Nogometnu močvaru nije lako isušiti. Za one koji bi se u to upustili rizici, čak i oni osobni, nisu nimalo zanemarivi. Veliki je novac u igri, a neki od glavnih igrača nisu nimalo bezazleni. Ali ako netko želi voditi Hrvatsku, onda treba biti spreman zagrabiti duboko u nogometnu kloaku
Stvar je naprosto došla do toga da se na situaciju u nogometu mora reagirati s najviše razine. I to ne gledajući previše na obzire koje HNS i hrvatska država moraju imati prema FIFA-i i UEFA-i. Jer ovo što se događa u hrvatskom nogometu i oko njega nikakve veze sa sportom odavno nema.
Činjenica jest, ma kako to zvučalo petetično i prizemno, da je nogometna reprezentacija nekad zaista bila točka identiteta s kojim se mogla identificirati cijela zemlja. Prvi izlazak na međunarodnu scenu dogodio se 1996. kada smo nesretno ispali u osmini finala protiv Njemačke. Dvije godine kasnije, jedna na vrijeme ispucana lopta iz našeg kaznenog prostora dijelila nas je možda i od naslova svjetskog prvaka.
Stvari u hrvatskom nogometu tada su se vodile sa samog državnog vrha. Predsjednik Republike osobno je sastavljao momčad. Pomalo čudno, ali imalo je to i neke svoje dobre strane. Osobno je Franjo Tuđman natjerao Ćiru Blaževića da na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj ne brani Mamić, već Ladić koji je potom proglašen i za najboljeg čuvara mreže cijelog turnira.
Ali tada je počinjena i prva velika greška koja se prelila na društvo. Iako je sam Tuđman uvijek inzitirao na hrvatskoj cjelovitosti, državne su tvrtke morale financirati Dinamo, dok su za Hajduk ostajale samo mrvice. Sama činjenica da se klubovi financiraju što dobrovoljnim, što prisilnim donacijama državnih i privatnih tvrtki, nije neka hrvatska posebnost. I dan danas na sličan način država i lokalna samouprava podržavaju na primjer Real i Barcelonu. Međutim, osim tih mutnih tijekova novca, gorak je okus ostao zbog toga što je Hajduk ovdje prošao puno lošije, što u Dalmaciji nije najbolje primljeno.
Ali i ova je situacija bila bolje od one koja je nastupila nakon što Tuđmana više nije bilo. Tada se politika potpuno povukla iz nogometa, a u vakuum je, delikatno kako samo on to zna, ušao Zdravko Mamić. I sve ostalo je povijest čiji se rasplet sada događa što legalno, po sudovima i uskocima, što i ne baš tako legalno – kroz propucavanje nogu i premlaćivanja trenera. I tu je opet u cijeloj priči lošije prošla Dalmacija, budući da u najvećem dijelu ovog razdoblja čelnici Hajduka nisu bili omiljeni u shemi nogometne vrhuške.
Osim toga, navijački je puk na sve to reagirao vrlo radikalno pa smo prošle godine bili svjedoci nereda na francuskim stadionima, a da ne spominjemo poljudsku svastiku. To da reprezentacija nema gotovo nikakvu podršku kada igra najvažnije utakmice, nije samo sportska, već i politička činjenica. Način na koji se vodi HNS nije samo sportski, već i duboki društveni problem.
Naravno, recimo Agrokor ili INA su puno važnije stvari koje su naštetile Hrvatskoj puno više nego nogometna sramota kojoj svjedočimo godinama. Ali INA i još uvijek Agrokor su za većinu ljudi apstraktne stvari. Kada Ante Ramljak priča o milijardama koje su krivo knjižene ili kada se priča o ugovoru Vlade i MOL-a, to, iako puno važnije, nema za većinu ljudi takvu težinu kao recimo svjedočenja nekih nogometaša na suđenju u Osijeku.
Stoga je definitivno nužno da za vlastito dobro državna vlast nešto napravi. Tim više što je u vrhu HNS-a dosta utjecajnih članova vladajuće stranke. Dosad se na rezultatima HDZ-a ta činjenica nije nimalo osjetila, ali nakon cirkusa s porazima reprezentacije i onoga što dolazi iz osječkog suđenja stvari bi se lako mogle i okrenuti. Osim toga, vijest o hrvatskim nogometnim svinjarijama prelazi i granice Hrvatske. Dovoljno se samo sjetiti slučaja svastike koji su Hrvatskoj neskloni mediji odmah stavili u kontekst famozne i virtualne fašizacije zemlje. Da se ne spominje mogućnost da bi, kako stvari sada stoje, lako moglo biti i ljudskih žrtava. Da ne spominjemo pogubne tenzije sjevera i juga.
Nogometnu močvaru nije lako isušiti. Za one koji bi se u to upustili, rizici, čak i oni osobni, nisu nimalo zanemarivi. Veliki je novac u igri, a neki od glavnih igrača nisu nimalo bezazleni. Ali ako netko želi voditi Hrvatsku, onda treba biti spreman zagrabiti duboko u nogometnu kloaku. Nije vladanje zemljom samo bavljenje čisto političkim temama, nego i preuzimanje osobnih i političkih rizika. To je uostalom i nešto što dijeli obične političare koji su se pukim stjecajem okolnosti našli na nekoj dužnosti, od državnika koji mijenjaju stvari. Situacija je ovdje tim lakša što bi onaj koji želi uvesti radikalne promjene u hrvatski nogomet za to imao jedinstvenu podršku cijele javnosti. Hic Rhodus, hic salta!
novilist
