta u kojima islam nije naročito jak, kako bi se izbjegao utjecaj Irana. Posebice u Africi i među europskim islamskim zajednicama.

Osim toga, poveznica između aktualnih neprijatelja, Saudijske monarhije i Muslimanskog bratstva,, temelji se na zajedničkoj doktrini, jer je Muslimansko bratstvo "direktan slijednik, iako ne uvijek pravovjeran, selafija Muhammada ‘Abduha." U toj doktrini se u samom začetku prepoznaje tendencija prihvaćanja moderne zapadne civilizacije, iako s izvjesnom dozom rezerve.

Tariq Ramadan, eksponent „reformista2, interpretira misao osnivača Bratstva riječima: „Ne treba demonizirati Zapad. Zapad je dozvolio čovječanstvu veliki napredak i to se dogodilo za vrijeme preporoda. Tad je započeo dugotrajan proces sekularizacije (što je pozitivno zbog specifičnosti kršćanske religije i njenih crkvenih institucija)“. Ovaj intelektualac reformista podsjeća kako je njegov djed, koji je bio nastavnik u školi, bio nadahnut najnovijim pedagoškim teorijama svog vremena sa Zapada.  Takozvanim „Arapskim proljećem“ se i službeno manifestirala dobra volja Muslimanskog bratstva da prihvati ideološke i političke osnove Zapada. U Libiji, Tunisu i Egiptu, Muslimansko bratstvo je uživalo svesrdnu podršku SAD-a. Egipatska stranka "Sloboda i pravda", osnovana 30.travnja 2011. na inicijativu Muslimanskog bratstva i koja je bila pod njihovom aposlutnom kontrolom, pozivala se na "ljudska prava", demokraciju, podržavala kapitalistički način privređivanja i gospodarenja, nije protivna suradnji s MMF-om i njihovim zajmovima.Predsjednik Muhamed Mursi je studirao u SAD-u, gdje je radio kao asistent na sveučilištu California State University, dvojica njegovih sinova su američki državljani. Mursi je izjavio kako će "Egipat poštivati sve ugovore koji su dosad potpisani s drugim zemljama" (prvenstveno misleći na Izrael), a zemlju je odveo u ekonomsku propast. Na vanjskopolitičkom planu, prva izjava koju je Mursi dao je bila „kako je etička dužnost podržati oružanu pobunu koju vodi oporba protiv vlade u Damasku“, no Bashar Al- Assad je još uvijek na vlasti, dok je Muhamed Mursi, srećom po Egipćane, svrgnut i utamničen.

altermainstreaminfo