Esej Stribora Uzelca Schwendemanna Zbogom, dragi Rem, prezet je s njegove web stranice i objavljen i na SBPeriskopu. Esej, a naročito njegovo preuzimanje, izazvali su komentatorske reakcije koje bi mogle biti interesantne čitateljima SBPeriskopa. Naime, zbog grafičke arhitekture portala postovi i, naravno, pripadajući komentari , brzo „potonu“ izvan pogleda na prvu. Da komentari ne bi bili (pre)brzo zaboravljani objavljujemo ih kao GLAVNU vijest. U tom smislu sugeriramo: vraćajte se člancima sve dok ne preuredimo vizaualni habitus SBPeriskopa. Komentare, bez ikakvih intervencija, objavljujemo kao praktičari mandićevske slobode lajanja.
Stalker
Ovo je stvarno bez milosti. Na jednoj strani ste vi Uzelac, a na drugoj činovnici u gradskoj upravi i gradskoj knjižnici. Usamljenost ne znači da niste u pravu. Pokvarili ste Removim pristašama “svatove”, jer su već započeli s neumjerenim planovima o bistama, o trajnom ugrađivanju njegovg lika i djela trajno brodsku kulturu. Neka ga ugrađuju, ali treba znati da ugrađuju prosječnog pisca koji nije bio umjetnik. oni se na ovo neće ni osvrnuti i time će baš dokazati na čijeoj je strani istina. Oni laju ili ignoriraju.
Dilj
Ovo je dobra rečenica iz eseja: “Dobro pisanje je erudicija i kultura, sposobnost razlučivanja, spremnost na odabir, vaganje, procjenjivanje, vrednovanje, suptilna kombinacija inteligencije i senzibilnosti, razborit um…”
Stribore, zato vam se niko od glorifikatora Rema neće javiti. Ne znaju dobro pisati.
Svaka čast!
Lara
Žestok posmrtan napad.
Sven
Imamo i mi u Karlovcu sličnih veličina. Najgore je kad politika i gradski činovnici prosuđuju tko je umjetnik.
Borislav Stipic
Pročitao sam do Dinka Lončara i dalje, ne znam je li to zbog ove Uzelčeve bljuvotine ili zbog asocijacije na njegovih “kreativnih” tridest godina držanja lavora pijanom Jakovu, ne mogu dalje jer – sad se meni povraća.
panonnius
Nije uvijek i samo strah i neznanje u pitanju (ima i ona o biserima, blatu i svinjama _ovdje mislim isključivo u prenesenom smislu!), nego bezpredmetnost. No ovaj put će Vam umjesto mene odgovoriti autor teksta i vlasnik portala:
o Vladinom životu i radu, o Vladi je napisao 2003. god., u pogovoru njegove knjige: „Zavičaj kao sudbina“ Stribor Uzelac Schwendemann:
Jedini Brođanin koji je u drugoj polovici 20. stoljeća
uspio stvoriti ime i djelo živeći u provinciji je Vladimir Rem.
Svi drugi poznati Brođani stekli su ime uglavnom
u Zagrebu, kamo i odlaze ispravno sluteći kako su
sve bitke s provincijom i njenim mentalitetom
unaprijed izgubljene.
Bezbroj sitnih i krupnih nevolja kojima je u rodnom gradu svojedobno bio izložen Vladimir Rem – promatrano samo na političkoj razini izdašno nadmašuju onu normalnu i u „malom mjestu“ uglavnom zadanu mjeru za one koji misle svojom glavom.
Radoznao i buntovan, nenavikao plivati nizvodno, a pod stalnim političkim pritiscima i udbaškom prismotrom, Vladimir Rem se sklonio i udomio u Vinkovcima i tamo je kao brodski Vinkovčanin i vinkovački Brođanin četvrt stoljeća djelovao i stvarao.
Vinkovci, urbano manja, a kulturno snažnija sredina od Broda, njegovo djelovanje i danas pamte.
Rem je, naime, i danas u Vinkovcima persona grata u znatno većoj mjeri nego u rodnom Brodu, u koji će se nakon dobrovoljnog izbjeglištva vratiti dobro zagazivši u godine, u brojne nagrade i priznanja, zbornike, leksikone i enciklopedije.
Vjerujući u Brod kao „svoju neumitnu kob“, nakon demokratskih promjena sudjeluje u obnavljanju Matice hrvatske, koju je utemeljio davnih šezdesetih godina proteklog stoljeća.
Donio je pregršt ideja, izdavačkih zamisli i inih korisnik nakana, kako bi se nadoknadilo onemogućeno, propušteno, namjerno ili nebrigom gurnuto u zaborav.
_______
u takvoj klimi prvi stradavaju principijeln i, vrijedni i relevantni projekti. Strpljivo i ustrajno, s iskustvom i znanjem Rem zamišljene projekte ipak oživotvoruje. Samo on zna koliko je napora, vremena, nerava i zdravlja trebalo uložiti u rađanje i ostvarivanje izdavačkih pothvata „Slavonica“, „Brod i okolica“, „Brodski pisci“, da se i ne spominju brojna izdanja njegovih vlastitih knjiga.
u vremenima nesklonim prošlosti, zbog toga što bi silom da počnu od samih sebe, Rem se uredno vraća korijenima.
Suprotstavljajući se „trendovima“ on istražuje, sistematizira i feljtonizira brodsku građansku prošlost, pa tako ne postoji relevantniji događaj u brodskoj duhovnoj povijesti, posebice liteteralnnom, kojem on ne posvećje odgovarajuću pažnju. Ta Remova brodsko-vinkovačka i uopće „slavonistička“ nastojanja imaju i nit i petlju i poštenje i profesionalnost. Posebnu im vrijednost daje činjenica da je devastacija povijesne i kulturne baštine Slavonije konstantna. Uništavaju je ratovi, požari, potresi, birokratski nemar, političko divljaštvo nad simbolima drugačijeg, lopovluci, primitivizam i, možda ponajviše, ravnodušnost.
_______
Rem po mjeri svog iskustva, pameti, znanja i morala kreće u jedan gotovo nevidljiv prostor i prvorazredni kulturni pothvat: u utvrđivanje i čuvanje identiteta Broda u njegovoj kulturnoj fenomenologiji povijesne i književne baštine. Po temeljnoj orijentaciji on je u tom poslu s one strane folklornog dobošarenja, nuđenja sladunjavih kolačića sa sličicama od kojih ostaje jeftin okus boje u ustima, malograđanskog prenemaanja, kiča i primitivizma kao preovladavajućih provincijskih estetskih stajališta…
Iz stručnosti i poštenja kao mjerila kompetencije i iz svoje hrvatske domoljubne norme on zna kako su nacionale vrijednosti u prvom redu povijest, jezik i kultura i da onog tko ih zanemaruje i obezvrijeđuje budućnost čeka poput klopke. Stoga se kao čovjek jednog i konačnog izbora uranja u taj ocean zavičajnog pamćenja i pokazuje i dokazuje kako iz onog što je sredina u kojoj živi često držala uzaludnim radom, postaju prave vrijednosti, ali i kako su u povijesti Broda skrb za njegov kulturni identitet brižnije i više vodili pojedinci, negoli su to činile „nijeme službe“ podobnika po ustanovama i institucijama.
Žalosno, ali istinito. Kulturni Brod desetljećima
podsjeća na gluho mjesto u loše ozvučenoj koncertnoj dvorani,
gdje se Remova glazba slabo čuje, bez obzira koliko
istezali vrat i naprezali uši.
_____________________________
Susreti s Vladimirom Remom
(Zabranjeni tekstovi)
03/04/2012
by Veljko Lukić
Tekst je naručen za Slavonski narodni kalendar 2012. godine, ali nije objavljen odlukom urednice i vlasnika.
Književnika Vladimira Rema osobno sam upoznao početkom devedesetih godina, posredstvom Miroslava Jurića i Stribora Uzelca Schwendemanna, dvojice lijevo angažiranih intelektualaca koji su u kaotičnom vremenu sloma jedne i nastajanja druge države osnovali Novi brodski list. Posredno sam ga znao od svojih mladićkih dana kao autora nezaobilazne knjige o Slavonskom Brodu Tragom prošlosti Broda. Inače, nezavisni gradski dvotjednik, kako je NBL nazvan zbog predviđenog ritma izlaženja, te zbog vlasničkih i ideoloških svojstava, odmah po izlasku stekao status je intrigantne lokalne senzacije s okusom drukčijosti prevenstveno spram ondašnjih profesionalnih medijskih hvalitelja režima, a osvojio je značaj i značenje neumoljivog, preciznog dijagnostičara postkomunističkih tranzicijskih bolesti sa specifičnim hrvatskim simptomima, koje, zbog svoje žilavosti, žestine i epidemiološkog karaktera su u punom naletu zahvatile i Slavonski Brod. NBL je u svoje vrijeme bio svojevrsni barometar političkog nevremena, koji, naravno, obješen na zid povijesnog slijeda, nije mogao spriječiti dolazak i manifestiranje razornih padalina i oluja, ali koji je prognozirao i upozoravao da se moraju pronaći zakloni i vlastiti kišobrani.
Već nakon desetak brojeva sa svojim feljtonističkim prilozima počeo se javljati i Vladimr Rem, pjesnik, književnik, poslenik u kulturi. Sa značajnim opusom iza sebe, slavonski pjesnički bard, respektabilan feljtonist, pripadnik onih intelektualaca koji su držali do nacionalnih obilježja zajednice, zaštitnik tradicije, književnik koji je promišljao povijest kao potrebne smjerokaze za budućnost – Vladimir Rem bez ikakvih se problema uklopio u tim u kojem je pripadao i dolje potpisani autor, naglašavajući da su Hrvatskoj potrebni svi koji joj misle dobro u smislu napretka i slobode kao države, ali i svakog pojedinca.
Svoje mišljenje o Vladimiru Remu formirao sam već tada, a potvrdio sam u predgovoru njegovoj knjizi Tragom brodske pisane riječi u kojem sam napisao: „Vladimir Rem je – kao malo koji hrvatski književnik stvaralački zaokupljen lokalnim, zavičajnim – potpisao temeljne, pouzdane i utjecajne književnopovijesne priloge o Slavonskom Brodu, a koji su mu zajamčili autorski status najsveobuhvatnijeg poznavatelja brodske prošlosti i kulture. Marni sakupljač i sustavni razvrstatelj brodsko-slavonskih povijesnih činjenica i svjedočanstava, istančanog dara za feljtonističko osvrtanje, profesionalno kompetentan, širokih pogleda i interesa, poštovatelj tradicije, zaljubljenik u okus zavičajnih vrijednosti, upravo ovisnik o tom neodoljivom okusu starom kao hladna voda, s izrazitim istraživačkim nervom i iscizeliranim spisateljskim izrazom- Rem je (u) svojim višedesetljetnim umjetničkim i izdavačkim pothvatima dao nemjerljiv obol na konzistenciji brodskoslavonskog povijesnokulturnog identiteta. Ovaj vrsni književni povjesničar svog kraja i kroničarski kritičar zavičajne novinske i književne produkcije, u brojnim ogledima, prikazima i kritikama, vlastitu književnu konstrukciju temelji na tri nosiva stupa: na objektiviziranom uočavanju grimasa vremena, pa i iz arhivske građe, na intuitivnom poznavanju kolektivne psihologije slavonskog svijeta nastanjenog na prostoru kojeg s pravom nazivaju blatnim koritom između Save i Drave, te na kontinuiranom i studioznom stjecanju uvida u literarna ostvarenja njegovih suzavičajnika, kako prethodnika tako i suvremenika. Pridoda li se tomu Remova gotovo geometrijska preciznost u sastavljanju raspoloživih dijelova građe i akribija općenito, te zavidna zanatska vještina finalne montaže tekstova, dobivamo višeslojno vrijedna ostvarenja. Plodovi njegovih istraživačkih nastojanja- tekstovi krcati provjerenim informacijama i razložnim komentarima- za čitatelje zapravo imaju ulogu suverenog tumača i vodiča po znanim i neznanim krajolicima zavičajne odnosno nacionalne duhovnosti.“
Susretali smo se tijekom godina, na promocijama knjiga, po gradu, na tržnici kao dvije marljive domaćice koje brižljivo biraju namirnice. Nakon prestanka izlaska Novog Brodskog lista nastavili smo obojica objavljivati u okviru tjednika Brodski trag kojeg je pokrenuo brodski feljtonist i autor političkih eseja Stribor Uzelac Schwendemann. Nas trojica i Marko Lovinčić nalazili smo se u kafiću Green park, pored Save. To ljeto gotovo svakodnevno. Na fotografiji priloženoj uz ovo sjećanje na Vladu Rema, a koju je napravio dr.Berislav Miškiv, pokazuje jedan od tih naših sureta na otvorenom. Dolazio bi prvi, uzimao novine, naručivao kavu s mineralnom vodom (Konobaru koji bi prišao njegovom stolu rekao bi: „Kao i uvijek!“. Bilo mu je drago što su dečki koji su ga posluživali znali što je to zapravo „kao i uvijek“). Onda bi stizali i ostali , pa su razgovori mogli započeti. Što sve nismo pretresali?! Sudbine književnika, slikara, živote prijatelja, dogovarali bi predstojeći broj Brodskog traga, tračali Grad i kulturne nazovi veličine, prepričavali što smo pročitali, žalili se na zdravlje, podsjećali se na slavna vremena Novog brodskog lista, planirali izdavačke pothvate… Pomalo promuklog, ali jasnog glasa, smiren, uvijek dotjeran i uredan, prepun podataka o svojim susretima s velikanima hrvatsk pisane riječi i glumišta, artikuliranog izričaja – gospodin Rem je zaokupljao našu pažnju, podsticao nas na istraživanja, a znao je i pohvaliti naša nastojanja. Iskazivali smo mu iskreno poštovanje. Na kraju krajeva, Stribor je Vladimira rema predložio i prijedloge obrazložio za velika gradska priznanja. I za vrijeme tih prijateljskih sureta uz Savu, ispod hlada koje je pružalo kestenje, gospodin Vlado je bio, kao što sam i napisao „dosljedan u poimanju knjige kao živog glasa, duha koji korača, nastavka žive misli neke osobe od koje nas dijeli vrijeme i prostor, uvjeren da narod bez pouzdanih vijesti jest, prije ili kasnije, narod bez temelja slobode…a svojom knjigama pružao niz sjajnih dokaza za upravo te svoje umjetničke i ljudske principe i stavove.“
Vladimir Rem preminuo je 2011. godine. Susreta s njim više nikada neće biti, ali meni ostaju sjećanja na elegantnog gospodina, elokventnog i uvjerljivog, na književnika čiji će feljtoni o Brodu, književnicima i Šokcima „zbog svoje informativnosti, temeljite stručnosti, pristupa, tehnike, stila, forme i dosluha, sa živim glasovima i duhovima koji koračaju od kojih nas dijeli vrijeme i prostor, svakako ostati polazna nezaobilazna postaja za sve buduće istraživače.“
OVO JE PO OVOJ TEMI MOJA ZADNJA. HVALA NA RAZUMIJEVANJU. POZDRAV SVIMA!
Veljko Lukić
“Sloboda je uvijek sloboda drukčijeg mišljenja”.
“Tajna slobode počiva u hrabrosti”.
Ja sam, dakle, na ovom portalu upravo toliko slobodan koliko mogu omogućiti izražavanje mišljenja drugih s kojima se ne moram slagati.
Borislav Stipic
Lukiću, citati o slobodi, koje si naveo, samo djelomično osvjetljavaju pojam slobode. Još nekoliko zraka svjetla na taj pojam su i ove: “Slobodni ste ako vam je savjest čista” (Goethe) i “Čovjek je uvijek slobodan na nečiji tuđi račun” (A. Camus)
Tvoja uvjetovana izjava o mogućem neslaganju s “mišljenjima drugih”: “(…………………..) suradnik internetskog portala SBPeriskop, objavio je esej čije će upečatljive i sugestivne rečenice zauvijek promijeniti uobičajene stavove o Remu, o Slavonskom Brodu, o politici, povijesti i književnosti ovog provincijalnog grada (……………..)”, nedvojbeno je truli plot koji, po principu piškio bi – kakio bi, pokušavaš, post festum (nakon što ste, i ti i Uzelac vlastitim tekstovima demaskirani kao ljudi bez stava, principa i morala, staviti između sebe i Uzelca.
P.S. koji puta sam znao navratiti na ovaj blog, od danas ću ga nastojati zaboraviti. Znam kako to neće biti teško. I, najvažnije – znam zašto.
Borislav Stipic
Ispravka: “mišljenja drugih” zbog ovoga što si u uvodu prvog dijela napisao:
Veljko Lukić
B. Stipiću, zapravo sam dobro prošao. Mislio sam da će tvoj komentar, s obzirom da si me proglasio ništarijom i moralno sumnjivim tipom, završiti s parafrazom poznate izreke Marka Porcija Katona Starijeg: uostalom, mislim da Lukića treba razoriti. Ali, ti si samo odlučio neposjećivati sbperiskop. To me je rastužilo, jer do publike koja pomno prati što se ovdje piše teško je doći. Ispostavilo se da je tvoje povremeno čitanje bilo poput sačekuša. I dočekao si me nakon što sam pustio tekst blasfemiju Stribora Uzelca. A moj uvod u Striborov esej, na temelju kojeg si se na mene obrušio preteškim, neumjernim kvalifikacijam, vrijednosno je neutralan, realan i u funkciji objašnjenja da se radi o brutalnim sudovima. Olako si donio zaključke koji pokušavaju zaprljati moju građansku hrabrost i zaplašiti sve one druge koji žele bez straha razmišljati o ljudima i pojavama u našem društvu. Izgleda da je tu Rem sporedan.
Citati koje sam upotrijebio, u pravu si, samo djelomično objašnjavaju pojam slobode, ali itekako objašnjavaju moju motivaciju. Ja sam za slobodu iznošenja mišljenja i za slobodu mijenjanja mišljenja – bez posljedica po osobnu slobodu i egzistenciju.
Simptomatično je i to da si se stuštio na mene, glasnika, a ne na pisca eseja, na iznešene teze i sudove. Što bih ja, u tom smislu, mogao zaključiti o tvom moralu?
Borislav Stipic
Što sam o Uzelcu i njegovu tekstu mislio napisati, napisao sam. Razloge zašto nisam više ne treba tražiti izvan tog mojeg kratkog upisa. O tebi sam napisao i što nisam mislio, zapravo napisao sam na način koji svojim uvodom nisi zaslužio, ad hominem, pa samo mogu, poput Jeronima, reći Miserere mei domine quia dálmata sum. I tebi, ispričavam se zbog toga, ali, referirajući se i na tvoj prethodni upis, ostajem kod bitnoga – nisi, Veljko, samo glasnik, jer si, i taj dio sam ti citirao, afirmativno se odredio prema Uzelčevom tekstu sa svim što on (tekst) je i kakav je a poslije si se pozicionirao na pričuvni položaj kao onaj koji, eto, tek drugima omogućuje prostor za njihovo izricanje vlastitih im stavova.
Doista po ovom pitanju više ne želim raspravljati, a ne bih ni sada da me nisi potakao još jednom pročitati što si i što sam napisao i, nakon čitanja, prvenstveno, kako bih izrazio žaljenje zbog temperamentnog i, zato, neodmjerenog .načina pisanja.
Ljubica
G.Lukiću, pratim vaše tekstove još od Novog brodskog lista i znam da ste uvijek hrabro, inteligentno i neoportuno iznosili svoje stavove.
Stoga su mi smiješni napadi g. Stipića na vas kao osobu.
Očito vas ne poznaje.
Jedva čekam novu poslasticu na vašem portalu i pozdravljam vas s poslovicom: LAV SE NE OBAZIRE ŠTO O NJEMU PRIČAJU OVCE!
Što reči, nego brutalno. Ne trabaju ti neprijartelji kad imaš ovakve prijatelje. Ima tu nemalo i samoreklamerstva, a ima i paradoksa u pisanju trodjelnog traktata o nekome tko nije baš nešto. Onu “o mrtvima sve ..”. vi ne zarezujete? Ipak, rijetko se gdje da pročitati nešto ovako brutalno iskreno. Osvježavajuće. Najbolji dio mi je ono s Čoletom i (ko fol) okrutnim šaljenjem. Nema tu od šale ni traga. Tako se to u nas radi.
Stalker
Ovo je stvarno bez milosti. Na jednoj strani ste vi Uzelac, a na drugoj činovnici u gradskoj upravi i gradskoj knjižnici. Usamljenost ne znači da niste u pravu. Pokvarili ste Removim pristašama “svatove”, jer su već započeli s neumjerenim planovima o bistama, o trajnom ugrađivanju njegovg lika i djela trajno brodsku kulturu. Neka ga ugrađuju, ali treba znati da ugrađuju prosječnog pisca koji nije bio umjetnik. oni se na ovo neće ni osvrnuti i time će baš dokazati na čijeoj je strani istina. Oni laju ili ignoriraju.
Dilj
Ovo je dobra rečenica iz eseja: “Dobro pisanje je erudicija i kultura, sposobnost razlučivanja, spremnost na odabir, vaganje, procjenjivanje, vrednovanje, suptilna kombinacija inteligencije i senzibilnosti, razborit um…”
Stribore, zato vam se niko od glorifikatora Rema neće javiti. Ne znaju dobro pisati.
Svaka čast!
Lara
Žestok posmrtan napad.
Sven
Imamo i mi u Karlovcu sličnih veličina. Najgore je kad politika i gradski činovnici prosuđuju tko je umjetnik.
Borislav Stipic
Pročitao sam do Dinka Lončara i dalje, ne znam je li to zbog ove Uzelčeve bljuvotine ili zbog asocijacije na njegovih “kreativnih” tridest godina držanja lavora pijanom Jakovu, ne mogu dalje jer – sad se meni povraća.
panonnius
Nije uvijek i samo strah i neznanje u pitanju (ima i ona o biserima, blatu i svinjama _ovdje mislim isključivo u prenesenom smislu!), nego bezpredmetnost. No ovaj put će Vam umjesto mene odgovoriti autor teksta i vlasnik portala:
o Vladinom životu i radu, o Vladi je napisao 2003. god., u pogovoru njegove knjige: „Zavičaj kao sudbina“ Stribor Uzelac Schwendemann:
Jedini Brođanin koji je u drugoj polovici 20. stoljeća
uspio stvoriti ime i djelo živeći u provinciji je Vladimir Rem.
Svi drugi poznati Brođani stekli su ime uglavnom
u Zagrebu, kamo i odlaze ispravno sluteći kako su
sve bitke s provincijom i njenim mentalitetom
unaprijed izgubljene.
Bezbroj sitnih i krupnih nevolja kojima je u rodnom gradu svojedobno bio izložen Vladimir Rem – promatrano samo na političkoj razini izdašno nadmašuju onu normalnu i u „malom mjestu“ uglavnom zadanu mjeru za one koji misle svojom glavom.
Radoznao i buntovan, nenavikao plivati nizvodno, a pod stalnim političkim pritiscima i udbaškom prismotrom, Vladimir Rem se sklonio i udomio u Vinkovcima i tamo je kao brodski Vinkovčanin i vinkovački Brođanin četvrt stoljeća djelovao i stvarao.
Vinkovci, urbano manja, a kulturno snažnija sredina od Broda, njegovo djelovanje i danas pamte.
Rem je, naime, i danas u Vinkovcima persona grata u znatno većoj mjeri nego u rodnom Brodu, u koji će se nakon dobrovoljnog izbjeglištva vratiti dobro zagazivši u godine, u brojne nagrade i priznanja, zbornike, leksikone i enciklopedije.
Vjerujući u Brod kao „svoju neumitnu kob“, nakon demokratskih promjena sudjeluje u obnavljanju Matice hrvatske, koju je utemeljio davnih šezdesetih godina proteklog stoljeća.
Donio je pregršt ideja, izdavačkih zamisli i inih korisnik nakana, kako bi se nadoknadilo onemogućeno, propušteno, namjerno ili nebrigom gurnuto u zaborav.
_______
u takvoj klimi prvi stradavaju principijeln i, vrijedni i relevantni projekti. Strpljivo i ustrajno, s iskustvom i znanjem Rem zamišljene projekte ipak oživotvoruje. Samo on zna koliko je napora, vremena, nerava i zdravlja trebalo uložiti u rađanje i ostvarivanje izdavačkih pothvata „Slavonica“, „Brod i okolica“, „Brodski pisci“, da se i ne spominju brojna izdanja njegovih vlastitih knjiga.
u vremenima nesklonim prošlosti, zbog toga što bi silom da počnu od samih sebe, Rem se uredno vraća korijenima.
Suprotstavljajući se „trendovima“ on istražuje, sistematizira i feljtonizira brodsku građansku prošlost, pa tako ne postoji relevantniji događaj u brodskoj duhovnoj povijesti, posebice liteteralnnom, kojem on ne posvećje odgovarajuću pažnju. Ta Remova brodsko-vinkovačka i uopće „slavonistička“ nastojanja imaju i nit i petlju i poštenje i profesionalnost. Posebnu im vrijednost daje činjenica da je devastacija povijesne i kulturne baštine Slavonije konstantna. Uništavaju je ratovi, požari, potresi, birokratski nemar, političko divljaštvo nad simbolima drugačijeg, lopovluci, primitivizam i, možda ponajviše, ravnodušnost.
_______
Rem po mjeri svog iskustva, pameti, znanja i morala kreće u jedan gotovo nevidljiv prostor i prvorazredni kulturni pothvat: u utvrđivanje i čuvanje identiteta Broda u njegovoj kulturnoj fenomenologiji povijesne i književne baštine. Po temeljnoj orijentaciji on je u tom poslu s one strane folklornog dobošarenja, nuđenja sladunjavih kolačića sa sličicama od kojih ostaje jeftin okus boje u ustima, malograđanskog prenemaanja, kiča i primitivizma kao preovladavajućih provincijskih estetskih stajališta…
Iz stručnosti i poštenja kao mjerila kompetencije i iz svoje hrvatske domoljubne norme on zna kako su nacionale vrijednosti u prvom redu povijest, jezik i kultura i da onog tko ih zanemaruje i obezvrijeđuje budućnost čeka poput klopke. Stoga se kao čovjek jednog i konačnog izbora uranja u taj ocean zavičajnog pamćenja i pokazuje i dokazuje kako iz onog što je sredina u kojoj živi često držala uzaludnim radom, postaju prave vrijednosti, ali i kako su u povijesti Broda skrb za njegov kulturni identitet brižnije i više vodili pojedinci, negoli su to činile „nijeme službe“ podobnika po ustanovama i institucijama.
Žalosno, ali istinito. Kulturni Brod desetljećima
podsjeća na gluho mjesto u loše ozvučenoj koncertnoj dvorani,
gdje se Remova glazba slabo čuje, bez obzira koliko
istezali vrat i naprezali uši.
_____________________________
Susreti s Vladimirom Remom
(Zabranjeni tekstovi)
03/04/2012
by Veljko Lukić
Tekst je naručen za Slavonski narodni kalendar 2012. godine, ali nije objavljen odlukom urednice i vlasnika.
Književnika Vladimira Rema osobno sam upoznao početkom devedesetih godina, posredstvom Miroslava Jurića i Stribora Uzelca Schwendemanna, dvojice lijevo angažiranih intelektualaca koji su u kaotičnom vremenu sloma jedne i nastajanja druge države osnovali Novi brodski list. Posredno sam ga znao od svojih mladićkih dana kao autora nezaobilazne knjige o Slavonskom Brodu Tragom prošlosti Broda. Inače, nezavisni gradski dvotjednik, kako je NBL nazvan zbog predviđenog ritma izlaženja, te zbog vlasničkih i ideoloških svojstava, odmah po izlasku stekao status je intrigantne lokalne senzacije s okusom drukčijosti prevenstveno spram ondašnjih profesionalnih medijskih hvalitelja režima, a osvojio je značaj i značenje neumoljivog, preciznog dijagnostičara postkomunističkih tranzicijskih bolesti sa specifičnim hrvatskim simptomima, koje, zbog svoje žilavosti, žestine i epidemiološkog karaktera su u punom naletu zahvatile i Slavonski Brod. NBL je u svoje vrijeme bio svojevrsni barometar političkog nevremena, koji, naravno, obješen na zid povijesnog slijeda, nije mogao spriječiti dolazak i manifestiranje razornih padalina i oluja, ali koji je prognozirao i upozoravao da se moraju pronaći zakloni i vlastiti kišobrani.
Već nakon desetak brojeva sa svojim feljtonističkim prilozima počeo se javljati i Vladimr Rem, pjesnik, književnik, poslenik u kulturi. Sa značajnim opusom iza sebe, slavonski pjesnički bard, respektabilan feljtonist, pripadnik onih intelektualaca koji su držali do nacionalnih obilježja zajednice, zaštitnik tradicije, književnik koji je promišljao povijest kao potrebne smjerokaze za budućnost – Vladimir Rem bez ikakvih se problema uklopio u tim u kojem je pripadao i dolje potpisani autor, naglašavajući da su Hrvatskoj potrebni svi koji joj misle dobro u smislu napretka i slobode kao države, ali i svakog pojedinca.
Svoje mišljenje o Vladimiru Remu formirao sam već tada, a potvrdio sam u predgovoru njegovoj knjizi Tragom brodske pisane riječi u kojem sam napisao: „Vladimir Rem je – kao malo koji hrvatski književnik stvaralački zaokupljen lokalnim, zavičajnim – potpisao temeljne, pouzdane i utjecajne književnopovijesne priloge o Slavonskom Brodu, a koji su mu zajamčili autorski status najsveobuhvatnijeg poznavatelja brodske prošlosti i kulture. Marni sakupljač i sustavni razvrstatelj brodsko-slavonskih povijesnih činjenica i svjedočanstava, istančanog dara za feljtonističko osvrtanje, profesionalno kompetentan, širokih pogleda i interesa, poštovatelj tradicije, zaljubljenik u okus zavičajnih vrijednosti, upravo ovisnik o tom neodoljivom okusu starom kao hladna voda, s izrazitim istraživačkim nervom i iscizeliranim spisateljskim izrazom- Rem je (u) svojim višedesetljetnim umjetničkim i izdavačkim pothvatima dao nemjerljiv obol na konzistenciji brodskoslavonskog povijesnokulturnog identiteta. Ovaj vrsni književni povjesničar svog kraja i kroničarski kritičar zavičajne novinske i književne produkcije, u brojnim ogledima, prikazima i kritikama, vlastitu književnu konstrukciju temelji na tri nosiva stupa: na objektiviziranom uočavanju grimasa vremena, pa i iz arhivske građe, na intuitivnom poznavanju kolektivne psihologije slavonskog svijeta nastanjenog na prostoru kojeg s pravom nazivaju blatnim koritom između Save i Drave, te na kontinuiranom i studioznom stjecanju uvida u literarna ostvarenja njegovih suzavičajnika, kako prethodnika tako i suvremenika. Pridoda li se tomu Remova gotovo geometrijska preciznost u sastavljanju raspoloživih dijelova građe i akribija općenito, te zavidna zanatska vještina finalne montaže tekstova, dobivamo višeslojno vrijedna ostvarenja. Plodovi njegovih istraživačkih nastojanja- tekstovi krcati provjerenim informacijama i razložnim komentarima- za čitatelje zapravo imaju ulogu suverenog tumača i vodiča po znanim i neznanim krajolicima zavičajne odnosno nacionalne duhovnosti.“
Susretali smo se tijekom godina, na promocijama knjiga, po gradu, na tržnici kao dvije marljive domaćice koje brižljivo biraju namirnice. Nakon prestanka izlaska Novog Brodskog lista nastavili smo obojica objavljivati u okviru tjednika Brodski trag kojeg je pokrenuo brodski feljtonist i autor političkih eseja Stribor Uzelac Schwendemann. Nas trojica i Marko Lovinčić nalazili smo se u kafiću Green park, pored Save. To ljeto gotovo svakodnevno. Na fotografiji priloženoj uz ovo sjećanje na Vladu Rema, a koju je napravio dr.Berislav Miškiv, pokazuje jedan od tih naših sureta na otvorenom. Dolazio bi prvi, uzimao novine, naručivao kavu s mineralnom vodom (Konobaru koji bi prišao njegovom stolu rekao bi: „Kao i uvijek!“. Bilo mu je drago što su dečki koji su ga posluživali znali što je to zapravo „kao i uvijek“). Onda bi stizali i ostali , pa su razgovori mogli započeti. Što sve nismo pretresali?! Sudbine književnika, slikara, živote prijatelja, dogovarali bi predstojeći broj Brodskog traga, tračali Grad i kulturne nazovi veličine, prepričavali što smo pročitali, žalili se na zdravlje, podsjećali se na slavna vremena Novog brodskog lista, planirali izdavačke pothvate… Pomalo promuklog, ali jasnog glasa, smiren, uvijek dotjeran i uredan, prepun podataka o svojim susretima s velikanima hrvatsk pisane riječi i glumišta, artikuliranog izričaja – gospodin Rem je zaokupljao našu pažnju, podsticao nas na istraživanja, a znao je i pohvaliti naša nastojanja. Iskazivali smo mu iskreno poštovanje. Na kraju krajeva, Stribor je Vladimira rema predložio i prijedloge obrazložio za velika gradska priznanja. I za vrijeme tih prijateljskih sureta uz Savu, ispod hlada koje je pružalo kestenje, gospodin Vlado je bio, kao što sam i napisao „dosljedan u poimanju knjige kao živog glasa, duha koji korača, nastavka žive misli neke osobe od koje nas dijeli vrijeme i prostor, uvjeren da narod bez pouzdanih vijesti jest, prije ili kasnije, narod bez temelja slobode…a svojom knjigama pružao niz sjajnih dokaza za upravo te svoje umjetničke i ljudske principe i stavove.“
Vladimir Rem preminuo je 2011. godine. Susreta s njim više nikada neće biti, ali meni ostaju sjećanja na elegantnog gospodina, elokventnog i uvjerljivog, na književnika čiji će feljtoni o Brodu, književnicima i Šokcima „zbog svoje informativnosti, temeljite stručnosti, pristupa, tehnike, stila, forme i dosluha, sa živim glasovima i duhovima koji koračaju od kojih nas dijeli vrijeme i prostor, svakako ostati polazna nezaobilazna postaja za sve buduće istraživače.“
OVO JE PO OVOJ TEMI MOJA ZADNJA. HVALA NA RAZUMIJEVANJU. POZDRAV SVIMA!
Veljko Lukić
“Sloboda je uvijek sloboda drukčijeg mišljenja”.
“Tajna slobode počiva u hrabrosti”.
Ja sam, dakle, na ovom portalu upravo toliko slobodan koliko mogu omogućiti izražavanje mišljenja drugih s kojima se ne moram slagati.
Borislav Stipic
Lukiću, citati o slobodi, koje si naveo, samo djelomično osvjetljavaju pojam slobode. Još nekoliko zraka svjetla na taj pojam su i ove: “Slobodni ste ako vam je savjest čista” (Goethe) i “Čovjek je uvijek slobodan na nečiji tuđi račun” (A. Camus)
Tvoja uvjetovana izjava o mogućem neslaganju s “mišljenjima drugih”: “(…………………..) suradnik internetskog portala SBPeriskop, objavio je esej čije će upečatljive i sugestivne rečenice zauvijek promijeniti uobičajene stavove o Remu, o Slavonskom Brodu, o politici, povijesti i književnosti ovog provincijalnog grada (……………..)”, nedvojbeno je truli plot koji, po principu piškio bi – kakio bi, pokušavaš, post festum (nakon što ste, i ti i Uzelac vlastitim tekstovima demaskirani kao ljudi bez stava, principa i morala, staviti između sebe i Uzelca.
P.S. koji puta sam znao navratiti na ovaj blog, od danas ću ga nastojati zaboraviti. Znam kako to neće biti teško. I, najvažnije – znam zašto.
Borislav Stipic
Ispravka: “mišljenja drugih” zbog ovoga što si u uvodu prvog dijela napisao:
Veljko Lukić
B. Stipiću, zapravo sam dobro prošao. Mislio sam da će tvoj komentar, s obzirom da si me proglasio ništarijom i moralno sumnjivim tipom, završiti s parafrazom poznate izreke Marka Porcija Katona Starijeg: uostalom, mislim da Lukića treba razoriti. Ali, ti si samo odlučio neposjećivati sbperiskop. To me je rastužilo, jer do publike koja pomno prati što se ovdje piše teško je doći. Ispostavilo se da je tvoje povremeno čitanje bilo poput sačekuša. I dočekao si me nakon što sam pustio tekst blasfemiju Stribora Uzelca. A moj uvod u Striborov esej, na temelju kojeg si se na mene obrušio preteškim, neumjernim kvalifikacijam, vrijednosno je neutralan, realan i u funkciji objašnjenja da se radi o brutalnim sudovima. Olako si donio zaključke koji pokušavaju zaprljati moju građansku hrabrost i zaplašiti sve one druge koji žele bez straha razmišljati o ljudima i pojavama u našem društvu. Izgleda da je tu Rem sporedan.
Citati koje sam upotrijebio, u pravu si, samo djelomično objašnjavaju pojam slobode, ali itekako objašnjavaju moju motivaciju. Ja sam za slobodu iznošenja mišljenja i za slobodu mijenjanja mišljenja – bez posljedica po osobnu slobodu i egzistenciju.
Simptomatično je i to da si se stuštio na mene, glasnika, a ne na pisca eseja, na iznešene teze i sudove. Što bih ja, u tom smislu, mogao zaključiti o tvom moralu?
Borislav Stipic
Što sam o Uzelcu i njegovu tekstu mislio napisati, napisao sam. Razloge zašto nisam više ne treba tražiti izvan tog mojeg kratkog upisa. O tebi sam napisao i što nisam mislio, zapravo napisao sam na način koji svojim uvodom nisi zaslužio, ad hominem, pa samo mogu, poput Jeronima, reći Miserere mei domine quia dálmata sum. I tebi, ispričavam se zbog toga, ali, referirajući se i na tvoj prethodni upis, ostajem kod bitnoga – nisi, Veljko, samo glasnik, jer si, i taj dio sam ti citirao, afirmativno se odredio prema Uzelčevom tekstu sa svim što on (tekst) je i kakav je a poslije si se pozicionirao na pričuvni položaj kao onaj koji, eto, tek drugima omogućuje prostor za njihovo izricanje vlastitih im stavova.
Doista po ovom pitanju više ne želim raspravljati, a ne bih ni sada da me nisi potakao još jednom pročitati što si i što sam napisao i, nakon čitanja, prvenstveno, kako bih izrazio žaljenje zbog temperamentnog i, zato, neodmjerenog .načina pisanja.
Ljubica
G.Lukiću, pratim vaše tekstove još od Novog brodskog lista i znam da ste uvijek hrabro, inteligentno i neoportuno iznosili svoje stavove.
Stoga su mi smiješni napadi g. Stipića na vas kao osobu.
Očito vas ne poznaje.
Jedva čekam novu poslasticu na vašem portalu i pozdravljam vas s poslovicom: LAV SE NE OBAZIRE ŠTO O NJEMU PRIČAJU OVCE!
oskar
Što reči, nego brutalno. Ne trabaju ti neprijartelji kad imaš ovakve prijatelje. Ima tu nemalo i samoreklamerstva, a ima i paradoksa u pisanju trodjelnog traktata o nekome tko nije baš nešto. Onu “o mrtvima sve ..”. vi ne zarezujete? Ipak, rijetko se gdje da pročitati nešto ovako brutalno iskreno. Osvježavajuće. Najbolji dio mi je ono s Čoletom i (ko fol) okrutnim šaljenjem. Nema tu od šale ni traga. Tako se to u nas radi.
