Puno je strke oko dopisivanja ćirilice na službene natpise u hrvatskim krajevima sa značajnijim brojem Srba. Snježana Kordić prokomentirala je na E-novinama da pritom svi uporno, a pogrešno govore o uvođenju dvojezičnosti, ne drugog pisma. Tom se pismu daje više značenja nego što mu pripada?
Naravno da ne može biti govora o dvojezičnosti. Ali što se tiče protivnika ćirilice na službenim natpisima u Vukovaru i drugdje gdje Srbi na to imaju i zakonsko pravo, oni su, na neki način, u pravu. Zato što, poučeni dvadesetogodišnjom indoktrinacijom svoje lingvističke elite, smatraju da su to dva zasebna jezika, i koji još svaki ima svoje pismo. Oni su zaista žrtve lingvističke petljavine koju su načinili razulareni državotvorni lingvisti i sociolingvistička petljala, i ja ne sumnjam da je velika većina tih ljudi koji se protive “dvojezičnosti” u Vukovaru iskrenija i poštenija od onih koji su je u to stanje uveli. Jer od svoje pobune nemaju nikakve koristi, a za opravdanost svoga zahtjeva potvrdu imaju od glavnih jezikoslovaca i njihovih sljedbenika u današnjoj Hrvatskoj.
Sve sama veleizdaja
Da se zadržimo još na pismima prije negoli pređemo na jezik ili, kako rekoše, jezike. Jedan veteran HV-a kazao je o tome ovih dana na televiziji da ćirilica još nije platila “ono što je napravila prije dva desetljeća”. Pismo je očito jak identitetski simbol kad mu se mogu pripisivati i, eto, ratni zločini?
Pismo je oduvijek jak simbol. Ćirilica je za neke hrvatske veterane sinonim za Srbiju, Srbe, srpstvo. Zaludu je mnogim takvima pričati da su se pismeni Hrvati cijelo stoljeće i još pola služili ćirilicom prije no što su počeli upotrebljavati latinicu. Zaludu je, jer je takav stav izgrađen i sada djeluje dovršeno. No nije taj prvi koji tako kaže, to slušamo dugo, a još duže čitamo. Imamo i dobar primjer iz 19. stoljeća: kad je Vuk Karadžić u ćirilicu iz latinice uveo slovo j, mnogi su to dočekali na nož, a izvjesni advokat Jaša Živanović napisao je kako time Vuk čini sve da srpski narod pounijati i pošokči, te da je to zločin ništa manji od veleizdaje. I neki dan se od nekog protivnika ćirilice u Vukovaru čulo da bi uvođenje i ćiriličnih natpisa bilo veleizdaja.
A i u Novom Sadu pomamili su se nedavno oko pisma na tablama gradskih autobusa. Pismom ne samo da se pišu poruke, nego je prvenstveno samo pismo poruka, da parafraziramo onu McLuhanovu o medijima.
Jeste, ćirilica i u Srbiji izaziva histeriju. Mogu zamisliti koliko ljude koji su odrasli uz dva pisma izluđuje takva mjera. To je manipulacija narodom preko manipulacije pismom. Može biti da ja i nisam najbolji sugovornik za tu stvar, jer sam od djetinjstva, da kažem, dvopismen, te i ne primjećujem na kojem pismu nešto čitam, ako baš ne obratim na to pažnju. U Sandžaku, gdje sam rođen i odrastao, u muslimanskoj etničkoj zajednici, devedesetih su se pojavili politički vođe koji su javno tvrdili kako su u novopazarskom Sandžaku muslimani oduvijek govorili ijekavicom i pisali latinicom. Pokušao sam jednome od njih objasniti da je to neistinito, rekao sam mu neka pođe na Gazilar, novopazarsko muslimansko groblje, pa neka vidi. A tamo je možda i 90 posto starijih nadgrobnih spomenika ispisano ćirilicom. A da ti vlastodržac sve nametne, ne može ti nametnuti kojim ćeš pismom naručiti da na nišanu bude napisano ime umrloga. Muslimani su ćirilicu doživljavali kao svoje pismo. Znam, u tome sam rastao, nikakvo to nije bilo nasilje, jednake se bile i latinica i ćirilica. Ovi koji nam danas podmeću takvu podjelu prešućuju ne samo to, već još nešt da ta dva nisu bila jedina pisma ovih naroda. Uz njih je bila i glagoljica, pa arebica, na kojoj postoji vrijedna književnost, pisana arapskim slovima ili, kako ih je narod zvao, harfovima, a jezik je te književnosti ovaj kojim ja i vi govorimo.
Stalni otpor prema određenom nametanju ćirilice postoji više u Srbiji negoli u Hrvatskoj. Što je unekoliko i logično, ali tamo to nužno polazi s nekih drugih pozicija, nasuprot konzervativcima. U svakom slučaju, jadna li je i ta ćirilica…
Postoji jako puno materijala za smijanje svemu tome, ali se bojim da u našim životima više nema nade za neku veselost po tom pitanju. Stvar je otišla predaleko, pa tako imamo pojave da ljudi koji tvrde da su se borili za hrvatsku državu i, valjda, time i za njene zakone, te zakone sad ne žele poštovati. Jer provođenje jednog od tih zakona zovu veleizdajom. No u našim je krajevima sve moguće, možda će razna društva za zaštitu ćirilice po Srbiji uspjeti u nakani da se ondje latinica posve zabrani, pa će dvopismenost tako postojati eto samo u Vukovaru.
Vuk i Hrvati
Pritom ništa ne pomažu dokazivanja da je ćirilica povijesno i hrvatsko pismo, a da ne govorimo o bosančici ili zapadnoj ćirilici?
Da, Povaljska listina, iz 1250. godine, čuva se u Pučišću na Braču, pisana je tom zapadnom ćirilicom ili bosančicom ili ervatskom ćirilicom. Ali ovo su pogana vremena, i to malo kome nešto znači. Snježana Kordić je svojim radovima i svojom knjigom objasnila sve što je po pitanju jezične histerije bilo potrebno objasniti, ali ovo je vrijeme u kojem ni sve nije dovoljno. Vuk Karadžić, kojem se u današnjoj Hrvatskoj pripisuju neviđeni zli projekti, bio je, jednoglasno, na sjednici Magistrata, 16/4. rujna 1861. proglašen za počasnog građanina slobodnoga i kraljevskoga grada Zagreba. Magistrat grada Zagreba tu je povelju dao ispisati na ćirilici, a počasni građanin je zahvalnicu napisao na latinici. Onaj Vuk Karadžić, koga Srbi danas, što se rekne, dižu u nebesa, a ne pridržavaju ga se, a Hrvati ga vuku po blatu, a više se njegovih načela drže no Srbi. Trebalo bi ponovno izdati knjigu Viktora Novaka “Vuk i Hrvati”, objavljenu 1967. godine, to je najbolja dokumentacija o cijeloj stvari. Taj je Vuk, u ljeto 1861, došao na liječenje u Topusko, gdje su mu i Hrvatice i Hrvati masovno dolazili iskazati poštovanje, priređujući mu jedinstvenu bakljadu i pjevajući mu podoknice. Neki su mu ljubili onu drvenu protezu i nazivali ga svetim Vukom. A današnji Zagreb ga uglavnom smatra četnikom, a čovjek je umro 1864. godine!
Koliko nam je poznato, prevodite sa šest jezika, od toga s dva tzv. mrtva, latinskog i starogrčkog, plus s talijanskog, njemačkog, ruskog i portugalskog. Među tih šest jezika nismo ubrojili četiri ovdašnja, sve življi od življeg. Snježana Kordić je objasnila da se radi o jednom jeziku, ali policentričnom. Kako podnijeti tu činjenicu?
Imamo posla s jednim konstruktom koji je vrlo snažan, s trojstvom jezik-nacija-država. On je izraz uvjerenja da ne možemo imati svoj identitet dok nemamo svoj jezik, svoju naciju i svoju državu u smislu teritorija, sve to u jedno, no svakoje zasebno, ni s kim djeljivo. Za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru, ako se držimo nauke, situacija je po pitanju posebnog-i-ni-s-kim-djeljivog jezika beznadežna, ali kod nas postoje sociolingvistička petljala koja su od te situacije načinila i nešto što ostatak svijeta nema: katedre za standardni jezik na fakultetima. U Hrvatskoj je njihova jezična aktivnost postala i mala privreda, sa ispostavama na radiju, televiziji i po novinama, gdje slušamo i čitamo njihova guslanja i davorije o hrvatskom jeziku, o njegovoj samobitnosti itd. Plodova te djelatnosti ima raznih, pa i prevodilačkih, kao onaj od prije četrnaest godina, s titlovanjem na hrvatski srpskoga filma “Rane”. Taj je uradak prevodilački činio da zagrebačka Kinoteka cijelo proljeće bude puna ljudi koji su dolazili manje radi filma, a više da bi se smijali hrvatskom “prijevodu”.
Od politike straha neki dobro žive
Da, malo-malo pa netko podjari narod jezicima i pismima. Nije li to sve u funkciji mobiliziranja lako dirigiranih nacija, dok su klase tek počele nanovo razmišljati o svojoj društvenoj suštini, kad se produbila ekonomska kriza?
Kulturne elite sastavljene su uglavnom od obrazovanih ljudi, ali među njima ima dosta pokvarenih. Oni znaju da stalnim održavanjem te javne napetosti i zabrinutosti, kao i straha od Srba, ćirilice, jugoslavenstva ili talibana, mogu sami jako dobro živjeti. Imaju dobro plaćene državne projekte o trošku naroda, s političarima su u nekim čudnim simbiozama koje bi valjalo podrobno istražiti i opisati, a običnom čovjeku daju osjećaj da može prosuđivati o važnim jezikoslovnim pitanjima. Kad ti na pijaci prodavačica kaže kako se ne kaže “cvekla” nego “cikla”, onda ona smatra da time brani i Hrvatsku i opstojnost hrvatskoga naroda. Hrvatsko filološko društvo izdaje časopis “Jezik” koji dodjeljuje godišnju nagradu od pet tisuća kuna za hrvatsku tzv. zamjenbenicu, u pravilu neku sklepotinu, kojom treba zamijeniti neku stranu riječ. Nagrada je prosječna plata u Hrvatskoj, pa tko, u ovakvoj ekonomskoj krizi, plaća te izmišljače i zavodi narod nečim što sa znanošću nema veze, a od čega javne koristi nema nikakve?
Ako narod počne previše razmišljati o sebi, onda vlasti jedva dočekaju da se ukaže nekakav komandir Šamil, kako bi se dokazala teza o pogubnom rastu ljevičarskog terorizma u Hrvatskoj.
Bojim se da nismo nikad ni živjeli u pravom ljevičarskom sistemu, nažalost. Ali zato, čim se pojavi neki jurodivi lik kao taj iz Trogira, onda se novine napune naslova u kojima stoji kako bauk komunizma ili ljevice opet kruži nad Hrvatskom, iako on ni komunizam ni ljevicu nije spomenuo. A kad prvi čovjek glavnog grada izjavi da je bombu u Stenjevcu postavio “neki patolog”, onda televizijski reporteri i spikeri ulizički to proglase “malim lapsusom”, a ne primjerom skandalozne ignorancije, kojom se vrijeđa jedna ozbiljna struka i umijeće. A narod se i vazda i nanovo pokazuje kao amorfna struktura, te se ne treba puno čuditi što ga čak i kakav prosječan novinar konformista može vodati kamo ga volja.
Čak su i “Kozaru” neki dan povukli s programa HTV-a, navodno zato jer se jedan dušebrižnik javno usprotivio emitiranju partizanskih filmova, a koji potiču na bombašenje poput onog u Zagrebu… Američki filmovi na to ne potiču, kao ni biskupi koji pozivaju na nove “Oluje”?
A možda je onu Bugojansku grupu, 1972. godine, gledanje partizanskih filmova navuklo na pohod u Jugoslaviju, možda čak i onoga što je prije toga podmetnuo bombu u beogradskom bioskopu “20. oktobar”. Ili su ti filmovi nagnali onoga hrvatskog generala koji se prije nekoliko godina odmetnuo i pobio nekoliko Hrvata u Zagorju. Možda bi i patolozima u Hrvatskoj trebalo propisati da prilikom stupanja na posao prisegnu da neće gledati partizanskih filmova. A što se tiče Crkve, pristojne njene ljude sve teže možemo vidjeti. Jer pristojni šute, a čuju se nepristojni, pa se čini da pristojnih i nema.
Izvor: Novosti
Naravno da ne može biti govora o dvojezičnosti. Ali što se tiče protivnika ćirilice na službenim natpisima u Vukovaru i drugdje gdje Srbi na to imaju i zakonsko pravo, oni su, na neki način, u pravu. Zato što, poučeni dvadesetogodišnjom indoktrinacijom svoje lingvističke elite, smatraju da su to dva zasebna jezika, i koji još svaki ima svoje pismo. Oni su zaista žrtve lingvističke petljavine koju su načinili razulareni državotvorni lingvisti i sociolingvistička petljala, i ja ne sumnjam da je velika većina tih ljudi koji se protive “dvojezičnosti” u Vukovaru iskrenija i poštenija od onih koji su je u to stanje uveli. Jer od svoje pobune nemaju nikakve koristi, a za opravdanost svoga zahtjeva potvrdu imaju od glavnih jezikoslovaca i njihovih sljedbenika u današnjoj Hrvatskoj.
Sve sama veleizdaja
Da se zadržimo još na pismima prije negoli pređemo na jezik ili, kako rekoše, jezike. Jedan veteran HV-a kazao je o tome ovih dana na televiziji da ćirilica još nije platila “ono što je napravila prije dva desetljeća”. Pismo je očito jak identitetski simbol kad mu se mogu pripisivati i, eto, ratni zločini?
Pismo je oduvijek jak simbol. Ćirilica je za neke hrvatske veterane sinonim za Srbiju, Srbe, srpstvo. Zaludu je mnogim takvima pričati da su se pismeni Hrvati cijelo stoljeće i još pola služili ćirilicom prije no što su počeli upotrebljavati latinicu. Zaludu je, jer je takav stav izgrađen i sada djeluje dovršeno. No nije taj prvi koji tako kaže, to slušamo dugo, a još duže čitamo. Imamo i dobar primjer iz 19. stoljeća: kad je Vuk Karadžić u ćirilicu iz latinice uveo slovo j, mnogi su to dočekali na nož, a izvjesni advokat Jaša Živanović napisao je kako time Vuk čini sve da srpski narod pounijati i pošokči, te da je to zločin ništa manji od veleizdaje. I neki dan se od nekog protivnika ćirilice u Vukovaru čulo da bi uvođenje i ćiriličnih natpisa bilo veleizdaja.
A i u Novom Sadu pomamili su se nedavno oko pisma na tablama gradskih autobusa. Pismom ne samo da se pišu poruke, nego je prvenstveno samo pismo poruka, da parafraziramo onu McLuhanovu o medijima.
Jeste, ćirilica i u Srbiji izaziva histeriju. Mogu zamisliti koliko ljude koji su odrasli uz dva pisma izluđuje takva mjera. To je manipulacija narodom preko manipulacije pismom. Može biti da ja i nisam najbolji sugovornik za tu stvar, jer sam od djetinjstva, da kažem, dvopismen, te i ne primjećujem na kojem pismu nešto čitam, ako baš ne obratim na to pažnju. U Sandžaku, gdje sam rođen i odrastao, u muslimanskoj etničkoj zajednici, devedesetih su se pojavili politički vođe koji su javno tvrdili kako su u novopazarskom Sandžaku muslimani oduvijek govorili ijekavicom i pisali latinicom. Pokušao sam jednome od njih objasniti da je to neistinito, rekao sam mu neka pođe na Gazilar, novopazarsko muslimansko groblje, pa neka vidi. A tamo je možda i 90 posto starijih nadgrobnih spomenika ispisano ćirilicom. A da ti vlastodržac sve nametne, ne može ti nametnuti kojim ćeš pismom naručiti da na nišanu bude napisano ime umrloga. Muslimani su ćirilicu doživljavali kao svoje pismo. Znam, u tome sam rastao, nikakvo to nije bilo nasilje, jednake se bile i latinica i ćirilica. Ovi koji nam danas podmeću takvu podjelu prešućuju ne samo to, već još nešt da ta dva nisu bila jedina pisma ovih naroda. Uz njih je bila i glagoljica, pa arebica, na kojoj postoji vrijedna književnost, pisana arapskim slovima ili, kako ih je narod zvao, harfovima, a jezik je te književnosti ovaj kojim ja i vi govorimo.
Stalni otpor prema određenom nametanju ćirilice postoji više u Srbiji negoli u Hrvatskoj. Što je unekoliko i logično, ali tamo to nužno polazi s nekih drugih pozicija, nasuprot konzervativcima. U svakom slučaju, jadna li je i ta ćirilica…
Postoji jako puno materijala za smijanje svemu tome, ali se bojim da u našim životima više nema nade za neku veselost po tom pitanju. Stvar je otišla predaleko, pa tako imamo pojave da ljudi koji tvrde da su se borili za hrvatsku državu i, valjda, time i za njene zakone, te zakone sad ne žele poštovati. Jer provođenje jednog od tih zakona zovu veleizdajom. No u našim je krajevima sve moguće, možda će razna društva za zaštitu ćirilice po Srbiji uspjeti u nakani da se ondje latinica posve zabrani, pa će dvopismenost tako postojati eto samo u Vukovaru.
Vuk i Hrvati
Pritom ništa ne pomažu dokazivanja da je ćirilica povijesno i hrvatsko pismo, a da ne govorimo o bosančici ili zapadnoj ćirilici?
Da, Povaljska listina, iz 1250. godine, čuva se u Pučišću na Braču, pisana je tom zapadnom ćirilicom ili bosančicom ili ervatskom ćirilicom. Ali ovo su pogana vremena, i to malo kome nešto znači. Snježana Kordić je svojim radovima i svojom knjigom objasnila sve što je po pitanju jezične histerije bilo potrebno objasniti, ali ovo je vrijeme u kojem ni sve nije dovoljno. Vuk Karadžić, kojem se u današnjoj Hrvatskoj pripisuju neviđeni zli projekti, bio je, jednoglasno, na sjednici Magistrata, 16/4. rujna 1861. proglašen za počasnog građanina slobodnoga i kraljevskoga grada Zagreba. Magistrat grada Zagreba tu je povelju dao ispisati na ćirilici, a počasni građanin je zahvalnicu napisao na latinici. Onaj Vuk Karadžić, koga Srbi danas, što se rekne, dižu u nebesa, a ne pridržavaju ga se, a Hrvati ga vuku po blatu, a više se njegovih načela drže no Srbi. Trebalo bi ponovno izdati knjigu Viktora Novaka “Vuk i Hrvati”, objavljenu 1967. godine, to je najbolja dokumentacija o cijeloj stvari. Taj je Vuk, u ljeto 1861, došao na liječenje u Topusko, gdje su mu i Hrvatice i Hrvati masovno dolazili iskazati poštovanje, priređujući mu jedinstvenu bakljadu i pjevajući mu podoknice. Neki su mu ljubili onu drvenu protezu i nazivali ga svetim Vukom. A današnji Zagreb ga uglavnom smatra četnikom, a čovjek je umro 1864. godine!
Koliko nam je poznato, prevodite sa šest jezika, od toga s dva tzv. mrtva, latinskog i starogrčkog, plus s talijanskog, njemačkog, ruskog i portugalskog. Među tih šest jezika nismo ubrojili četiri ovdašnja, sve življi od življeg. Snježana Kordić je objasnila da se radi o jednom jeziku, ali policentričnom. Kako podnijeti tu činjenicu?
Imamo posla s jednim konstruktom koji je vrlo snažan, s trojstvom jezik-nacija-država. On je izraz uvjerenja da ne možemo imati svoj identitet dok nemamo svoj jezik, svoju naciju i svoju državu u smislu teritorija, sve to u jedno, no svakoje zasebno, ni s kim djeljivo. Za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru, ako se držimo nauke, situacija je po pitanju posebnog-i-ni-s-kim-djeljivog jezika beznadežna, ali kod nas postoje sociolingvistička petljala koja su od te situacije načinila i nešto što ostatak svijeta nema: katedre za standardni jezik na fakultetima. U Hrvatskoj je njihova jezična aktivnost postala i mala privreda, sa ispostavama na radiju, televiziji i po novinama, gdje slušamo i čitamo njihova guslanja i davorije o hrvatskom jeziku, o njegovoj samobitnosti itd. Plodova te djelatnosti ima raznih, pa i prevodilačkih, kao onaj od prije četrnaest godina, s titlovanjem na hrvatski srpskoga filma “Rane”. Taj je uradak prevodilački činio da zagrebačka Kinoteka cijelo proljeće bude puna ljudi koji su dolazili manje radi filma, a više da bi se smijali hrvatskom “prijevodu”.
Od politike straha neki dobro žive
Da, malo-malo pa netko podjari narod jezicima i pismima. Nije li to sve u funkciji mobiliziranja lako dirigiranih nacija, dok su klase tek počele nanovo razmišljati o svojoj društvenoj suštini, kad se produbila ekonomska kriza?
Kulturne elite sastavljene su uglavnom od obrazovanih ljudi, ali među njima ima dosta pokvarenih. Oni znaju da stalnim održavanjem te javne napetosti i zabrinutosti, kao i straha od Srba, ćirilice, jugoslavenstva ili talibana, mogu sami jako dobro živjeti. Imaju dobro plaćene državne projekte o trošku naroda, s političarima su u nekim čudnim simbiozama koje bi valjalo podrobno istražiti i opisati, a običnom čovjeku daju osjećaj da može prosuđivati o važnim jezikoslovnim pitanjima. Kad ti na pijaci prodavačica kaže kako se ne kaže “cvekla” nego “cikla”, onda ona smatra da time brani i Hrvatsku i opstojnost hrvatskoga naroda. Hrvatsko filološko društvo izdaje časopis “Jezik” koji dodjeljuje godišnju nagradu od pet tisuća kuna za hrvatsku tzv. zamjenbenicu, u pravilu neku sklepotinu, kojom treba zamijeniti neku stranu riječ. Nagrada je prosječna plata u Hrvatskoj, pa tko, u ovakvoj ekonomskoj krizi, plaća te izmišljače i zavodi narod nečim što sa znanošću nema veze, a od čega javne koristi nema nikakve?
Ako narod počne previše razmišljati o sebi, onda vlasti jedva dočekaju da se ukaže nekakav komandir Šamil, kako bi se dokazala teza o pogubnom rastu ljevičarskog terorizma u Hrvatskoj.
Bojim se da nismo nikad ni živjeli u pravom ljevičarskom sistemu, nažalost. Ali zato, čim se pojavi neki jurodivi lik kao taj iz Trogira, onda se novine napune naslova u kojima stoji kako bauk komunizma ili ljevice opet kruži nad Hrvatskom, iako on ni komunizam ni ljevicu nije spomenuo. A kad prvi čovjek glavnog grada izjavi da je bombu u Stenjevcu postavio “neki patolog”, onda televizijski reporteri i spikeri ulizički to proglase “malim lapsusom”, a ne primjerom skandalozne ignorancije, kojom se vrijeđa jedna ozbiljna struka i umijeće. A narod se i vazda i nanovo pokazuje kao amorfna struktura, te se ne treba puno čuditi što ga čak i kakav prosječan novinar konformista može vodati kamo ga volja.
Čak su i “Kozaru” neki dan povukli s programa HTV-a, navodno zato jer se jedan dušebrižnik javno usprotivio emitiranju partizanskih filmova, a koji potiču na bombašenje poput onog u Zagrebu… Američki filmovi na to ne potiču, kao ni biskupi koji pozivaju na nove “Oluje”?
A možda je onu Bugojansku grupu, 1972. godine, gledanje partizanskih filmova navuklo na pohod u Jugoslaviju, možda čak i onoga što je prije toga podmetnuo bombu u beogradskom bioskopu “20. oktobar”. Ili su ti filmovi nagnali onoga hrvatskog generala koji se prije nekoliko godina odmetnuo i pobio nekoliko Hrvata u Zagorju. Možda bi i patolozima u Hrvatskoj trebalo propisati da prilikom stupanja na posao prisegnu da neće gledati partizanskih filmova. A što se tiče Crkve, pristojne njene ljude sve teže možemo vidjeti. Jer pristojni šute, a čuju se nepristojni, pa se čini da pristojnih i nema.
Izvor: Novosti
