Prije 16 godina kada je Hrvatska stranka prava predložila Zakon o lustraciji, tada vladajući HDZ ga nije prihvatio. Nije ga prihvatila niti opozicija. U Saboru je prvi put odbijen sa 63 glasa protiv i 7 za, drugi put još uvjerljivije, sa 77:2.
Odbijajući ga uvrstiti u dnevni red Sabora šef zastupničkog kluba HDZ-a, Vladimir Šeks lustracijski prijedlog je proglasio protuustavnim udarom na jednakost građana pred zakonom, nemoralnim i protivnim nacionalnim i državnim interesima. Protivan je i ideji nacionalne pomirbe predsjednika Tuđmana, ustvrdio je. Po Šeksu taj zakon bi doveo do političkih čistki poznatih iz staljinističkih vremena, kao i do ''protukomunističke histerije'' iz doba senatora McCarthyja.
Hrvatski narod je već izvršio implicitnu lustraciju na izborima 1990. godine, uskrativši povjerenje dotadašnjoj vlasti, lakonski je Šeks skinuo temu s dnevnog reda.
HDZ se ponovo, po treći put, sprema za preuzimanje vlasti. Sada je lustracija njegov politički program. Franjo Tuđman je mrtav, Ivo Sanader u zatvoru, Jadranka Kosor izbačena iz stranke, a Vladimir Šeks je i dalje u Saboru. Ne zna se što će ovaj put zastupati. Novi predsjednik Tomislav Karamarko je policajac i obavještajac. Bio je i šef kabineta nekadašnjim komunističkim čelnicima i policajcima.
Vladimir Šeks
HDZ još ne otkriva što bi sadržavao najavljeni lustracijski akt, niti hoće li to biti zakon, politička deklaracija ili nešto slično. Tek se neizravno poručuje da smisao nije kazneni progon, već eliminiranje iz javnog života osoba koje su u bivšem sustavu progonile ljude, ili bile na funkcijama s kojih se to radilo. Cilj je politički obračun s ''komunizmom''.
Pozivaju se i na evropsku praksu i preporuke svoje stranačke grupacije u Evropskom parlamentu, pučane.
Najvjerojatnije će se ići po modificiranom poljskom modelu po kojemu bi se potencijalni lustranti sami morali očitovati o svojoj eventualnoj pripadnosti represivnom aparatu ako obnašaju ili namjeravaju obnašati javne funkcije u politici, policiji, vojsci, pravosuđu, na sveučilištu i sl.
A kako bi u Hrvatskoj lustracija stvarno izgledala? Još se ne zna, ali se zna misaoni sklop lidera HDZ-a Tomislava Karamarka.
Tako je Karamarko nedavno izjavio da će kad HDZ ponovo dođe na vlast ''svatko u svojoj kući moći misliti što hoće, ali na javnoj sceni neće to moći, nego će morati poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, a to su: Domovinski rat, branitelji, naši poginuli, politička doktrina dr. Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška''. Najavio je i novo pisanje udžbenika, jer da se sada uči ''kvazikomunistička povijest''. Ranije se izjašnjavao protiv preambule hrvatskog Ustava koja se poziva na zavnohovske antifašističke tradicije, negirao partizanski antifašizam Narodnooslobodilačke borbe. Proglasio je Josipa Broza Tita zločincem i zahtijeva skidanje svih preostalih ulica i trgova s Titovim imenom i njegovo ''sankcioniranje'' (?!). Prijašnji politički sustav, socijalističko samoupravljanje, koje naziva ''komunizmom'', proglašava zločinačkim i antihrvatskim bez ostatka i zadrške. Ustvrdio je da su Hrvati bili protjerivani i ubijani zbog prisustvovanja misi ili čitanja nepoćudne štampe. Sadašnja vlast su ''postkomunistička mafija'', ''lijevi totalitaristi'', ministri su ljudi koji su nekada sjedili u Centralnom komitetu, a sada u Vladi.
Takva osoba, kojoj ni laganje nije strano, sada bi da određuje što tko smije javno govoriti, što u udžbenicma treba pisati, kakva je bila prošlost i tko su u njoj ''zločinci'', tko njihovi a tko naši. To je temelj lustracije, procesa čišćenja, onako kako ga doživljava Karamarko. Budimo jasni - bila bi to čistka.
I to nova, ovaj put po zakonu. Jer, jedna je već učinjena.
HDZ je dolaskom na vlast faktički proveo lustraciju iako zakona nije bilo. Bila je to divlja, arbitrarna čistka po nacionalnom i svjetonazorskom ključu. Tisuće ljudi ostajalo je bez posla, iz pravosuđa je ''očišćeno'' oko 2.000 ljudi, samo iz dvije najveće medijske kuće oko 500, iz državne uprave i sigurnosnih službi neutvrđeni broj (koji prelazi desetke tisuća). Bilo je političkih ubojstava, zatvaranja, premlaćivanja, praćenja, neovlaštenog prisluškivanja.
Kada su spomenutog Vladimira Šeksa suočili s brojkom o 2.000 otpuštenih ljudi u pravosuđu, on je nije demantirao. Tvrdio je je da nisu diskriminirani nacionalno niti po političkom opredjeljenju, već zato što su su bili dio represivnog sustava i sudjelovali u politički motiviranim odlukama.
Ali, tko je odredio kriterije, po kojim načelima se čistilo? Primijenjen je čisti lustracijski princip, a zakona o lustraciji nije bilo.
Ono što čak i lijevo-liberalni političari i mediji danas nazivaju Tuđmanovom nacionalnom pomirbom i pozitivno je vrednuju bio je puki stranački diktat, uzurpacija i prisvajanje države, udar na tek oformljene demokratske institucije. Zbog toga je demokracija u Hrvatskoj tako zapinjala. Plaćali su se dugovi pokroviteljima, emigraciji, financijerima, tajnim i javnim, otimalo se društveno bogatstvo bez puno pitanja ''kako'' i ''zašto''.
Nije, dakle, točno da u Hrvatskoj lustracije nije bilo. Samo se nije tako zvala.
HDZ-ova, ovaj put zakonita lustracija, to razdoblje vlastite vladavine naravno ne namjerava obuhvatiti.
Bez toga, sve što ostaje je osveta i neprekidni ideološki rat. To što HDZ priprema, sudeći prema opredjeljenjima svoga prvog čovjeka, prijeti histerijom i novim društvenim podjelama.
Lustracija podrazumijeva visoki društveni konsenzus, neprekidni civilizirani dijalog, izgrađenu svijest o općim vrijednostima. Svega toga sada nema.
Jasno je i da 25 godina poslije političkih promjena nema baš puno smisla za političkim pročišćavanjem institucija od naslaga staroga sustava.
S jedne strane, vrijeme je učinilo svoje - potencijalni ''objekti’’ lustracije više naprosto nisu aktivni na javnoj sceni. S druge strane, HDZ-eov sustav je usisao stotine i stotine potencijalnih lustranata, a pouzdano se zna i da su dosjei starih sigurnosnih službi uništavani, prepravljani i zataškavani. Tko će utvrditi činjenice, tko će lustrirati lustratore? Bez pomoći arhiva u Beogradu to nije moguće.
Zagovornici lustracije se zalažu i za izuzetke. Za neke se kaže da su toliko zadužili Hrvatsku pa im treba oprostiti komunističke ''grijehe''. Tako se, na primjer, Tuđmanu, Šeksu, Bobetku oprašta, ali Mesiću, Manoliću i Boljkovcu ne. Zašto? Ovi potonji nisu se odrekli svoga antifašizma.
I tu dolazimo na najvažniju točku cijele ove ujdurme. Točku koju Evropa, zalažući se generalno za lustraciju, ne prepoznaje.
Pozivajući se na općeevropska načela, zagovornici lustracije ''a la Karamarko'' zapravo žele na zakoniti način očistiti Hrvatsku od njezine partizanske prošlosti i zabraniti i samo sjećanje na partizanski antifašizam. A osim partizanskog drugog antifašizma u Hrvatskoj nije bilo. Ovdašnji žestoki antikomunistički val i inzistiranje da je komunizam isto što i nacizam, da je Jugoslavija/Hrvatska isto što i sovjetski blok, da su Hitler i Staljin isto, a onda naravno i Tito – sve to služi razblažavanju hrvatskog fašizma/nacizma, onog ustaškog. Proglašavajući one koji su ga pobijedili zločincima, sam fašizam dobiva prihvatljivije lice.
Lustracija kako ju zamišlja Karamarko je lustracija sjećanja.
Cilj sadašnje HDZ-eove inicijative je predizborno svjetonazorsko okupljanje desnice i eventualno desnog centra, kao i zamagljivanje činjenice da ekonomsko-socijalnog programa ta stranka zapravo i nema.
''Ja sam za lustraciju. Onu koja pretpostavlja da u javnom životu na određeni broj godina ne mogu djelovati osobe koje su sudjelovale u progonima i prokazivanju drugih ljudi zbog političkih uvjerenja. Kao profesionalni progonitelji, ili kao suradnici-amateri. Bilo kada, i bilo gdje. U prošlosti i danas.
Takve lustracije nema niti će je biti''.
Ovo sam napisala na ovom istom mjestu prije nekoliko godina.
Ne preostaje mi ništa drugo nego ponoviti se.
slobodnaevropa
Odbijajući ga uvrstiti u dnevni red Sabora šef zastupničkog kluba HDZ-a, Vladimir Šeks lustracijski prijedlog je proglasio protuustavnim udarom na jednakost građana pred zakonom, nemoralnim i protivnim nacionalnim i državnim interesima. Protivan je i ideji nacionalne pomirbe predsjednika Tuđmana, ustvrdio je. Po Šeksu taj zakon bi doveo do političkih čistki poznatih iz staljinističkih vremena, kao i do ''protukomunističke histerije'' iz doba senatora McCarthyja.
Hrvatski narod je već izvršio implicitnu lustraciju na izborima 1990. godine, uskrativši povjerenje dotadašnjoj vlasti, lakonski je Šeks skinuo temu s dnevnog reda.
HDZ se ponovo, po treći put, sprema za preuzimanje vlasti. Sada je lustracija njegov politički program. Franjo Tuđman je mrtav, Ivo Sanader u zatvoru, Jadranka Kosor izbačena iz stranke, a Vladimir Šeks je i dalje u Saboru. Ne zna se što će ovaj put zastupati. Novi predsjednik Tomislav Karamarko je policajac i obavještajac. Bio je i šef kabineta nekadašnjim komunističkim čelnicima i policajcima.
Vladimir Šeks
HDZ još ne otkriva što bi sadržavao najavljeni lustracijski akt, niti hoće li to biti zakon, politička deklaracija ili nešto slično. Tek se neizravno poručuje da smisao nije kazneni progon, već eliminiranje iz javnog života osoba koje su u bivšem sustavu progonile ljude, ili bile na funkcijama s kojih se to radilo. Cilj je politički obračun s ''komunizmom''.
Pozivaju se i na evropsku praksu i preporuke svoje stranačke grupacije u Evropskom parlamentu, pučane.
Najvjerojatnije će se ići po modificiranom poljskom modelu po kojemu bi se potencijalni lustranti sami morali očitovati o svojoj eventualnoj pripadnosti represivnom aparatu ako obnašaju ili namjeravaju obnašati javne funkcije u politici, policiji, vojsci, pravosuđu, na sveučilištu i sl.
A kako bi u Hrvatskoj lustracija stvarno izgledala? Još se ne zna, ali se zna misaoni sklop lidera HDZ-a Tomislava Karamarka.
Tako je Karamarko nedavno izjavio da će kad HDZ ponovo dođe na vlast ''svatko u svojoj kući moći misliti što hoće, ali na javnoj sceni neće to moći, nego će morati poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država, a to su: Domovinski rat, branitelji, naši poginuli, politička doktrina dr. Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška''. Najavio je i novo pisanje udžbenika, jer da se sada uči ''kvazikomunistička povijest''. Ranije se izjašnjavao protiv preambule hrvatskog Ustava koja se poziva na zavnohovske antifašističke tradicije, negirao partizanski antifašizam Narodnooslobodilačke borbe. Proglasio je Josipa Broza Tita zločincem i zahtijeva skidanje svih preostalih ulica i trgova s Titovim imenom i njegovo ''sankcioniranje'' (?!). Prijašnji politički sustav, socijalističko samoupravljanje, koje naziva ''komunizmom'', proglašava zločinačkim i antihrvatskim bez ostatka i zadrške. Ustvrdio je da su Hrvati bili protjerivani i ubijani zbog prisustvovanja misi ili čitanja nepoćudne štampe. Sadašnja vlast su ''postkomunistička mafija'', ''lijevi totalitaristi'', ministri su ljudi koji su nekada sjedili u Centralnom komitetu, a sada u Vladi.
Takva osoba, kojoj ni laganje nije strano, sada bi da određuje što tko smije javno govoriti, što u udžbenicma treba pisati, kakva je bila prošlost i tko su u njoj ''zločinci'', tko njihovi a tko naši. To je temelj lustracije, procesa čišćenja, onako kako ga doživljava Karamarko. Budimo jasni - bila bi to čistka.
I to nova, ovaj put po zakonu. Jer, jedna je već učinjena.
HDZ je dolaskom na vlast faktički proveo lustraciju iako zakona nije bilo. Bila je to divlja, arbitrarna čistka po nacionalnom i svjetonazorskom ključu. Tisuće ljudi ostajalo je bez posla, iz pravosuđa je ''očišćeno'' oko 2.000 ljudi, samo iz dvije najveće medijske kuće oko 500, iz državne uprave i sigurnosnih službi neutvrđeni broj (koji prelazi desetke tisuća). Bilo je političkih ubojstava, zatvaranja, premlaćivanja, praćenja, neovlaštenog prisluškivanja.
Kada su spomenutog Vladimira Šeksa suočili s brojkom o 2.000 otpuštenih ljudi u pravosuđu, on je nije demantirao. Tvrdio je je da nisu diskriminirani nacionalno niti po političkom opredjeljenju, već zato što su su bili dio represivnog sustava i sudjelovali u politički motiviranim odlukama.
Ali, tko je odredio kriterije, po kojim načelima se čistilo? Primijenjen je čisti lustracijski princip, a zakona o lustraciji nije bilo.
Ono što čak i lijevo-liberalni političari i mediji danas nazivaju Tuđmanovom nacionalnom pomirbom i pozitivno je vrednuju bio je puki stranački diktat, uzurpacija i prisvajanje države, udar na tek oformljene demokratske institucije. Zbog toga je demokracija u Hrvatskoj tako zapinjala. Plaćali su se dugovi pokroviteljima, emigraciji, financijerima, tajnim i javnim, otimalo se društveno bogatstvo bez puno pitanja ''kako'' i ''zašto''.
Nije, dakle, točno da u Hrvatskoj lustracije nije bilo. Samo se nije tako zvala.
HDZ-ova, ovaj put zakonita lustracija, to razdoblje vlastite vladavine naravno ne namjerava obuhvatiti.
Bez toga, sve što ostaje je osveta i neprekidni ideološki rat. To što HDZ priprema, sudeći prema opredjeljenjima svoga prvog čovjeka, prijeti histerijom i novim društvenim podjelama.
Lustracija podrazumijeva visoki društveni konsenzus, neprekidni civilizirani dijalog, izgrađenu svijest o općim vrijednostima. Svega toga sada nema.
Jasno je i da 25 godina poslije političkih promjena nema baš puno smisla za političkim pročišćavanjem institucija od naslaga staroga sustava.
S jedne strane, vrijeme je učinilo svoje - potencijalni ''objekti’’ lustracije više naprosto nisu aktivni na javnoj sceni. S druge strane, HDZ-eov sustav je usisao stotine i stotine potencijalnih lustranata, a pouzdano se zna i da su dosjei starih sigurnosnih službi uništavani, prepravljani i zataškavani. Tko će utvrditi činjenice, tko će lustrirati lustratore? Bez pomoći arhiva u Beogradu to nije moguće.
Zagovornici lustracije se zalažu i za izuzetke. Za neke se kaže da su toliko zadužili Hrvatsku pa im treba oprostiti komunističke ''grijehe''. Tako se, na primjer, Tuđmanu, Šeksu, Bobetku oprašta, ali Mesiću, Manoliću i Boljkovcu ne. Zašto? Ovi potonji nisu se odrekli svoga antifašizma.
I tu dolazimo na najvažniju točku cijele ove ujdurme. Točku koju Evropa, zalažući se generalno za lustraciju, ne prepoznaje.
Pozivajući se na općeevropska načela, zagovornici lustracije ''a la Karamarko'' zapravo žele na zakoniti način očistiti Hrvatsku od njezine partizanske prošlosti i zabraniti i samo sjećanje na partizanski antifašizam. A osim partizanskog drugog antifašizma u Hrvatskoj nije bilo. Ovdašnji žestoki antikomunistički val i inzistiranje da je komunizam isto što i nacizam, da je Jugoslavija/Hrvatska isto što i sovjetski blok, da su Hitler i Staljin isto, a onda naravno i Tito – sve to služi razblažavanju hrvatskog fašizma/nacizma, onog ustaškog. Proglašavajući one koji su ga pobijedili zločincima, sam fašizam dobiva prihvatljivije lice.
Lustracija kako ju zamišlja Karamarko je lustracija sjećanja.
Cilj sadašnje HDZ-eove inicijative je predizborno svjetonazorsko okupljanje desnice i eventualno desnog centra, kao i zamagljivanje činjenice da ekonomsko-socijalnog programa ta stranka zapravo i nema.
''Ja sam za lustraciju. Onu koja pretpostavlja da u javnom životu na određeni broj godina ne mogu djelovati osobe koje su sudjelovale u progonima i prokazivanju drugih ljudi zbog političkih uvjerenja. Kao profesionalni progonitelji, ili kao suradnici-amateri. Bilo kada, i bilo gdje. U prošlosti i danas.
Takve lustracije nema niti će je biti''.
Ovo sam napisala na ovom istom mjestu prije nekoliko godina.
Ne preostaje mi ništa drugo nego ponoviti se.
slobodnaevropa
